Zahvala pripada Allahu, Jednom Jedinom! Na pitanje koje ste postavili možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo, laktovi se moraju oprati prilikom uzimanja abdesta, i abdest bez pranja laktova nije valjan. Dokaz za to jesu kur’anski ajet, hadisi i jednoglasno mišljenje svih islamskih učenjaka. Imam en-Nevevi zapisao je: “Pranje ruku obaveza je na temelju časnog Kur’ana, Poslanikovih hadisa i jednoglasnog mišljenja svih islamskih učenjaka” (el-Medžmu, 1/418). Tu su i Ibn Kudamine riječi: “Islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da je pranje ruku (a laktovi pripadaju rukama) obavezno prilikom uzimanja abdesta. Allah, dželle šanuhu, rekao je: ‘O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka…’ (el-Maida, 6).” (el-Mugni, 1/418)

Onaj ko vam je rekao da se laktovi ne moraju prati prilikom uzimanja abdesta ili nije upućen u osnove vjerske propise, ili ga niste ispravno razumjeli. Iz toga što vam se dogodilo izvucite pouku, pa ubuduće o islamu pitajte samo učene ljude, a ne prvog koga sretnete, niti one koji za sebe govore da su učeni, a nisu. K tome, budući da, možda, niste dobro razumjeli riječi tog čovjeka, obratite pažnju na ono što vam se govori da biste tuđe riječi ispravno razumjeli. Izdavanje pravnih decizija nije bezazleno, o čemu smo mnogo govorili.

Drugo, onaj ko iz neznanja podbaci u ruknovima, sastavnim dijelovima, ili u vadžibima namaza (ili nekog drugog ibadeta), taj ima opravdanje zbog toga što nije znao i nije grešan, a nije dužan te namaze naklanjati. Onaj ko, uzimajući abdest, ne opere laktove ili neki drugi dio tijela koji se pere prilikom uzimanja abdesta, mora naklanjati namaze koje je klanjao u toj situaciji, utoliko jer abdest nije uzeo onako kako je to Allah, dželle šanuhu, naredio. A onaj ko nije znao nije obavezan naklanjati, pogotovu ako se radi o velikom broju namaza koje bi trebao naklanjati. Ovo smo rekli, a ponavljamo: kako bi ibadete ispravno obavljao, u vezi s onim što ne zna muslimam mora pitati učene ljude.

Treće, glede ispiranja usta i nosa prilikom uzimanja abdesta postoji razilaženje među islamskim učenjacima, i ono se uzima u obzir. Većina njih na stanovištu je da to nije obaveza. No, mi zastupamo stav da su ispiranje usta i nosa ipak obavezni prilikom uzimanja abdesta.

Ovdje možemo dodati i ovo: ako čovjek postavi pitanje nekom učenjaku jesu li ispiranje usta i nosa obavezni prilikom uzimanja abdesta i on mu odgovori da nisu, taj čovjek može postupati sukladno tom odgovoru i nije ni u čemu pogriješio.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala i zahvala pripadaju Gospodaru svih svjetova! Na pitanje koje ste postavili možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo, kad je riječ o vodi, ona je u načelu čista, na osnovi ajeta: “…i Mi s neba čistu vodu spuštamo” (el-Furkan, 48), i na temelju hadisa: “Voda je čisteća i ništa je ne može onečistiti” (en-Nesai, 326. Ovaj je hadis ispravnim označio šejh el-Albani, u djelu Sahihul-džami, 1925). Prema jednoglasnom mišljenjz islamskih učenjaka, voda je nečista ako se uslijed dodira s nečistoćom promijeni njen miris ili okus ili boja. To je pitanje razmatrano u djelu el-Medžmu, 1/160.

Drugo, ispravno je mišljenje onih učenjaka koji kažu da je čista i čisteća ona voda s kojom je pomiješana čista supstanca, kao što su, naprimjer, hlor, tijesto i tome slično, pod uvjetom da se ta tekućina može nazvati vodom. Ummu Hani, radijallahu anha, kazivala je da su se jednom prilikom ona i Vjerovjesnik, ﷺ, zajedno okupali grabeći vodu iz posude u kojoj je bio trag tijesta. (Ahmed, 25660, i en-Nesai, 240. Ovaj je hadis pouzdanim okarakterizirao šejh el-Albani.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijja zapaža: “U vezi s velikim ili malim količinama vode čije se karakteristike promijene uslijed miješanja s čistom tvari, kao što su, naprimjer, dijelovi kože mješine za vodu koji otpadnu, sapun, sidr, sljez, zemlja, tijesto i tako dalje (a takva se tekućina može ipak nazvati vodom), islamski učenjaci imaju dva mišljenja. Malik, eš-Šafi i imam Ahmed, po jednoj verziji, kažu da takvom tekućinom nije dozvoljeno uzeti abdest, a Ebu Hanifa i Ahmed, po drugoj verziji (u većini svojih odgovora ovaj je stav iznosio) smatraju da je takvom tekućinom dozvoljeno uzeti abdest sve dok se ona može nazvati vodom, jer je čisteća ona voda čije se karakteristike promijene same od sebe, kao i ona čije se karakterisike promijene uslijed dodira sa supstancom od koje je vodu teško sačuvati. I ovo je mišljenje ispravno” (Medžmuul-fetava, 21/24). O tome se može više pročitati u djelima Bedaius-sanai, 1/15, i el-Mugni, 1/25.

Šejhu Ibn Bazu postavljeno je ovo pitanje: “U gradu u kojem živim u vodu se miješa hlor radi njene dezinfekcije, te se uslijed toga promijene boja i okus vode. Može li se tom vodom uzimati abdest?” On je odgovorio: “Može se uzimati abdest vodom u koju je pomiješana supstanca za njenu dezinfekciju pod uvjetom da se ta tekućina može nazvati vodom. Takva je voda čista i čisteća, pa makar se neke njene karakteristike promijenile, kao što je čista ona voda čije se karakteristike promijene zbog žabokrečine, lišća, mulja…. No, onda kad se karakteristike vode promijene toliko da se ta tekućina ne može zvati vodom, nego nečim drugim, o ma čemu se radilo, tad se tom vodom ne može uzimati abdest. A kad je riječ o vodi u koju upadne nečistoća, ona je nečista ukoliko se promijeni okus vode ili njena boja ili njen miris, odnosno ako se radi o maloj količini vode na čije karakteristike nečistoća neizostavno utječe, pa makar se promjena vode i ne mogla opaziti” (Medžmuu fetava, 10/19). A Svemogući Allah, opet, najbolje zna.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Odlike islamskog nasljedno-pravnog sistema

1- Šeriat ne dozvoljava gomilanje i posjedovanje imetka u rukama samo određenih osoba, zbog toga je u nasljedstvo uključio što veći broj nasljednika.
2- Nasljedstvo je obligatno, što znači da ga ostavitelj mora udijeliti, a nasljednik primiti. Kada primi svoj dio, on sa njim može činiti što god hoće. Dakle, nema mjesta diskriminaciji. Kod nas je učestala pojava da se neki od nasljednika (i to uglavnom sestra) odriče svog dijela u korist braće prije podjele mirasa. Pravilo je da ona zaslužuje svoj dio koji mora primiti, a djelioc joj ga mora udijeliti. Kada ga primi, ona može ako hoće da ga pokloni svojoj braći.
3- Krvno srodstvo je temeljni osnov podjele ostavštine. “A rođaci su, prema Allahovoj Knjizi, jedni drugima preči.” (El-Enfal: 75)
4- Ostavitelj u Islamu ostavlja imetak svojima najmilijima i najbližima. Zbog toga ne dozvoljava da imetak izlazi van kruga porodice.
5- Miraz je podijeljen shodno potrebama. Zbog toga postoje određene razlike u podjeli. Dio kćerke i sina nije isti. Sinu je potrebno više imetka jer on obezbjeđuje mehr za svoju ženidbu i dužan je da troši na svoju porodicu. Kćerka nije dužna trošiti na izdržavanje porodice. Prema tome, Islam ju je oplemenio i na poseban stepen uzdigao. Ona je zbrinuta od rođenja pa do smrti; do udaje o njoj se brine otac, poslije udaje muž. Jedna književnica je nakon što je upoznala mjesto žene u Islamu rekla: “Da mi je makar mjesec dana živjeti ovako.”
Udio sina je veći nego udio oca ostavitelja, zato što je sin potrebniji imetku od oca. On tek započinje život i potreban mu je imetak, dok je ocu potreban samo da bi izdržao do kraja života.
6- Šeriat je precizno odredio nasljednike i nije dao ostavitelju ili nasljedniku da oni vrše podjele zbog toga što postoji velika mogućnost da kod čovjeka prevladaju strasti ili emocije pa da nekima zabrani a nekima da više nego im pripada.

Islam štiti svaku individuu

Da se ovaj sistem poštuje, ne bi bilo svađa i prepirki oko međa, ne bi se nasljednici hvatali za motike i sjekire prilikom dokazivanja čija je čija međa. Naš zakon poštuje volju ostavitelja, ali, isto tako, poštuje i sporazumnu raspodjelu među nasljednicima. Zašto to ne iskoristiti? Barem u ovome nismo prinuđeni i nećemo se moći pravdati pred Uzvišenim na Sudnjem danu time da smo živjeli u sekularističkom sistemu koji nam je sve branio i prisiljavao nas na ono što mi nismo htjeli.
Islam osigurava i štiti ljudska prava svake individue. Život i imovina svih građana u islamskoj državi smatraju se svetim, bez obzira je li osoba bila musliman ili ne. Poslanik je rekao:
“Uistinu, vaša krv, vaši imeci i vaša čast su nepovredivi” (El-Buhari, br. 1.739 i Ahmed, br. 2.037) .
Odnos prema ostavitelju, nasljednicima i podjela ostavštine moraju biti zasnovani na principima pravde. Uzvišeni Allah je rekao:
“I budite pravedni, Allah zaista, pravedne voli” (El-Hudžurat, 9.).
“Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete. Pravedni budite, to je bliže bogobojaznosti….” (El-Maida, 8.).
“Ljudi, čuvajte se nepravde, jer nepravda će biti tama na Sudnjem danu” (El-Buhari, 2.447 i Ahmed, 5.798).
Oni koji nisu dobili svoja prava na ovom svijetu, dobit će ih na Sudnjem danu. Rekao je Muhammed, s. a. v. s.:
“Na Sudnjem danu prava će biti vraćena onima kojima pripadaju i štete će biti nadoknađen” (Muslim, br. 2.582 i Ahmed, br. 7.163).

Šta je miraz?

Miraz ili zaostavština je imovina koja nakon ostaviteljeve smrti prelazi na njegove nasljednike. Pravo koje tretira pitanje zaostavštine, njenog sadržaja, pitanje nasljednika i način raspodjele – zove se nasljedno pravo. Ono je regulirano Kur’anom i sunnetom, što znači da ga muslimani imaju prihvatiti onakvim kako je precizirano u ova dva izvora.
Predmet nasljeđivanja mogu biti stvari i prava koji pripadaju pojedincu. Pod pravima se podrazumijevaju imovinska prava, kao što su stvarna, obligaciona, autorska. Sva prava mimo imovinskih ne spadaju u predmet nasljeđivanja.
Osim stvari i prava, predmet nasljeđivanja mogu biti i obaveze. Utvrđenje obaveza važno je radi odgovornosti nasljednika za dugove ostavitelja. Sa svrhom utvrđivanja vrijednosti zaostavštine, popisuju se i procjenjuju sva dobra ostavitelja u trenutku njegove smrti, uključujući i njegova potraživanja, osim onih koja su očigledno nenaplativa. Od toga se odbijaju troškovi sahrane ostavitelja i dugovi, kao i troškovi popisa i procjene.

Ostavština se dijeli nakon što se zadovolje slijedeća tri prava vezana za ostavitelja:

– opremanje i ukop ostavitelja,
– podmirivanje njegovih dugova,
– provedba njegovih oporuka.

Oprema, kupovina ćefina, ukop i svi drugi troškovi dženaze ostavitelja se uzimaju iz njegove ostavštine prije podjele. To znači da nasljednici nisu dužni finansirati njegovu dženazu iz svojih sredstava već iz ostaviteljevih. Nakon što se podmire troškovi ukopa i dženaze, prilazi se podmirivanju dugova ostavitelja, ukoliko ih je imao i ako mu nisu oprošteni. Kod nas je uobičajeno da se formalno, prilikom same dženaze, pitaju prisutni za oprost moralnog duga umrlom. Nasljednici su dužni iz njegove ostavštine podmiriti materijalne dugove, a potom preći na provođenje oporuke, odnosno testamenta, ukoliko ga ima.
Uzvišeni Allah je rekao da se ostavština dijeli “pošto se izvrši, ne oštećujući nikoga, oporuka koja je ostavljena ili podmiri dug; to je Allahova zapovijed” (En-Nisa, 12.).

Iako se u ajetu prvo spominje izvršenje oporuke, pa tek onda podmirivanje duga, prema koncenzusu islamskih pravnika, prvo se podmiruje dug, pa tek onda testament, na osnovu hadisa koji se prenosi od Alije, r. a., u kome stoji:
“Vi čitate ajet u kome se oporuka spominje prije duga, a ja sam prisustvovao kad je Poslanik, s. a. v. s., podmirivao dug prije izvršenja oporuke”.

Izmiriti dug je vadžib, dok je oporučiti nekome nešto stvar dobre volje. Uzimajući u obzir opće principe islama, vidjet ćemo da se vadžibu daje prednost nad oporukom.
Ono što je potrošeno na izdržavanje nasljednika i na njegovo obavezno školovanje, ne uračunava se u njegov nasljedni dio. Isto tako, ne uračunavaju mu se manji uobičajeni darovi.

Osnov za nasljeđivanje

Osnov za nasljeđivanje je jedno od troga:

a) Krvno srodstvo, prema kur’anskom ajetu: “A rođaci su, prema Allahovoj Knjizi, jedni drugima najpreči” (El-Enfal, 75.).
Krvno srodstvo podrazumijeva djecu, roditelje, braću, amidže i njihovu djecu. U ovu grupu ulazi i daljnja rodbina koja nema status nužnih nasljednika, kao što su daidža i kćerkini sinovi. Svi oni imaju udio u ostavštini s obzirom na stepen srodstva sa ostaviteljem. Što je nasljednik bliži po krvi ostavitelju, to je njegov udio u djelidbi veći. Istinu je rekao Uzvišeni Allah:
“Muškarcima pripada dio onoga što ostave roditelji i rođaci, a i ženama dio onoga što ostave roditelji i rođaci, bilo to malo ili mnogo, određeni dio” (Nisa, 7.).

Danas se pri raspodjeli zaboravljaju neki nasljednici i miraz se uglavnom ograničava na sinove i kćerke. Živ otac i majka se ne smatraju nasljednicima, iako i njima pripada dio, te amidže, daidže, djedovi itd. Djeca iz prethodnog braka, prema našoj praksi, nemaju pravo na nasljedstvo, a Kur’an im ga daje. Islam daje braći udio u nasljedstvu, svejedno bili braća po ocu ili po majci.

b) Pravno valjani status supružnika u braku. Bračna veza je osnov po kome se nasljeđuje. Kako god su jedno drugom bili partneri u životu, pravda zahtijeva da budu partneri i rodbini u podjeli ostavštine svoga partnera. Jedini uvjet da bi nasljedstvo bračnih drugova bilo legalno jest da su prije nastupa smrti bili u braku. Ukoliko bi se čovjek oženio i umro prije nego što je uspio imati intimni odnos sa njom, supruga ga ima pravo naslijediti. I suprug ima pravo naslijediti svoju suprugu ukoliko ona preseli prije intimnog odnosa. Supružnici nasljeđuju jedno drugo i u slučaju razvoda braka sa mogućnošću povratka ukoliko su muž ili supruga umrli prije isteka roka predviđenog za povratak supruge.

Nažalost, naša praksa ne poznaje nešto što se zove obostrano nasljeđivanje bračnih drugova, osim u slučaju kad muž umre. Ako žena umre, po bošnjačkoj praksi, muž nema šta naslijediti, iako mu to po islamu pripada. Supruga je svoj miraz već prodala ili ga je spojila sa zajedničkom imovinom:

“A vama (muževima) pripada polovina od onoga što ostave žene vaše – ako ne budu imale djeteta, a ako budu imale dijete – onda četvrtina onoga što su ostavile, pošto se izvrši oporuka koju su ostavile ili podmiri dug. A njima (suprugama) četvrtina od onoga što vi ostavite – ako ne budete imali djeteta; a ako budete imali dijete – njima osmina onoga što ste ostavili, pošto se izvrši oporuka koju ste ostavili ili podmiri dug” (En-Nisa, 12.).

Islam im je ovo dozvolio zato što su oni bili partneri u životu, dijelili i dobro i zlo, jedni druge pomagali i zato su najpreči da jedno drugo naslijede. Islam ih nije spriječio od miraza kao što to čine jevreji, koji samo mužu dozvoljavaju da naslijedi suprugu, a ne i obrnuto. Kod njih je supruga u diskriminatorskom položaju. Mi smo svojom praksom veoma blizu njima.

Najveća pravda za ženu je u islamu

Pošto žena ostvaruje pravo imovine na osnovu mehra, a muškarac – ne, i potpuno slobodno raspolaže svojom imovinom po svim osnovama, sa nasljedstvom, darovima, mehrom, zaradom i uopće nije dužna iz svoje imovine izdržavati, hraniti i odijevati muža i djecu. Time su svi napadi na islam u pogledu ženske imovinske ravnopravnosti promašeni i zlonamjerni

Islam je dodijelio ženi pravo nasljedstva, dao joj pravo posjedovanja kapitala, trošenje i lično raspolaganje imetkom, dok joj, u isto vrijeme, neke zemlje Evrope to pravo nisu još dale.

U principu, muško dijete nasljeđuje od roditelja koliko dvije sestre. Ako je sestara više od dvije, a samo jedan brat, onda sestrama pripadaju dvije trećine. Muškom djetetu, kad nema drugih nasljednika pripada cijela imovina, a ženskom u takvom slučaju pripada polovina. Kad čovjek umre, a iza sebe ostavi dijete, a roditelji su mu živi, tada roditeljima pripada po šestina. Ako iza sebe ne ostavi ni dijete, ni braću, ni sestre, onda ga nasljeđuju samo roditelji i u tom slučaju majci pripada jedna trećina, a ocu dvije. Ako ima braće, onda majci pripada šestina, pošto se podmire eventualni dugovi i oporuka. Kad žena nema djece, poslije izmirenja njenih eventualnih dugova i izvršenja njene oporuke, ukoliko je postojala, njen muž nasljeđuje polovinu njenog imetka, a ona njegovu četvrtinu po istom postupku. Ukoliko iza žene ostaje dijete, muž nasljeđuje četvrtinu, a ako iza muža ostane dijete, žena nasljeđuje osminu njegove imovine. Ako su čovjek i žena bez roditelja i bez djece, a imaju jednog brata ili sestru, tada svakom od njih, bratu ili sestri, pripada po šestina, a ako ih ima više, onda su oni sudionici u trećini nasljedstva.

Nasljedna prava kao i za muškarca

U osnovi, žena od muža nasljeđuje četvrtinu imovine kad nemaju djece ili osminu kad on ima dijete. Muž od žene nasljeđuje polovinu kad nemaju i četvrtinu kad imaju djece. Kako nasljeđuju jedno drugo u braku, i muž i žena imaju pravo kao djeca na imovinu svojih roditelja. Osim što se nasljeđuje od roditelja, bračnih drugova međusobno, nasljeđuje se i od braće i sestara: ”Ako neko umre, i ne bude imao djeteta, a ima sestru, njoj polovina njegove ostavštine, a i on će naslijediti nju ako ona ne bude imala dijete; ako su dvije, njima dvije trećine njegove ostavštine. A ako su oni braća i sestre, onda će muškarcu pripasti dio jednak koliko dvjema ženskima” (En-Nisa, 176.).

Navedeni ajeti ukazuju da žena po svim osnovama ostvaruje pravo nasljedstva kao i muškarac, s tim da je njen dio u principu duplo manji. A u nekim rijetkim situacijama, koliko i dio muškarca. Međutim, pošto žena ostvaruje pravo imovine na osnovu mehra, a muškarac – ne, pošto ona potpuno slobodno i samostalno raspolaže svojom imovinom po svim osnovama sa nasljedstvom, sa darovima, sa mehrom, sa zaradom i pošto uopće nije dužna iz svoje imovine izdržavati, hraniti i odijevati muža i djecu, time su svi napadi na islam u pogledu ženske imovinske ravnopravnosti promašeni i zlonamjerni. Muž je dužan raditi i iz svoje zarade i imovine izdržavati, brinuti se i hraniti ženu i djecu i širu porodicu.

Kako Bošnjaci sfućkaju miraz

Muž nema pravo uzeti njen imetak, prodati ga ili zamijeniti bez njene saglasnosti i dozvole. To je njen imetak. Kod nas se često zna reći kako je ta i ta žena “dobra miraždžijka”, te se zato treba njome oženiti. A kad se takvom oženi neki od pohlepnika, uzme joj imetak i proda ga ili čak – što nije rijedak slučaj -popije. Stvarne namjere ovakvih muževa se otkriju kad-tad. Ako se slučajno dogodi razvod braka, nastaju problemi, jer je žena ostala bez svog imetka. Muž je istjeruje iz kuće, a ona izlazi na ulicu praznih ruku, a došla je u njegovu kuću punih. To je zaista velika nepravda prema ženi. Ipak, za ovakvu praksu ne možemo kriviti samo muža i običaje, već i naivnost velikog broja žena. One su te koje dozvole ili ne dozvole raspolaganje svojom imovinom.

Veoma je lijepo kad majka ima šta ostaviti svojoj djeci koja će naslijediti njen dio. Njena imovina je na neki način njen materijalni garant. A muž je, svakako, dužan brinuti se o porodici i poštovati ženin imetak. A ako za to nije sposoban, neka ne zasniva porodicu. Nema veće pravde prema ženi nego u islamu. Ako hoćemo brižnu majku, ako želimo vjernu suprugu, ako želimo uzoritu kćerku, poštujmo islamski odnos prema ženi i volimo je na način kako će one biti zadovoljne. Poštujmo njihov imetak koji su sa sobom donijele u naš brak, sutra će muževi naših kćerki poštovati imetak koji su one sa sobom odnijele u drugi brak. Zar ne bi otac volio da mu kćerka bude sretna u braku? Zar bi volio da njegova kćerka, u slučaju da – ne daj Bože – ne nađe sreću u braku, bude prepuštena ulici? Ako to ne bi želio svojoj kćerki, neka misli već sada dok je muž i dok ima priliku da poštuje imetak nečije tuđe kćerke .

Ko ne može biti nasljednik?

Zakon o nasljedno-pravnim odnosima u Bosni i Hercegovini kaže: “Moguće je da ostavitelj isključi iz nasljeđa nužnog nasljednika”. Radi se o jednoj vrsti građansko-pravne sankcije zbog koje nužni nasljednik gubi bilo kakvo nasljedno pravo usljed određenih zakonom predviđenih razloga. I islamsko nasljedno pravo, a ne ostavitelj nekad isključuje nužnog nasljednika, i to u slijedećim slučajevima:
– Nevjernik ne može naslijediti muslimana, kao ni musliman nevjernika. Ovo su riječi Poslanika, s. a. v. s., koje su same po sebi jasne i kojima ne treba komentar. Na osnovu ovog hadisa islamski pravnici su zaključili da ni odmetnik od vjere ne može naslijediti niti biti naslijeđen.

– Ubica, također, ne može naslijediti onoga koga je ubio ukoliko se radilo o namjernom ubojstvu. Poslanik, s. a. v. s., rekao je: “Ubici ne pripada udio u nasljedstvu”.

– Vanbračno dijete ne može naslijediti svoga oca, kao ni otac dijete začeto van braka. Zakon o nasljedno-pravnim odnosima kaže: ”Vanbračno srodstvo izjednačeno je u pogledu nasljeđivanja sa bračnim”.

Gdje je tu pravda? Sličan stav o ovom pitanju su imali i predislamski Arapi. Ovako kaže i rimski zakon, koji je osnova ovom našem, bosanskom. Zar može dijete iz zinaluka biti izjednačeno sa djetetom iz legalnog braka? Islam se ne slaže sa ovom nepravdom. Islam zabranjuje zinaluk, a samim time i vanbračnu vezu kao osnovu za nasljeđivanje. U porodicu se ne može uvući nešto što, po prirodi stvari, ne pripada njoj. Islam ovim činom štiti svetost porodice, štiti ugled i čast i bori se protiv razvrata i izopačenosti.

Država podupire nemoral

Poslanik, s. a. v. s., kaže: “Ko je učinio zinaluk sa slobodnom i ženom ropkinjom, dijete iz takvog čina se smatra kopiletom; ne može naslijediti niti njega nasljeđuju”.

Državni zakon ovim članom indirektno sudjeluje u širenju nemorala. Jer, kad potencijalno nemoralna žena ima na umu da će dijete začeto u ilegalnom seksualnom odnosu biti pravni nasljednik kao i ono koje je rođeno u legalnom braku, lakše se upušta u nemoral. Ona je svjesna da će i njeno dijete, koje je, ustvari, kopile, biti izjednačeno u nasljedstvu sa djetetom partnerove zakonite supruge.

Državni zakon kaže: “Srodstvo po osnovu potpunog usvojenja je izjednačeno sa srodstvom po krvi”. Po ovom zakonu, usvojeno dijete se izravnava u pravu na nasljedstvo sa djetetom iz legalnog braka, što je, također, velika nepravda prema rođenom djetetu i što otvara put manipuliranju nasljedstvom. Postoji realna mogućnost da neko krivotvori papire o usvajanju i time stekne pravo na nasljedstvo. Zato je šeriat u temelju zabranio potpuno usvajanje jer se ne može pripisati čovjeku dijete čiji on nije otac. Usvojenom djetetu se može testamentom pokloniti jedan dio i takav čin se smatra dobročinstvom i humanim gestom, ali se nikako ne može staviti u ravnopravan položaj u podjeli nasljedstva sa rođenom djecom.

Testamentom se ne može isključiti iz nasljedstva

Testament je jednostrana opoziva izjava posljednje volje zavještaoca u pisanoj formi kojom on daruje dio svog imetka za slučaj svoje smrti. Ovo je sažeta definicija testamenta proizišla na osnovu više definicija islamskih pravnika. Testament je potpuno legalan pravni dokument. Šerijatsko-pravno utemeljenje testamenta se nalazi u slijedećim kur’anskim ajetima: “Kad neko od vas bude nasamrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima” (El-Bekara, 180.). A u drugom ajetu se kaže da se dioba nasljedstva vrši: “Pošto se izvrši oporuka koju je ostavio, ili podmiri dug…” (En-Nisa,11.).

Od Sa’da bin ebi-Vekkasa se prenosi da je rekao: “Došao je Poslanik, s. a. v. s., da me posjeti. Bio sam veoma bolestan. Rekao sam mu: ‘Allahov Poslaniče, kao što vidiš, ja sam u teškim mukama. Znaš da posjedujem veliki imetak, a jedino me ima naslijediti moja kćerka. Šta misliš da poklonim dvije trećine svoga imetka?’ ‘Ne’, reče on. ‘A polovinu?’ ‘Ne’, reče on. ‘A trećinu?’ ‘Dobro, trećina može, iako je i trećina mnogo’. Da svoje nasljednike ostaviš bogatim bolje ti je nego da ih ostaviš siromašnim i ovisnim od ljudi” (El-Buhari i Muslim).

Oporuku bi muslimani trebali imati sačinjenu u svako doba dana i noći. Nikad se ne zna kad će smrtni čas nastupiti. Rekao je Poslanik, s. a. v. s.: “Musliman ne bi smio prenoćiti ni dvije ni tri noći, a da nema napisanu oporuku” (El-Buhari i Muslim). “Ko bude umro sa oporukom, umro je na pravom, sunetskom putu, umro je kao bogobojažljiv i sa šehadetom, umro je sa Allahovim oprostom” (Ibn- Madže).

Vrijeme izvršenja oporuke je odmah nakon ukopa ostavitelja i izmirenja njegovih dugova. Kad se odbiju troškovi ukopa i dženaze i troškovi izmirenja dugova, onda se pristupa procjeni imetka. Vrijednost oporuke ne smije preći jednu trećinu imetka preostalog nakon troškova dženaze i izmirenja dugova. Više od trećine nije dozvoljeno, prema hadisu Sa’da bin ebi-Vekkasa. Pravo na testament imaju svi osim nasljednika, prema hadisu: “Nasljednik nema dijela u oporuci” (Ahmed i Ebu-Davud).

Nema isključivanja nasljednika

Događa se da neki roditelji oporuče sinu ili kćerki dio imetka mimo onog koji ravnopravno dobija sa ostalom braćom i sestrama. Događa se da neki roditelji oporuče da jedan od sinova dijeli svu imovinu ostaloj djeci, a da ga oni u tome imaju poslušati. Nravno, i jedna i druga praksa su u suprotnosti sa islamskim načelima o pravdi. Kao prvo, nasljednik nema prava na oporuku, jer da ima, bio bi to izvor diskriminacije među samim nasljednicima. Drugo, neodgovorno je ostaviti jednom od djece da vrši diobu imovine isto koliko i dati jednom djetetu prednost na drugim.

Prema važećem državnom zakonu, ostavitelj može putem testamenta isključiti jednog od nasljednika, što po islamskom nasljednom pravu ne dolazi u obzir. Islam nije ostavio na volju ostavitelju da upravlja svojim imetkom nakon svoje smrti. Rekao je Poslanik, s. a. v. s.: “Ko uskrati nasljedstvo nasljedniku, Allah će njemu uskratiti pravo na Džennet”. Činjenica je da se u državi Bosni i Hercegovini provodi zakon o građansko-pravnim odnosima u sklopu kojeg egzistira zakon o nasljedno-pravnim odnosima. Šerijatsko nasljedno pravo se prakticiralo u Bosni i Hercegovini do 1945. godine. Ono je dekretom tadašnje komunističke vlasti dokinuto, isto kao i šerijatski sudovi, u kojima se pored nasljednog prava sudilo i bračno pravo.
Možda je danas teško vratiti ovo pravo na scenu. Međutim, čak i da se složimo s tom činjenicom, ne smijemo se pomiriti sa nepravednim načinom raspodjele svoje imovine. Prvo, radi toga što nas državni zakon ne obavezuje na raspodjelu kako u njemu stoji, već nam daje mogućnost sporazumne raspodjele. Drugo, što u tom zakonu postoji nešto što se zove nasljeđivanje na osnovu testamenta. U tome je naša šansa. U tome je izlaz svima onima koji se boje Allaha i koji ne žele pred Njega izići sa tuđim imetkom, sa tuđim hakkom.

Naime, o čemu se radi?

Ostavitelj može u testamentu oporučiti da se njegova imovina ima podijeliti onako kako to šerijat zahtijeva. Ili da je sam ostavitelj još za svoga života podijeli onako kako to islam propisuje, a da u testamentu zahtijeva da se tako i izvrši dioba. Naši sudovi će provesti testament jer se poštuje volja ostavitelja ili testatora. Na ovaj način, poštujemo zakon države Bosne i Hercegovine, ali prije njega mi poštujemo Zakon Uzvišenog Gospodara koji je i zakon države Bosne i Hercegovine i svih svjetova. Zašto ovo ne iskoristiti? Musliman je mudar i on ne identificira nešto nužnim rješenjem dokle god se može pronaći adekvatno, od Boga zahtijevano rješenje.

Hfz. Mr. Senaid Zajimovic

preuzeto sa http://www.n-um.com