Imama Ebu Hanife, kao i njegov veliki učenik Muhammed bin Hasan, Allah im se smilovao, su stanovišta da je muslimanu, u zemlji koja je u ratu protiv muslimana, dozvoljeno nemuslimanu prodati jedan dirhem za dva dirhema, tj. dozvoljeno mu je uzeti kamatu. (El-Mebsut, Es-Serhasi, 14/98 i Bedaius-sanai, El-Kasani, 5/192)

Neki savremeni učenjaci su na osnovu ovog mišljenja izdali fetvu da je muslimanima koji borave u zemljama Zapada dozvoljeno poslovati kamatom. Međutim, ova fetva je pogrešna, a na to ukazuju sljedeći argumenti:

Prvo: Spomenuto mišljenje Ebu Hanife i Muhameda ne odnosi se na stanje muslimana koji borave na Zapadu, jer to mišljenje ograničava dozvolu na poslovanje između muslimana i nemuslimana koji je u ratu protiv muslimana u zemlji protiv koje su muslimani u ratu. Muslimani koji borave u tim zemljama nisu u ratu s njima, nego u tim zemljama borave kao državljani ili na osnovu vize, i prema tim zemljama ih vežu ugovori, što znači da su te zemlje i njeni stanovnici u odnosu na muslimane koji tamo borave pod ugovorom a ne u ratu.

Drugo: Spomenuto mišljenje Ebu Hanife i Muhameda dozvoljava uzimanja kamate, dok kupovinom kuća i sl. musliman ne uzima kamatu nego je daje, što je suprotno onom što ovo mišljenje dozvoljava.

Treće: Kada bi predpostavili da se mišljenje Ebu Hanife i Muhameda može odnositi na današnje Zapadne zemlje ili nemuslimanske zemlje općenito, džumhur islamskih učenjaka, od kojih je i Ebu Jusuf najprisniji učenik Ebu Hanife, se nije složio sa Ebu Hanifom po tom pitanju. (El-Mebsut, Es-Serhasi, 14/98 i Bedaius-sanai, El-Kasani, 5/192) Većina učenjaka je stanovišta da je kamata haram u svakom slučaju, poslovao musliman sa muslimanom ili nemuslimanom, nalazio se u zemlji islama ili kufra. (El-Medžmu, 9/391, El-Mugni, 4/176)

Dokaz ovog mišeljenja je uopćenost kur’ansko hadiskih tekstova koji zabranjuju kamatu. Ti tekstovi ne prave razliku između nevjerničke i islamske zemlje, a musliman je podložan šerijatskim propisima i dužan je sprovoditi ih gdje god se nalazio. Dakle, mišljenje Ebu Hanife i Muhameda ne odnosi se na muslimane koji borave na Zapadu, a pored toga, odabrano mišljenje je da muslimanu nije dozvoljeno u bilo kojoj zemlji i na bilo koji način poslovati kamatom. Svemogući Allah najbolje zna.

Džabir, radijallahu anhu, je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je prokleo onog ko uzima kamatu, onog ko daje kamatu, onog ko zapisuje kamatu i onu dvojicu koja to svjedoče i rekao je: ‘Oni su jednaki’.” (Muslim) Biti proklet znači biti udaljen od milosti Allaha Uzvišenog, a ima li većeg nesretnika od onog kome se Allah ne smiluje?!

Hakim, a i drugi, bilježe od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kamata ima sedamdeset tri ogranka od kojih je najbezazleniji kao da čovjek bludniči sa svojom majkom; najgora kamata je oštetiti muslimana u njegovom imetku i njegovoj časti.”

Ibn Hiban u svom Sahihu prenosi hadis s dobrim lancem prenosilaca u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U jednom narodu neće se proširiti blud i kamata, a da taj narod sam sebi nije ohalalio kaznu Allaha Moćnog.”

Na pitanje odgovorio: dr. Hakija Kanurić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu! Neophodno je spomenuti da je poglavlje o snovima tematika koja je nepoznata velikom broju onih koji se deklarišu kao muslimani, što je svakako uzrokovalo mnoga pogrešna ubjeðenja i postupke. Koliko mjesto u islamu zauzimaju snovi te njihovo tumačenje, govori nam činjenica da skoro pa ne možete naći hadisku zbirku a da u njoj nije jedno veće poglavlje posvećeno snovima i njihovim tumačenjima, te adabima vezanim za snove. Npr. imam Buharija spomenuo je u svom Sahihu u poglavlju o snovima i njihovim tumačenjima šezdeset i pet hadisa, što je sigurno veliki pokazatelj kakvo mjesto u islamu zauzima ta tematika. U jednom od spomenutih hadisa odgovor je na vaše pitanje. Hadis Ebu Seida, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Kada neko od vas usnije san koji voli, to je san od Allaha, neka se zahvali Allahu i neka o njemu govori drugima (u rivajetu: “onome koga voli”). Ako usnije nešto drugo, neka zna da je to od šejtana, pa neka zatraži zaštitu kod Allaha i neka o njemu nikome ne govori pa mu neće naštetiti.” (Buharija)

Što se tiče vašeg pitanja, da li snovi imaju značenje, možemo odgovoriti takoðer hadisima koje je spomenuo imam Buharija u ovom poglavlju, jedan od njih je hadis Ubade ibn Samita, r.a., da je Poslanik kazao: “San mu’mina je četrdeset i šesti dio poslanstva.” Da snovi imaju svoje značenje govori nam i činjenica da je Poslanik običavao nakon obavljenog sabah-namaza kazati ashabima: ‘’Je li neko od vas sanjao nešto?’’ (Buharija) Da snovi nemaju značenje, ne bi Poslanik pitao o njima i tumačio iste. Kur’an je prepun dogaðaja koji potvrðuju da snovi imaju značenja. Sura Jusuf je možda jedan od najboljih dokaza za to, jer san Jusufa, a.s., koji je usnio još kao dječak, obistinio se, takoðer san vladara koji je tada vladao obistinio se onako kako ga je protumačio Jusuf, a.s.

Na osnovu spomenutog neki učenjaci naveli su kako da se čovjek ponaša u oba slučaja, tj. kada usnije lijepe i loše snove. Ako usnije lijep san, čovjek treba zahvaliti Allahu, radovati se snoviðenju i o tome govoriti osobama koje voli, a ne onima koje ne voli. Ako usnije loše snove, one koji su od šejtana, čovjek treba zatražiti zaštitu Uzvišenog Allaha kako od lošeg sna, tako i od šejtana, tri puta pljucnuti na lijevu stranu i ne govoriti san nikome. Neki učenjaci takoðer na to dodaju da će ustati klanjati i da će promijeniti stranu na kojoj je spavao (za sve spomenuto postoje vjerodostojni argumenti). (Pogledaj Fethul-Bari, kometar Buharijine zbirke hadisa od hafiza Ibn Hadžera, 12 tom, str. 386)
Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: mr.Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ono što si ga bila obavezna obavijestiti to si već uradila, a to je da nisi djevojka odnosno da nisi nevina. Vadžib je da se prosac o ovome obavijesti jer to bitno utiče na odluku prosca a može izazvati negativne posljedice ako se uđe u brak i tek onda otkrije isto. Svejedno je da li se djevičanstvo izgubi od strane osobe koja praktikuje vjeru pa učini znaluk a zatim se pokaje ili od osobe koja je bila džahilka te u toku svog džahilijetskog života učini zinaluk pa se prihvati vjere.

Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, rekao ‘Amr ibn El-‘Asu: “Zar nisi znao da Islam poništava ono što je bilo prije njega, da hidžra poništava ono što je bilo prije nje i da Hadždž poništava ono što je bilo prije njega“. Riječi “poništava ono što je bilo prije njega” znače da primanje Islama, činjenje hidžre i obavljanje Hadždža poništavaju grijehe koji se počine prije njih. A šerijatskih tekstova koji ukazuju da iskrena tevba briše i poništava grije za koje se osoba pokaje je veoma mnogo i to je nužno poznato svakom muslimanu.

A nisi obavezna, ili preciznije pokuđeno ti je (a moglo bi se reći čak i da je haram) da govoriš i pričaš nekome detalje grijeha koje si radila ako su oni sakriveni od ljudi. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svima u mom Ummetu će biti oprošteno osim mudžahirima (onima koji javno rade grijehe), a od javnog griješenja je i to da čovjek uradi neko djelo po noći, a zatim osvane a Allah mu sakrio to što je radio, a on priča: ‘O fulane (neka osoba), sinoć sam uradi to i to’. Prenoćio je tako što mu je njegov Gospodar sakrio griješenje a zatim osvanuo i otkrio Allahovo skrivanje o njemu“.

Sa druge strane, prosac nema vidljive i bitne koristi od saznavanja detalja tih grijeha, a te informacije mogu itekako imati negativne posljedice. Prema tome, pokuđeno ti je ili čak haram da o detaljima tih grijeha pričaš, pa ako tvom proscu “ne smeta” to što ti se desilo u prošlosti a zašto si se pokajala, neka te sa takvom prošlošću oženi i prihvati, a ako to ne moža prihvatiti ili ne želi da sa tim živi, ne mora te ženiti, ima ko hoće i kome to apsolutno ne smeta. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr.Zijad Ljakic

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumu selam! Jedan od šartova valjanosti braka je dozvola staratelja, tj. oca, djeda, sina, brata, amidže ili dajdže i tako dalje. S tim da pravo na starateljstvo mora ići otprilike po spomenutom redoslijedu. Što znači ako izgubi pravo jedan od staratelja prelazi na drugog.

Da je staratelj šart za valjanost bračnog ugovora dokaz je ajet u kojem kaže Uzvišeni: “Kad pustite vaše žene i istekne iddet, tad ih ne sprječavajte da se udaju za (bivše) muževe njihove” (El-Bekara, 232). Da nije dozvola staratelja šart ispravnosti braka i udaje žene, bila ona djevojka ili udovica, ne bi imalo smisla da Allah, dželle še’nuhu, zabranjuje starateljima da sprečavaju da se žena, koja je pod njihovim skrbništvom, ponovo uda za bivšeg muža. Kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (9/187) da je ovaj ajet najjasniji dokaz da je staratelj (velijj) šart za ispravnost braka.

A od dokaza iz Sunneta je hadis od Ebu Muse El-Eš’arija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema braka bez staratelja” (bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže, vjerodostojnim ga je ocijenio Albani i ostali muhadisi). Takođe, hadis od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena uda bez dozvole staratelja, njen brak je batil, njen brak je batil, njen brak je batil…” (bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga je ocijenio Albani uzimajući u obzir mnoštvo rivajeta).

A prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Žena ne udaje ženu, niti žena udaje samu sebe” (bilježe ga Ibn Madže i Darekutni, a vjerodostojnim ga je ocijenio Albani). Prema tome, niukom slučaju ti nije dozvoljeno da se udaš bez dozvole staratelja i njegovog pristanka prilikom sklapanja ugovora, jer šerijatski tekstovi po ovom pitanju su nedvosmisleni i izričiti. Ako se udaš bez dozvole staratelja brak ti je neispravan po većini učenjaka ovog Ummeta.

Ostaje pitanje šta ako staratelj zabranjuje da uda kćerku za onog za koga on smatra da joj on nije dostatan, tj. da nije na njenom nivou, kada bi mu bilo dozvoljeno da je spriječi da se uda za njega. Drugim riječima, dođe prosac i zaprosi djevojku ili ženu i ona pristane, a njen staratelj joj ne da da se uda za njega smatrajući da on nije prilika za nju i da ona zaslužuje boljeg od njega. Pitanje dostatnosti (kefaeta), tj. koje osobine prosca se uzimaju u obzir kada se gleda da li je on na nivou žene koju prosi, je pitanje oko kojeg učenjaci imaju veoma podijeljeno mišljenje.

Ispravno mišljenje po ovom pitanju, a na koje ukazuje dokaz, je da su dvije osobine koje prosac treba da ispuni da bi bio dostatan ženi koju prosi, a to su: vjera i ahlak sa kojom je staratelj zadovoljan a ne žena ili djevojka koja se prosi. Argument za ovo je hadis: “Kada vam dođe neko (prosac) sa čijom vjerom i ahlakom ste zadovoljni, udajte za njega, a ako ne uradite tako nastaće fitna na Zemlji i ogroman fesad

Iako u ovom hadisu ima slabosti značenje hadisa je ispravno na što ukazuju drugi dokazi da ono na što se najviše treba gledati kada je u pitanju brak to je vjera, kao što je došlo u hadisu mutefekun alejhi gdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetuje da se žene i koga da žene: “Izaberi onu koja praktikuje vjeru“.

Iz gore spomenutog se da zaključiti da tebi, poštovana sestro, nije dozvoljeno da se udaješ bez dozvole, znanja i odobrenja tvoga oca ili nekog drugog staratelja. Takođe, ako je tačno to kako si ti opisala razlog odbijanja tvog oca da se udaš za tog momka, onda zaista tvoj otac nema šerijatski valjanog razloga da se udaš za njega ali to ne znači da se smiješ udati bez njegove dozvole.

U osnovi, ako staratelj sprečava ženu da se uda a nema opravdanog šerijatskog razloga za to, taj problem se diže do kadije pa kada kadija utvrdi i procijeni da se sa njega skida starateljstvo na onog poslije njega on to ima pravo da uradi. Međutim, pošto kod nas nema kadija niti učenih ljudi koji bi se u to upuštali, tu soluciju u kojoj će se prebaciti starateljstvo na nekog drugog jednostavno zaboravi.

Prema tome, ono što ti preostaje, s obzirom da se ne smiješ udati bez dozvole staratelja, je da ubijediš, pridobiješ, privoliš, nagovoriš svoga babu da pristane. Ako mu priđeš na lijep način, pa mu pojasniš, srce rastopiš, reznježiš i ubijediš ga da ti u tome vidiš svoj sretni život, još ako ti mama bude na tvojoj strani onda nema tog babe koji će gledat u novčanik, kuću i svjedočanstvo budućeg zeta. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com