Brak je propisan Kur’anom, hadisom i konsenzusom islamskih učenjaka. To je sunnet svih poslanika: “I prije tebe smo poslanike slali, i žene i porod im davali.” (Er-Rad, 38.) Buharija i Muslim zabilježili su da je Enes b. Malik prenio sljedeće Poslanikove, ﷺ, riječi: “Doista sam ja najbogobojazniji i najbolji vjernik: postim, ali i mrsim; klanjam, ali i spavam; i oženjen sam; ko izbjegava moj sunnet ne pripada mi.” Muškarcu je dopušteno izabrati ma koju ženu, osim onih koje je šerijat izuzeo iz općeg propisa. Iznimka može biti trajnog ili vremenski ograničenog karaktera.  Kada je riječ o trajnoj zabrani, ona se odnosi na sljedeće tri kategorije:

1. zabrana po krvi;
2. zabrana po tazbinstvu; i
3. zabrana po mlijeku.

Zabrana po krvi

Čovjeku je, zbog krvne veze, trajno zabranjeno ženiti sljedeće skupine:

1. majku i nenu;
2. kćerke i unuke;
3. sestrične i bratične; i
4. tetke po ocu ili po majci.

Svevišnji Allah rekao je: “Zabranjuju vam se majke vaše, i kćeri vaše, i sestre vaše, i sestre očeva vaših, i sestre majki vaših, i bratične vaše i sestrične vaše…” (En-Nisa, 23.)

U prvu kategoriju spada nena s očeve i majčine strane, i sva uzlazna loza. Kada govore o ovoj skupini, islamski učenjaci pozivaju se na sljedeće pravilo: Svaka žena koja je uzrok dolaska na svijet određenog muškarca (koja je rodila njegovu majku ili nenu ili neninu nenu itd.) smatra se njegovom majkom. U drugu skupinu spada unuka od sina i kćerki, i sva silazna loza s te strane. Kada je riječ o ovoj kategoriji, postoji drugo pravilo koje glasi: Svaka žena čije je rođenje uzročio određeni muškarac (otac, djed, djedov djed itd.) smatra se njegovom kćerkom. Što se sestara tiče, one su zabranjene za brak bile punokrvne sestre (od jednog oca i jedne majke) ili polukrvne sestre (sestre po jednom roditelju). U ovu kategoriju spada kćerka brata i kćerka sestre (bratična i sestrična), svejedno radilo se o punokrvnom ili polukrvnom bratu, odnosno sestri. Tetka je zabranjena, radilo se o tetki s očeve ili majčine strane, bila očeva, odnosno majčina punokrvna sestra ili polukrvna. U ovu kategoriju spada očeva, majčina, djedova i nenina tetka.

Zabrana po tazbinstvu

Trajno je zabranjeno, zbog tazbinstva, ženiti sljedeće kategorije žena:

1. snahe i žene unuka;
2. punicu, njenu majku, i svu uzlaznu lozu;
3. maćehu i žene djedova, i svu uzlaznu lozu;
4. pastorke i unuke supruge.

Da bi pastorka bila trajno zabranjena za bračnu vezu, mora se desiti spolni odnos između očuha i njene majke, jer sam bračni ugovor čini je zabranjenom privremeno, a ne trajno zabranjenom. Uzvišeni Allah kaže: “Zabranjuju vam se majke vaše… i pastorke vaše koje se nalaze pod vašim okriljem od žena vaših s kojim ste imali bračne odnose – ako s njima niste imali bračne odnose, onda vam nije grijeh…” (En-Nisa, 23.) Većina učenjaka ne pravi razliku između pastorke koja je odrasla u okrilju očuha i one koja nije, i to se mišljenje smatra preferirajućim kod islamskih pravnika. Maćeha je zabranjena, na osnovu riječi Uzvišenog: “I ne ženite se onim koje su ženili vaši očevi nakon onoga što je bilo – to je razvrat, mržnja i ružan put.” (En-Nisa, 22.) Ovaj ajet Ibn Kesir komentira ovako: “Allah je zabranio maćehe iz poštovanja prema ocu. One postaju trajno zabranjene sklapanjem samog bračnog ugovora, po konsenzusu islamskih učenjaka.” (Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/479, i El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 5/120.)

Zato je Svevišnji Allah taj postupak okarakterizirao kao razvrat, mržnju i ružan put. Kada je riječ o punici, ona je zabranjena samim sklapanjem bračnog ugovora s njenom kćerkom. Kao pojašnjenje islamski učenjaci ovdje koriste pravilo koje glasi: Bračni ugovor s kćerkom čini njenu majku zabranjenom, a bračni odnos sa ženom čini njenu kćerku zabranjenom. Izrazita većina islamskih učenjaka smatra majku trajno zabranjenom nakon pukog bračnog ugovora s njenom kćerkom. Ovo je stav imama četiri pravne škole, sedam pravnika i apsolutne većine islamskih učenjaka iz prvih i potonjih generacija. (Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/481-482.) Pod sedam pravnika mislimo na: Seida b. Musejjiba, Kasima b. Muhammeda b. Ebu Bekra, Urvu b. Zubejra, Ebu Bekra b. Abdurrahmana, Haridžu b. Zejda b. Sabita, Ubejdullaha b. Abdullaha b. Utbu i Sulejmana b. Jesara. (Vidjeti: Nejlul-evtar, 3/26.)

Zabrana po mlijeku

Apsolutna većina islamskih učenjaka smatra da je po mlijeku zabranjeno sve što je zabranjeno po krvi. Imam Buharija zabilježio je da Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Zabranjeno je po mlijeku sve ono što je zabranjeno po krvi.” A imam Muslim zabilježio je da je Alija b. Ebu Talib prenio sljedeće Resulullahove, ﷺ, riječi: “Allah je zabranio po mlijeku ono što je zabranio po krvi.” Naprimjer, kada žena podoji muško dijete (s pet punih dojenja, po preferirajućem mišljenju) postaje mu majka po mlijeku, a njen muž biva podojenom djetetu otac po mlijeku, njena sestra – tetka, njena kćerka – sestra, njena majka – nena itd. Aiša, radijallahu anha, pripovijedala je: “Došao mi je u goste amidža po mlijeku pa mu nisam dopustila da uđe dok nisam upitala Poslanika, ﷺ. Kada sam ga upitala, rekao je: ’Dopusti mu da uđe, on ti je amidža!’” “Allahov Poslaniče, mene je podojila žena (njegova sestra), nije on!”, usprotivi se Aiša, a Allahov Poslanik, ﷺ, ponovi: “Neka uđe, on ti je amidža!” (Buharija i Muslim.)

Ovaj hadis jasno ukazuje da je brat oca po mlijeku amidža djetetu koje je podojila njegova žena (očeva žena). Bitno je naglasiti da se propisi zabrane po mlijeku vežu isključivo za dojenče, a ne za njegovu rodbinu. Tako rođena sestra dojenčeta koju nije podojila ista dojilja ne smatra se kćerkom njenom mužu, niti je rođeni brat dojenčeta sin dojilje, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Smatram da nema potrebe opširnije govoriti o vrijednosti braka i obavezi biranja adekvatnog životnog saputnika. Navedeni hadis jasno ukazuje na to. Najbolje je da mladić koji želi oženiti vjernicu to razglasi među ljudima, a oni to obično prenesu svojim hanumama, a one svakako poznaju djevojke koje su na udaju. Vjerska je obaveza svih koji mogu pomoći da pomognu, i nije dopušteno da se na račun onoga koji traži bračnog druga zbijaju šale i sl. Kada čuje za djevojku koja je spremna za udaju, stupit će u kontakt s njenim starateljem, i doći na  vrata (ne ispod prozora); s njom neće ništa razgovarati prije nego što obavi razgovor sa starateljem. Zabranjeno mu izlaženje s njom, osamljivanje i sl., sve dok se ne sklopi bračna veza. Stvari koje ga interesiraju pitat će u prisustvu njenog mahrema. Dopušteno mu je da vidi lice i šake djevojke, jer po crtama lica može odrediti njenu ljepotu, a na osnovu šaka (prstiju) debljinu, odnosno mršavost. Sve ostalo: kosa, vrat, podlaktice itd., zabranjeno je vidjeti sve dok se ne sklopi brak.

Cijenjeni brate, savjetujem ti da ne budeš od onih koji svoje životne saputnike traže po internetu. Djevojka koja se ponudi na internetu ne zaslužuje da joj se povjeri najmanji emanet, kako joj onda povjeriti odgajanje djece i generaciju muslimana. Čovjeka koji se oženi s interneta pitam hoće li biti miran kada ostavi svoju ženu samu na internetu? Neka razumom obdareni sebi odgovore! Dragi brate, budi iskren prema Allahu, dželle šanuhu, i čuvaj se šejtanskih stopa, on je čovjeku otvoreni neprijatelj. Molim Allaha, dželle šanuhu, da ti podari svako dobro na ovome i budućem svijetu!

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Obaveza je vjerniku da se oženi vjernicom. U tome je smislu Resulullahov, ﷺ, hadis koji su zabilježili Buharija i Muslim: “Ženu udaju četiri stvari: imetak, ljepota, porijeklo i vjera, a ti odaberi vjernicu, Allah ti dao dobro!” Dakle, vjera je najvrednije kod žene. Međutim, u šerijatu postoji olakšica kada je riječ o ženjenju sljedbenicama Knjige. Svevišnji je rekao: “…i čestite vjernice su vam dopuštene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas…” (El-Maide, 5.)

Ajet jasno ukazuje da je muslimanu dopušteno da se oženi kitabijkom, ali samo onom čestitom i kreposnom; o tome islamski učenjaci ne raspravljaju baš mnogo. Prema ajetu, nije se dopušteno oženiti nemoralnom, pokvarenom i nevaljalom kitabijkom. Ipak, musliman koji se oženi kreposnom nevjernicom neće se moći sačuvati grijeha, ne zbog ženidbe, već zbog njenih posljedica. Dovoljno je to što će njegovu djecu odgajati prokleta žena koja ne vjeruje u Svevišnjeg Allaha, već Mu sina pripisuje, koja ne vjeruje u Resulullahovo, ﷺ, poslanstvo, i čiji je kraj – Vatra.

Dalje, kako živjeti sa ženom koja drugima pokazuje svoje ukrase? Kako ostati ljubomoran? Kako sačuvati taj sastavni dio imana? U našem čudnom vremenu, kada su iskušenja i smutnje sve preplavile, čovjek često ne nalazi zajedničku riječ s vjernicom, kako će je onda naći s nevjernicom?! Kako vjerovati ženi koja je iznevjerila Svemogućeg Allaha i prekršila obećanje koje je dala kada je priznala da je On, dželle šanuhu, njen Gospodar?! Nije pohvalno ženiti nevjernice, a zapostavljati vjernice, koje su se pokorile Svevišnjem Allahu, zbog čega trpe razne torture od svojih roditelja ili bližnjih, koje čekaju da dođe vjernik i da ih spasi brojnih muka na koje nailaze, a momci idu za krstašicama, nema snage ni moći osim u Allaha Svemogućeg! Onaj ko vodi računa o spomenutim stvarima, neće ni poželjeti oženiti se nevjernicom, osim u prijekoj potrebi, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Uvaženi brate, vaša konstatacija da je dizanje ruku u namazu sunnet (pohvalan čin) potpuno je tačna.

Naš stav o tom pitanju, koji smo naučili od najvećih autoriteta današnjice, i više je nego jasan. Kada se nađete u situaciji da ste u džematu u kojem je dizanje ruku nepoznanica i kada postoji vjerovatnoća da ćete tim postupkom unijeti pometnju u džematu, kao i to da će vas ljudi zbog toga smatrati sljedbenikom neke zalutale sekte, onda nema nikakve smetnje da u datom momentu ostavite dizanje ruku u namazu.

Allahov Poslanik, ﷺ, kazao je: “Doista se djela vrednuju prema namjerama.” (Buhari i Muslim, od Omera, radijallahu anhu)

Ako je Allahov Poslanik, kao što nam to bilježi Buhari, odustao od rušenja Kabe i njenog ponovnog izgrađivanja na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, samo zato što su Kurejšije bili tek prihvatili vjeru, i nisu bili spremni da shvate takav postupak, pa da mi ostavimo nešto što je pohvalno (sunnet) s ciljem jačanja bratskih veza u džematu, mnogo je preče. Ne smijemo zaboraviti na činjenicu da ljudi na našim prostorima već stoljećima klanjaju po hanefijskom mezhebu i da su odrasli daleko od mjesta gdje je dizanje ruku u namazu poznato, pa ne treba da nas čudi njihovo reagiranje. Ono je u osnovi pokazatelj njihove privrženosti onome što znaju i onome čemu su ih naučili njihovi učeni, što je u osnovi pozitivno.

Šejhu Ibn Bazu, koji je živio u sredini gdje je općepoznat i prihvatljiv čin dizanje ruku u namazu, kao i glasno izgovaranje amin u namazu, postavljeno je sljedeće pitanje: “Je li dozvoljeno izostaviti glasno izgovaranje amin u namazu i ne podizati ruke u namazu?”, pa je odgovorio: “Da, ako se nalazi u sredini –među ljudima koji ne podižu ruke u namazu niti glasno izgovaraju amin, u toj je situaciji prioritetnije da to ne čini, kako bi se zbližila njihova srca i kao bi ih mogao pozvati u dobro – hajr, i kako bi imao priliku da ih poduči, i da ih usmjerava, i kako bi mogao da popravlja njihove nedostatke. Ako bi čovjek činio suprotno onome što oni smatraju ispravnim, oni će negodovati zato što oni smatraju da je (samo) to vjera, smatraju da je vjera da se ruke podižu samo kod početnog tekbira, tako su odrasli i tako naučili od svojih učenjaka. Isto tako je i s glasnim izgovaranjem amin. Poznato je razilaženje među učenjacima u pogledu tih pitanja: neki su kazali da se amin izgovara naglas, a neki su kazali da se ne izgovara naglas. U nekim hadisima spomenuto je da je Poslanik podizao glas prilikom izgovaranja amin, dok je u drugim spomenuto da je to izgovarao sniženim tonom. Ispravno je mišljenje da je pohvalno izgovaranje amin naglas. Onaj ko to ostavi, ostavio je samo pohvalnu stvar, zato mu’min neće učiniti ono što je pohvalno ako to vodi razjedinjenju muslimana, međusobnom razilaženju, smutnjama. Štaviše, svaki mu’min, a prvenstveno daija, treba da ostavi pohvalnu stvar ako iz njenog ostavljanja proizlazi veća korist. U tom kontekstu se navodi događaj kada je Allahov Poslanik ostavio rušenje Kabe i njeno građenje na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, govoreći: “Da Kurejšije nisu tek prihvatili vjeru…”, zbog toga je Poslanik Kabu ostavio onakvu kakva jeste i nije je promijenio zbog opće koristi.”
(Fetve Bin Baza, 29/274–275)

Allah se smilovao našim velikanima, od kojih je sigurno naš šejh Ibn Baz, koliko je samo tolerancije u njihovim stavovima i s koliko su mudrosti odgovarali na postavljena pitanja.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin