Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Fizičko kažnjavanje ljudi za grijehe ma koji i koliki bili je SPECIFIČNO I SVOJSTVENO SAMO MUSLIMANSKOM VLADARU koji ima vlast, vojsku, sudstvo (šerijatsko) i policiju koja ga u tome pomaže. Skoro u svakoj fikhskoj knjizi učenjaci naglašavaju da NEMA RAZILAŽENJA MEĐU UČENJACIMA OVOG UMMETA DA NIJE DOZVOLJENO SPROVOĐENJE ŠERIJATSKIH KAZNI OSIM MUSLIMANSKOM VLADARU, znači NIJE DOZOVLJENO, jer Allah nije zadužio muslimane pojedince da sprovode šerijatske kazne nego VLADARA MUSLIMANA, a u njegovom odsustvu ili ne postojanju islamske vlasti – a pogotovo unutar kjafirske države u kojoj žive muslimani – muslimanima pojedincima nije dozvoljeno da umjesto vladara sprovode kazne ma kakve one bile.

SA DRUGE STRANE, ŠERIJATSKO KAŽNJAVANJE IMA SVOJ PROCES KOJI DA BI SE IZVRŠIO ZAHTIJEVA SLJEDEĆE FAZE:

1- OPTUŽBU,

2- ISTRAGU,

3- SUĐENJE,

4- PRESUDU,

5- IZVRŠAVANJE KAZNE ako se potvrdi da je kriv.

Pa tako onaj ko nekoga šerijatski kazni za neki grijeh ili prijestup po Islamu neslijedeći ovaj gore spomenuti redoslijed suđenja i kažnjavanja (preko institucije šerijatskog suda) on u osnovi pravi šerijatski prekršaj. A u islamskoj državi onaj ko izvrši šerijatsku kaznu nad nekim, mimo kadije i šerijatskog suda, bio bi kažnjen čak i ako bi se potvrdilo da dotičnu osobu treba kazniti.

Kada bi bilo dozvoljeno i prepušteno ljudima da jedni druge kažnjavaju za šerijatske prekršaje to bi odvelo u bespravno ubijanje, ranjavanje, premlaćivanje ljudi i uzimanje tuđeg imetka a sve pod izgovorom kažnjavanja za grijehe, zločine i prekršaje. Čovjek bi mogao ubiti drugog i tvrditi da ga je ubio zato što je opsovao Allaha ili učinio zinaluk. Drugi bi oteo tuđi imetak pod izgovorom da je taj isti imetak on od njega prethodno ukrao. I tako u nedogled. Zato postoje islamske sudnice, kadije i islamska vlast koji su obavezni da utvrđuju i sprovode šerijatske prekršaje a ne da pojedinci jedni nad drugima spuštaju kazne pa makar i imali povoda za to.

Ako bi vi to radili, naravno u ime Allaha i zbog vjerske ljubomore, to bi odvelo u još veći fesad – ubistva, osvete, premlaćivanja, … – iako vi mislite i računate da bi bilo drugačije, pa tako to ne bi bio lijek vašeg stanja. UGLAVNOM UZVIŠENI ALLAH NIJE VAS ZADUŽIO DA SPOROVODITE ŠERIJATSKE KAZNE.

Nije bitno da li bi oni znali ko ih mlati i prebija ili ne, bitno je da li je to u Islamu dozvoljeno – TO DA KAŽNJAVATE LJUDE za grijehe i prekršaje – A TO ŠERIJATSKI NIJE DOZVOLJENO, JER ŠERIJATSKO KAŽNJAVANJE ZAHTIJEVA: OPTUŽBU, ISTRAGU, SUĐENJE, PRESUDU i IZVRŠAVANJE KAZNE ako se potvrdi da je optuženi kriv.

Zato nemojte ni slučajno da se upuštate u to što vam je palo na pamet.

Naravno, ovo treba razlikovati od situacije u kojoj se nađe neki musliman, na primjer da se u njegovom prisustvu psuje ili vrijeđa Allah ili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa on pokuša i nastoji da to zaustavi, prekine i zabrani (tog momenta), pa se u toku tog sprečavanja potuče, tj. istuče onog ko vrijeđa Allaha ili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi prestao sa tim.

Naravno, prvo ga UPOZORI RIJEČIMA DA PRESTANE, a ako nastavi ZAPRIJETI MU FIZIČKI, a ako opet nastavi ONDA GA – AKO PROCJENI DA TO NEĆE IZAZVATI VEĆU ŠTETU PO NJEGA ILI MUSLIMANE UOPĆE – MALO FIZIČKI PREODGOJI, ovaj vid fizičkog nasrtanja na takve u tom momentu je šerijatski opravdan, dozvoljen ili čak poželjan i pohvalan pod spomenutim šartovima i slijedeći redoslijed otklanjanja tog munkera.

ZNAČI OVO DRUGO STANJE SE RAZLIKUJE OD PRVOG, jer potpada pod propisano otklanjanje munkera rukom a što je došlo u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu.Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dok je bio u Mekki u njegovom prisustvu je vrijeđan Allah ili je znao je da se Allah vrijeđa, njega samog su vrijeđali i psovali, ashabe tukli i mučili, … ali nije reagovao, niti je džihad poveo čak mu je bio zabranjen, nije te iste prijestupnike (noću ili tajno) kažnjavao (iako se to moglo raditi) sve dok nije učinio Hidžru u Medinu, uspostavio i napravio DRŽAVU.

Takođe, Omer, radijallahu anhu, dok je bio u Mekki nije kažnjavao ljude za spomenute grijehe, nego najviše što je radio u tom smislu to je bilo da je sebe branio ili da je branio duge ashabe kojima se zulum činio.

Za naša vjerska prava – da u miru klanjate teraviju na primjer – i zaštitu vjeskih svetosti – da se zabrani vrijeđanje Allaha ili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na javnim mjestima i slično – ZA OVE STVARI SE MOŽEMO BORITI ISKORIŠTAVAJUĆI POSTOJEĆE ZAKONE TAGUTSKE DRŽAVE U KOJIMA SE OVO POŠTUJE I GARANTUJE.

Naravno, ovo ne ulazi u traženje presude i zaštite od taguta ili tagutske vlasti nego TRAŽENJE ISPUNJAVANJA SVOJIH VJERSKIH PRAVA na koja svakako imamo pravo.

NADAM SE DA SAM BIO DOVOLJNO JASAN i precizan.

Da vas Allah nagradi na vašoj ljubomori za vjeru MEĐUTIM NJU TREBA USKLADITI SA PROPISIMA VJERE.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis zinaluka
Zinaluk je jedno od najrazvratnijih djela u islamu. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “I ne približavajte se bludu, jer to je razvrat, kako je to ružan put!”. (El-Isra’ 32)

Takođe, kaže navodeći osobine robova Milostivog: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu” (El-Furkan 68).

Ovi i mnogi drugi ajeti jasno i nedvosmisleno zabranjuju zinaluk. Zabrana zinaluka je takođe povrđena sunnetom u mnogim vjerodostojnim hadisima i na ovome je idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ko od muslimana zanegira da je zinaluk zabranjen a živi među muslimanima on je kjafir, jer utjerava Uzvišenog Allaha u laž.

Historijat propisivanja kazne za zinaluk
U početku islama kazna za zinaluk je bila zatvor za udatu osobu a proklinjanje i ukor za neoženjene i neudate.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Kada neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv njih četvorica od vas posvjedoče, pa ako posvjedoče, držite ih u kućama sve dok ih smrt ne umori ili dok im Allah ne nađe izlaz neki. A ako dvoje to učine, izgrdite ih; pa ako se pokaju i poprave, onda ih na miru ostavite, jer Allah prima pokajanje i samilostan je”. (En-Nisa’ 15-16)

Zatim je ova kazna za udatu i oženjenu osobu derogirana sa sto bičeva i kamenovanjem. Ova derogacija je potvrđena u ajetu čiji je tekst i čitanje derogirano a propis i značenje ostalo, taj ajet je: “Starac i starica kada učine zinaluk kamenujte ih zauvijek, to je opomena od Allaha, Allah je silan i mudar”.

Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha da Omer, radijallahu anhu, rekao a sjedio je na minberu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je Allah poslao Muhammeda, sallahu alejhi ve sellem, sa istinom i objavio mu Kitab, a od onog što mu je bilo objavljeno je ajet o kamenovanju. Čitali smo taj ajet, zapamtili ga i razumjeli ga. Kamenovao je (zinalučare) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i mi smo kamenovali poslije njega. Pa se bojim kada prođe dugo vremena da će neko kazati: mi ne nalazimo kamenovanje u Allahovoj knjizi, pa će zalutati ostavljajući farz koji je Allah objavio. Zaista je kamenovanje oženjene muške i udate ženske osobe u Allahovoj knjizi istina, kada postoji dokaz (4 svjedoka), trudnoća ili priznanje”.

Takođe, prvobitna kazna je derogirana hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzmite od mene, uzmite od mene, Allah im (znalučarima) je našao izlaz, neoženjeni sa neudatom (kazna je) sto bičeva i godina dana progonstva, oženjeni sa udatom (kazna je) sto bičeva i kamenovanje”.

Da se udata žena koja učini zinaluk kamenuje, naravno kada se to dokaže šerijatsko priznatim dokazima, na tome je idžamu učenjaka kako to prenosi Ševkani u “Nejlul-evtar” (7/254).

Učenjaci su se razišli oko toga da li se mora uz kamenovanje bičevati sa sto bičeva ili ne. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio kao što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima da se kamenuju Ma'iz, žena iz plemena Gamidijje i čovjek i žena od Židova koji su počinili zinaluk.

Takođe, prvobitna kazna zinaluka neoženjene i neudate osobe je derogirana kur'anskim ajetom: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!” (En-Nur 2). Uz kaznu bičevanja propisano je po gore spomenutom hadisu ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, i godina dana progonstva, s tim da se učenjaci razilaze oko progonjenja neudate žene koja učini zinaluk.

Specifičnost šerijatske kazne za zinaluk

Ono što specifiše zinaluk i kaznu za zinaluk su sljedeće stvari:

Prva – Šerijat je zabranio mnoge radnje zato što vode u zinaluk, i naredio mnoge radnje da ne odvedu u zinaluk, između ostalog:

– naređeno je obaranje pogleda i ženama i muškarcima (En-Nur 31. i 32. ajet),

– zabranjeno je ženi da se osami sa muškarcom koji joj nije mahrem (po idžamu),

– zabranjeno je ženi da putuje bez mahrema,

– zabranjeno je ženi da izlazi van kuće namirisana,

– zabranjeno je ženi da opisuje neku drugu ženu svome mužu,

– zabranjeno je miješanje žena sa muškarcima u džamijama, školama, radnom mjestu i slično (izuzetak su javna mjesta),

– zabranjeno je muškarcu da gleda u lice žene.

Sve ovo ukazuje na težinu grijeha zinaluka i obaveze čuvanja od istog.

Druga – zinaluk zbog kojeg se kažnjava počinioc tog grijeha je: polno općenje sa ženom sa kojom nije u braku niti u šerijatski spornom bračnom odnosu, učenjaci to preciziraju pa kažu: zinaluk je stavljenje muškog polnog organa u ženski polni organ (kod nekih učenjaka i u duburu), svejedno došlo do ejakulacije (izbacivanja sjemena) ili ne, žene sa kojom nije u braku niti u šerijatski spornom bračnom odnosu.

Treće – svako drugo naslađivanje u tijelu (muška ili ženska) mimo stavljenje muškog polnog organa u ženski polni organ nije čin zinaluka koji se kažnjava kaznom kamenovanja ili bičevanja sa 100 bičeva. Nema sumnje da je i ovo djelo haram i veliki grijeh i da, kada se potvrdi kod kadije, kadija može odrediti neku kaznu bičevanja (koja mora biti ispod 100 bičeva) nad počiniocima shodno težini grijeha, s tim da ovo nije zinaluk u šerijatskom smislu te riječi.

Četvrto – zinaluk se kod kadije potvrđuje sljedećim stvarima:

1- priznanjem zinalučara (priznanje jednog od njih dvoje nije dokaz nad drugim da je počinio zinaluk ako ga drugi poriče),

2- svjedočenjem četiri svjedoka da su vidjeli čin zinaluka, i to tako da opis čina zinaluka ukazuje da je njegov polni organ ušao u njen (ako posvjedoče manje od četiri osobe one se kažnjavaju kaznom potvore za zinaluk po stavu svečetiri mezheba),

3- trudnoća žene koja nema muža (kod malikija dok kod ostala tri mezheba ovo nije dokaz zinaluka zbog kojeg se kažnjava).

Peto – šerijatska kazna za zinaluk oženjene osobe ili one koja je bila oženjena je kamenovanje do smrti, a kazna neoženjene osobe je bičevanje sa 100 bičeva po idžmau i progonstvo godinu dana po većini učenjaka.

Preporučenost skrivanja grijeha
Onaj ko vidi nekog muslimana kako čini zločin, prekršaj ili grijeh koji se u Šerijatu kažnjava određenim poznatim kaznama, on ima izbora između dvoga: da posvjedoči kod kadije taj čin ili da sakrije i prešuti taj grijeh tog muslimana. Ovo drugo je bolje i preče, pogotovo ako ta osoba nije poznata po javnom činjenju velikih grijeha niti je taj grijeh radila na javnom mjestu među ljudima.

Dokaz da je ovo drugo bolje je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je došlo: „Ko sakrije (sramotu ili grijeh) muslimana, Allah će sakriti njegov i na dunjaluku i na ahiretu“ (bilježe ga Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže).

Takođe, mustehab je muslimanu da svoje grijehe koje počini sakrije od ljudi i ne govori o njima, a vadžib mu je naravno da učini iskrenu tevbu za te grijehe.

Na ovo ukazuje hadis mutefekun alejhi: „Svima iz mog Ummeta će biti oprošteno osim onima koji javno (na očigled ljudi) čine grijehe. Od javnog griješenja je to da čovjek noću uradi neko djelo (grijeh), a zatim osvane, a već mu je Allah sakrio to djelo, i kaže: O fulan (spomenuvši osobu po imenu), sinoć sam radio to i to, a zanoćio je tako da mu je Allah sakrio to djelo (grijeh) da bi osvanuo obznanjujući ono što je Allah o njemu sakrio“.

Šta da uradi osoba koju Allah iskuša ovim grijehom?
Osoba koja bude iskušana ovim velikim razvratnim djelom (zinalukom), a protiv nje nije podignuta optužba zinaluka (jer se javno ne zna za taj gnusni čin), svejedno živjela u zemlji u kojoj se primjenjuju šerijatske kazne ili ne, obavezna je da učini iskrenu tevbu (pokajanje) i da nikoga ne obavještava o tome nego naprotiv da sakrije tu sramotu.

Dokaz za ovo su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko uradi nešto od ovih prljavština, neka se sakrije Allahovim prekrivanjem”, a u drugom rivajetu ima dodatak:”A ko nam otkrije svoje djelo mi ćemo izvršiti nad njim kaznu”. Bilježe ga Hakim i Bejheki od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a hadis su ocjenili Sujuti i Ibnul-Mulekkin vjerodostojnim, a Iraki dobrim.

Pa kada se iskreno pokaje Allahu Allah prima tevbu svojih robova, kaže Uzvišeni: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv”. (Ez-Zumer 53)

Od šartova primanja tevbe je da čvrsto odluči da se više nikada neće vratiti na to ogavno djelo.

Osoba koja učini zinaluk nema nikakvo opravdanje za to gnusno djelo u tome što je ušla u brak bez svoje volje. Time joj nije umanjen grijeh niti bi bila manja kazna kada bi se kažnjavala. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com