Alejkumusselam.

Kupoprodaja zastava evropskih ili neevropskih država koje simbolišu vjeru kjafira poput onih koje imaju krst nije dozvoljena.

Od zemalja koje na svojoj zastavi imaju krst su zastava Srbije, Švedske, Švicarske, Španije,Danske, Finske, Grčke, Britanije, Vatikana, Norveške, Portugala, Slovačke, Gruzije, Islanda, Malte, Novog Zelanda, San Martina i Tonga.

Dokaz da je zabranjena njihova kupoprodaja je hadis od Abdullah ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani njegovu kupoprodaju”.Hadis bilježe Darekutni i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.

A Uzvišeni Allah je zabranio kufr, nije zadovoljan sa njim i ne voli ga, pa zato nije dozvoljena prodaja zastava na kojima se poziva i propagira kufr koji je oličen u krstu i drugim vjerskim simbolima.

Kaže Uzvišeni: “I On nije zadovoljan sa kufrom Njegovih robova” (Ez-Zumer, 7), i kaže: “Pa zaista Allah ne voli kjafire” (Ali Imran, 32).

Međutim, ako na zastavama kjafirskih država nema vjerskih simbola nema smetnje da se prodaje, jer je osnova u međuljudskim postupcima dozvola a nema nešto što bi ovu vrstu kupoprodaje činilo zabranjenom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

O ovome sam već pisao u knjizi “U islami je odgovor”, pa evo opširnije o toj temi.
NOŠENJE PIRSINGA NA NOSU, OBRVI, JEZIKU I SLIČNO

Pošto je u Šerijatu propis o nečemu dio ispravnog poimanja istog, prije govora o šeijatskom statusu nešenja pirsinga potrebno je ukratko pojasniti šta je to pirsing i njegov kratki historijat.
Naime, riječ pirsing potiče od engleske riječi ”pierce”, što znači probosti, probušiti. Pirsing je uljepšavanje tijela ugradnjom nakita na neobičnim mjestima, a to su najčešće uho, nos, obrva, jezik, usna, pupak, bradavica na grudima i polni organ. Metalni predmeti u vidu šipki, prstenova i drugih sličnih oblika se ubacuju u izbušenu kožu.

Kratki historijski pregled

Tradicija pirsinga (body piercinga) seže daleko u ljudsku povijest. Ljudi se na različite načine ukrašavaju stolječima. Razne vrste pirsinga imaju svoje značenje kroz ljudsku povijest. U primitivnim zajednicama gdje novac, luksuzni automobili i ostali oblici modernog standarda nisu postojale, mladi pripadnici oba pola da bi privukli drugi pol buše razne dijelove tijela, mažu se blatom u vidu šara, tetoviraju i slično. Kod nekih plemena postupak bušenja kože i ukrašavanja imaju vjerski smisao, štite od zlih duhova i slično. Pirsing hrskavice uha nastao je u Africi, Indoneziji i Indiji kao simbol ljepote i bogatstva. Pirsing obrve i nosa kod starih Egipčana je bio znak vladarske krvi. Pirsing usne potieče iz Australije, Nove Gvineje i Afrike, a tim se ritualom slavio prijelaz iz maloljetnosti u doba zrelosti. Indijanci iz plemena Maja imali su rituale busenja jezika kada su htjeli razgovarati sa svojim precima. U 14. stoljeću žene u Bavarskoj su si bušile bradavice na grudima i stavljale zlatne kružiće sa dijamantom sto se smatralo očaravajućim. U doba Rimskog carstva muskarci su bušili bradavice kao dokaz hrabrosti. Pirsing u zapadnoj kulturi pojavio se kao moda, prije svega kod mladih, krajem 20. Stoljeća. Taj trend bušenja tijela jedno vrijeme je bio statičan i ne baš tako popularan. Ali zadnjih godina ponovo je zaživio i sve više mladih ima neki od tih ukrasa na tijelu.

Tehnologije današnjice su dozvolile da pirsing zarasta veoma brzo i već poslije nekoliko dana počinje da privlači pažnju. Za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, kao i način potvrde sopstvenog identiteta, odnosno trenutka kada postaju samostalni izlaskom iz porodične zavisnosti. Bušenjem jednog ili drugog mjesta na tijelu mladi žele ukrasiti svoje tijelo, izdvojiti se od drugih, skrenuti pažnju na sebe.

Šerijatski status stavljanja pirsinga
Što se tiče stava Islama o pisingu može se reći sljedeće.

Prvo – stavljanje pirsinga na bilo koji dio tijela od strane muškaraca nije dozovoljen, jer je ukrašavanje nakitom osobenost i specifičnost ženskog pola, a Šerijat zabranjuje oponašanje muškog pola ženski i obrnuto u stvarima koje su specifične samo za jedan pol. Prenosi se u vjerodostojnom hadisu od Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, “da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo žene koje oponašaju muškarce i muškarce koji oponašaju žene”[1].

Drugo – oko bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Džumhur učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila, kao i većina imama selefa i potonjih učenjaka su na stavu dozvole bušenja uha žene radi stavljanja nakita[2]. Ibnul-Kajjim prenosi da džumhur učenjaka smatra da je pokuženo[3], što je upitno.

A grupa učenjaka koja to zabranjuje, a od njih je Ebu Hamid El-Gazali[4], argumentira svoj stav time što bušenje uha predstavlja nanošenje bola, svejedno bilo djevojčici ili odrasloj ženi. A ukrašavanje nije od nužnih niti veoma potrebnih stvari u životu nego spada u luksuz i komfornost života te nije dozovljeno zbog toga nanositi bol tijelu.

Ispravno je mišljenje koje zastupa džumhur. Bušenjem ušiju radi stavljanje nakita se žena ukrašava i u tome je velika korist za nju i njenog muža. To se radilo u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do dana današnjeg bez ikakvog prijekora.  A dokaz za to je hadis mutefekun alehi od Aiše, radijallahu anha, o ženi Ummu Zer'i o kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo da je Ummu Zer'i rekla da joj je (njen muž) okitio uši nakitom, a to je se radilo sa mindžušama okačenim na ušima[5]. Takođe, hadis mutefekun alejhi od Bilala, radijallahu anhu, u kojem je došlo da su žene davale nakit sa ušiju i vrata kao sadaku[6]. Kaže Ibnul-Kajjim: “Dovoljan je dokaz koji upućuje na dozvolu (bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita) to što su Allah i Njegov Poslanik znali da to ljudi rade a oni su to šutnjom odobrili, a da je bili nešto u tome došla bi zabrana u Kur'anu i Sunnetu”[7].

Treće – islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko stavljanja pirsinga na nos, usne i obrve između dozvole, pokuđenosti i zabrane. A oko stavljanja pirsinga na jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima nisam našao da je neko od učenjaka o tome govorio.

Prvo mišljenje je dozovla stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela na čemu su od savremenih učenjaka Abdurahman Suhajm[8]i Abdullah Džibrin[9]. Učenjak Abdullah Fekih[10] takođe smatara to dozovljenim uz određene šarte. Kada je upitan o tome odgovorio je da je dozovoljeno ako je to običaj žena muslimanki da se tako ukrašavaju analogno na dozvolu bušenja ušiju radi vješanja ukrasa, jer im je zajedničko postojanje potrebe za ukrašavanjem. S tim da je on uslovio da to ne uzrokuje loše posljedice na tijelu žene, kao i da to ne bude oponašanje vjerskih obreba Indijaca. Kada je šejh ‘Usejmin upitan o bušenju nosa rekao je da je to predstavlja vid masakriranja i unakažavanja izgleda, i kaže da vjerovatno neki drugi učenjaci ne vidi ovu stvar ovakvom. I onda dodaje da žena koja živi u zemlju u kojoj se bušenje nosa radi vješanja ukrasa smatra ljepotom, ukrasom i uljepšavanjem, da onda nema smetnje da se to radi[11].

Drugo mišljenje je stav šejha Abdurrahmana Berraka koji izražava dozu opreza i pokuđenosti prema stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela. Kada je upitan o bušenju nosa i obrva radi ukrašavanja odgovorio je da je preče da se to ne radi jer se ne vidi u tome jasna korist uz prisustvo nanošenja bola i unakažavanja izgleda, i još kaže da je bušenje obrve je gore od bušenja nosa. Zatim zaključuje da je bušenje uha radi vješanja mindžuša bila praksa žena u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je preče da se ostane na tome[12].

Treće mišljenje je zabrana bušenja nosa radi stavljanja ukrasne halke, kuglice i slično na čemu su učenjaci šafijskog mezheba[13], poput Dimjatija, Ibn Hadžera Hejsemija i Ensarija. Kažu da to ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, za razilku od bušenja uha radi vješanja nakita koje predstavlja izraz ljepote kod svih ljudi.
Nakon izložene analize ovog pitanja vrlo je bitno konstatovati činjenicu da je stavljanje pirsinga na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima moda i trend kod mladih na Zapadu koji je postao poularan krajem 20. Stoljeća. Takođe da za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, te način potvrde sopstvenog identiteta, izdvojanja od drugih i skretanja pažnje na sebe.  A specifična grupa koja se izdovila sa ovim trendom i skreće time pažnju na sebe su mahom narkomani, uličari, huligani i propaliteti raznih vrsta. A ako se među njima i nađe narmalan dio omladine to su mladi predstavnici zapadne kjafirske civilizacije.

Prem tome, nema sumnje da je stavljanje pirsinga na dijelove tijela mimo ušiju osobenost i specifičnost zapadne kjafirske omladine.

Sa druge strane, zabranjeno je muslimanima oponašanje kjafira u stvarima koje su specifične samo za kjafire.

Dokaz za to je hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko oponaša neke ljude (neki narod) on je od njih”[14].

Takođe, stavljanje pirsinga na ovako neobičnim mjestima tijela predstavlja vid unakažavanja, izobličavanja i skrnavljenja ljudskog tijela. Iako će oni koji to rade ustvrditi da je to način izražavanja ljepote kao što homoseksualci smatraju svoju izopačenost prirodnim stanjem.

Argument sa kojim šafijski učenjaci potkrepljuju zabranu ovog djela, tj. da stavaljanje pirsinga na gore spomenute dijelove tijela ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, ovaj argument je jako precizan. Jer omladina koja to radi želi se time istači, izdvojiti od ostalih ljudi i na sebe skrenuti pažnju.

Između ostalog, stavljanje pirsinga na pupak, polni organ i bradavice  je veoma opasan jer su to jako osjetljiva mjesta.

Na kraju se da konstatovati da je stav šafijskih učenjaka, a čemu naginju Ibn ‘Usejmin i Abdurrahman Berrak, a to je zabrana stavaljanja pirsinga na na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice (izuzimaju se uši), da je to radžih (odabrano) mišljenje.

I to zbog zabrane oponašanja kjafira u stvarima koje su osobene samo njima, a Allah zna najbolje.

[1]  Buharija (5885), Ebu Davud (4097), Tirmizi (2784), Ibn Madže (1904), Ahmed (1/339) i ostali.

[2]  Hašijetu Ibn ‘Abidin (5/249), El-Kaljubi me'a Hašijeti ‘Amire (4/211), Fethul-bari (10/331), Tefsirul-Kurtubi (5/392-393) i El-Mevsu'atu el-fikhijje (11/272-273).
[3]  Igasetul-lehefan (1/106).
[4]  Ihjau’ ‘ulumid-din (2/341).
[5]  Buahrija (5189) i Muslim (6458).
[6]  Buharija (964) i Muslim (2085).
[7]  Tuhfetul-atfal (2/12).
[8]  El-Fetava el-‘amme (1/17).
[9]  Fetava mevki'il-eluke, broj 1727.
[10]  Eršif multeka ehlil-hadisi (9/435).
[11]  Fetava Ibn ‘Usejmin, broj 69.
[12]  Fetaval-islam (9/84).
[13]  I'anetut-talibin (4/19) i Hašijetul-džemel (10/157).
[14]  Ebu Davud (4033), Ahmed (5115), Taberani (8327), vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, Iraki, Alabani i Sulejman ‘Alevan, a dobrim su ga ocijenili Ibn Hadžer i Ibn Tejmije.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Način kako postupaš prilikom klanjanja sa ljudima u džamiji je potpuno ispravan, na tebi je da ustraješ u tome i da očekuješ veliku nagradu od Allaha u širenju sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovako treba da postupa svako ko je naučio da klanja namaz koji je zasnovan na vjerodostojom sunnetu.

Nije dozvoljeno učestvovati sa ostalim džematlijama u činjenju novotarija iz razloga da se ne izdvajamo od ostalih. U praktikovanju ispravnog načina klanjanja se treba izdvajati, jer kako će ljudi inače znati i naučiti šta je ispravno i šta je sunnet, a šta je pogrešno i šta je novotarija, ako nećemo mi koji to znamo praksom pokazati.

Parola nam treba biti hadis koji bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Klanjajte kao što ste mene vidjeli da klanjam”.

A namaz koji je zasnovan na vjerodostojnim hadisima je onaj kako su vidjeli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da klanja.

Naravno, ne treba se prepirati sa džematlijama oko načina klanjanja, praviti probleme i činiti nered. S tim da treba znati da klanjanje po onome što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima ne predstavlja cijepanje džemata i muslimana.

Zato je pogrešno ono što rade neke “sunetlije” želeći da udovolje ljudima džematu, ili bojeći se da ih ne optuže za vehabizam i slično, pa prilikom klanjanja ostavljaju mnoge sunnete koje inače praktikuju, poput dizanja ruku i zikrenja poslije farza, ili čak rade sa džematlijama novotarije, kako se ne bi izdvajali i upadali u oči. U praktikovanju sunneta je čast da se musliman izdvoji, on sa time treba biti ponosan a ne da se osjeća ponižen i poražen.

Hodže klanjaju onako kako klanjaju jer su ih tako naučili u medresama. Većina onog što rade je ispravno, poput onog kako klanjaju od TEKBIRA do SELAMA, i to se može pripisati hanefijskom mezhebu. A ono što rade prije namaza, poput učenja Fatihe, niječenja riječima i slično, i što rade poslije namaza, poput džematskog zikra, namaske dove i slično, to nema potpore u Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čak šta više većina tih radnji je čista novotarija.

Ne treba se bojati optužbi poput “vehabija”, “mudžahedin” i slično, jer bolji od nas u vjeri su optuživani gorim nadimcima pa im to nije naštetilo i umanjilo kadr i vrijednost. Ibret je u slijeđenju onog što je ISPRAVNO, a ne u slijeđenju masa i većine. Izmežu nas koji slijedimo sunnet u klanjanju i njih koji slijede mnoge novotarije je DOKAZ I ARGUMENT Sunneta.

Kaže Uzvišeni: “Reci: Dajte vaše dokaze ako je istina to što govorite” (El-Bekare, 111).

Prema tome, u tome kako postupaš prilikom klanjanja ti si u pravu i na pravom putu, to ne predstavlja dijeljenje muslimana i cijepanje džemata, nego praktikovanje i širenje sunneta.

Zato budi harabar, ponosan i odvažan na tom putu, istina će pobijediti sa tobom ili bez tebe. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Nije dozvoljeno organizovati tzv.Veče Kur'ana niti prisustvovati istom ako se na tom sijelu pjevaju ilahije sa muzikom i ako žene pjevaju pred muškarcima.

Da je to zabranjeno ukazuju sljedeći dokazi:

Prvo: što je pjevanje ilahija uz muzičke instrumente haram našto ukazuju jasni argumenti. Opći šerijatski stav o muzici je da je haram po Kur'anu i Sunnetu i ovo je zvanični stav sve četiri fikhska mezheba (uz gore spomenute detanje i razlike među pjesmama).

Dokaz iz Kur'ana su riječi Uzvišenig: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramnakazna”. (Lukman, 6)

Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da su rekli da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.

Dokaz iz Sunneta je hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …” (Bilježi ga Buharija u svom Sahihu u obliku T'alika, a hadis je vjerodostojan oko čega nema razilaženja kod stručnjaka hadisa).

Ovaj hadis je šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju, jer ohalaliti muzičke instrumente ima smisla samo onda kada su zabranjeni, što jasno i nedvosmisleno znači da je muzika haram.

Drugo: što žene pjevaju pred muškarcima, pa su ovdje spojena dva šerijatska prekršaja: zabranjeno miješanje muškaraca i žena i zabranjeno gledanje muškaraca u žene osim prvog nehotičnog pogleda na čiju zabranu ukazujumnogi šerijatski argumenti.

Treće: što je sa ovim haramima spojeno pohvalno djelo, tj. učenje Kur'ana, što dodatno čini ovo sijelo još više spornim jer se na njemu spaja ibadet sa jasnim haramima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam. Ovo pitanje se vraća na poznatu savremenu mes'elu pod naslovom “Prodaja na rate uz veću cijenu” ili “Bej'u-t-taksit” na arapskom.

Primjer ili oblik ove prodaje je da ako se roba kupuje u kešu ima manju cijenu (npr. 10 000 eura) a ako se plaća na rate na odgodu onda je veća cijena robe (npr. 15 000 eura).

S obzirom na vrijeme plaćanja i uručivanja robe, trgovina se u islamskom pravu dijeli na tri vrste:

1. Prodaja u kojoj se plaćanje vrijednosti i uručivanja robe vrši odmah i to je osnov u trgovini.

2. Prodaja u kojoj je plaćanje vrijednosti i uručivanja robe odgođeno, tj. prodaja duga za dug koja ima pet oblika o čemu će biti govora prilikom pojašnjenja šartova prodaje na rate uz veću cijenu (bej'u-t-taksit).

3. Prodaja u kojoj je jedno od dvoje, plaćanje vrijednosti ili predavanje robe, odgođeno. Pa tako postoje dva oblika ove vrste:

1)   Da uručivanje robe bude odgođeno a plaćanje odmah. Ova vrsta trgovine se zove SELEM.
2)   Da uručivanje robe bude odmah a plaćanje odgođeno, pa ako je plaćanje odgođeno u jednoj rati zove se PRODAJA NA ODGODU, a ako je plaćanje na više rata zove se PRODAJA NA RATE.

Na propisanost prodaje “selem” upućuje Kur'an, Sunnet i idžma’ učenjaka, što možemo naći u svakoj fikhskoj knjizi.

A na propisanost “prodaje na odgodu” ili “na rate” upućuje hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kupio od nekog židova hrane uz plaćanje nakon određenog roka i dao mu je u zalog željezni štit, ovo su zabilježili Buharija i Muslim u svojom Sahihima.

Prodaja na rate uz veću cijenu (bej'u-t-taksit)
Ova vrsta trgovine je veoma bitna u savremenom poslovanju, jer mnogo je ljudi koji imaju potrebu za nekom vrstom robe a ne posjeduju dovoljno novca niti nalaze prodavače koji će im prodati uz plaćanje na odgodu osim sa većom cijenom.

Forma ove prodaje je da prodavač kaže prodajem ovu robu u gotovini za deset hiljada eura, na primjer, a na rate u roku od tri (ili pet) godina za petnaest hiljada eura. Pa je tako zbog povečanog roka za plaćanje povečao cijenu robe.

Učenjaci imaju tri mišljenja o ovoj vrsti prodaje:

Prvo mišljenje: opća zabrana
Dokazuju svoj stav sljedećim dokazima:
1. Riječi Uzvišenog: “A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu” (El-Bekare, 275).
Ajetom se zabranjuje svaka vrsta kamate, a veća cijena robe u odgođenom plaćanju od cijene u gotovini je višak bez protuusluge a to je kamata.

Odgovor:
·      Između novca i robe ne ide kamata pa je dozvoljeno da bude cijena shodno kako se dogovore.
·      Ajet ne zabranjuje svaki višak, jer nema prodaje a da u njoj nema viška, nego se misli na stvari u kojima ide kamata.

2. Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko obavi dvije prodaje u jednoj, njegova je sa manjom cijenom ili kamata”. Bilježe ga Ebu Davud, Hakim, Ibn Hibban i Abdurrezzak u svom Musannefu, a Šejh Albani ga je u “Irva'ul-galil” ocijenio kao hasen (dobar).
Značenje hadisa je da kaže prodavač: ovo je u gotovini za toliko a na odgodu sa većom cijenom od trenutne. Pa je tako ovim hadisom zabranjena prodaja na odgodu uz veću cijenu.

Odgovor: razilaženje učenjaka u tumačenju ovog hadisa upućuje da ne može biti dokaz u ovoj mes'eli, a ta tumačenja su:

A.  Da kaže prodajem ti ovu robu da mi prodaš kuću.

B.  Prodajem ti u gotovini za toliko a na odgodu sa većom cijenom od trenutne.

C.  Da mu novac plati unapred za tonu pšenice, na primjer, koju treba dati u roku mjesec dana, a onda prije isteka roka kaže mu prodavač pšenice prodaj mi pšenicu koja je, u stvari, tvoja na rok od mjesec dana, pa tako imamo dvije prodaje u jednoj.

D.  Da kupi robu na odgodu i prije isteka roka kupi tu istu robu prodavač za manju vrijednost od one za koju je prodao (ovo je bej'ul-‘ine koja je zabranjena).

3. Ovaj višak cijene je nasuprot odgode plaćanja, a taj period (vrijeme ) se ne prodaje, pa je time ušao u kamatu zbog odgode.

Odgovor: nije tačno da period ne utiče na cijenu, jer kada je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, naredio da se protjera Benu Nedir, došli su mu neki od njih i rekli kako ih protjerava a njima su dužni neki ljudi, pa im reče da smanje vrijednost duga i ubrzaju rok vraćanja, ovo je zabilježio Bejheki u svom Sunenu.

Drugo mišljenje: opća dozvola
Ovo je mišljenje većine učenjaka (džumhura), a njihovi dokazi se mogu rezimirati u sljedećem:

1. Opći dokazi Kur'ana i Sunneta koji ukazuju na dozvolu trgovine su ujedno dokazi za dozvolu prodaje na rate uz veću cijenu, jer je ona jedan oblik trgovine. Takođe, osnov u poslovanju je dozvola sve dok ne dođe zabrana, a nema zabrane.
Odgovor: dokazi koje su naveli oni koji smatraju ovaj vid trgovine zabranjenim su dovoljno jaki da je mogu izdvojiti iz opće dozvole i svrstati u zabranjene trgovine.

2. Kaže Uzvišeni: “O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do određenog roka” (El-Bekare, 282).
Ovaj ajet po svojoj općoj formi obuhvata prodaju u kojoj je predavanje robe odgođeno a plaćanje odmah, tj. selem, i prodaju u kojoj je predavanje robe odmah a plaćanje odgođeno, tj. prodaja na odgodu. Pa kao što je cijena plaćanja u prodaji “selem” manja zbog davanja u gotovini tako nema smetnje da cijena plaćanja u prodaji na odgodu bude veća zbog odgađanja u plaćanju.

Odgovor: slažemo se da ajet obuhvata prodaju na odgodu koja je dozvoljena po idžma'u učenjaka, kao što prenosi Ibn Hadžer od Ibn Bettala (Fethul-bari 4/302), međutim kijas (analogija) prodaje na odgodu na prodaju “selem” je neprihvatljiv zbog postojanja razlika među njima (navođenje tih razlika sam izostavio jer bi uveliko odužilo ovu temu).

3. Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, je kupio od nekog židova hrane uz plaćanje nakon određenog roka i dao mu je u zalog željzni štit kao što je došlo u hadisu mutefekun alejhi. Nema sumnje da plaćanje robe u gotovini nije isto kao plaćanje na odgodu, jer gotovina je bolja od duga.
Odgovor: ovaj hadis je dokaz za ono što nije pitanje oko kojeg ovdje postoji razilaženje.

4. Hadis u kojem se prenosi od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, da je rekao: “Naredio mi je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, da kupim jednu devu za dvije deve do određenog roka (uzimanja zekata)”. Bilježi ga Ebu Davud (3357), Ahmed (2/171), Darektni (263), Hakim (2/56) i Bejheki u rivajetu od ‘Amra ibn Šu'ajba ‘an ebihi ‘an džeddihi i ocijenio je ovaj rivajet vjerodostojnom.

A prvi rivajet, Hakim ga je ocijenio vjerodostojnim a Ez-Zehebi se s tim složio, međutim Ez-Zejle'i je u “Nasbu-r-raje” naveo mišljenje Ibnul-Kattana koji je hadis ocijenio slabim navodeći dokaze za to, takođe je hadis ocijenio slabim Šejh Albani u “El-Miškat”. Abdullah ibn ‘Amr, radijallahu anhu, je kupio jednu devu za dvije zbog odgađanja u plaćanju, a Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, mu nije zanegirao to djelo, prema tome to je sunnet odobren šutnjom.
Odgovor:
Ovaj hadis je slab, u njegovom senedu je Muhammed ibn Ishak oko kojeg su se muhadisi razišli, te ne može biti dokaz u ovoj mes'eli.

Takođe ovaj hadis je oprečan hadisu Semurete, radijallahu anhu, koji prenosi: “Da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju životinje za životinju na odgodu.” Bilježi ga Ebu Davud (3356), En-Nesa’ (4620), Et-Tirmizi (1237), Ibn Madže (2270) i Ahmed (5/12,19,22). Hadis je Albani ocijenio vjerodostojnim u “Sahihu Ebi Davud” (3356).

Treće mišljenje: ako namjera kupca trgovina ili da se koristi robom, dozvoljena je prodaja na odgodu uz veću cijenu, međutim ako mu je cilj samo novac i nema potrebe za tom robom, onda nije dozvoljena.
Ovo je jedno od mišljenja Imama Ahmeda a zastupa ga i Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava 29/442).

Njihovi dokazi su:

1. Za onaj dio koji zabranjuju koriste opće dokaze prvog mišljenja.

2. Dokaz da ako je cilj kupca samo novac i nema potrebe za tom robom, da nije dozvoljena, je kijas (analogija) ove prodaje na kamatu zbog odgode, jer suština im je ista u oba slučaja, i prodavač (u ovom slučaju) i onaj koji daje dug (u slučaju kamate), imaju koristi (uzimaju veću vrijednost) zbog odgađanja.

3. Za onaj dio koji dozvoljavaju koriste dokaze drugog mišljenja, tj. onih koji dozvoljavaju.

Radžih (odabrano mišljenje): nakon izlaganja ovih mišljenja i dokaza kojima ih podupiru i odgovora (kritike) na njih, može se reći da su dokazi onih koji dozvoljavaju i onih koji zabranjuju podjednaki. S tim da u ovom slučaju prevagu daje osnov dozvole svih vrsta trgovine, dodajući šartove koje su učenjaci postavili kako bi se izbjegle prodaje koje su zabranjene šerijatskim tekstovima ili su oprečne osnovama Šerijata u ovoj oblasti.

Kolegij islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije je, na svom šestom simpoziju održanom u Džiddi (Saudijska arabija) u mjesecu Š'abanu 1410. po Hidžri dozvolio ovu vrstu trgovine uz određene šartove i smjernice. Rezime njihovog stava je u sljedećem:

·      Dozvoljena je prodaja na rate uz veću cijenu gdje je vrijednost svake rate i vrijeme plaćanja određeno.
·      Nije dozvoljeno da se u ugovoru ove prodaje odvoji i naznači vrijednost zarade sa prodajom na odgodu u odnosu na prodaju u gotovini vezujući to za odgođeni rok plaćanja.
·      Ako kupac zakasni u isplaćivanju rata u naznačenom roku, nije dozvoljeno da mu se poveća dug, svejedno da li je to prethodno uvjetovano ili ne, jer je to kamata.
·      Zabranjeno je imućnom  kupcu (koji može platiti) odgađanje u isplaćivanju rata, a i pored toga nije dozvoljeno uslovljavanje novčane nadoknade u slučaju kašnjenja.
·      Prodavač nema pravo, nakon prodaje, da zadržava vlasništvo robe na svoje ime, međutim dozvoljeno mu je usloviti da roba ostane zalog kod njega kao garancija za isplaćivanje svih rata.

Šartovi ispravnosti prodaje na rate uz veću cijenu:

1. Da ne bude prodaja na rate uz veću cijenu sredstvo za uzimanje kamate.

2. Da prodavač bude vlasnik robe ili da mu je dozvoljeno raspolaganje njome.

3. Da je prodavač preuzeo robu.

4. Da roba i vrijednost u kojoj se plaća ne budu stvari u kojima ide kamata.

5. Da vrijednost kojom se plaća roba ne bude konkretan imetak (kao kuća, njiva i slično) nego dug.

6. Da predavanje robe bude odmah a ne na odgodu, tj. da ne bude prodaja duga za dug.

7. Da rokovi plaćanja budu poznati i određeni.

8. Da prodaje bude odmah izvršena a ne da bude vezana za plaćanje rata.

Takođe, vrlo bitno je naglasiti da u praksi imamo dva oblika ove prodaje:

Prvi: da se isplata rata vrši preko banke, ovo je prikrivena kamata te je stoga ovakav vid kupovine haram, jer je suština ove kupovine da kupac podiže kredit sa kamatom od banke a on i banka su između sebe ubacili prodavca čime se to prikriva.

Drugi: da se isplata rata vrši direktno prodavcu, tada ovo nije kamata.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com