Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U osnovi svaki čovjek kada umre njegovo tijelo struhne i jedu ga crvi na što ukazuju vjerodostojan hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svakog sina Ademovog će pojesti zemlja osim njegovog ‘adžbuzzeneba (najdonje kičmene kosti), od njega je stvoren i od njega će biti formiran (pri oživljenju)” (Buharija 4814, Muslim (2955)).

Kaže Ibn Abdul-berr: “Vanjsko i uopćeno značenje ovog hadisa obavezuju da su svi ljudi u ovome isti osim onog što se prenosi o tijelima vjerovjesnika i tijelima šehida da ih zemlja neće jesti, dovoljno je ono što je došlo o šehidima Uhuda i ostalim šehidima” (El-Istizkar (8/355)).

Pa kao što kaže učenjak Ibn Abdulberr, izuzetak iz ovoga su tijela vjerovjesnika jer je došlo u hadisu kojeg prenosi Evs ibn Evs, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je Allah zabranio zemlji da jede tijela vjerovjesnika”. Bilježi ga Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže, Ahmed i ostali. Oko vjerodostojnosti ovog hadisa postoji razilaženje među muhaddisima, s tim da je bliže i ispravnije da je hadis vjerodostojan i prihvatljiv, naročito to postaje jasno kada iščitamo odgovor Ibnul-Kajjima, Albanija i ostalih šejhova na ono što navode Ebu Hatim i ostali kao mahanu hadisu, a vjerodostojnim su ga ocijenili između ostalih Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Hakim, Zehebi, Abdulkadir Arnaut, Albani i mnogi drugi.

Takođe, da tijela vjerovjesnika ne jede zemlja može se zaključiti iz ajeta koji govori o smrti Sulejmana, alejhisselam: “A kad smo odredili da umre, crv koji je bio rastočio štap njegov – upozorio ih je da je umro, i kad se on srušio, džini shvatiše da ne bi na muci sramnoj ostali da su budućnost prozreti mogli”. (Sebe’, 14)

A što se tiče šehida, iskrenih i pobožnih, moguće je da nekima od njih njihova tijela ne jede zemlja kao vid kerameta. Međutim, osnova je da i njihova tijela zemlja jede osim “adžebuzzeneba”, a to je zadnji dio kičme koji liči sjemenki ili je manji, njega Allahovom dozvolom neće pojesti zemlja nego ostaje kao sjemenka iz kojeg će tijelo biti oživljeno na Sudnjem danu, kao što je došlo u hadisu. Jer je Allah, dželle še'nuhu, za svaku stvar dao sebeb (razlog), a On je kadar da ponovo stvori insana a da ništa nije ostalo od njegovog prijašnjeg tijela.

Kao potvrda da tijela nekih šehida ne jede zemlja spominje se priča iz vremena Muavije, radijallahu anhu, kada je bio halifa muslimana kada je htio da provede vodu kroz mezarje šehida Uhuda, pa kaže Džabir, radijallahu anhu: “Kada je Muavija htio da provede izvor koji je bio u podnožju Uhuda kod mezarja šehida Uhuda, naredio je da se oglasi da svako ko ima nekog ko je tu ukopan da ga iskopa. Pa sam otišao do kabura svog oca, pa smo ih vadili a tijela su im bila svježa i savitljiva, tako da je jednom od njih lopata udarila prst pa je počela da teče krv”. Ovu predaju bilježi Malik u svom Muveteu i Ibn Abdulberr u knjigama “El-Istizkar” i “Et-Temhid” u mnogobrojnim rivajetima, kao i Ibn S'ad u “Et-Tabekat”, kaže Ibn Hadžer u “Fethul.bari” da je sened ovog rivajeta vjerodostojan.

Neki učenjaci poput Ibn Abdulberra dokazuju sa ovim rivajetom i mnogim drugim, poput iskopavanja tijela Talhe ibn Ubejdullaha, da tijela šehida takođe ne truhnu i da ih ne jedu crvi.

Dok većina učenjaka zauzima stav da je osnov da njihova tijela truhnu jer nema dokaza u šerijatskim tekstovima koji potvrđuju da ne truhnu. A rivajeti o šehidima Uhuda ili nekim drugim šehidima i dobrim ljudima u kojima se prenosi da im tijela nisu struhla to je izuzetak i predstavlja keramet a ne opće pravilo da im tijela ne truhnu.

Ovo zadnje je bliže ispravnom, a Allah zna najbolje. Ovo je što se tiče tijela onih koji su umrli na islamu i ispravnoj akidi.
A što se tiče kjafira osnov je da njihova tijela truhnu i da ih jedu crvi. S tim da Allah, dželle še'nuhu, može dati da i tijela nekih kjafira ne truhnu kao iskušenje i ispit onima koji imaju neko uvjerenje prema tim ljudima. Kao što Allah da da se na rukama sihirbaza desi neka nadprirodna pojava sa kojom zavodi one koji u njega vjeruju i kao što će dati moć Dedždžalu da oživi mrtvog, da naredi oblacima da spuste kišu i slično.

Prema tome, osnov je da tijela svetaca i sličnih njima, svejedno kršćanskih ili drugih, truhnu i da ih zemlja jede. S tim ako se desi da od nekih od njih tijelo nije struhlo to nije keramet niti znak ispravnosti njihove vjere i onoga na čemu jesu, nego baš obrnuto, Allah ih time učvršćuje na njihovom dalaletu.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Molim Uzvišenog da te učvrsti na pravom putu i da ti da snage da istraješ.
Jedan od šartova validnosti sklapanja braka je dozvola velija, odnosno staratelja. A da bi neko bio velij (staratelj) treba ispuniti određene uvjete.

Ti uvjeti su (El-Mevsua el-kuvejtijje el-fikhijje, 41/250-257):

1- da je pametan i punoljetan,

2- da je slobodan (da nije rob) – po većini učenjaka,

3- da je musliman – oko čega nema razilaženja,

4- da je pravedan – oko čega su se razišli,

5- da je muško – po većini učenjaka,

6- da nije pod ihramima (zanijetio obrede hadža ili umre) – po većini učenjaka,

7- da nije prisiljen – oko čega su se razišli,

8- razboritost (rušd) – po većini učenjaka.

Znači, dva šarta oko kojih nema razilaženja, a to je da je pametan i punoljetan i da je musliman. Ono što nas ovde interesuje je Islam velija (staratelja).

Kažu hanefije (El-Bedai'u es-senai'u, 2/237) da nema starateljstva kjafiru nad muslimanom, jer među njima dvojicom nema nasljeđivanja kao što je došlo u hadisu: “Ne nasljeđuju se dva milleta (vjere) međusobno niučemu”. Bilježi ga Ebu Davud, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibnul-Mulekin. I zato jer je Šerijat prekinuo starateljstvo kjafira nad muslimanima na što ukazuju riječi Uzvišenog: “Allah neće dati priliku kjafirima nad mu'minima” (En-Nisa, 141).

Takođe, u starateljstvu kjafira nad muslimanom je vid poniženja za muslimana a to nije dozvoljeno i zbog toga je zabranjeno muslimanki da se uda za kjafira, jer će on kao muško biti iznad nje kao glava porodice. Kaže

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se uzdiže i ne uzdiže se iznad njega”. Bilježi ga Darekutni, a Ibn Hadžer i Albani su ga ocijenili dobrim. Muslimanu nije dozvoljeno da nasljeđuje od roditelja kjafira njihov imetak jer je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim: “Musliman ne nasljeđuje kjafira niti kjafir nasljeđuje muslimana”.

Kažu malikije (Eš-Šerhu es-sagiru, 2/370) da je zabranjeno da kjafir bude staratelj muslimanki i obrnuto, tj. ne može musliman biti staratelj ženi kjafirkinji (znači, kada se kitabijka udaje za muslimana staratelj joj mora biti kjafir, ne može biti musliman).

Kažu šafije (Mugnil-muhtadž, 3/156) da muslimanku ne može udati (da joj bude staratelj) njen rođak kjafir, niti može kjafirkinju udati njen rođak musliman.

Takođe, kod hanabila (Keššaful-kinna'a, 5/53) nije dozvoljeno da kjafir udaje (kao staratelj) muslimanku niti obrnuto.

Od argumenata sa kojima dokazuju zabranu da staratelj muslimanke bude njen rođak kjafir ili neki drugi kjafir je ajet: “Nevjernici su jedni drugima veliji (staratelji i nasljednici)” (El-Enfal, 73).

Prema tome, nije dozvoljeno da tvoj otac bude tebi staratelj niti tebi treba njegova dozvola niti on ima pravo sa šerijatske strane da te u tome spriječi. U tvom slučaju tebi staratelj treba biti šerijatski kadija, a pošto te institucije kod nas nema na njegovo mjesto dolazi učeni ili daija.

A što se tiče tvog šerijatskog vjenčanja prije sudskog, u tome nema nikakve smetnje jer je ibret u šerijatskom vjenčanju a sudski je samo radi formalnosti, pa kada ga i ne bi bilo ne utiče na valjanost braka. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Dozvoljeno je mužu da ima intimni odnos sa svojom suprugom u kupatilu. Nema nekog direktnog niti općeg šerijatskog teksta koji to zbaranjuje ili čini pokuđenim.

U prilog ove dozvole ukazuju takođe sljedeće stvari:

Prva – današnja kupatila, u kojima je obično i WC šolja za nuždu, se potpuno razlikuju od mjesta za obavljanje velike i male nužde, a gdje se često kupalo, koja su bila u stara vremena pojam nečistog, ogavnog i prljavog mjesta (osim kod onih koji su mjesto za kupanje odvajali od nužnika).

Današnja kupatila su čista i uredna, u njima se ne zadržava ljudski izmet niti mokraća kao u stara vremena. Tako da nema smetnje u zadovoljavanju spolne strasti na tim mjestima.

Drugo – bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio neku ženu pa je došao svojoj supruzi Zejneb, a ona pripremala kožu za štavljenje, pa je zadovoljio svoju strast sa njom (tj. polno općio). Zatim je izašao među ashabe i rekao: „Zaista, žena dolazi u liku šejtana i odlazi u liku šejtana (tj. pobuđuje strast i izaziva fitnu), pa kada neko od vas ugleda neku ženu (koja mu probudi strast i bude fitna), neka priđe svojoj ženi (tj. opći sa njom), jer to odbija ono što je u njegovoj duši (od strasti i fitne)“.

Ovaj hadis kao mnogi drugi u ovom kontekstu ukazuju da čovjek treba zadovoljavati svoju spolnu strast sa suprugom kada god se ona pojavi prilikom pogleda u nju ili njenog dodira i slično, jer je to način sa kojim se bolje čuva moralna čistoća, više obara pogled i zauzdava spolna strast. A ovo znači da ako se mužu pojavi spolna ženja u kupatilu sa suprugom treba joj udovoljiti, jer je u tome hajr i smiraj za njega.

Treće – u hadisu kojeg prenosi Talk ibn Alij, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada muž pozove svoju suprugu radi udovoljenja spolne potrebe, neka mu se odazove makar bila (pravila jelo) na peći“. Hadis bilježe Tirmizi, Nesai, Ibn Hibban, Bejheki, Tabrani i Begavi, a vjerodostojnim su ga ocjenili Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut. Hadis ukazuje na obavezu žene da se odazove mužu na njegov zahtjev da imaju intimni odnos makar pravila jelo na peći. Ovo se odnosi takođe i na odazivanje žene mužu u kupatilu.

S tim da muž treba nastojati da i u tom stanju primjeni i učini neke adabe intimnog odnosa, a od tih adaba su:

Prvo – mustehab (sunet) je mužu, kao što je došlo u hadisu mutefekun alejhi, prije intimnog odnosa da prouči dovu „Bismillah, Allahumme džennibna eššejtane ve džennibi eššejtane ma rezaktena“, jer ako im se rodi dijete iz tog odnosa, neće mu šejtan naštetiti nikada. A pošto nije dozvoljeno učiti dove u kupatilu, po ispravnom stavu učenjaka, da bi primjenio taj sunet treba izaći van kupatila proučiti dovi i ponovo se vratiti.

Drugo – još ako zanijeti sa tim odnosom zadovoljavanje spolnih strasti u halalu (dozvoljenoj ženi – supruzi) i zaštitu morala (poštenja i časti), onda ima u tome nagradu sadake i dobročinstva, kao što je došlo u hadisu koejg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Zerra, radijjallahu anhu.

Kaže Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: „Vi u intimnom odnosu imate sadaku (nagradu sadake)“. Upitaše: „O, Allahov Poslaniče, zar neko od nas kada udovolji svojoj strasti ima u tome nagradu?“. A on odgovori: „A šta mislite da je udovoljio svojoj strasti u haramu, zar ne bi bio griješan? Tako isto, ako je zadovolji u u halalu ima u tome nagradu“.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Uobičajeno je među ljudima općenito da je žena ona koja se traži i kojoj se nudi brak, a da je muškarac onaj koji traži ženu i koji joj nudi brak.

Međutim, u Islamu je dozvoljeno djevojki (ili neudatoj ženi – puštenici ili udovici) da sama sebe ponudi za brak muškarcu koji je na njenom nivou (vjerskom nivou bez razilaženja, a oko drugih nivoa dostatnosti muškarca ženi je veliko razilaženje među učenjacima).

To jest, nema smetnje da se djevojka ponudi onom muškarcu muslimanu za kojeg je procjenila (tako što je saznala ili čula o njemu sve najbolje) da bi joj odgovarao kao muž, pogotovo ako ga bije dobar glas u praktikovanju vjere kao i drugim karakternim i fizičkim osobinama poželjnim kod dobrih muževa.

Naravno, ova dozvola je uslovljena vođenjem računa o šerijatskim pravilima komuniciranja među suprotnim spolovima koji jedno drugom nisu mahrem. Najbolje je da se komuniciranje radi ovog cilja čini direktno ili indirektno preko neke druge muške (brata, oca i slično) ili ženske (prijateljice, njegove sestre i slično) osobe.

Pa ako mu se ona svidi i oženi je uz ispunjenje šartova sklapanja braka ili mu se ne svidi i odbije je, u tome njoj (djevojki koja se nudi za brak) nije nikakva ni sramota ni mahana.

Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, gdje on kaže: “Došla je neka žena Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu se ponudila (za brak) rekavši: O Allahov Poslaniče, imaš li ti potrebe za mnom, ….”.

Kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (9/175): “Ova dva hadisa (spomenuo je Buharija još jedan hadis) ukazuju da je dozvoljeno ženi da se ponudi muškarcu (za brak) pri čemu mu stavi do znanja da joj se on sviđa i da u tome nema sramote za nju”.

Takođe, dozvoljeno je ženinim starateljima da ponude nju za brak nekome ko je na njenom nivou. A dokaz za ovo je postupak Omera, radijallahu anhu, kojeg je zabilježio Buharija u svom Sahihu kada je Hafsa njegova kćerka, radijallahu anha, postala udovica pa je on ponudio Osmanu, pa zatim Ebu Bekru, radijallahu anhuma, a oni su ga odbili jer su znali da je hoće zaprositi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je na kraju i oženio.

Najbolji i najispravniji način upoznavanja radi braka je da se osoba koja hoće da se ženi zatraži pomoć u traženju valjane djevojke za brak od svojih roditelja, rođaka, prijatelja, komšija, poznanika, ili radnika u islamskim centrima i vjerskim institucijama. Ovo je bila praksa muslimana u svim krajevima i na svim mjestima sve dok to nije pokvarilo zabavljanje i ašikovanje.

Takođe, ovaj način je mnogo sigurniji i njegovi rezultati su dugotrajniji od ženidbe putem ašikovanja ili preko interneta i slično.

Prema tome, nema šerijatske smetnje da djevojka sama sebe ponudi nekome ko joj se svidi za brak, pod uslovom da je najmanje na njenom stepenu praktikovanja vjere. U tome nema sramote za nju niti poniženja, ona se time nije spustila na niži nivo niti je sa tim postupkom postala sumnjiva cura.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Šta se podrazumijeva pod nevinošću (djevičanstvom)?
Djevičanska opna ili himen je kožica koja se nalazi na dubini 2 ili 2,5 cm od ulaza polnog organa žene, kada djevičanska opna pukne iz polnog organa izađe krv.
Općepoznata i prihvaćena stvar je da se djevicom ili nevinom ženom smatra ona djevojka čija djevičanska opna (himen) nije otklonjena (pukla), a žena koja je izgubila nevinost i nije više djevica je ona žena čija je djevičanska opna oduzeta, tj. čiji je himen pukao, otklonjen ili „probijen“. Prema tome, kratko rečeno: gubljenje nevinosti je pucanje himena ili djevičanske opne. Treba znati da se neke žene rode bez djevičanske opne (himena), mada je to rjeđi slučaj.

Uzroci gubljenja nevinosti (pucanja himena)

Uzroci pucanja himena ili djevičanske opne mogu biti različiti, a najčešći razlozi su:

– spolni odnos (tj. ulazak muškog u ženski polni organ), ovo je osnovni i najčešći razlog pucanja himena,

– ozljede u predjelu polnog organa koje uzrokuju pucanje himena, poput saobraćajnih nesreća, padova, grubih skokova, tjelesnog udara ili sudara i slično,

– neke vrste sportskih igara koje zahtijevaju težak tjelesni napor, poput nekih gimnastičkih disciplina, jahanje konja i slično,

– samozadovoljavanje pri kojem se stavlja čvrst predmet ili prst u polni organ,

– hirurškom operacijom,

– usmjeravanje jakog vodenog mlaza (ili pritisaka vode iz tuša) u polni organ,

– jako menstrualno pranje,

– dugovremeno ostajanje djevojke neudatom (često uzrokuje pucanje himena), …

Poimanje nevinosti i njenog gubljenja kod islamskih pravnika
Navest ćemo stanja oko kojih nema razilaženja među učenjacima, a zatim ona oko kojih postoji razilaženje:

Nema razilaženja među učenjacima:

Prvo – da je nevina djevojka (na arpskom: BIKR) svaka djevojka čija djevičanska opna (himen) nije pukla (tj. ostala je u prirodnom stanju) putem spolnog odnosa:

– ni u valjanom šerijatskom braku,

– niti u braku oko čije valjanosti ima razilaženje (poput braka sklopljenog bez dozvole velija),

– niti činom zinaluka (tj. prijebračnog spolnog odnosa).

Ovakva djevojka je djevica ili nevina i u stvarnosti i po Šerijatu.

Drugo –nema razilaženja među učenjacima da je žena koja nije nevina (na arapskom: SEJJIB) svaka ona žena koja je izgubila nevinost (tj. pukla joj je djevičanska opna) u spolnom odnosu:

– u valjanom šerijatskom braku,

– u braku oko čije valjanosti ima razilaženje (poput braka sklopljenog bez dozvole velija),

– činom zinaluka (tj. prijebračnog intimnog odnosa) (oko ovog postoji malo razilaženje džumhura sa Ebu Hanifom).

Ovakva žena nije nevina ni u stvarnosti niti po Šerijatu.

Po pitanju žene koja izgubi nevinost činom zinaluka, Ebu Hanife se izdvojio od ostalih učenjaka došavši sa stavom da je žena koja učini zinaluk po Šerijatu u statusu djevice (nevine) ako se ispune dva šarta: 1- da je samo jednom učinila zinaluk, i 2- da nad njom nije izvršena šerijatska kazna za zinaluk, tj. bičevanje.

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u sljedeća dva slučaja gubljenja nevinosti:

Prvi – ako žena izgubi nevinost u spolnom odnosu u jednom od tri stanja:

1- u spolnom odnosu na koji bude prisiljena (tj. silovana),

2- ako sa njom neko polno opći tokom njenog spavanja (ili ispolni odnos kojeg počini greškom),

3- spolni odnos lude (ili maloumne) žene.

Većina učenjaka je na stavu da su ove žene u statusu žena koje nisu djevice po Šerijatu, tj. da su žene koje potpadaju pod propise onih koje su izgubile nevinost.

Manja skupina učenjaka je na stavu da su ove tri vrste žena po Šerijatu u statusu nevinih žena (djevica). A ispravno je ono na čemu je većina učenjaka, jer je ibret u tome da li su izgubile nevinost u intimnom odnosu ili ne, svejedno imale u tome grijeha ili ne.

Drugi – ako djevojci pukne djevičanska opna (himen) mimo spolnog odnosa.

Poput toga da dođe do pucanja himena (djevičanske opne) zbog nekog od sljedećih razloga:

– ozljede u predjelu polnog organa koje uzrokuju pucanje himena, poput saobraćajnih nesreća, padova, grubih skokova, tjelesnog udara ili sudara i slično,

– bavljenja nekom vrstom sportskih igara koje zahtijevaju teške tjelesne napore, poput nekih gimnastičkih disciplina, jahanje konja i slično,

– samozadovoljavanja pri kojem se stavlja čvrst predmet ili prst u polni organ,

– hirurške operacije,

– usmjeravanja jakog vodenog mlaza (ili pritisaka vode iz tuša) u polni organ,

– jakog menstrualnog pranja,

– dugovremenog ostajanja djevojke neudatom (što često uzrokuje pucanje himena), …

Da li je djevojka u ovim slučajevima u statusu nevine (djevice) ili u statusu žene koja je izgubila nevinost učenjaci imaju dva općepoznata stava:

Prvi stav: djevojka kojoj pukne djevičanska opna (himen) mimo spolnog odnosa kao posljedica ozljede, skakanja, stavljanja prsta, jakog hajza i slično, ona je djevica (nevina) u stvarnosti a i po Šerijatu ima status djevice.
Ovo je sav džumhura učenjaka, tj. stav hanefijskog, malikijskog i habelijskog mezheba, kao i odabrani stav šafijskog mezheba.

Svoj stav argumentiraju time da ona u suštini nije spolno općila te pucanje himena nije posljedica spavanja i spolnog odnosa sa muškarcem.

Drugi stav: da je ona žena koja je izgubila nevinost te ni u stvarnosti ni u Šerijatu nije djevica.

Ovo je drugi stav unutar šafijskog mezheba, i na ovom stavu su Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasan Eš-Šejbani od hanefija.

Njihov argument je činjenica da je ona u stvarnosti izgubila nevinost pucanjem djevičanske opne.

Ispravno je, a Allah zna najbolje, ono na čemu je džumhur učenjaka, tj. da djevojka čija djevičanska opna pukne iz nekog od gore spomenutih razloga mimo spolnog odnosa, da je ona u statusu djevice i nevine žene. Jer u suštini ono što čini djevojku nevinom i djevicom je imanje ili nemanje spolnog odnosa sa muškarcem a ne pucanje himena (i izlazak krvi) koji je samo jedan od znakova djevičanstva.

Propisi u kojima se razlikuje djevica od žene koja je izgubila nevinost

Od najpoznatijih propisa koji se odnose na djevicu i u kojima se razlikuje od od žene koja nije djevica su dva propisa:

Prvi – kada se od punoljetne djevice traži pristanak za udaju (za neku određenu osobu koja je prosi) dovoljna je njena šutnja kao znak pristanka, za razliku od žene koja nije nevina (udovice, puštenice, one koja je u prijebračnom spolnom odnosu izgubila nevinost i slično) ona je obavezna da prihvatanje ili odbijanje bračne ponude iskaže riječima.

Na ovo ukazuje hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, rekao: „Sejjiba (žena koja nije djevica, puštenica, udovica i slično) ima veće pravo od svog velija (u pristanku na bračnu ponudu), a bikr (djevica) se pita, njen pristanak je njena šutnja“.

Drugi – ako muž oženi drugu ženu ima pravo da kod nje (druge) boravi sedam dana ako je ona djevica, a ako je bila udavana (tj. nije djevica) onda ima pravo da kod nje boravi samo tri dana. Nakn toga obavezan je da dijeli vrijeme boravak kod žena podjednako.

Ovo je došlo u hadisu mutefekun alejhi od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je on rekao: „Od suneta je da kada oženi bikru (djevicu) na sejjibu (koja nije djevica) da kod nje boravi sedam dana, a zatim podjednako dijeli (boravak kod žena). A ako oženi sejjibu (udavanu i slično) boravi kod nje tri dana, a zatim podjednako dijeli (boravak kod žena)“.

Ako muž uslovi pri sklapanju braka da mu buduća supruga bude djevica
Ako muž ne uslovi prilikom sklapanja bračnog ugovora da mu buduća supruga bude djevica, a nakon intimnog odnosa ispostavi da nije djevica, on nema pravo da je vrati roditeljima niti da traži mehr nazad ako ga je dao, ili da ga ne islati ako ga nije dao. Njihov brak je valjan i jedino što muž može u tom slučaju je da joj da talak ako neće sa njom da živi zbog te mahane.

A ako muž uslovi prilikom sklapanja bračnog ugovora da mu buduća supruga bude djevica i na taj šart pristanu velij i djevojka, pa se nakon intimnog odnosa ispostavi da nije djevica, ovo može imati dva stanja:

Pravo stanje – da se potvrdi i dokaže da je izgubila nevinost ili u zinaluku, ili greškom, ili u braku oko čije ispravnosti učenjaci imaju razilaženje, u tom slučaju učenjaci četiri mezheba se razilaze. Pa jedni kažu da nema pravo da poništi brak, tj. da je brak valjan, na čemu su hanefije i šafije u poznatijem stavu mezheba. A drugi da ima pravo da poništi brak i vrati mehr zbog neispunjenja uslova braka, na čemu su malikije, hanabile i šafije u drugom stavu mezheba.

Drugo stanje – da muž prilikom prvog spolnog odnosa sa suprugom ne nađe trag nevinosti, tj. isticanje kravi, kao dokaz pucanja himena, s tim da nema dokaza koji potvrđuju da je ona izgubila nevinost u spolnom odnosu bilo koje vrste. Po ovom pitanju učenjaci imaju dva stava:

Prvi – da muž nema pravo da je vrati roditeljima niti da poništi brak, jer pucanje himena kod djevojke može da se desi i mimo spolnog odnosa, o čemu je već bilo govora. Muž ima pravo, po mnogim učenjacima, da traži od nje da se zakune Allahom da nije izgubila nevinost u spolnom odnosu. Ona nije dužna da se mužu pravda i pojašnjava šta je bio ili šta bi mogao biti razlog toga.

Na ovome je većina učenjaka od hanefija, malikija i hanabila.

Drugi – da muž ima pravo da je vrati roditeljima i da poništi brak ako hoće. Dokazuju to time što nije ispunila zadani uvjet sklapanja braka. Ovo je stav nekih učenjaka unutar malikijskog i hanbelijskog mezheba.
Ispravan stav je pravo mišljenje, tj. ono na čemu je većina učenjaka, jer je mnogo povoda i razloga pucanju himena kod djevojke, takođe neke žene se rode bez himena.

Da li je djevojka dužna da obavjesti budućeg supruga da nije nevina?

Odgovor na ovo zavisi od razloga gubljenja nevinosti:

Prvo stanje – ako je izgubila nevinost u spolnom odnosu činom zinaluka nakon čega se iskreno pokajala ili greškom (ako je to moguće da se desi), a budući muž ne uslovljava (ni prije ili pri vjenčanju) da je djevica, onda nekasmetnje da prešuti i sakrije tu činjenicu. Ako muž nakon intimnog odnosa primjeti gubljenje nevinosti ako hoće može joj dati talak.

A ako muž uslovi da bude nevina, dužna je da ga obavijesti o činjeničnom stanju bez ulaženja u detalje, u protivnom to bi predstavljalo varanje koje je zabranjeno po hadisu „Ko nas vara nije od nas“ (Muslim). Pa ako hoće da je ženi kao takvu, to je do njega.

Drugo stanje – ako je izgubila nevinost u smislu da zna da joj je pukla djevičanska opna (himen) mimo spolnog odnosa na neki od gore spomenutih načina.

U tom slučaju, s obzirom da je ona u statusu nevine djevojke i u stvarnosti i po Šerijatu po stavu većine učenjaka (a što je ispravan stav), ona nije dužna da obavještava vjerenika (budućeg muža) o svom stanju.

Konkretan odgovor na pitanje
Prema tome, s obzirom da ti nisi imala prijebračni spolni odnos, svejedno da li ti je pukla djevičanska opna ili ne prilikom samozadovoljavanja, ti si u statusu nevine žene djevice i u stvarnosti i po Šerijatu. Nisi dužna da o tome obavještavaš svoga budućeg muža (vjerenika). A ako on nakon sklapanja braka i spolnog odnosa sa tobom dovede u upitnost tvoju nevinost zbog nenalaženja tragova krvi, on nema pravo da dovodi vaš brak u pitanje niti da u tvoju čednost sumnja, jer je mnogo razloga pucanja himena kod djevojaka. Najviše što ima pravo je da traži od tebe da se zakuneš Allahom da nisi izgubila nevinost u spolnom odnosu bilo koje vrste. Takođe, nisi dužna da mu se pravdaš i da pojašnjavaš šta je bio ili šta bi mogao biti razlog toga.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje