Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Uslovljavanje neženidbe drugom ženom može imati dva stanja: prvo – poslije sklapljenog bračnog ugovora (šerijatskog vjenčanja), drugo – prilikom sklapanja braka (šerijatskog vjenčanja).

Prvo stanje: uslovljavanje neženidbe drugom ženom poslije sklapljenog bračnog ugovora.

Ako supruga nakon sklopljenog bračnog ugovora (šerijatskog vjenčanja), svejedno bili dugo ili kratko u braku, uslovljava, zahtijeva, šartuje i traži od svog muža da pored nje ne ženi drugu (treću ili četvrtu) ženu, njeno šartovanje i uslovljavanje sa šerijatske strane je nevalidno i neobavezujuće za muža. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. A ako ona od njega nakon sklapanja braka iznudi obećanje da neće drugu oženiti, kršenje tog obećanja se vraća na propis kršenja obećanja uopćeno. S tim da kršenje tog obećanja nije šerijatski opravadan razlog traženja razvoda od muža, ili još gore od toga: ostavljanja muža i odlaska od njega a da joj on nije dao talak.

Drugo stanje: uslovljavanje neženidbe drugom ženom prilikom sklapanja braka (u toku šerijatskog vjenčanja).

Po ovom pitanju učenjaci imaju dva mišljenja.

Prvo mišljenje je da je ženi dozvoljeno da prilikom sklapanja braka da šart budućem mužu da ne oženi na nju drugu ženu, pa ako on prihvati taj šart obavezan je da ga ispoštuje. U protivnom, ako ga prekrši i oženi drugu ženu njoj je dozvoljeno da se razvede od njega, tj. da im kadija poništi brak.

Ovaj stav se prenosi od Omera, S'ad ibn Ebi Vekasa, Muavije i Amr ibnul-‘Asa, radijallahu anhum, od ashaba, takođe od Šurejha, Omera ibn Abdulaziza, od Tavusa, Evzaija, Ishaka ibn Rahevije i Ahmeda.

Argumenti sa kojima dokazuju svoj stav su sljedeći:

1- Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista su najpreči šartovi koje treba ispoštovati oni sa kojima ste ohalalili polne organe”.

2- Hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Muslimani ispunjavaju svoje šartove” (Ebu Davud, Hakim, Bejheki i ostali, a vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi i Ibn Hibban međutim, u njegovom senedu je slab ravija pa je bliže da su to riječi ashaba, dok mnogi učenjaci ga prihvataju zbog mnoštva rivajeta).

3- Ovo je stav gore spomenutih ashaba, a nije poznato da je neko od njih imao stav suprotan od ovoga, što znači da je ovo idžmau ashaba.

4- U ovom uslovljavanju žena ima koristi a njime nije narušen smisao braka.

Drugo mišljenje je da je ovaj šart ništavan, tj. mužu je dozvoljeno da oženi drugu bez obzira što je prihvatio šart, a njoj nije dozvoljeno zbog toga da traži i dobije razvod braka.

Na ovom stavu su učenjaci tri mezheba Ebu Hanife, Malik i Šafija, kao i mnogi drugi učenjaci poput Zuhrija, Lejsa, Sufjana Sevrija i Ibnul-Munzira.

Oni svoj stav zasnivaju na sljedećim argumentima:

1- Hadis u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaki šart koji nije u Allahovoj knjizi on je batil pa makar bilo sto šartova” (Mutefekun alejhi). A ovaj šart nije u Allahovoj knjizi jer ga Šerijat ne podrazumijeva.

Komentar: Ovaj hadis znači da svaki šart koji ne potpada pod Allahove propise i ne proizilazi iz Njegovog Šerijata da je batil, a prvi dokaz kod učenjaka prvog mišljenja jasno ukazuje na propisanost ovog šarta.

2- Hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Muslimani ispunjavaju svoje šartove, osim šarta koji dozvoljava zabranjeno ili zabranjuje dozvoljeno”. A sa ovim šartom se zabranjuje ono što je dozvoljeno a to je višeženstvo.

Komentar: Sa ovim šartom se ne zabranjuje ono što je dozvoljeno (višeženstvo) nego se potvrđuje pravo ženi da poništi brak ako njen muž neispoštuje ono na što se obavezao.

3- Da ovaj šart ne ide u prilog bračnog ugovora niti onog što proizilazi iz njega te je prema tome ništavan.

Komentar: Ovo je neprihvatljivo jer od ovog šarta žena itekako ima koristi.

Nakon izloženih stavova i argumenata najbliže je da hadis: “Zaista su najpreči šartovi koje treba ispoštovati oni sa kojima ste ohalalili polne organe” presuđuje po ovom pitanju jer ovaj šart ne protivriječi ciljevima braka niti se njime zabranjuje ono što je Islam dozvolio, nego je stvar ispunjavanja onog na čemu se dvoje dogovore i obavežu, a Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U osnovi sve dok neku ženu smatramo muslimankom i ubrajamo je u muslimane (znači da nije murted, mušrikinja ili kjafirkinja) dozvoljeno je da je musliman ženi.

S tim, da musliman treba da ženi muslimanku koja redovno klanja, pokrivena je, posti Ramazan i slično, a i obrnuto, da se muslimanke udaju za takve muškarce.

Problem nastaje kada u sredini u kojoj živimo ne možemo lahko naći djevojku muslimanku koja praktikuje osnovne stvari vjere. Tako pitanje nije trebalo glasiti da li je dozvoljeno ovakvu ženu ženiti ili nije, nego u kojim situacijama nema smetnje da se ženi ,a u kojim je bolje da se ne ženi takva žena.

Naime, islam preporučuje prilikom izbora bračnog druga da buduća životna družica bude od onih koji se ističu u praktikovanju vjere, tj. pridržavanju islamskih propisa.

Prenosi Ebu Hurejre, radijellahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ženu žene zbog četiri srvari: zbog njenog bogatstva, porijekla, ljepote i vjere, izaberi onu koja praktikuje vjeru.“ (muttefekun alejhi, Buharija 5090, Muslim 3708)

Hadis znači da ako bi mladić imao izbora između četiri djevojke: jedna je iz bogate porodice, druga iz ugledne familije, treća poznata po ljepoti i četvrta koju krasi čvrsto pridržavanje vjere, islam podstiče da oženi onu koja je prepoznatljiva po držanju vjere.

Pod praktikovanjem vjere u hadisu se ne misli na klanjanje pet vakata namaza, pokrivenost i slično, jer su to vadžibi, farzovi i temelji sa kojima musliman biva muslimanom i jer i ostale tri vrste djevojaka spomenutih u hadisu, bogata, ugledna i lijepa, moraju biti one koje se drže temeljnih propisa vjere (klanjanje i pokrivenost), nego se pod djevojkom koju krasi pridržavanje vjere podrazumijeva ono što je više od ispunjavanja temelja vjere (namaz, post, pokrivanje, i slično) i ostavljanja opće poznatih harama, poput mnoštvo ibadeta, prisustvovanje vjerskim kursevima, bavljenje davetskim aktivnostima, stid, neašikovanje i slično.

Sa druge strane, islamski pravnici kada govore o situacijama i okolnostima kada je mustehab ili vadžib (shodno razilaženju) mužu da dâ talak (tj. pusti) svojoj ženi, navode da je to slučaj kada ona ostavlja namaz, te ga klanja samo u njegovom prisustvu, ili kada ne vodi računa o propisnom pokrivanju (znači pokrivena je, ali nemarna u odijevanju) i tome slično.

Naravno, ne možemo zanemariti sredinu i okolnosti u kojima živimo tj. da smo kao muslimanski narod prošli kroz pedesetogodišnje komunističko zatiranje vjerskih vrijednosti i odvraćanje od vjere, kao i da smo u periodu islamskog buđenja (sahve) i vraćanja islamskim vrijednostima, gdje oni koji sebe smatraju muslimanima ne izvršavaju ni osnovne temelje vjere, poput namaza.

Pa tako uzimajući u obzir gore spomenuto, tj. da islam podstiče na ženjenje djevojke koja se ističe u pridržavanju vjere (ne samo da klanja i da je pokrivena kakva treba biti svaka muslimanka), te da je mustehab razvesti se sa ženom koja je nemarna u praktikovanju vadžiba vjere (namazu, pokrivanju i slično), kao i okolnosti i uticaj sredine u kojoj mi musimani Bosne živimo, savjetujem te da postupiš na sljedeći način; da na lijep i mudar način podstakneš i ubijediš tu djevojku da počne klanjati beš-vakat (pet dnevnih namaza) i da se pokrije prije nego što sklopiš sa njom bračni ugovor, a ako neće bolje je da je ne ženiš (osim ako ona ima opravdan razlog za odbijanje).

Time ćeš uvidjeti da li je ona spremna i voljna da se pridržava vjerskih propisa i da li je iskrena u svojim obećanjima. U protivnom, ako bi je oženio u stanju u kakvom i jeste sa nadom da će sa vremenom sve doći na svoje, doći ćeš u neizvjestan položaj. Da li će ona početi klanjati beš-vakat i pokriti se i kada će to biti, je veoma relativno i upitno.

Moguće da prođe mnogo vremena a da se to ne desi, da dobijete djecu, da se brak učvrsti, a da ona pod raznoraznim izgovorima ne učini ono što ti je obećala i što joj je vjerska dužnost, pa ćeš doći u situaciju da postavljaš ponovo pitanje: živim sa ženom koja šara sa namazom ili klanja samo u mom prisustvu i odbija da se pokrije, je li dozovljeno živjeti sa njom, i trebam li se razvesti od nje?

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U odgovoru na ovu temu se može govoriti u tri cjeline: vjerovanje vezano za ovu tematiku, hadisi o tome i govor uleme.

Vjerovanje vezano za ovu tematiku

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je prvak Ademovih potomaka, najbolje stvorenje i najplemenitiji kod Allaha. Na ovo ukazuju mnogi šerijatski tekstovi i oko toga nema spora i dileme. Međutim, od Omera, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte me pretjerano hvaliti (uzdizati) kao što su kršćani pretjerano hvalili sina Merjemina. Ja sam, uistinu, rob, pa recite Allahov rob i Njegov Poslanik”. Bilježe ga Buharija, Ahmed i Darimi. Ovim hadisom se zabranjuje pretjerano uzdizanje i veličanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje nije zasnovano na validnim šerijatskim tekstovima.

Vjerovanje i ubjeđenje da Allah nije stvorio Adema, alejhisselam, ni Džennet, ni Vatru, ni dunjaluk, ni svemir, ni Arš, ni Zemlju, ni nebesa, ni Sunce, ni Mjesec, niti vjerovjesnike osim radi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno vjerovanje da je cilj, mudrost i smisao stvaranja svega spomenutog isključivo radi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, iz počasti prema njemu, je batil (ništavno) ubjeđenje i jedna u nizu sufijskih akidetskih devijacija.

Slično sufijsko uvjerenje u kojem pretjerano veličaju i uzdižu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je uvjerenje da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, stvoren od Allahovog nura (svjetla) i da su nebesa, Zemlja, Arš, Kursijj i sva stvorenja stvorena od njegovog (Muhammedovog) nura, i da je on prvo stvorenje i osnov i temelj svega što postoji.

Vjerovanje da je sve stvoreno radi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ne priliči da ga ispolje ni djeca ni neznalice, a kamoli onaj ko je osjetio miris znanja.

Da je ovo uvjerenje batil i neispravno ukazuju sljedeće dvije stvari:

1- Jer je ono direktno oprečno dva kur'anska ajeta:

Prvi ajet – Kaže Uzvišeni govoreći o cilju stvaranja ljudi: „Džine i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju (da mi ibadet čine)“ (Ez-Zarijat, 56). U ovom ajetu Uzvišeni Allah, subhanehu ve te'ala, stavlja jasno na znanje da je cilj, mudrost i smisao stvaranja ljudi (među njima poslanika i vjerovjesnika) i džina samo da Mu ibadet čine, svejedno stvorio Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili ne. Ne samo to, nego i samog Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, je stvorio zbog tog cilja.

Drugi ajet – Kaže Uzvišeni govoreći o cilju stvaranja nebesa i zemalja: „Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, da bi znali da Allah sve može i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!“ (Et-Talak, 12)

Ispravno ubjeđenje je suprotno ovoj tvrdnji zasnovanoj na apokrifnom hadisu „da je sve stvoreno radi Muhammeda“, a to uvjerenje je da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije poslan osim da bi bio milost svjetovima, tj. da nije svjetova ne bi ga Uzvišeni Allah poslao kao vjerovjesnika. Kaže Uzvišeni: „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“. (El-Enbija, 107)

2- Jer se ono zasniva na apokrifnim (izmišljenim) hadisima, o kojima će biti govora, inšallah.

Hadisi o tome

Prenešeno je nekoliko hadisa o ovoj temi u istom kontekstu, a to su:

1- „Da nije tebe (Muhammede), ne bih stvorio svjetove.“ (hadisi-kudsi)

Hadis je apokrifan (izmišljen). Apokrifnim su ga ocijenili Es-Sagani u „Ed-Mevdu'atu“ (78), El-‘Adželuni u „El-Kešfu“ (2123), Emir El-Sane'ani, Eš-Ševkani u „El-Fevaidu“ (str. 246) i Albani u „Ed-Da'ife“ (282).

2- „Da nije tebe (Muhammede), ne bih stvorio dunjaluk.“

Hadis je apokrifan (izmišljen). Apokrifnim su ga ocijenili Ibn El-Dževzi u „El-Mevdu'atu“ (1/288-289), što je potvrdio Sujuti u „El-Ala'i“, takođe Ibn ‘Irak u „Tenzihuš-šeri'ati“ (1/324).

3- Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Uzvišeni Allah objavio Isau: ‘O Isa, vjeruj u Muhammeda i naredi onima iz svoga Ummeta koji ga dočekaju da vjeruju u njega. Da nije Muhammeda, ne bih stvorio Adema, i da nije Muhammeda, ne bih stvorio Džennet i Vatru. Stvorio sam Arš na vodi i on se potresao, pa sam zapisao La ilahe illallah muhammedun resulullah i on se smirio.'“

Bilježi ga Hakim u svom „El-Mustedreku“ i kaže da mu je lanac prenosilaca vjerodostojan (sahih).

Međutim, njegovu ocjenu je komentarisao Zehebi riječima: „Mislim da je hadis izmišljen na račun (ravije) Se'ida“. To jest, od ravije Se'ida ibn ebi ‘Arube ovaj hadis prenosi Amr ibn Evs El-Ensari, a on je optužen da je izmislio ovaj hadis.

Kada je Zehebi naveo ovog raviju u knjizi „El-Mizan“ (3/246) rekao je za njega da je stanje njegove pouzdanosti nepoznato i da je došao sa munker hadisom, pa je naveo ovaj hadis i rekao da je apokrifan. Sa ovom konstatacijom Zehebija da je hadis apokrifan se složio Ibn Hadžer u knjizi „El-Lisan“ (4/354).

Za ovaj hadis kaže Albani u „Es-silsiletu ed-da'ifa“ (280): „Nema osnova“ (tj. nije prenešen sa senedom u hadiskim zbirkama). I potvrdio je da je apokrifan zbog spomenutog ravije.

Prema tome, složili su se Zehebi, Ibn Hadžer i Albani da je hadis kojeg bilježi Hakim apokrifan (izmišljen).

Napomena: Postavlja se pitanje kako je moguće da Hakim u svom Mustedreku ocijeni vjerodostojnim neke hadise, a da ti hadisu budu slabi, jako slabi ili izmišljeni kod drugih muhaddisa? Odgovor na ovo pitanje nam prenosi Sujuti od Ibn Hadžera u svojoj knjizi „Tedribur-ravi“ (1/113), gdje kaže da je šejhul-islam (misli na hafiza Ibn Hadžera) rekao: „To što je Hakim olahko ocjenjivao hadise vjerodostojnim je zbog toga što je u knjizi (El-Mustedrek) pisao i sakupljao hadise da bi ih poslije istražio, preispitao i pročistio, međutim prestigla ga je smrt (prije toga), rahimehullah“.

A što se tiče hadisa u kojima je došlo da je na Aršu napisano da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, svi hadisi u tom kontekstu se kreću između apokrifnih (kako su ih ocijenili Ibn Hadžer, Ibn Irak, Sujuti i Albani) i onih koji nemaju osnova (tj. nisu prenešeni sa senedom u hadiskim zbirkama). Znači, ništa vjerodostojno o tome nije prenešeno zbog čega mnogi učenjaci kažu da to nema osnova u vjeri.

Govor nekih učenjaka o tome

Upitan je šejhul-islam Ibn Tejmijje (Medžm'ul-fetava, 11/86-96) o vjerodostojnosti hadisa kojeg spominju neki ljudi „da nije tebe (Muhammede) Allah ne bi stvorio ni Arš, ni Kursijj, ni Zemlju, ni nebesa, ni Sunce, ni Mjesec, niti ostala stvorenja“. Njegov odgovor je bio: „Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je prvak svih ljudi, najbolje stvorenje i najugledniji kod Allaha. Zbog toga je rečeno da je Allah zbog njega stvorio svijet i da nije bilo njega, ne bi stvorio Arš, ni Kursijj, ni nebo, ni Zemlju, ni Sunce, ni Mjesec. Međutim, ovo nije hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni vjerodostojan ni slab, niko ga od hadiskih učenjaka nije prenio kao riječi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, niti je to prenešeno od nekoga od ashaba, čak se ne zna ni čije su to riječi“.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava Ledžentud-daime 1/312): da li se kaže da je Allah stvorio nebesa i Zemlju radi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i šta znači „da tebe nema ne bih stvorio svemir“, je li ovo uopšte hadis? Komisija je odgovorila sljedeće:

„Nebesa i Zemlja nisu stvoreni radi njega, sallallahu alejhi ve sellem, nego su stvoreni zbog onoga što je Uzvišeni rekao: „Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, da bi znali da Allah sve može i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!“ A što se tiče spomenutog hadisa, on je izmišljen (krivotvoren) na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, nema osnove“.

Takođe, upitan je šejh Bin Baz o ovom hadisu (Fetava Nurun ala ed-derbi, 46), pa je odgovorio: „To se prenosi od običnih ljudi koji ne razumiju. Kažu: „Dunjaluk je stvoren radi Muhammeda, da nema Muhammeda ne bi bio stvoren dunjaluk niti ljudi“. Ovo je batil (ništavno), nema osnova, pokvaren govor. Allah je stvorio dunjaluk da bi Njega, subhanehu ve te'ala, znali i spoznali, i da bi Ga obožavali. Stvorio je dunjaluk i stvorenja da bi Ga spoznali sa Njegovim imenima i svojstvima, Njegovom moći i znanju, da bi samo Njega obožavali nepripisujući Mu sudruga i da bI Mu bili pokorni. Nije stvorio dunjaluk radi Muhammeda, niti Nuha, ni Muse, niti Ise, niti radi nekog drugog vjerovjesnika, nego je stvorio stvorenja da bi samo Njega koji nema sudruga obožavali“.

A to što se prenosi od nekih učenjaka, poput El-Hejtemija, El-Kastalanija, Mula Ali El-Karija i njima sličnih, da su prihvatali značenje toga što je došlo u ovim apokrifnim hadisima, to je tačno ali ne treba da čudi jer su ovo sufijski učenjaci na akidi Eš'arija ili Maturidija.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje je zasnovan na dvije mes'ele: propis nuđenja žene same sebe za brak i propis braka (misjar) u kojem žena odustane od nekih prava (poput izdržavanja, boravka kod nje i slično).

Propis nuđenja žene same sebe za brak

O ovoj mes'eli je bilo detaljnije govora u odgovoru na pitanje na ovom linku:
http://zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=768:propis-nuenja-djevojke-ene-same-sebe-nekome-za-brak&catid=70:brakintimaljubav&Itemid=44

Rezime odgovora je da nema šerijatske smetnje da neudata žena sama sebe ponudi nekome za brak, pod uslovom da joj je dostatan, tj. na njenom nivou i stepenu vjere. U tome nema sramote za nju niti poniženja, ona se time nije spustila na niži nivo niti je sa tim postupkom postala sumnjiva žena.

Propis braka (misjar) u kojem žena odustane od nekih bračnih prava (izdržavanja, boravka)

Ova vrsta braka koja se naziva Misjar je vrsta braka koja se pojavila u skoruje vrijeme. Najprije u Saudijskoj Arabiji u oblasti Kasim, a zatim se raširila na druge zemlje arapskog zaljeva, a onda i u druge islamske zemlje.

Riječ “misjar“ u običnom, narodnom govoru znači: kratki ili brzi zijaret. Zbog toga je ovaj brak poznat pod ovim imenom, jer muž ne boravi stalno kod žene, nego joj dolazi u kratkim periodima, bilo danju ili noću, shodno svojim ili njenim mogućnostima.

Ova vrsta braka nema svoju definiciju kod ranih islamskih pravnika nego je uzeta iz današnje stvarnosti te je prijašnji učenjaci nisu ni obrađivali, tako da današnji učenjaci definišu taj brak, shodno kako su im postavljena pitanja o njemu.

Ali skoro da su složni u definiciji ovog braka, kažu da je oblik ovog braka da se ispune svi ruknovi braka (1- da supružnici nemaju šerijatske prepreke za ženidbu, 2- ponuda i pristanak) i šartovi (1- određivanje supružnika, 2- zadovoljstvo sa obje strane, 3- staratelj, 4- dva pravedna svjedoka ili razglašavanje) prilikom sklapanja ugovora, s tim da žena odustane od nekih svojih prava, kao što su izdržavanje (stan, hrana i odjeća) i pravednog boravka kod nje u slučaju da je druga žena.

Fetve savremenih učenjaka o misjaru

Islamski učenjaci su se razišli po pitanju ove vrste braka na tri mišljenja:

Prvo – opšta dozvola ili dozvola sa pokuđenošću, drugo – zabrana, treće – stav onih koji su odustali da daju svoje mišljenje o ovom pitanju.

Učenjaci koji smatraju da je ovaj brak dozvoljen u obliku kakav smo spomenili, tj.da se ispune šartovi braka s tim da žena odustane od nekih prava koja joj pripadaju bračnim ugovorom su: Bin Baz, Abdulaziz ibn Abdulah Ali-šejh-muftija Saudijske Arabije, Abdulah bin Džibrin, Muhamed Sejid Tantavi šejh el-Azhara, Nasr Ferid Vasil-egipatski muftija.

Upitan je šejh Bin Baz, rahimehullah, o braku misjar, tj. da čovjek oženi drugu, treću ili četvrtu ženu, a ta žena ima potrebu da ostane kod roditelja ili jednog od njih, pa joj muž dolazi u različita vremena, shodno njegovim i njenim mogućnostima, koji je propis ovog braka? Pa je ogovorio: “ Nema smetnje u tome, ako je ugovor sklopljen sa svim ruknovima i šartovima, kao što su: velij, prisustvo dva pravedna svjedoka i da supružnici nemaju šerijatske zapreke za sklapanje braka, zbog toga što Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, kaže: “Najpreče je da ispunite one šartove kojima ste sebi ohalalili polne organe“, (Buhari) i hadisa: “Muslimani ispunjavaju ono na šta se obavežu“ (Ebu Davud 3120, Darekutni 2929 i Hakim 2269, a Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim u Irva’ 1303).

Pa ako se muž i žena dogovore da žena ostane kod svojih roditelja, ili da boravak kod nje bude danju, a ne noću, ili samo u određenim danima ili noćima, u tome nema nikakve smetnje pod uslovom oglašavanja braka i ne postojanja tajnosti“. (Fetava ulema beledil-haram str.450,451)

Takođe, šejh Abdulaziz ibn Abdullah Ali-Šejh, sadašnji saudijski muftija i predsjednik Vijeća velike uleme,  je odgovorio na pitanje o misjaru, rekavši: “Ovaj brak je ispravan ako se u njemu ispune svi ruknovi i šartovi, i jasno oglašavanje, zbog toga da ne bi upali u nešto što je sumnjivo i sl., a ono  što su se dogovorili od šartova na njima je da se toga drže“.

Od onih koji dozvoljavaju misjar je i šejh Abdullah Džibrin, rahimehullah.

On kaže: “Ovaj naziv je novi i pod njim se podrazumijeva da čovjek oženi ženu i da je ostavi u njenom stanu bez obaveze podjednakog boravka kod nje i prve žene, nego dolazi kod nje kad mu odgovara, provodi određeno vrijeme i odlazi. Ovaj brak je ispravan ako je žena s tim zadovoljna, međutim, mora da se razglasi sklapanje braka i da se ova žena prizna kao supruga, pripadaju joj prava zakonite supruge, djeca koja rodi su njegova i imaju prava koja se podrazumijevaju očinstvom“. (Zevadžu misjar: Abdulmelik el-Mutlak, str.203)

Međutim, nakon što je zloupotrijebljena ova vrsta braka i iskorištena od strane onih koji su slabog imana, koji samo žele da zadovolje svoje strasti, a da to djelo bude zamotano u ruho Islama, mnogi učenjaci su zastali u davanju fetve o dozvoli misjara. Od njih je Bin Baz i Usejmin, dok ga je šejh Albani zabranio.

Pa kad je upitan Bin Baz o šerijatskom braku i braku misjaru, kakva je razlika među njima, i koji su šartovi obavezni za brak misjar, odgovorio je: “Obaveza je na svakom muslimanu da se oženi na šerijatski ispravan način, a da se čuva svega što je suprotno tome, svejedno da li se zove“misjar“ ili drugačije, a od šartova braka je njegovo oglašavanje, pa ako ga supružnici kriju, on je neispravan, jer u tom slučaju liči na zinaluk.“ ( Fetve bin Baza 20/431,432) Znači da Bin Baz, usput da napomenemo, smatra šartom valjanosti braka oglašavanje, te da je tajni brak po njemu neispravan.

Od učenjaka koji kažu da je dozvoljen sa pokuđenosti su: Jusuf el-Kardavi, Abdullah ibn Meni'a.

Dokazi onih koji dozvoljavaju ovaj brak:

Prvi dokaz – Ovaj brak ispunjava sve ruknove i šartove obavezne za ispravnost braka, prema tome nema zapreke da bude sporan.

Drugi dokaz – Potvrđeno je da je Sevda, žena Poslanika, salallahu alejhi ve selem, poklonila dan boravka Poslanika kod nje Aiši, radijallahu anha. ( Buhariji i Muslimu). Kažu: iz hadisa je jasno da je ženi dozvoljeno da odustane od nekih stvari na koje ima pravo jer da nije dozvoljeno Poslanik, salallahu alejhi ve selem, to ne bi prihvatio od nje.

Treći dokaz – Ovim brakom se ostvaruju velike koristi kao što je zadovoljavanje prirodne potrebe žene za muškarcem, rađanje djece u tom braku, smanjuje se broj neudatih žena: usidjelica, razvedenih ili udovica.

Od učenjaka koji zabranjuju ovu vrstu braka su: Muhamed Nasirudin Albani, Abdulaziz el-Musned, Adžil Džasim en-Nešmi – dekan Šeriatskog fakulteta u Kuvajtu, Muhamed er-Ravi – član Udruženja islamskih studija pri Azharu.

Kaže šejh Albani da je ovaj brak zabranjen i iz dva razloga:

Prvi – Zato što je od ciljeva braka „seken“ – smirenost, a to se ne postiže osim sa boravkom i stanovanjem sa ženom, a brakom misjarom se to ne ostvaruje.

Drugi – Zato što u tom braku (misjaru) mogu da se rode djeca, pa zbog neredovnog dolaska oca bude otežan njihov odgoj, što utiče negativno na njihovu ličnost i ponašanje. (Ahkamut-teadudi fi dav'il-kitabi ves-sunneti, Ihsan Muhamed Ajiš el-Utejbi str.29)

Dokazi onih koji zabranjuju ovaj brak:

Prvi – Bračni ugovor u ovom braku u sebi sadrži neke šartove koji su u suprotnosti sa onim što se podrazumijeva bračnim ugovorom, kao što šart da žena odustane od prava na nefeku (izdržavanje), ili pravedan boravak kod nje i slično tome, a ovi šartovi su neispravni pa se može poništiti bračni ugovor zbog njih.

Drugi – Ovaj brak je zasnovan na tajnosti i skrivanju kod onih koji ga takvim dozvoljavaju, a osnova u braku je da se obznani.

Treći – Ova vrsta braka je u suprotnosti sa ciljevima braka u Islamu kao što je ostvarivanje smirenosti i ljubavi među supružnicima, te briga i odgoj djece.

Četvrti – Ova vrsta braka sadrži omalovažavanje žene, opasnost za njenu budućnost zbog prijetnje talakom u slučaju da traži izdržavanje ili boravak, takođe ovim brakom se iskorištava stanje žene jer da je u mogućnosti da se uda u uobičajenom braku ne bi pristala da se uda u braku misjar.

Peti – Allah, subhanehu ve tea'la, nam je propisao višeženstvo kao alternativu a ne ovu vrstu braka.

Šesti – Ovaj brak sadrži mnoge opasnosti kao što je mogućnost da ga neke žene iskoriste za činjenje zinaluka, pozivajući se na to da su udate brakom misjarom, zato ga treba zabraniti da bi se to spriječilo.
Oni koji su odbili da daju svoje mišljenje u ovoj meseli je Muhamed ibn Salih el-U'sejmin.

Kada je upitan o ovom braku odgovorio je: “U početku sam govorio da u ovom braku nema ništa sporno, uz Allahovu dozvolu, pa sam uvidio i prestao da dajem fetvu po ovom pitanju, jer se bojim posljedica ovog braka”.

Takođe isti stav imaju Omer ibn Saud i Muhamed Falih Mutlak.

Radžih (odabrano) mišljenje

Da je ova vrsta braka dozvoljena uz veliku dozu pokuđenosti i da se ne pribjegava ovoj vrsti braka osim ako se nije u stanju oženiti (udati) na uobičajan način.

Jer šerijatski dokazi upućuju da je brak u osnovi dozvoljen, a pokuđenost i opreznost prema ovom braku je potrebna iz sljedećih razloga:

Prvi – Bračni ugovor u braku misjar, iako je naizgled ispravan, ima mahane u svom značenju, jer se ne slaže sa nekim ciljevima Šerijata zbog kojih je propisan brak, kao što se ne slaže sa fikhskim pravilom (djela se vrednuju prema namjerama), što znači da djela nisu ispravna osim sa ispravnim nijetom. Pošto je u ovom braku nijet, prvenstveno zadovoljavanje polnog nagona, iako ne negiramo njegovu važnost, to ne zadovoljava ostvarivanje najvećeg cilja braka a to je gradnja čvrste bračne zajednice zasnovane na samilosti, ljubavi, suživotu među supružnicima i odgoj djece na osnovama islamskog ahlaka i vrijednosti uzetih iz Kur ana i Sunneta.

Durgi – Poznato je šerijatsko pravilo (otklanjanje štete je preče nego pribavljanje koristi), a u ovoj vrsti braka ima mnogo štete kao na pr.:

– u ovom braku je povećan talak, jer onaj ko se lahko oženi lahko se i razvede, pa na kraju žene ostaju opet neudate,

– ovim brakom se ne postiže potpuna čednost kod žene, zbog toga što je muž puno odsutan od nje,

– u ovom braku je umanjeno starateljstvo (kavama) čovjeka nad ženom, a s tim se gubi značenje muškosti koja se ogleda u ljubomori, vođenju kontrole nad ženom, uputama, djeca rastu bez islamskog odgoja, izgubljena između oca koji je odsutan i majke koja je zauzeta stvarima oko zbrinjavanja porodice jer je ona ta koja troši na porodicu a ne muž.

– ovaj brak vodi u ostavljanje i potiskivanje uobičajenog višeženstva u obliku kakvom je propisan i poznat među muslimanima, koji je zasnovan na pravednosti i jednakosti među suprugama i uzimanje druge vrste braka koja je sumnjiva i u kome ima nepravde i nejednakosti, što negativno utiče na islamsko društvo.( Ez-Zevadž el-urfi dr. Abdulmelik bin Jusuf el-Mutlak )

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Svečetiri poznata fikhska mezheba, hanefije, malikije, šafije i hanabile, jasno su naglasili da je samozadovoljavanje (onanisanje ili masturbiranje) zabranjeno. A kod hanabila onaj ko to radi zaslužuje kaznu koju kadija odredi.

Takođe, složni su učenjaci četiri mezheba da onanisanje nije dozvoljeno osim u nuždi, poput bojazni da će učiniti zinaluk i slično.

A ono što se prenosi od hanefija o dozvoli samozadovoljavanja pod određenim šartovima treba napomenuti, kao što kaže savremeni egipatski šejh Mustafa Ez-Zerka, da je osnov kod hanefija zabrana samozadovoljavanja, s tim da oni dozvoljavaju ako se ispune tri šarta:

1 – da osoba nije oženjena (udata),

2- da se boji da će stvarno učiniti zinaluk ako to ne uradi,

3- da mu nije namjera da uživa u tome nego samo da se riješi nabujale strasti.

Prema tome, ovo što navode hanefije je ustvari poznato općeprihvaćebo šerijatsko pravilo „da nužda dozvoljava zabranjeno“, tj. ako se čovjek boji za sebe stvarnim i realnim strahom da će upasti u zinaluk koji je veći haram od samozadovoljavanja, njemu je dozvoljeno da učini manje od dva zla.

A što se tiče šerijatskih argumenata zabrane samozadovoljavanja, može se reći sljedeće:

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uputio omladinu na samozadovoljavanje (onanisanje) a da u tome ima hajra pojasnio bi im to. Nego im je dao izbor između dvoga: ženidbe i posta. U hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita”.

Takođe Uzvišeni Allah kada govori o osobinama mumina koji će biti spašeni kaže da je jedna od tih osobina da stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih i robinja svojih, a da oni koji mimo toga traže nešto drugo oni u griješenju granice prelaze. Pa kaže Uzvišeni: “… i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju sasvim pretjeruju” (Sura El-Mu'minun 5-7).

Prema tome, Uzvišeni Allah sve intimne radnje mimo naslađivanja i polnog odnosa sa suprugom ili robinjom ubraja u griješenje sa kojim se prelaze granice dozvoljenog.

Ova dva šerijatska teksta su dovoljni argumenti zabrane samozadovoljavanja i onanisanja uz pomoć ruke ili nekih drugih pomagala. Ova zabrana se odnosi i na ženu i na muškarce. Na ovom stavu je ogromna većina učenjaka ovog Ummeta. A do onih učenjaka od kojih se prenosi dozvola, kod većine njih se misli na dozvolu u nuždi, tj. bojazni da se upadne u zinaluk.

A neznatan dio učenjaka od kojih se prenosi uopštena dozvola ili pokuđenost, u njihovom stavu nema ibreta jer je oprečan gore spomenutom ajetu i hadisu, i jer nemaju dokaza koji ukazuju na dozvolu. Ovo je što se tiče šerijatskih dokaza.

Sa druge strane, znanstvenici medicine potvrđuju da upražnjavanje samozadovoljavanja šteti tjelesno i psihički, prazni tjelesnu snagu i uzrokuje brigu i sikiranciju.

Samozadovoljavanje odvraća od obaveza i često vodi u nemoral. Mnogi ljudi obole od impotencije (slabe seksualne moći) zbog prethodnog upražnjavanja samozadovoljavanja, a ovo se najbolje pokazuje pri ženidbi. Takođe, mnogi kojima je samozadovoljavanje postalo navika nastave to raditi i nakon ulaska u brak i dobijanja djece i neprestano nastoje da nađu načina kako da se toga riješe.

Dok djevojka koja praktikuje ovaj loši običaj može izgubiti djevičanstvo odnosno probiti djevičansku opnu, kao što to potvrđuju ljekari. Takve osobe, one koje upražnjavaju samozadovoljavanje, žive u nekom svom zamišljenom svijetu. Takođe, sposobnost uživanja u polnom odnosu se u dobroj mjeri poremeti, te takve osobe često ne doživljavaju polni užitak kao one koje nemaju taj običaj.

Bivši egipatski muftija Husejn Mahluf kada je upitan o ovoj temi, nakon što je naveo stav većine učenjaka koji zabranjuju samozadovoljavanje i pojasnio štetnost ovog lošeg običaja na živce, spolnu moć i razum, spomenuo je stvari koje pomažu osobi koja je upala u to da se riješi tog lošeg običaja.

Pa između ostalog kaže da su od najbitnijih stvari koje pomažu sljedeće:

1- rano stupanje u brak bez komplikovanja i pravljenja od toga bauka,

2- umjerenost u jelu i piću kako bi se strast umanjila, zato nije slučajno oporučeno u hadisu da onaj koji nije u mogućnosti da se oženi da posti,

3- udaljavanje od svega što pobuđuje spolnu strast poput gledanja pornografije, nemoralnih filmova ili uopšteno žena (a za ženu muškaraca),

4- druženje sa osobama koje praktikuju vjeru, zaokupljanje što više sa ibadetima i nedozvoljavanje da se preda i prepusti mašti i mislima koje često navode na pobuđivanje strasti koje onda treba isprazniti,

5- bavljenje sa stvarima i aktivnostima koje odvode misli od razmišljanja o polnom odnosu,

6- izbjegavanje susreta i mjesta u kojima se miješaju muškarci i žene, a naročito ona gdje se žene oblače izazovno ne vodeći računa o šerijatskom oblačenju.

Ovi i slični primjeri čine spolnu potrebu umjerenom i ne navode čovjeka da traži izlaz u samozadovoljavanju koje šteti tijelu i razumu i vodi u nemoral.

Rezime gore spomenutog je da opća šerijatska pravila zabranjuju ovu praksu jer ona nije prirodan put zadovoljavanja spolne strasti nego se smatra devijacijom i iskrivljavanjem ljudske prirode što je dovoljno da bude pokuđeno i zabranjeno.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com