Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dž.š. Allah, dž.š., kaže: “Reci: ‘Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana – napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džina i od ljudi!'” (En-Nas, 1-6.)

– Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je rekao: “Neki od ashaba Allahovog Poslanika, ﷺ. su došli do njega i rekli: ‘Allahov Poslaniče, ponekad pomislimo na takve stvari da ih smatramo toliko velikim da ne možemo da pričamo o tome. Allahov Poslanik, ﷺ. tada upita: ‘Zar ste to već našli i osjetili?’

Oni rekoše: ‘Da.’ Allahov Poslanik, ﷺ. reče: ‘To je znak čistog i iskrenog imana.'” (Muslim u Sahihu, 132.)

– Od Osmana ibn Ebul-Asa, r.a., se prenosi da je došao do Allahovog Poslanika, ﷺ. i rekao mu: “Allahov Poslaniče, zaista se šejtan ispriječava između mene i mog namaza, te me zbunjuje (pričinjava sumnju i zbrku) kod učenja u samom namazu.” Allahov Poslanik, ﷺ. odgovori: “U pitanju je šejtan po imenu Hanzeb. Kada osjetiš njegovo prisustvo, zatraži utočište kod Uzvišenog Allaha, dž.š., od njega i tri puta pljuni (bez pljuvačke) na svoju lijevu stranu!”

Osman, r.a., završava ovaj hadis riječima: “Tako sam postupio, pa ga je Allah, dž.š., udaljio od mene.” (Muslim u Sahihu, 3203.)

– Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Šejtan dolazi jednom od vas, pa mu kaže: ‘Ko je stvorio ovo? Ko je stvorio ono?’ Sve dotle dok ne dođe do pitanja: ‘Ko je stvorio tvog Gospodara?’ Kada neko od vas dođe do tog stepena, neka zatraži utočište kod Allaha, dž.š., i neka prestane sa takvim razmišljanjem!” (Buhari u Sahihu, 3276., i Muslim u Sahihu, 134.)

– Ebu Hurejre, r.a., također, prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Kad se počne učiti ezan za namaz, šejtan se udaljava i uzmiče, glasno puštajući vjetar, kako ne bi čuo ezan. Kada se završi sa ezanom, ponovo nastupa i dolazi. Kada se prouči ikamet, ponovno bježi, a kada se završi, prilazi i nastupa tako da se upliće između čovjeka i njegovih misli, govoreći mu: ‘Sjeti se toga i toga’, i tako ga podsjeća na ono čega se, inače, ne bi prisjetio. To ide tako daleko da čovjek, na kraju, ne zna koliko je rekata klanjao. Kada se to dogodi, pa čovjek nije siguran da li je klanjao tri ili četiri rekata, neka na sjedenju učini dvije sehvi-sedžde!’ (Buhari u Sahihu, 1231., i Muslim u Sahihu, 389.)

-Ebu Se’id El-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Kada se nekome od vas pojavi sumnja u namazu, pa nije siguran i ne zna da li je klanjao tri ili četiri rekata, neka odagna tu sumnju i neka temelji svoje mišljenje na onome u što je siguran i neka učini dvije sehvi-sedžde prije nego što preda selam. Ako bude tako klanjao pet rekata, oni će se zauzimati i posredovati za njegov namaz. Ako na taj način bude upotpunio četri rekata, ove dvije sehvi-sedžde će biti poniženje za šejtana.” (Muslim u Sahihu, 571.)

Ovi ajeti i hadisi pojašnjavaju obim i doseg šejtanovog nastojanja da odvede ljude u zabludu i da ih spriječi od činjenja ibadeta svom Gospodaru. To čini putem ubacivanja raznih misli (vesvesa) u njihova prsa. Putevi i načini izbavljenja od šejtanskih napasti koje čini putem vesvese su već ranije objašnjeni. Ovo stanje može toliko da se iskomplikuje da se kod nekih ljudi javlja sumnja kod svakog obavljenog ibadeta, da li ga je obavio ili ne? Naše fokusiranje na ovaj problem ovdje ne ide u tom pravcu da se kritički osvrnemo na ovakve slučajeve. Ono ide u drugom pravcu gdje želimo osvijetliti pitanje: Da li će čovjek biti nagrađen ako se bude borio protiv šejtana i izbjegavao ove misli (vesvese)?

U okviru istraživanja o ovoj temi ne nalazimo jasan i decidan odgovor i stav islamske uleme. Međutim, iz navoda Ibn Tejmijje i Ibn Kajjima El-Dževzijje, rahimehumallah, može se shvatiti da čovjek za takva nastojanja ima nagradu i sevap. To se može shvatiti i iz već navedenih citata iz Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, ﷺ. o čemu će u daljnem nastavku biti riječi.

U prvom hadisu vidimo kako ashabi Allahovog Poslanika, ﷺ. postavljaju pitanje Allahovom Poslaniku, ﷺ. koje se odnosi na misli (vesvesu) koje nalaze u svojim prsima. Odgovor Allahovog Poslanika, ﷺ. je glasio: “To je znak iskrenog imana.” Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah kaže: “Tj. velika i oštro izražena mržnja prema pojavi i nastupu šejtanskog došaptavanja, odnosno navraćanju na zle misli, i njegovo odstranjivanje iz srca je znak iskrenog imana. Takva osoba je poput borca na Allahovom, dž.š., putu kome je u susret došao neprijatelj, pa mu se suprotstavlja, sve dok ga na kraju ne savlada. Ovo je vid najveće borbe na Allahovom, dž.š., putu, a to je iskren i nepomiješan put poput čistog mlijeka. Iman je postao čistim nakon što je osoba osjetila  odvratnost prema šejtanskom došaptavanju i odbacila ga, pa se iman očistio i postao iskren i nepomućen.” (Medžmu’u-l-fetava od Ibn Tejmijja, 282/7.)

Na drugom mjestu Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: “Ovo šejtansko došaptavanje i navođenje na zlo (vesvesa) je takve prirode da nasrće i napada na srce bez čovjekove volje i izbora. Ako vjernik osjeti odvratnost prema njemu i odagna ga od sebe, njegova mržnja prema tom došaptavanju označava iskreni iman.” (Medžmu’u-l-fetava od Ibn Tejmijje, 108/14.)

Ibn Tejmijje, rahimehullah, također, kaže: “Mnogi islamski učenjaci kažu: ‘Odvratnost i mržnja prema šejtanskom došaptavanju, kao i bježanje srca od njega je vid iskrenog imana. Hvala Allahu, dž.š., što je krajnja granica varke i obmane šejtanove došaptavanje (vesvesa) i navođenje na zlo. Kada šejtani od džina budu pobijeđeni, došaptavaju i navode na zlo. A kada šejtani od ljudi budu pobijeđeni, iznose laži. Šejtanovom došaptavanju su izloženi svi oni koji su okrenuti prema Allahu, dž.š., putem zikra ili nekim drugim načinom. To je neminovno da se dogodi, pa se vjernik mora strpiti i biti čvrst, te ostati ustrajan u onome što inače čini, kao što su učenje zikra i obavljanje namaza. On u tom nastojanju ne smije osjetiti poteškoću i dosadu, pošto će svojom ustrajnošću i revnošću izazvati prekidanje šejtanove varke. Zaista je šejtanova varka slaba.'” (Medžmu’u-l-fetava od Ibn Tejmijje, 608/22.)

Ibn Tejmijje, rahimehullah, u svom drugom djelu kaže: “Šejtanovo došaptavanje prestaje sa učenjem “euze” (traženjem utočišta kod Allaha, dž.š., od prokletog šejtana) i prestankom razmišljanja o tom došaptavanju, te da kaže kada šejtan došapne: “Nisi oprao svoje lice (kod abdesta)!”, “Da, ja sam oprao svoje lice.” Ako mu sine misao i naumpadne u toku namaza da nije zanijetio  i da nije donio tekbir, neka sebi u srcu kaže: “Da, ja sam zanijetio i donio tekbir.” On mora čvrsto i stameno stajati na istini i odagnati šejtansko došaptavanje koje joj se suprotstavlja i oponira. Kada šejtan bude vidio njegovu snagu, nepokolebljivost i ustrajnost na putu istine, udaljiće se i otići od njega. U suprotnom, čim  šejtan primijeti da prihvata sumnje, nejasne i nesigurne stvari, kao i da sluša i udovoljava šejtanskim došaptavanjima i pomislima, navodiće mu takve stvari i u tolikom obimu u kojem više neće biti u stanju da im se odupre. U tom slučaju, njegovo srce će postati stjecište onoga što mu nadahnjuju i govore od kićenih besjeda šejtani u liku ljudi i džina. Postepeno će, nakon toga, preći na teže stvari, sve dotle dok ga šejtan ne odvede u propast.” (Der’ut-te’arud od Ibn Tejmijje, 318/3.)

Na osnovu navedenog može se zaključiti i reći da će čovjek biti nagrađen ako bude izbjegavao ova šejtanska došaptavanje i bude se borio protiv šejtana iz sljedećih razloga:

1- Allahov Poslanik, ﷺ. je pohvalio osjećaj mržnje i odvratnosti prema ovom šejtanskom došaptavanju koje izaziva sumnje u vjerovanju (akidi) riječima: “… to je čisti i iskreni iman.” Udaljavanje od šejtanskog došaptavanja i neprepuštanje njegovom utjecaju je nerazdvojiv i nužan dio osjećaja mržnje prema ovom došaptavanju.

2- Slijeđenje naredbe Allahovog Poslanika, ﷺ.: “… neka prestane sa tim (došaptavanjem )!”

3- Riječi Allahovog Poslanika, ﷺ. o dvije sehvi-sedžde: “… one (sehvi-sedžde) će biti poniženje za šejtana.” U ovim riječima se krije podsticanje da se šejtan ponizi i prezre. Njegovo ponižavanje, u ovom konkretnom slučaju, biće putem udaljavanja od šejtanskog došaptavanja i neobraćanje pažnje na njega, uz prakticiranje onoga na što je uputio i ukazao Uzvišeni Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, ﷺ. kao što je traženje utočišta kod Allaha, dž.š., od prokletog šejtana i drugo.

4- Tjeskoba, žalost i briga koje pogode vjernika usljed šejtanskog nagovaranja mogu doći pod značenje riječi Allahovog Poslanika, ﷺ.: “Muslimana ne zadesi ni jedna teškoća, bolest, briga, žalost, neprijatnost (bol), tuga, čak i trn koji ga ubode, a da Allah, dž.š., sa tim ne oprašta i čisti njegove grijehe.” (Buhari u Sahihu, hadis br. 5642., i Muslim u Sahihu, hadis br. 2573.)

5- Tu su, također, i riječi Šejhul-islama, Ibn Tejmijje, rahimehullah: “Poput borca na Allahovom, dž.š., putu kome je u susret došao neprijatelj, pa mu se suprotstavlja, sve dok ga na kraju ne savlada. Ovo je (odbacivanje šejtanskog došaptavanja) vid najveće borbe na Allahovom, dž.š., putu.” Iz njegovog poređenja takve osobe sa mudžahidom i opis njegovih napora kao vida najveće borbe na Allahovom, dž.š., putu, može se shvatiti da će ta osoba biti nagrađena za svoja nastojanja. Allah, dž.š., najbolje zna. Neka je salavat i selam na našeg poslanika, Muhammeda, ﷺ. njegovu porodicu i sve ashabe.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Kada je riječ o obavljanja male fiziološke potrebe stojeći, preneseni su naoko oprečni hadisi. Aiša, radijallahu anha, izjavila je: “Ko vam kaže da je Poslanik, ﷺ, obavljao malu fiziološku potrebu stojećke, ne vjerujte mu! Uvijek je to činio čučeći.” (Nesai, Tirmizi i Ahmed, sa ispravnim lancem prenosilaca.)

Međutim, ove njene riječi nisu kategoričan argument kada je riječ o ovom pitanju. Aiša, radijallahu anha, nije stalno putovala s Poslanikom, ﷺ, i zato je porekla to da je Resulullah, ﷺ, obavljao malu fiziološku potrebu stojeći, ravnajući se prema onome što je znala. Tome u prilog ide Huzejfina, radijallahu anhu, izjava da je Poslanik, ﷺ, jednom prilikom na putu obavio malu fiziološku potrebu stojeći.(Buharija i Muslim.)

Hadisi koji nedvosmisleno zabranjuju obavljanje male fiziološke potrebe stojeći nisu autentični. Omer b. Hattab kaže: “Poslanik, ﷺ, vidio me da obavljam malu fiziološku potrebu stojeći pa mi je rekao: ’Omere, ne obavljaj malu fiziološku potrebu stojeći!’” (Tirmizi, Ibn Madže i Hakim, sa slabim lancem prenosilaca, tvrde imam Tirmizi, Busiri i šejh Albani. Vidjeti Misbahuz-zudžadža, 1/45, i Es-Silsiletud-daifa, 2/337-338.)

Burejda prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ, kazao: “Sljedeće tri stvari su ružne navike: obavljanje male fiziološke potrebe stojeći, brisanje čela prije završetka namaza i puhanje na sedždi.” (Taberani u djelu El-Evsat, 6/198. Imam Buharija, Tirmizi i Albani smatraju ga slabim, za razliku od imama Bedruddina Ajnija, koji drži da je vjerodostojan. Vidjeti: Es-Sunenul-kubra, 2/285, od imama Bejhekija, Zadul-mead, 1/173, Umdetul-kari, 3/135, Tehzibut-tehzib, 4/54, Daiful-džamia, str.  373, Irvaul-galil, 1/96-99, i Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 11, od Amra Selima.)

Ibn Munzir tvrdi: “Vjerodostojnim lancima prenosilaca preneseno je da su neki ashabi obavljali malu fiziološku potrebu stojeći, između ostalih: Omer b. Hattab, Zejd b. Sabit, Ibn Omer, Sehl b. Sa’d, Alija, Enes i Ebu Hurejre.”(Vidjeti: El-Evsat, 1/333-334.) Da je to dopušteno, preferirajuće je mišljenje u malikijskoj i hanbelijskoj pravnoj školi, za razliku od hanefijskih i šafijskih učenjaka koji to smatraju pokuđenim. (Vidjeti: El-Medžmu, 2/104, El-Insaf, 1/99, El-Furu, 1/87, Mevahibul-dželil, 1/267, i Hašijetut-Tahavi, str. 35.)

Možemo reći ovako: ako je čovjek siguran da mokraća neće uprskati njegovo tijelo ili odjeću, tada mu je dopušteno obavljanje male fiziološke potrebe stojeći, ali je to, ipak, bolje činiti čučeći, jer tako je u većini slučajeva činio Resulullah, ﷺ, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović