Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
STAV UČENJAKA O KLANJANJU U DŽEMATU
Alejkumusselam. Odgovor na ovo pitanje se vraća na dvije mes'ele: propis klanjanja muškaraca u džematu i ko je dužan da se odazove džematu. Oko propisa klanjanja muškaraca pet propisanih namaza u džematu učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Prenosi Ibn Hadžer u "Fethul-bari" ("/126) pet mišljenja uviše
Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se vraća na dvije mes'ele: propis klanjanja muškaraca u džematu i ko je dužan da se odazove džematu.
Oko propisa klanjanja muškaraca pet propisanih namaza u džematu učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (“/126) pet mišljenja učenjaka:
Prvo – da je klanjanje u džematu fard ajn, tj. stroga obaveza svakog muslimana. Ovo je stav Evza'ija, Ahmeda, skupine muhaddisa šafijskog mezheba, poput Ebu Sevra, Ibn Huzejme i Ibnul-Munzira.
Drugo – da je klanjanje u džematu šart valjanosti namaza. Na ovome je Davud zahiri i neki drugi učenjaci.
Treće – da je vadžib ali ne šart valjanosti namaza. Ovo je rivajet od Ahmeda.
Ćetvrto – da je klanjanje u džematu farz kifaje, tj. ako ga obavi skupina spada odgovornost sa ostalih. Na ovome je Šafija i većina njegovih učenika, a ovo je i stav mnogih učenjaka hanefijskog i malikijskog mezheba.
Peto – da je klanjanje u džematu potvrđeni sunet. Ovo je stav ostalih učenjaka, između ostalih to je zvanični stav malikijskog i hanefijskog mezheba.
Međutim, sa strane dokaza najbliže je da je klanjanje u džematu vadžib na čemu je imam Ahmed u jednom rivajetu od njega.
A od jasnih i nedvosmislenih dokaza da je klanjanje u džematu vadžib su:
Prvi: hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki slijepac došao Poslaniku, sallallahu laejhi ve sellem, i rekao mu da nema vodiča koji će ga voditi u mesdžid te je tražio da mu da olakšicu da klanja u svojoj kući pa mu je dao olakšicu. Međutim, čim se okrenuo leđima pozvao ga je i pitao: “Da li ti čuješ poziv na namaz?” A na odgovor da čuje rekao mu je: “Onda se odazovi”. Hadis ukazuje na to da ako slijepac kojeg nema ko dovesti u mesdžid nema olakšice da ostavi klanjanje u džematu onda je preče da tu olakšicu nemaju drugi.
Drugi: hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: “Imao sam namjeru da naredim djeci da naberu granja (za vatru), a zatim naredim da se klanja namaz (u džematu), a onda da zapalim kuće onih ljudi koji ne klanjaju u džematu”. Namjera da se zapale kuće onih koji ne klanjaju u džematu se ne čini radi djela koje je potvrđeni sunet nego zbog ostavljanja onog što je vadžib.
Treći: hadis od Abdullah ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: “Ko čuje poziv (ezan) i ne odazove se nema mu (potpunog) namaza osim ako ima opravdanje”. Hadis bilježe Ibn
Madže i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili šejh Albani i Šuajb Arnaut.
Ova tri dokaz su dovoljna da prevagnu stav onih učenjaka koji smatraju da je klanjanje u džematu vadžib te da su griješni muslimani koji ga ostavljaju iz neopravdanih razloga.
A što se tiče toga ko je dužan da klanja u džematu, odgovor imamo u gore spomenutim hadisima: “Ko čuje poziv (ezan) i ne odazove se nema mu (potpunog) namaza osim ako ima opravdanje” i “Da li ti čuješ poziv na namaz?” A na odgovor da čuje rekao mu je: “Onda se odazovi”. Znači, u džematu je dužan klanjati onaj ko čuje ezan muezina, naravno ako nije bolestan, musafir ili ima neki drugi sličan opravdan razlog za neklanjanje u džematu.
A ibret u učenju muezina ezan je u njegovom učenju sa prirodnim glasom a ne sa mikrofonom, zvučnicima i pojačalima. U praksi je potvrđeno da se prirodni glas muezina čuje na udaljenosti od oko 1100 metara, znači nešto dalje od jednog kilometra. A ovo znači da svaki musliman koji živi unutar jednog kilometra udaljenosti od mesdžida u kojem se klanja u džematu da je obavezan (vadžib mu je) da klanja svaki farz namaz u tom mesdžidu osim ako ima opravdanje za izostavljanje namaza u džematu, poput bolesti i slično.
Prema tome, na osnovu gore spomenutih mes'ela vaš džemat je dužan da uspostavi klanjanje u džematu, pa makar samo jedan čovjek prisustvovao namazu u džematu, ako stanuje makar jedan džematlija unutar udaljenosti od jednog kilometra od mesdžida. U protivnom niste dužni (iako je mustehab) klanjati u džematu ako su sve džematlije udaljenije od jednog kilometra od mesdžida. Takođe, nije ispravno da se donese odluka o prekidu klanjanja sabah namaza samo zbog toga što jedan te isti džemat dolazi na sabah namaz. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJE LI ISPRAVAN IKAMET KAKO SE UČI KOD NAS
Alejkumusselam. U vjerodostojnim hadisima je prenešeno da se ikamet može učiti na dva načina. Prvi način: Allahu ekber! Allahu ekber! Ešhedu en la ilahe illa-llah! Ešhedu enne Muhammeden resulu-llah! Hajje ales-salah! Hajje alel-felah! Kad kametis-salatu! Kad kametis-salah! Allahu ekber! Allahu ekbeviše
Alejkumusselam.
U vjerodostojnim hadisima je prenešeno da se ikamet može učiti na dva načina.
Prvi način:
Allahu ekber! Allahu ekber!
Ešhedu en la ilahe illa-llah!
Ešhedu enne Muhammeden resulu-llah!
Hajje ales-salah!
Hajje alel-felah!
Kad kametis-salatu! Kad kametis-salah!
Allahu ekber! Allahu ekber!
La ilahe illallah!
Ovaj način se prenosi u hadisu Abdullaha ibn Zejda, radijallahu anhu, da je Bilal, radijallahu anhu, učio ikamet ovim riječima. Hadis bilježe Ebu-Davud, Ibn-Madže, Ahmed i drugi. A Buharija ga ocjenjuje vjerodostojnim.
Drugi način:
Allahu ekber! Allahu ekber! Allahu ekber! Allahu ekber!
Ešhedu en la ilahe illa-llah! Ešhedu en la ilahe illa-llah!
Ešhedu enne Muhammeden resulu-llah! Ešhedu enne Muhammeden resulu-llah!
Hajje ales-salah! Hajje ales-salah!
Hajje alel-felah! Hajje alel-felah!
Kad kametis-salatu! Kad kametis-salah!
Allahu ekber! Allahu ekber!
La ilahe illallah
Ovaj način učenja ikameta je došao u hadisu Ebi Mahzure u kojem je rekao Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem: “A ikamet ima sedamnaest rečenica.” Bilježi ga Tirmizi i Nesai, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi i Albani.
Ovaj drugi način učenja ikameta je onaj koji se praktikuje kod nas u Bosni.
Prema tome, učenje ikameta poput ezana kako se praktikuje kod nas u Bosni i na čemu je hanefijski mezheb je ispravan, na vjerodostojnom hadisu zasnovan način učenja ikameta. Nema smetnje da se ikamet uči na bilo koji od ova dva načina. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKLANJANJE ŽENE NAŠMINKANA
Alejkumusselam. Ko prespava namaz dužan čim ustane i sjeti se da ga je prespavao da ga je odmah naklanja. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko zaboravi klanjati namaz ili ga prespava, njegov kefaret (više
Alejkumusselam.
Ko prespava namaz dužan čim ustane i sjeti se da ga je prespavao da ga je odmah naklanja. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi klanjati namaz ili ga prespava, njegov kefaret (otkupa) je da ga klanja kada ga se sjeti”.
A što se tiće klanjanja žene kada je našminkana, nema smetnje da žena u takvom stanju klanja pod uslovom da je uzela abdest prije šminkanja ili da je abdestila poslije šminkanja ali ta šminka je nije spriječila da pokvasi dijelove tijela koje je inače obaveza pokvasiti pri abdestu. U protivnom, ako zbog šminke na licu, očima i slično nije pokvasila dijelove tijela koji se kvase pri abdestu, nije joj ispravan ni abdest niti namazi koje klanja u takvom stanju. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJE LI DIZANJE RUKU U NAMAZU MIMO POČETNOG TEKBIRA SUNET
Alejkumusselam. Oko dizanja ruku u namazu postoje dva mišljenja učenjaka. Prvo, da je sunet dizati ruke na četiri mjesta u namazu i to: - kod početnog tekbira, - prije odlaska na ruku, - nakon vraćanja sa rukua i - nakon ustajanja sa prvog tešehuda (sjedenja). Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummetaviše
Alejkumusselam.
Oko dizanja ruku u namazu postoje dva mišljenja učenjaka. Prvo, da je sunet dizati ruke na četiri mjesta u namazu i to:
– kod početnog tekbira,
– prije odlaska na ruku,
– nakon vraćanja sa rukua i
– nakon ustajanja sa prvog tešehuda (sjedenja).
Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta, između ostalih šafija, hanabila, jedno od mišljenja Malika, većine ashaba i tabi'ina i skoro svih učenjaka hadisa.
Oni dokazuju propisanost dizanja ruku na tri mjesta u namazu sa hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem on kaže: “Kada bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pristupio klanjanju namaza dizao bi ruke u visini ramena a zatim bi izgovorio tekbir, kada bi htio da ode na ruku podigao bi ruke poput toga i kada bi podigao glavu vraćajući se sa rukua, takođe bi dizao ruke …”. Ovo isto se prenosi još od četrnaest ashaba a to su: Omer, Alija, Vail ibn Hudžr, Malik ibn El-Huvejris, Enes, Ebu Hurejre, Ebu Humejd, Ebu Usejd, Sehl ibn S'ad, Muhammed ibn Mesleme, Ebu Katade, Ebu Musa El-Eš'ari, Džabir i Umejr El-Lejsi, radijallahu anhum. Ovo navodi Tirmizi u svom Sunenu.
A dizanje ruku poslije ustajanja sa tešehuda prenosi se takođe, od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Ebu Davud u kojem on kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dizao ruke kada bi ustajao poslije dva rekata.
Prema tome, pošto su ovo vjerodostojni hadisi oko čega nema razilaženja jer ih bilježe Buharija i Muslim i jer se prenose od tolikog broja ashaba, nema ni najmanje sumnje da je bila praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da diže ruke u namazu na ova četiri mjesta.
Drugi stav učenjaka je da je sunet podignuti ruke samo jednom u namazu i to prilikom početnog tekbira. Ovo je stav Ebu Hanife i hanefijskog mezheba i stav unutar malikijskog mezheba i nekih drugih učenjaka, poput imama
Sevrija. Oni dokazuju svoj stav sa dva hadisa, jednim kojeg prenosi Abdullah ibn Mes'ud i drugim kojeg prenosi Bera’ ibn Azib, radijallahu anhuma.
U prvom se prenosi od tabi'ina Alkame da je Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, jednog dana rekao: “Zar nećete da vam klanjam namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”? Pa je klanjao i podigao je ruke samo jednom sa početnim tekbirom. Ovaj hadis bilježe Ebu David, Tirmizi, Nesai i Ahmed.
Kaže Ebu Davud: “Ovo je skraćena verzija dugog hadisa i nije vjerodostojan sa ovim tekstom.
Bilježi Tirmizi da je Abdullah ibn Mubarek rekao: “Prenešeno je u vjerodostojnom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dizao ruke”, pa je spomenuo hadis Zuhrija, od Salima a on od njegovog oca (Ibn Omera), “a nije vjerodostojan hadis od Ibn Mes'uda da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije digao ruke osim na početku namaza”.
Prenosi Ibn ebi Hatim od svoga oca u knjizi “El-Ilelu” (1/96) da je rekao za ovaj hadis da je graška i da je u njemu pogriješio Sufjan Es-Sevri prenoseći od ‘Asima ibn Kulejba, jer sve druge ravije prenose da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, otpočeo namaz i podigao ruke, a zatim otišao na ruku i sastavio ruke i stavio ih između koljena, a niko nije spomenuo ono što prenosi Es-Sevri.
Takođe, Buharija prenosi da su hadis ocijenili slabim Jahaja ibn Adem i Ahmed ibn Hanbel te se i on sa njima složio. Od stručanjaka hadisa koji su ovaj hadis ocijenili slabim su i Darimi, Darekutni, Bejheki, imam Šafija i Ibnul-Kajjim.
A učenjaci koji su hadis ocijenili vjerodostojnim, poput Tirmizi, Tahavije i Albanija, oni sa njim dokazuju da dizanje ruku u namazu nije vadžib čime odgovaraju na stav nekih učenjaka, poput Evzaija i nekih učenjaka zahirijskog mezheba, koji smatraju da je dizanje ruku vadžib.
U drugom hadisu se od Bera’ ibn Aziba, radijallahu anhu, prenosi da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, kada otpočene namaz digne ruke blizu ušiju, a zatim to više ne radi”, a u rivajetu: “Vidio sam Allahovog Poslanika, da je podigao ruke kada je počeo klanjati i nije ih više dizao sve dok nije predao selam”. Hadis bilježi Ebu Davud i kaže da hadis nije vjerodostojan. Takođe ga bilježi Ahmed u svom Musnedu i prenosi se da je za ovaj hadis rekao da je skroz slab. Takođe, ocjenjuje ga slabim Šuajb Arnaut, a svi ga ocjenjuju slabim zbog slabosti ravije Jezid ibn ebi Zijada. Ovo znači da hadis Bera’ ibn Aziba, radijallahu anhu, ne može biti dokaz.
A što se tiče hadisa Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, nakon što su ga najveći stručnjaci hadisa ovog Ummeta, poput imama Ahmeda, Buharije, Ebu Hatima Er-Razija, Darekutnija, Bejhekija i ostalih, ocijenili slabim zbog skrivene mahane u njemu nema sumnje da je ovaj hadis slab i neprihvatljiv po ovom pitanju i da nema ibreta u stavovima onih koji su ga ocijenili dobrim ili vjerodostojnim. Takođe, kaže imam Buharija da nije prenešen nijedan vjerodostojan rivajet od nekog od ashaba da nisu dizali ruke u namazu.
Pa ako smo sada potvrdili slabost svih hadisa i predaja u ostavljanju dizanja ruku u namaza postaje jasno da hadisi u kojima se to potvrđuje nemaju oprečnosti, pa zbog toga mu'min treba da nastoji da primjenjuje sunet dizanaj ruku na spomenutim mjestima u namazu jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija: “Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam”.
Na ovom mjestu treba napomenuti da nikome nije dozvoljeno, nakon što mu sunnet postane sasvim jasan, da ostavi rad po njemu slijedeći mišljenje nekih učenjaka a koje je oprečno vjerodostojnom sunnetu. Zato kaže imam Šafija (Medaridžus- salikin 2/335): “Idžmau učenjaka je na tome da onaj kome sunnet Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, postane jasan da mu nije dozvoljeno da ga ostavi radi mišljenja bilo koga”.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Medžmu'l-fetava 22/247): “Ako neki čovjek slijedi Ebu Hanifu, ili Malika, ili Šafiju ili Ahmeda a vidi u nekim mes'elama da je stav nekog drugog učenjaka mimo onoga koga on slijedi jači pa slijedi taj stav, lijepo je postupio u tome i to mu ne narušava njegovu vjeru niti njegovu pravednost oko čega nema razilaženja, nego je to preče u slijeđenju Istine i draže Allahu i Njegovom Poslaniku”.
Naravno, učenjaci koji imaju stav da se ruke u namazu ne dižu oni u tome imaju opravdanje jer su mudžtehidi, njima pripada nagrada zbog njihovog idžtihada i truda kojeg ulažu u traženju slijeđenja Istine. Kao što kaže
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Kada kadija (učenjak) presudi (iznese fetvu ili stav), uloži truda a zatim potrefi Istinu on ima dvije nagrade, a kada presudi(iznese fetvu ili stav) , uloži truda a zatim pogriješi on ima jednu nagradu”.
Prema tome, po pitanju dizanja ruku u namazu mimo početnog tekbira ispravno je u što nema sumnje da je to sunnet što je gore pojašnjeno.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeSmije li se biti go – nag u osami?
Koliko mi je poznato, ne postoji potpuno jasan i vjerodostojan hadis koji kategorički aludira da je skidanje odjeće u osami zabranjeno. Najjači argument iz kojeg se to može zaključiti jeste predanje Behza b. Hakima, koji prenosi od svog oca Hakima, a on od svoga oca da je upitao Poslanika, ﷺ, u veziviše
Koliko mi je poznato, ne postoji potpuno jasan i vjerodostojan hadis koji kategorički aludira da je skidanje odjeće u osami zabranjeno. Najjači argument iz kojeg se to može zaključiti jeste predanje Behza b. Hakima, koji prenosi od svog oca Hakima, a on od svoga oca da je upitao Poslanika, ﷺ, u vezi s otkrivanjem stidnog mjesta u osami, pa je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: “Preče je stidjeti se Allaha nego ljudi.” (Tirmizi, 8/65/2794, Ebu Davud, 4/39/4017, Ibn Nasr, u djelu Tazimu kadris-salah, 2/518/863, i Taberani, 19/412/989. Imam Hakim i Zehebi ovo predanje smatraju vjerodostojnim, a Tirmizi i šejh Albani dobrim. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/101, i Adabuz-zefaf, str. 112.)
Ibn Hadžer tvrdi da općenitost navedenog hadisa ukazuje da je zabranjeno biti nag u osami. (Vidjeti: Fethul-Bari, 1/459.) U jednom slabom predanju Ibn Omer prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Dobro se čuvajte razgolićavanja, s vama su oni koji vas ne napuštaju, osim kada obavljate fiziološku potrebu i pri spolnom aktu.” (Tirmizi, 8/71/2800.) Neki učenjaci smatraju pogrdnim odlaganje odjeće u osami, a drugi to zabranjuju, osim ako postoji validan razlog. (Vidjeti: El-Minhadž, 4/27 od imama Nevevija.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeJe li dozvoljeno da čovjek živi i putuje sam?
To je tačno. Ibn Omer prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ, zabranio da čovjek sam prenoći ili da sam putuje. (Ahmed, 2/91. Imam Hejsemi tvrdi da su prenosioci predanja pouzdani. Ahmed Šakir smatra ga ispravnim. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 8/104, i El-Musned, 5/164.) U drugom hadisu stoji: “Kada bi ljudiviše
To je tačno. Ibn Omer prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ, zabranio da čovjek sam prenoći ili da sam putuje. (Ahmed, 2/91. Imam Hejsemi tvrdi da su prenosioci predanja pouzdani. Ahmed Šakir smatra ga ispravnim. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 8/104, i El-Musned, 5/164.) U drugom hadisu stoji: “Kada bi ljudi znali šta se krije u samoći, nikada putnik ne bi sam putovao noću.” (Buharija, Tirmizi i Darimi.) Omer, radijallahu anhu, govorio je: “Neka čovjek nikako ne putuje sam, i neka ne spava sam.” (Mamer b. Rašid, u djelu El-Džamia, 10/431.) Ibn Amr prenosi da je Vjerovjesnik, ﷺ, nekog čovjeka koji je putovao sam, upitao: “S kim si doputovao?” “Sam”, odgovorio je. Poslanik, ﷺ, reče: “Jedan putnik je šejtan, dvojica su dva šejtana, a trojica su društvo.” (Tirmizi, Ahmed i Hakim. Imam Hakim, Nevevi, Zehebi, Sujuti, Albani i Ahmed Šakir hadis smatraju ispravnim. Dobrim su ga ocijenili imam Tirmizi i Ibn Hadžer. Vidjeti: El-Mustedrek, 2/112, El-Musned, 6/289, El-Medžmu, 4/329, Fethul-Bari, 6/53, Tenvirul-havalik, 1/248, i Sahihul-džamia, 1/661.)
Nakon što je spomenuo ovaj hadis, šejh Albani ustvrdio je: “Ova se zabrana vjerovatno odnosi se na putovanje po pustinjama gdje se rijetko sreću ljudi, a ne na putovanje po prometnim cestama.” (Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 1/132.) Postoji mogućnost da se zabrana odnosi na čovjeka koji svjesno ne želi saputnika mada ga može imati, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeDa li je ispravan hadis o siromaštvu?
Postoji hadis u kojem stoji: “Skoro da siromaštvo nije postalo nevjerstvo.” Zabilježili su ga: imam Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 5/267/6612, Muhammed el-Kudai, u djelu Musneduš-šihab, 1/342/586, i Ukajli, u djelu Ed-Duafa, 4/206/1790, od Enesa, radijallahu anhu, a on od Poslanika, ﷺ. Ibn Redžeb uviše
Postoji hadis u kojem stoji: “Skoro da siromaštvo nije postalo nevjerstvo.” Zabilježili su ga: imam Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 5/267/6612, Muhammed el-Kudai, u djelu Musneduš-šihab, 1/342/586, i Ukajli, u djelu Ed-Duafa, 4/206/1790, od Enesa, radijallahu anhu, a on od Poslanika, ﷺ. Ibn Redžeb u svojim opaskama na Ihjau ulumid-din, 3/231, navedeno predanje ocijenio je slabim. Slabim ga također smatraju: Ibn Dževzi, Zehebi, Menavi, Mubarekfuri, Adžluni i neki drugi. Albani ga je, također, ocijenio neispravnim, i to u djelima Daiful-džamia, str. 605/4148, i Es-Silsiletud-daifa, 9/77/4080. Šejh Mubarekfuri u djelu Tuhfetul-ahvezi, 10/45, tvrdi da su ove riječi prenesene vjerodostojnim putem, ali kao izreka Ebu Seida el-Hudrija, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeKoje su odlike mjeseca šabana?
Svevišnji Allah odlikovao je određene svjetove nad drugima, neke ljude nad drugim ljudima, neka mjesta nad drugim mjestima, kao što je odlikovao određena vremena nad drugim vremenima. Nakon časnog ramazana, mjesec ša’ban zauzima posebno mjesto. Stoga je Vjerovjesnik, ﷺ, postio u ša’banu više nego uviše
Svevišnji Allah odlikovao je određene svjetove nad drugima, neke ljude nad drugim ljudima, neka mjesta nad drugim mjestima, kao što je odlikovao određena vremena nad drugim vremenima. Nakon časnog ramazana, mjesec ša’ban zauzima posebno mjesto. Stoga je Vjerovjesnik, ﷺ, postio u ša’banu više nego u drugim mjesecima. (Vidjeti: Lataiful-mearif, str. 247.) Na pitanje zbog čega mnogo posti u mjesecu ša’banu, Resulullah, ﷺ, odgovorio je: “To je mjesec prema kome je svijet nemaran, on je između redžeba i ramazana, u njemu se dižu djela Stvoritelju svjetova, stoga volim postiti u njemu.” (Nesai, Ahmed, 16/84/21650, i Tahavi, u djelu Šerhu meanil-asar, 2/82. Imam Ebu Davud Sidžistani i Busiri ovaj hadis smatraju ispravnim, a šejh Albani dobrim. Vidjeti: Ithaful-mehera, 3/423, Avnul-Mabud, 3/362, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 4/522, i Sahihul-džamia, 1/691.)
Aiša, radijallahu anha, majka pravovjernih, izjavila je: “Nisam vidjela da Vjerovjesnik, ﷺ, posti ni u jednom mjesecu (osim ramazana) više nego što posti u mjesecu ša’banu: postio je cijeli mjesec ša’ban, osim nekoliko dana.” (Buharija i Muslim.) Na osnovu ovog i nekih drugih predanja, Ibnul-Kajjim tvrdi da Resulullah, ﷺ, nikada nije postio nijedan mjesec u cijelosti, osim ramazana. (Vidjeti: Zadul-mead, 2/56.) Međutim, postoje autentična predanja iz kojih se zaključuje da je Poslanik, ﷺ, postio cijeli ša’ban. Ummu Selema, radijallahu anha, rekla je: “Nisam vidjela da Poslanik, ﷺ, posti dva mjeseca uzastopno osim ša’bana i ramazana.” (Tirmizi, 3/376/736, sa ispravnim lancem prenosilaca.) Međutim, nema stvarne kontradiktornosti među ovim hadisima. Predanjima koje ukazuju da je Resulullah, ﷺ, postio cijeli ša’ban mislilo se na skoro cijeli ša’ban. Ovaj smisao zaključuje se iz prethodnog hadisa koji prenosi Aiša, radijallahu anha. Tako bismo uskladili značenja ovih hadisa.
Ibn Abdulberr navodi da neki učenjaci smatraju lijepim napraviti pauzu dan ili više između ša’bana i ramazana, da se ne pomiješa dobrovoljno s obaveznim, kako su činili Poslanikovi, ﷺ, ashabi. A to se prenosi od Ibn Abbasa i Ebu Hurejre, s vjerodostojnim lancima prenosilaca koje je zabilježio Abdurrezzak, 4/158. (Vidjeti: El-Istizkar, 10/328.) Ipak se od Vjerovjesnika, prenosi se da je spajao post ša’bana s ramazanskim postom. (Nesai (2349 i 2352), Ebu Davud (2431), Ibn Huzejme (2077) i Hakim, 1/434, s lancem prenosilaca za koji Hakim i Zehebi tvrde da ispunjava Buharijine i Muslimove kriterije. Također vidjeti Sahihus-sunen, 2/152-153, Sahihut-tergib, 1/597, i Sahihul-džamia, 2/838.) Nije vjerodostojan hadis u kome se navodi da je Allahov Poslanik, ﷺ, zabranio da se posti dan prije ramazana. (Bejheki, 4/208, koji ga je okarakterizirao slabim, kao i Nevevi u djelu El-Medžmu, 6/441, te Ibn Turkmani u djelu El-Dževherun-nekijj, 4/208.)
Umjesno je spomenuti da većina učenjaka dopušta post u drugoj polovini ša’bana. A kada je riječ o hadisu u kojem Resulullah, ﷺ, kaže: “Kada se upolovi ša’ban, ne postite do ramazana” (Tirmizi (738).), njega je odbacila većina hadiskih stručnjaka, između ostalih: Ahmed, Ibn Mein, Ebu Zura, Tahavi, Bejheki, Sanani i neki drugi. (Vidjeti: Fethul-Bari, 5/2488.) Kada bismo i prihvatili ovaj hadis, on bi se odnosio na one koje bi izmorio post u ša’banu, pa ne bi izdržali ispostiti ramazan. Ovako je imam Tahavi protumačio spomenuti hadis, uskladivši ga s drugim predanjima. Hafiz Askalani podržao je Tahavijevo rješenje. (Vidjeti: Fethul-Bari, 5/2488) Drugi način usaglašavanja ovog i prethodnih predanja jeste da se ta zabrana odnosi na onog čovjeka koji nije običavao postiti drugu polovinu ša’bana. (Vidjeti: Tuhvetul-ahvezi, 3/362, i Fikhus-savm, str. 70.) Pored toga, ne postoje vjerodostojna predanja koja ukazuju na posebne vrline mjeseca ša’bana, osim hadisa u kojem Poslanik, ﷺ, kaže: “Allah pogleda Svoje robove petnaeste noći ša’bana, pa oprosti svima, osim mnogobošcu i onome koji ima razmirica sa svojim bratom muslimanom.” (Ibn Hibban, (5665), Taberani, 20/108.-109, te u djelima Musneduš-šamijjin, 1/130, i El-Evsat, 7/36, Bejheki u djelu Šuabul-iman, 3/380, Ibn Ebu Asim, u djelu Es-Sunna (524), Ebu Nuajm, u djelu Hil’jetul-evlija, 5/191, s vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Medžmeuz–zevaid, 8/65, Sahihut–tergib, 1/597, Silsiletul–ehadisis–sahiha, 4/522, i opaske šejha Arnauta na El–Ihsan, 12/481. Imam Busiri ukazao je na pojačavanje ovog predanja. Vidjeti: Itihaful-hiretil-mehera, 3/423.)
Ono što se pripisuje Allahovom Poslaniku, ﷺ, da je kazao: “Ša’ban se odlikuje nad ostalim mjesecima, kao što se ja odlikujem nad ostalim vjerovjesnicima” izmišljeno je predanje koja se ne smije uzimati za argument. (Vidjeti: Muadžemul-menahil-elfazijje, str. 316, od šejha Bekra b. Abdullaha Ebu Zejda.) Hadiski stručnjaci također su ocijenili apokrifnim predanje u kojem se navodi pohvala posta i noćnog namaza petnaestog dana ša’bana. (Ibn Madže (1407), Bejheki u djelima Šuabul–iman, 3542, i u Fedailul–evkat, 24.) U lancu prenosilaca ovoga hadisa postoji Ebu Bekr b. Abdullah b. Muhammed Kureši, koji je izmišljao hadise, što tvrde imam Ahmed, Ibn Adi, Ibn Hibban i neki drugi. (Vidjeti: El–Kamil, 7/90, Et–Taruhus–sagir, 2/184, El–Medžruhin, 3/147, El–Mugni, 1/546, Daifus–sunen, 261, Silsiletul-ehadisid-daifa (2132), Daiful–džamia (652) i Tenkihul–kelam, str. 596.) Druga, dakako izmišljena predanja, navode da se namaz u ovoj noći sastoji od stotinu rekata. Na svakom rekatu uči se deset puta sura El-Ihlas. (Vidjeti: Mevsuatul-ehadis, 8/435.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeJe li dozvoljena masturbacija?
Hvala Allahu, dž.š. Prvo: Kur’an; Ibn Kesir, r.a., kaže: “Imam Šafija i oni koji se slažu sa njim po pitanju zabrane masturbacije uz pomoć ruke, poslužili su se kao dokazom za svoj stav slijedećim riječima Uzvišenog Allaha, dž.š.: ‘I koji stidna mjesta svoja čuvaju, – osim od žena svojih ili onih koviše
Hvala Allahu, dž.š.
Prvo: Kur’an; Ibn Kesir, r.a., kaže: “Imam Šafija i oni koji se slažu sa njim po pitanju zabrane masturbacije uz pomoć ruke, poslužili su se kao dokazom za svoj stav slijedećim riječima Uzvišenog Allaha, dž.š.: ‘I koji stidna mjesta svoja čuvaju, – osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju;- a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju.'” (El-Mu’minun, 5-7.)
Imam Šafija u poglavlju o braku “Kitabun-nikah” kaže: “Iz citiranog čuvanja stidnih mjesta svojih, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu je evidentna zabrana svega onoga što je izvan ove dvije kategorije (odnosno supruga i ropkinja). To je i potvrđeno riječima Uzvišenog Allaha, dž.š.: “A oni koji i pred toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju.” Stoga, nije dozvoljena upotreba splovila, osim kad je u pitanju supruga ili ropkinja. Također, nije dozvoljena ni masturbacija. Allah, dž.š., najbolje zna.” (Eš-Šafii, Kitabul-Umm.)
Neki islamski učenjaci su kao argument u ovom pitanju naveli i riječi Allaha, dž.š.: “I neka se suzdrže oni koji nemaju mogućnosti da se ožene, dok im Allah iz obilja Svoga ne pomogne!” (En-Nur, 33.)
Oni kažu da imperativ da se suzdrže u takvoj situaciji zahtijeva i izuskuje strpljenje od svega drugog.
Drugo: Sunnet Allahovog Poslanika, ﷺ.: Kao argument, ovdje su spomenuli hadis koji prenosi Abdullah ibn Mesud, r.a., gdje on kaže: “Bili smo kao momci s Alahovim Poslanikom, ﷺ. ne nalazeći ništa, pa nam je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: ‘O mladići, ko je od vas u mogućnosti da se oženi (ko ima fizičku sposobnost i može da podnese troškove ženidbe), neka to uradi, jer će tako lakše sačuvati svoj pogled i svoj spolni organ! A ko nije u stanju da to učini, neka posti, jer mu je post najbolja zaštita od harama!'” (Buhari u Sahihu, broj hadisa u Fethul-Bariju: 5066.)
Zakonodavac je uputio, u slučaju nemogućnosti ženidbe, na alternativu posta, pored teškoća sa kojima se postač susreće, a nije uputio na masturbaciju, bez obzira na jačinu pobude koja je podstiče. Ona je mnogo lakše rješenje, ali i pored toga ona nije dopuštena.
Po ovom pitanju ima još argumenata koji idu u prilog zabrane ovog čina, ali ćemo se zadovoljiti sa navedenim. Allah, dž.š., najbolje zna.
Što se tiče terapije za one koji su izloženi ovoj anomaliji, u onome što slijedi ponudit ćemo nekoliko savjeta i mjera za rješavanje ovog problema:
1- Odazivanje Allahovoj, dž.š., naredbi i izbjegavanje Njegove srdžbe mora biti glavni motiv kod oslobađanja od ove navike.
2- Odbacivanje te navike korjenitim rješenjem problema, odnosno ženidbom, zbog oporuke Allahovog Poslanika ﷺ. koju je izrekao mladićima.
3- Odbacivanje od sebe pokvarenih misli i došaptavanja šejtana, a preokupiranje duše i misli sa stvarima od kojih će se imati hajra i na ovom i na onom svijetu. Dugotrajno bavljenje zlim pomislima dovodi do djela koje se vremenom ustaljuje i ukorjenjuje, tako da postaje navikom od koje se teško odvići.
4- Obaranje pogleda, pošto gledanje zavodnih i izazovnih likova i slika, nezavisno od toga da li se radi o živim bićima ili fotografijama, i davanje pogledu neograničene slobode, vuče čovjeka haramu. Zbog toga je Uzvišeni Allah, dž.š., rekao: “Reci vjernicima neka obore poglede svoje…!” (En-Nur, 30.)
Allahov Poslanik, ﷺ. kaže: “Ne prati prvi pogled drugim!” (Tirmizi u Sunenu, hadis br. 2777, a Albani u Sahihu-l-džami’u, hadis br. 7953, za njega kaže da je hasen – dobar.)
Kod prvog pogleda koji je slučajan nema grijeha, ali je drugi pogled već zabranjen. Isto tako, sva ona mjesta na kojima se nalaze stvari koje podstiču i pokreću skrivene strasti treba izbjegavati i udaljiti se od njih.
5- Preokupacija raznovrsnim ibadetima kako se ne bi na taj način imalo slobodnog vremena za činjenje grijeha.
6- Uzimanje u obzir zdravstvenih smetnji koje dolaze kao rezultat takve vrste prakse. Tu je na prvom mjestu slabljenje vida i živaca, a zatim slabost spolovila, bolovi u leđima i druge posljedice koje spominju medicinari. Tu su, također, i psihičke posljedice kao što su uzrujanost i grižnja savjesti. Međutim, najgore od svega toga jeste propuštanje namaza zbog učestalog kupanja ili njegovog otežanog obavljanja, što je posebno izraženo u zimskim danima. Tu je, također, i kvarenje posta.
7- Ispravljanje nekih pogrešnih shvatanja i ubjeđenja, pošto neka omladina misli da je ova navika dozvoljena, argumentujući to zaštitom sebe od bluda i homoseksualizma, mada oni, ponekad, nisu ni blizu tog nemoralnog postupka.
8- Naoružavanje čvrstom voljom i odlukom i nepredavanje čovjeka pred šejtanom. Izbjegavanje samoće kao što je odvojeno noćivanje u kući. U jednom hadisu je došlo da je Allahov Poslanik, ﷺ. zabranio da čovjek prenoći sam. (Ahmed u Musnedu, broj hadisa u Sahihu-l-džami’u: 6919.)
9- Prihvatanje aktivnog lijeka koji je preporučio Allahov Poslanik, ﷺ. tj. posta, jer on slama oštricu strasti i kultivira seksualni nagon.
Opreznost od čudnih pojava kao što je zaklinjanje ili zavjetovanje da se više neće vraćati toj navici. Ako joj se ponovno vrati, to će biti kršenje zakletvi nakon njenih čvrstih donošenja. Apstiniranje, također, od konzumiranja lijekova i sredstava za smirenje strasti i seksualnog nagona, jer se u njihovom korištenju krije opasnost po zdravlje tijela. U sunnetu Allahovog Poslanika, ﷺ. došlo je vjerodostojnim putem ono što upućuje na zabranu konzumiranja sredstava koje u cjelosti eliminišu strasti i seksualni nagon.
10- Pridržavanje šerijatskih adaba kod spavanja, kao što je učenje zikra zabilježenog od Allahovog Poslanika, ﷺ. u toj prilici, zatim, spavanje na desnom boku i izbjegavanje spavanje na stomaku zbog toga što je Allahov Poslanik, ﷺ. zabranio takav položaj prilikom spavanja.
11- Naoružavanje strpljenjem i čednošću, jer imamo obavezu da se strpimo i suzdržimo od činjenja zabranjenog, pa makar ga nefs želio činiti. Moramo znati da poticanje nefsa na krepost i neporočnost dovodi na kraju do njegovog postizanja i preobražaja u svojstveno ponašanje čovjeka. Potvrdu za to imamo u riječima Allahovog Poslanika, ﷺ. gdje on kaže: “Ko bude tražio čednost, Allah, dž.š., će ga učiniti kreposnim. Ko bude tražio pomoć od Allaha, dž.š., Allah, dž.š., će mu pomoći. Ko bude pokazivao i tražio strpljivost, Allah, dž.š., će mu je dati. Niko nije dobio boljeg i opsežnijeg dara od strpljenja.” (Buhari u Sahihu, broj hadisa u Fethul-Bariju: 1469.)
12- Ako čovjek zapadne u ovu vrstu grijeha, ono što treba učiniti jeste da požuri sa pokajanjem i traženjem oprosta od Uzvišenog Allaha, dž.š., te da čini dobra djela bez očajavanja i beznađa. Očaj i beznađe u Allahovu, dž.š., milost jedan je od velikih grijeha.
13- I na kraju, ono u što nema nikakve sumnje jeste da traženje utočišta kod Allaha, dž.š., ponizno i skrušeno obraćanje dovom Allahu, dž.š., te traženje pomoći od Njega u oslobađanju i riješavanju od ove navike je jedan od najboljih načina izlječenja ove anomalije, pošto se Uzvišeni Allah, dž.š., odaziva dovi roba kada Ga pozove i zamoli. Allah, dž.š., najbolje zna.
Muhammed Salih el-Munedždžid
Vidi manjeJe li dozvoljen aplauz?
Hvala Allahu, dž.š. Pljeskanje rukama na svečanostima i raznim prigodama se smatra džahilijetskim naslijeđem. U najmanju ruku za njega se može reći da je pokuđeno- mekruh. Iz dokaza koji govori o tome očitije je da je ono zabranjeno, pošto nam je, kao muslimanima, zabranjeno da oponašamo nevjernike.više
Hvala Allahu, dž.š. Pljeskanje rukama na svečanostima i raznim prigodama se smatra džahilijetskim naslijeđem. U najmanju ruku za njega se može reći da je pokuđeno- mekruh. Iz dokaza koji govori o tome očitije je da je ono zabranjeno, pošto nam je, kao muslimanima, zabranjeno da oponašamo nevjernike. Opisujući nevjernike koji su bili stanovnici Mekke, Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Molitva njihova pored Hrama svodi se samo na zvižduk i pljeskanje rukama.” (El-Enfal, 35.)
Sunnet je jednom vjerniku kada vidi ili čuje nešto što ga zadivljuje ili što negirajući odbacuje da kaže: “Subhanallah” ili da kaže: “Allahu ekber”, kao što je to vjerodostojnim putem došlo u mnogim hadisima od Allahovog Poslanika, ﷺ.
Pljeskanje rukama se propisuje jedino ženama u iznimnim situacijama, kao što je to slučaj sa namazom kada ih nešto zadesi i snađe ili ako imam pogriješi ili nešto zaboravi u namazu. Njima se propisuje da ga mogu upozoriti i obavijestiti putem pljeskanja rukama. Što se tiče muškaraca, oni će imama upozoriti riječima “Subhanallah”, kao što je vjerodostojnim putem stigao sunnet Allahovog Poslanika, ﷺ. po ovom pitanju. Iz ovog se vidi da se muškarci pljeskanjem rukama poistovjećuju sa nevjernicima i ženama. A u oba slučaja je poistovjećivanje sa njima zabranjeno za muškarce. Allah, dž.š., upućuje na Pravi put koga On hoće.
Stalnoj komisiji za fetve je postavljeno pitanje vezano za pljeskanje rukama muškaraca prilikom igre sa djecom, kao i pitanje pljeskanje rukama djece kao izraz bodrenja svog druga (naprimjer u sportskom natjecanju), pa je odgovorila:
Ovo pljeskanje se ne bi trebalo praktikovati. Najmanja njegova ocjena jeste da je ono veoma pokuđeno (mekruh) zbog njegovog ubrajanja u osobine predislamskih Arapa. Ono je još svojstveno i ženama u slučaju da one upozoravaju imama na propust u namazu. Allah, dž.š., upućuje na pravi put. Fetava islamijje, 4/332-333.
Bodrenje djece može biti putem tekbira, ako učine nešto što zadivljuje onoga ko ih posmatra ili sluša. Isti efekat se može postići i odgovarajućim povikom, dizanjem ruke ili dovikivanjem riječi pohvale kao što su riječi: dobro, odlično i slično tome. Allah, dž.š., upućuje na Pravi put.
Šejh Ibn Baz
Vidi manje