Alejkumusselam.

Tetoviranje je zabranjeno po idžmau (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta.

Ovaj idžma prenosi Ibn Kudame u svojoj knjizi El-Mugni (1/94).

A drugi argument da je zabranjeno je hadis od Abdullah ibn Mesuda, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija (5931) i Muslim (5695): „Da je Allah prokleo one koje tetoviraju i koje traže da im se učini tetoviranje, koje čupaju obrve i bruse zube (praveći razmak među njima) radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahovo stvaranje”.

Prema tome, tetoviranje je zabranjeno pa makar se tetovirali kur'anski ajeti, hadisi ili neka islamska obilježja.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da bi govor o ovoj temi bio potpuniji neophodno je obraditi sljedeće tematike: šerijatska definicija dobrovoljnog djela, vrste dobrovoljnih djela, smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela, najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti i odabrano mišljenje.

Šerijatska definicija dobrovoljnog djela

Učenjaci imaju tri tumačenja oko toga šta se podrazumijeva pod DOBROVOLJNIM DJELOM (tetavvu'u):

Prvo –dobrovoljno djelo je sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što ulazi pod naziv sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, dobro djelo (kurbetun ili hasen) i dobročinstvo (ihsan).

Ovo je stav velike većine učenjaka ovog Ummeta, tj. stav malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka hanefijskog mezheba, kao i stav učenjaka Usulul-fikha mimo hanefija.

Drugo – dobrovoljno djelo je svako djelo mimo farzova, vadžiba i suneta.

Ovo je stav učenjaka Usulul-fikha hanefijskog mezheba.

Treće – dobrovoljno djelo je ono djelo za koje nije došao neki poseban šerijatski tekst.
Ovo je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba, Kadi Husejna i drugih od šafija.

Odabrana defincija je ono na čemu je većina učenjaka, tj. da je dobrovoljno djelo sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što se naziva sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, kurbetun (dobro djelo), hasen (dobro djelo) i ihsan (dobročinstvo).

Vrste dobrovoljnih djela

Dobrovoljno djelo može biti u ibadetima i međuljudskim postupcima, tj. mimo ibadeta.

Dobrovoljni ibadeti su svi ibadeti koji nisu farz ili vadžib, poput dobrovoljnih namaza, dobrovoljnog posta, dobrovoljne sadake (tj. mimo zekata i sadekatul-fitra), dobrovoljnog hadždža i dobrovoljnog džihada.

Dobrovoljni namazi su vitre (po džumhuru mimo hanefija), potvrđeni i nepotvrđeni suneti, duha-namaz, tehijetul-mesdžid, kijamu lejl, opća nafila i slično.

Dobrovoljni post su sve vrste postova mimo posta Ramazana i zavjetnog posta, poput posta dana Ašure, dana Arefata, posta tri dana svakog mjeseca, posta ponedjeljkom i četvrtkom i slično.
Spomenuti dobrovoljni ibadeti nisu svi na istom stepenu, neki od njih su vrijedniji od drugih, poput potvrđenih suneta i kijamu lejla koji su vrijedniji od tehijetul-mesdžida i duha-namaza, a ovi zadnji su vrijedniji od opće nafile.

Dobrovoljna djela mimo ibadeta (tj. u međuljudskim postupcima) su sva ona dobra djela koja nisu vadžib, poput traženja šerijatskog znanja, udjeljivanja (infak) rodbini koju nije vadžib izdržavati, udjeljivanja siromašnim ili onima kojima je potrebna pomoć kao bolesnim ili koje je zadesio neki musibet, davanje pozajmice, vesijet (opruka), davanje u vakuf, posuđivanje i slično.

Smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela

Osnovna mudrost i cilj propisivanja dobrovoljnih djela je da se sa njima Allahov rob približava svome Gospodaru i da mu On poveća nagradu i deredžu na Ahiretu.

Na ovo ukazuje hadis-i-kudsi kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: „Neprestano se Moj rob Meni približava sa nafilom (dobrovoljnim djelima) sve dok ga ne zavolim, …“.

Učenjaci su sabrali hadise koji govore o vrijednosti dobrovoljnih djela i izvukli iz njih sljedeće mudrosti i smisao propisivanja tih djela:

– Zadobijanje Allahovog zadovoljstva i sticanje mnogostruke nagrade.

Na ovo ukazuje mnoštvo hadisa, poput hadisa: „Ko klanja 12 rekata u danu i noći biće mu zbog njih sagrađena kuća u Džennetu“ (Muslim), takođe hadis: „Dva sabahska rekata su bolja od dunjaluka i onoga što je na njemu“ (Muslim). „Ko posti Ramazan, zatim uslijedi za njim šest dana Ševala, (ima nagradu) kao da je postio čitavo vrijeme“ (Muslim).

– Navikavanje na činjenje ibadeta i priprema za obavljanje farzove.

– Nadoknada učinjenih propusta prilikom obavljanja farzova.

Na ovo ukazuje poznati hadis u kojem je došlo: „Prvo djelo za koje će se polagati račun na Sudnjem danu je namaz. Reći će naš Gospodar, a On najbolje zna: ‘Pogledajte namaz Moga roba, je li ga upotpunio ili ima nedostataka?’ Pa ako je potpun biće mu upisan kao potpun, a ako ima ikakvih nedostataka, reći će: ‘Pogledajte ima li Moj rob dobrovoljnih namaza’. Pa ako bude imao dobrovoljnih namaza, reći će: ‘Upotpunite Mome robu njegove farzove sa dobrovljnim namazima’. Zatim će se djela obračunavati na taj način“. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ahmed, Bejheki i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šujab Arnaut, a dobrim Tirmizi.

– Dobrovoljnim djelima se ljudi međusobno potpomažu i učvršćuju veze i bliskost.

Na ovo ukazuje ajet: „I međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti“ (El-Maide, 2), kao i hadis: „Allah pomaže robu sve dok je on pomaže svome bratu“ (Muslim).

Najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti

Kaže Nevevi u knjizi „El-Medžmu“ (3/456): „Kada učenjaci kažu da je (dobrovoljni) namaz bolji od (dobrovoljnog) posta oni ne misle da su dva rekata bolja od posta nekoliko dana ili jednog dana, jer je post bolji od dva rekata bez ikakve sumnje. Nego je značenje toga da onaj ko ne može da spoji između povećanja ibadeta u dobrovoljnim namazima i povećanja ibadeta u dobrovoljnom postu, nego može i hoće da poveća ibadet u jednom od ovog dvoga i da taj ibadet preovlađuje kod njega, a da se u drugom ibadetu skrati samo na potvrđene dobrovoljne ibadete, eh, ovo je taj detalj i mjesto oko kojeg se učenjaci razilaze kada kažu koji je dobrovoljni ibadet bolji.

A ispravno je davanje prednosti (dobrovoljnom) namazu“.

Po ovom pitanju, koje je najbolje dobrovoljno djelo, islamski pravnici imaju više mišljenja:

Prvo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo NAMAZ.

Ovo je stav malikijskog i šafijskog mezheba.

Kažu da kao što je farz namazi najbolji i najvrijedniji od farzova tako su i dobrovoljni namazi najbolji i najvrijedniji među dobrovoljnim djelima. Takođe, argumentiraju svoj stav time što namaz u sebi sadrži mnogo drugih posebnih ibadeta, poput zikra, dove i učenja Kur'ana, za razliku od drugih dobrovoljnih ibadeta.

Drugo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo POST.

Ovo je drugi stav unutar šafijskog mezheba.

Nisam našao argumente sa kojima s dokazuje ovaj stav. Vjerovatno uzimaju u obzir vrijednost nagrade posta koja je došla u mnogim hadisima.

Treće mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim NAMAZ.

Ovo je stav hanbelijskog mezheba.

A da je dobrovoljni džihad najbolje dobrovoljno djelo to je poznat stav imam Ahmeda i mnogih drugih učenjaka, poput Ibn Kudame, Ibn Tejmije i Ibn Redžeba.

Prenosi Ibn Kudame u knjizi El-Kafi (4/256): „Spomenuta mu je (imamu Ahmedu) borba, pa je zaplakao rekavši: ‘Nema dobrog djela boljeg od njega (džihada), pa koje djelo je bolje od njega? Oni koji se bore na Allahovom putu brane Islam i njegove svetosti, oni žrtvuju svoje najvrijednije (živote), dok su ljudi sigurni oni su u strahu'“.

Kaže Ibn Redžeb (Džamiul-ulum vel-hikem, 1/274) komentarišući dio hadisa u kojem je došlo da je džihad najviši dio Islama: „Ovo ukazuje da je džihad najbolje djelo poslije farzova, kao što kaže imam Ahmed i drugi učenjaci“.

Ibn Kudame u svojo knjizi „El-Mugni“ (10/362) pojašnjava zašto je džihad najbolje dobrovoljno djelo, pa kaže: „Zato jer džihad predstvalja žrtvovanje najvrijednijeg (života) i imetka, njegova korist obuhavata sve muslimane, mlade i stare, jake i slabe, muško i žensko, druga dobra djela se sa njim ne mogu izjednačiti u koristi (koja iz njega proizilazi) i opasnosti (kojoj se mudžahid izlaže) pa tako isto se ne mogu izjednačiti u vrijednosti i nagradi“.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Es-Sijase eš-šerijje, 159): „Naredba džihada i spominjanje njegove vrijednosti u Kitabu i Sunetu teško da se može obuhvatiti i nabrojati. Zbog toga je džihad najbolje dobrovoljno djelo koje insan može raditi. Nema razilaženja među učenjacima da je (dobrovoljni) džihad bolji od (dobrovoljnog) hadždža i umre, od dobrovoljnog namaza i dobrovoljnog posta, a našto ukazuje Kitab i Sunet.

Čak kaže Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Glavna stvar je Islam, njegov stub je namaz, a njegov najviši vrh je džihad’. Nije prenešeno o nagradama za dobra djela ni za jedno djelo kao što je prenešeno o vrijednosti džihada, a to je jasno i sa razumske strane.

Korist džihada je opća i za vjeru i dunjaluk onoga ko ga vodi a i za druge mimo njega. Džihad obuhvata sve vrste unutrašnjeg i vanjskog ibadeta. On u sebi sadrži: ljubav prema Allahu, iskrenost, tevekkul, davanje svog života i imetka Allahu, sabur i zuhd, zikrullah i mnoge druge vrste dobrih djela koje ne sadrži ni jedno drugo dobro djelo. …“.

Takođe, kaže u „Medžmuil-fetava“ (28/418): „Takođe, složni su učenjaci, shodno onome što ja znam, da nema među dobrovoljnim djelima boljeg djela od džihada, on je bolji od hadždža, dobrovoljnog posta i dobrovoljnog namaza, stražarenje na Allahovom putu (čuvanje granica islamske države od napada neprijatelja) je bolje od boravka u Mekki, Medini i Kudsu“.

Riječi Ibn Tejmije da nema razilaženja i da su učenjaci složni da je džihad najbolje dobrovoljno djelo su upitne, jer ih opovrgavaju stavovi mngih drugih učenjaka, čak i selefa (od ashaba, tabi'ina pa nadalje) koji su davali prednost traženju znanja i poučavanju ljudi nad džihadom.

Učenjaci koji su na stavu da je džihad najbolje dobrovoljno djelo dokazuju svoj stav riječima Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odli­kovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)

A da je poslije džihada najbolje dobrovoljno djelo traženje znanja i poučavanje drugih, dokazuju hadisom u kojem je došlo: „Zaista je prednost alima nad abidom (pobožnjakom) kao prednost punog mjeseca nad ostalim zvijezdama“, bilježi ga Ebu Davud, takođe hadisom: „Prednost alima nad abidom (pobožnjakom) je kao moja prednost (moj fadl) nad najslabijim od vas“, oba hadisa je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani.

A da poslije traženja znanja dolazi namaz to dokazuju time što je došlo u vjerodostojnim hadisima da je namaz jedno od najdražih djela Allahu i time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajavao na klanjanju nafila.

Četvrto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo ONO OD KOJEG JE NAJVEĆA KORIST.

Ovo je stav Ebu Hamida Gazalija i Izzuddina ibn Abdusselama.

Dokazuju to time što ona djela od kojih ljudi imaju najveću korist da su zbog toga i vrednija. Primjer takvog djela je davanje sadake siromašnom rođaku koje je vrijednije od davanja sadake onome koji nije rođak, jer u prvoj sadaci je i sadaka i održavanje rodbinskih veza.

Peto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo TRAŽENJE ZNANJA I POUČAVANJE DRUGIH.

Ovo je stav Ebu Hurejre, Ibn Abbasa, radijallahu anhum, Hasana El-Basrija, Šafije, Ibn Bettala i mnogih drugih učenjaci.

Kaže Ebu Hurejre, radijallahu anhuma: „Da naučim neko poglavlje (šerijatskog) znanja o naredbi i zabrani draže mi je od 70 bitki na Allahovom putu“ (El-Fekih vel-mutefekkih, str. 16). Kaže Jahja ibn ebi Kesir El-Ezdi da je pitao

Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, o džihadu, pa mu je rekao: „Hoćeš li da te uputim na bolje od džihada?“ Rekao sam: „Svakako“. Kaže: „Sagradi mesdžid i poučavaj u njemu feraid (nasljedstvo), sunet i fikh u vjeri“ (Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, str.60, u njegovom senedu ima slabosti zbog ravije Lejsa).

Kaže Hasan El-Basri: „Od svega onoga što je Allah stvorio nema ništa veće zbog veličine nagrade od traženja znanja, ni hadždž, ni umra, ni džihad, ni sadaka, ni oslobađanje roba“ (Medžu'u resail Ibn Redžeb, 1/36).

Kaže imam Šafija: „Poslije farzova nema ništa bolje (vrijednije) od traženja znanja“, pa mu rekoše: „Ni džihad na Allahovom putu?“ Kaže: „Ni džihad na Allahovom putu“ (El-Medhal ilesunen, str 310). Kaže Ibn Bettal, autor komentara Sahiha Buharije: „Zaista traženje znanja treba da bude bolje od džihada i drugih djela, jer džihad ne biva osim sa znanjem o njegovim propisima i o tome šta je Allah dozvolio a šta zabranio u njemu“ (Šerh Sahihu-buhari, 5/49).

Dokazuju to šerijatskim tekstovima u kojima je došla vrijednost uleme, traženja znanja i poučavanja drugih. Poput ajeta: „Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“ (Ez-Zumer, 9)

Šesto mišljenje: da najbolje dobrovoljno djelo ZAVISI OD VREMENA, STANJA I SAMIH OSOBA koje ih rade.

Ovaj stav navode neki učenjaci ali bez navođenja imena učenjaka koji zastupaju ovo mišljenje.

Dokazuju svoj stav vjerodostojnim hadisima u kojima je tačno naznačeno koja djela su najbolja. Ti hadisi su:

Prvi- Hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i Njegovog Poslanika“. Zatim koje? „Džihad na Allahovom putu“. Zatim koje? „Primljen hadždž“, odgovorio je.

Drugi – Takođe, hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i džihad na Allahovom putu“.

Treći – Hadis mutefekun alejhi od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Najbolja djela su: namaz u njegovo vrijeme i dobročinstvo prema roditeljima“.

Četvrti – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Katade, radijallahu anhu, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao među njima i spomenuo da su džihad na Allahovom putu i iman u Allaha najbolja djela.

Peti – Hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o boljem djelu od stepena posta, namaza i sadake? Popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih), jer fesad u međuljudskim odnosima uništava vjeru“. Hadis su ocijenili vjerodostojnim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.

Šesti – Hadis kojeg bilježe Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Hakim i Bejheki od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o najboljem vašem djelu, najčistijem kod vašeg Gospodara, koje vas podiže na veću deredžu, koje je bolje od udjeljivanja zlata i srebra na Allahovom putu i koje je vama bolje od toga da sretnete vašeg neprijatelja i udarate ih po njihovim vratovima a i oni udaraju vas po vašim vratovima?“ Kaže: „Zikrullah (spominjanje Allaha)“. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šuajb Arnaut, dobrim Hejsemi a imam Malik smatra da je hadis mevkuf (tj. da su ovo riječi ashaba).

Dakle, u ovim hadisima je došlo da je najbolje djelo: iman, džihad na Allahovom putu, namaz u njegovo vrijeme, dobročinstvo prema roditeljima, popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih) i zikrullah.

Kažu: ovo je dokaz da najbolje dobrovoljno djelo zavisi od vremena i stanja u kojem se živi i od samih osoba, nekad je džihad najbolje djelo u nekom vremenu i stanju muslimana nekog mjesta, hadždž najbolje u drugom vremenu i tome slično, ili za neke osobe je dobročinstvo prema roditeljima, dobrovoljni namaz i zikr najbolje djelo jer oni nisu za džihada ili nisu sposobni za popravljanje stanja među zavađenim muslimanima i tako redom.

Međutim, ovom dokazivanju se može prigovoriti da učenjaci tumače ove različite odgovore od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na isto pitanje, ovo prenose Ibn Dekik el-‘Id, Mubarekfuri i mnogi drugi, time da su odgovori davani shodno stanju onih koji su pitali, tj. da je odgovoreno svakom ko je pitao odgovorom koji je najkorisniji i najpriličniji njemu (ili njima) lično. Jakom, hrabrom i snažnom je odgovorio džihad, tjelesno slabom namaz i dobročinstvo prema roditeljima, i tako redom. A to znači da hadisi ne govore o najboljem dobrovoljnom djelu u općem smislu, a mes'ela o kojoj se ovdje govori je koje je najbolje dobrovoljno djelo uopćeno nevezano za ljude, stanja i vremena.

Sa druge strane, u odgovorima je spomenut iman i namaz u njegovom vremenu, a ovo dvoje su farzovi a ne dobrovoljna djela.

Kaže Izzuddin Abdusselam u svojoj knjizi El-Kavaid, za gore spomenuti šesti hadis sljedeće: „Ovaj hadis ukazuje da nagrada (sevap) nije spram težine umora u činjenju nekog djela u svim ibadetima, nego ponekad Allah više nagrađuje za manja djela nego za veća djela …“. Znači, hadis nije dokaz da je zikrullah bolji od džihada životima i imetkom.

Odabrano (radžih) mišljenje

Ispravno stav učenjaka, a Allah zna najbolje, je treće mišljenje, tj. da je najbolje i najvrijednije dobrovoljno djelo poslije farzova i vadžiba dobrovoljni DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim dobrovoljni NAMAZ.

Džihad i traženje znanja su po većini učenjaka farz kifaje, tj. farz kojeg ako obavi jedna skupina spada obaveza sa ostalih muslimana a ako ga niko ne obavi svi su griješni, i ne samo to nego su džihad i traženje znanja dva najbolja djela od djela koja su farz kifaje oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ovom karakteristikom ova dva dobrovoljna djela se automatski izdižu iznad svih vrsta dobrovljnih ibadeta namaza, posta, sadake i slično, jer spomenuta djela nisu farz kifaje.

Ostaje da se utvrdi koje je bolje i vrijednije djelo: džihad ili traženje znanja?

Skupina učenjaka koja daje prednost traženju znanja nad džihadom najjače sa čime može dokazivati svoj stav su šerijatski tekstovi Kitaba i Suneta koji ukazuju na vrijednost i prednost uleme u odnosu na šehide, a to je većdrugo pitanje jer mi ovdje govorimo o najboljem dobrovoljnom djelu a ne skupini ljudi.

Naime, sljedeći dokazi Kur'ana i vjerodostojnog Suneta presuđuju i presjecaju po ovom pitanju:

– Riječi Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odli­kovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)

Iako većina učenjaka traženje znanja ubrajaju u jednu od vrsta džihada, našto ukazuju neki hadisi i što je tačno ali u prenesenom značenju tih riječi, riječi Uzvišenog „Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore“ ograničuju značenje ajeta samo na mudžahide imecima i životima.

– Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: „Uputi me na djelo koje je ravno džihadu“. On mu odgovori: „Ne mogu ga naći. Je si li u stanju kada izađe mudžahid da uđeš u svoj mesdžid i klanjaš bez prekida, da postiš bez mršenja?“ On mu odgovori: „Ko to može?“ Ovo je rivajet kod Buharije.

U rivajetu kod Muslima je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šta je ravno džihadu na Allahovom putu? On je odgovorio: „Vi to ne možete“. Pa su mu dva ili tri puta ponovili pitanje, a on je svaki put odgovarao: „Vi to ne možete“. A na treći upit je odgovorio: „Primjer mudžahida na Allahovom putu je primjer postača klanjača koji vrijeme provodi u molitvi učeći Allahove ajete koji ne prekida sa postom niti sa namazom sve dok se mudžahid ne vrati sa Allahovog puta“.

Ovaj hadis jasno i nedvosmisleno ukazuje da je dobrovoljni džihad mnogostruko bolji od dobrovoljnog namaza i posta.

– Bilježi Buharija od Aiše, radijallahu anha, da je rekla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo, pa hoćemo li se mi (žene) boriti?“ On joj odgovori: „Najbolji džihad (za vas žene) je hadždž mebrur“. U drugom rijavajetu kod Buharije ona je tražila da joj dozvoli da ide u džihad, pa joj je odgovorio: „Vaš džihad je hadždž“.

Dokaz u ovom hadisu su riječi Aiše, radijallahu anha: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo“, a on joj nije negirao tu tvrdnju da je džihad najbolje djelo, nego je potvrdio da je džihad najbolje djelo, s tim da je džihad žena obavljanje hadždža.

Ako ovim šerijatskim argumentima još dodamo veličinu žrtve koju podnosi mudžahid žrtvujući svoj život i imetak i sveopću korist za sve muslimane i za Islam uopćeno koja proizlazi iz džihada, onda ne bi trebalo biti velikog dvoumljenja oko ovog pitanja.

Konkretan odgovor na pitanje:
Stav ili propis da je najbolje dobrovoljno djelo džihad ili traženje znanja (ili nešto treće) ne znači da onaj ko se posveti recimo traženju znanja treba ostaviti klanjanje potvrđenih i nepotvrđenih suneta, kijamu lejla, duha-namaz i slično, kao i da treba ostaviti post dana Ašure, ili ponedjeljka i četvrtka i slično. Nego baš suprotno, pravi i istinski talibul-ilm (onaj koji traži znanje) ili mudžahid potvrđuje svoje znanje i svoj džihad praktikovanjem spomenutih suneta. Izuzetak ovome su samo posebne situacije i stanja kao i za svaki drugi ibadet.

Prema tome, nije ispravno razumijevanje ovog pitanja da se zbog davanja prednosti traženju znanja ne klanjanju pritvrđeni sunneti (2 prije sabaha, 4 prije i 2 poslije podne itd) i da to bude stalna praksa, to nema smetnje da se uradi u posebnim prilikama koje su izuzetak.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Pošto ovo pitanje sadrži u sebi nekoliko podpitanja onda će i odgovor biti podijeljen na nekoliko cjelina. Na samom početku neophodno je naglasiti da se u narednom tekstu po terminom DAIJE i UČENI u našim krajevima misli na one koji zaista imaju šerijatskog znanja a ne na raznorazne hodže, hatibe, imame, neškolovane daije, slatkorječive govornike, galamdžije i slično.

Prvo – Razilaženje među učenjacima

Četvorica imama, Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, rahimehumullah, da druge učenjake ne spominjemo, svi su bili Ehli sunne vel džemat ali imaju podijeljena mišljenja u više fikhskih mes'ela nego onih mes'ela u kojima su se složili. I ne samo to, nego je čak jedna od posljedica njihovog razilaženja pojava različitih fikhskih mezheba.

Uzimajući ovo u obzir, kao i da nema sumnje da su daije u našim krajevima daleko od njih u svakom smislu (znanju, bogobojaznosti i slično), sasvim je logično da i daije imaju različite stavove po mnogim pitanjima. Pa ako su imami ovog Ummeta imali širine da se raziđu slijedeći Kur'an i Sunnet i tražeći istinu, u što nema sumnje, pa onda vjerovatno treba ima širine i za naše daije. Dovoljno je samo to da daije slijede ovu četvoricu imama pa se dobro raziđu.

Pogrešno je mišljenje nekih što smatraju da se daije ne smiju razići, i ako se raziđu da je to veliki problem i veliki belaj u davi. Kao da se hoće reći: Veliki imami koji su bili učeniji se smiju razići, dok daije koji imaju manje znanja se ne smiju razići i svi moraju biti na jednom mišljenju, što je sasvim nelogično. Jer logično je da oni koji imaju više znanja da se manje raziđu a oni koji imaju manje znanja da se više raziđu jer imaju više razloga za razilaženje.

Drugo – Razlozi razilaženja učenjaka

Mnogo je razloga zbog kojih se učenjaci razilaze u šerijatskim pitanjima. O razlozima razilaženja među učenjacima su napisane mnoge knjige i studije, a neki od najbitnijih razloga su:

1 – Kontradiktornost i oprečnost između samih šerijatskih dokaza, odnosno iz jednog dokaza se razumije dozvola nečega, a iz drugog zabrana istog pa to treba uskladiti ili dati prednost jednom ili drugom. Kao na primjer: u vjerodostojnom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje da se pije voda stojeći, a u drugom vjerodostojnom hadisu se prenosi da je on, sallallahu alejhi ve sellem, pio stojeći.

2 – Razilaženje zbog različitog tumačenja značenja ajeta. Kao na primjer da u Kur'anu dođe riječ koja ima dvostruko značenje, poput ajeta koji govori o idetu žene “tri kuru'a “, a riječ “kuru'” u arapskom jeziku može značiti i čistoća i hajz. Zbog toga Malik i Šafija smatraju da je idet puštene žene tri čistoće, a Ebu Hanife i Ahmed da je tri mjesečna pranja (hajza), a ogromna je razlika između čistoće i hajza.

3 – Razilaženje oko ocjene vjerodostojnosti nekog hadisa, pa oni koji ga ocjenjuju prihvatljivim rade po njemu, a oni koji ga smatraju neprihvatljivim ne rade po njemu. Kao na primjer hadis: “Kur'an ne dodiruje osim tahir (čist)”.

4 – Razilaženje oko značenja i tumačenja hadisa. Kao na primjer hadis: “Kur'an ne dodiruje osim tahir (čist)”, jedni tumače riječ tahir da je pod abdestom ili gusulom, a drugi da je čist od širka i kufra.

5 – Da šerijatski dokaz (naročito hadis) nije došao do učenjaka, a ovo je ono što se često dešavalo među učenjacima da do nekih od njih nije prenešen hadis po određenom pitanju.

Zbog toga je mnogo primjera u kojima Ebu Hanife dođe sa stavovima koji su oprečni hadisima zato što se on malo bavio ovom naukom (prenošenja i poznavanja hadisa) što ga je odvelo da mnogo koristi kijas.

Za razliku od Ahmeda koji se u potpunosti oslanjao na hadise i ostavljao kijas osim u nuždi.

A Malik i Šafija su koristili podjednako i hadis i kijas.

6 – Razilaženje zbog vrste dokaza, tj. kod nekih je to dokaz a kod drugih nije. Na primjer, kod Malika je praksa stanovnika Medine dokaz dok kod ostalih imama nije, ili kod četvorice imama je kijas dokaz a kod Ibn Hazma i nekih drugih nije i slično.

7 – Razilaženje u nekom pravilu iz Usulil-fikha (metodologija) iz čega proizilazi razilaženje i u fikhskim ograncima. Kao na primjer razilaženje oko pravila da li se neki šerijatski tekst koji ima uopćeno značenje ograničava drugim šerijatskim tekstom koji ima specifično značenje.

8 – Razilaženje zbog dodataka u određenim hadisima, pa neki učenjaci te dodatke prihvataju dok ih drugi odbacuju.

9 – Razilaženje oko razumijevanja onoga što je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da li je to sunnet ili vadžib. Kao na primjer, njegovo uzimanje abdesta uvijek istim redoslijedom, pa su se razišli učenjaci je li to samo sunnet ili je vadžib ili je šart valjanosti abdesta jer to on, sallallahu alejhi ve sellem, nije pojasnio riječima.

10 – Razilaženje zbog šerijatskih tekstova, tj. da li imaju opće ili specifično značenje. Na primjer, da li se gubi abdest samo onim što izlazi na dva prirodna otvora od izmeta, mokraće, vjetra, mezja i vedja što je došlo u šerijatskim tekstovima, ili bilo čega što izađe na ta dva prirodna otvora, ili bilo čega što izađe uopćeno iz ljudskog tijela.

11 – Razilaženje oko svođenja općeg šerijatskog teksta na specifični. Kao na primjer, da li je postojanje mahrema šart da bi žena bila obavezna da obavi Hadždž, jer je došla opća zabrana ženi da putuje bez mahrema, pa da li je obavljanje Hadždža izuzetak?

Ovakvih razloga razilaženja je veliki broj.

Treće – Razlozi razilaženja među daijama

Takođe, ne treba smetnuti sa uma da nisu sve daije i učeni u našim krajevima na istom stepenu znanja a što naravno ima i svoju pozadinu. A neki od najbitnijih razloga su sljedeći:

1 – Fakultet, država i mjesto gdje su studirali, jer nisu svi fakulteti niti države na istom nivou i kvalitetu obrađivanja i prezentiranja islamskih znanosti.

2 – Razlika u nivou steknutog znanja, jer neke daije su uzimale više ocjene prilikom studiranja od drugih, redovnije su prisustvovali kursevima i komentarima knjiga mnogih učenjaka po mesdžidima, redovnije obnavljali i proširivali stečeno znanje kroz knjige i islamsku literaturu.

3 – Razlika u sposobnosti istraživanja i obrađivanja šerijatskih pitanja, kao i moći razlučivanja jačih od slabijih dokaza kada se učenjaci raziđu. Po ovom pitanju je ogromna razlika među našim daijama jer je vrlo malo njih koji su sposobni da u potpunosti istraže neko pitanje, a vrlo je malo njih koji uopće na takav način pristupaju obrađivanju šerijatskih pitanja.

4 – Razlika u specijalizaciji daija, tj. neki su specijalizirali hadis, drugi fikh a treći akidu i tako dalje.

5 – Razlika je i u tome što su neki nakon povratka u svoju zemlju nastavili sa samodogradnjom i usavršavanju u sticanju šerijatskog znanja, dok su se drugi zadovoljili sa onim što su učili za vrijeme studija.

6 – Razlika u temperamentu i karakteru među daijama, neki su precizni i pedantni, dok drugi naginju površnosti i uopćavanju. Takođe, neki po prirodi naginju strogoći i oštrini, dok drugi naginju blagosti i olakšicama.

Četvrto – Na osnovu čega daije dođu do svoga stava

Tvoja konstatacija “Svi vi navodite više učenjaka i njihove stavove i onda zaključite na kraju neko svoje mišljenje. Na osnovu čega, samo me interesuje???” nije sasvim jasna. Jer ako misliš da daije, nakon što navedu stavove učenjaka, dođu na kraju sa svojim mišljenjem, a to je jedan od tih spomenutih stavova učenjaka, to je nešto sasvim normalno jer sa čime drugim će doći. A ako misliš da dođu sa svojim mišljenjem koje se razlikuje od svih stavova učenjaka koje je naveo, onda je to pogrešno jer ja ne znam ni jednog iole ozbiljnog daiju da tako nešto radi, jer kako će on da dođe sa nekim svojim mišljenjem a jedva je u stanju da izabere neko od postojećih mišljenja kao ispravno, ako je i to u stanju.

Svaki daija iole vrijedan tog naziva kada izabire jedno od nekoliko postojećih mišljenja u određenoj mes'eli, nema sumnje da ga izabire na osnovu dokaza i argumenata a ne na osnovu svojih strasti, prohtjeva, želja, logike i slično. A da nije tako on ni ne bi bio daija, učen čovjek i slično, niti bi vrijedio da ga iko sluša i slijedi. Ili u najgorem slučaju daije slijede učenjake, svejedno prijašnje ili potonje, u čije znanje imaju povjerenja i koji su došli sa najjačim dokazima po nekom pitanju.

Peto -Kada se daije međusobno raziđu koga treba slijediti

Ovo pitanje se vraća na poznatu mes'elu iz Usulil-fikha (metodologije islamskog prava) koja glasi: Kada u jednom mjestu ima više mudžtehida (učenjaka) koga je mukallid (obični musliman) dužan slijediti? Ovo pitanje takođe može imati različita stanja: na samom početku koga da pita i slijedi, zatim nakon što su poznata mišljenja učenjaka po nekom pitanju a raziđu se, koga onda da slijedi, i treće stanje: kada su učenjaci na istom nivou znanja i fadla a raziđu se čije mišljenje onda da uzme i slijedi.

Uglavnom, čitavo ovo pitanje sa svim njegovim stanjima može se rezimirati u četiri poznata stava učenjaka.

Prvo mišljenje – da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da slijedi koga hoće od učenjaka, a ako su im već poznati stavovi u nekom pitanju dozvoljeno je da izabere stav koga hoće. Dokaz sa kojim se podupire ovaj stav je, kako navode, idžmau ashaba, jer u njihovo vrijeme obični muslimani su pitali bilo kojeg ashaba a oni ih nisu obavezivali da pitaju najboljeg i najučenijeg među njima.

Drugo mišljenje – da je mukallid obavezan da pita najboljeg, najučenijeg i onog koji je najpouzdaniji kod njega samog, takođe, ako su im već poznati stavovi u nekom pitanju a razišli su se, obavezan je da uzme mišljenje onog koji je najbolji u znanju i najpouzdaniji kod njega.

Dokazuju ovo mišljenje time što ga upoređuju sa nekim šerijatskim pitanjem oko kojeg postoje dva mišljenja.

Za jedno mišljenje ima jači dokaz a za drugi slabiji, a nema sumnje da je istina samo jedna, tj. da je samo jedno od ova dva mišljenja ispravno. U ovom slučaju obaveza je da se radi po onom mišljenju koje ima jači dokaz. Pa tako isto, kažu, mukallid je obavezan da slijedi učenijeg i povjerljivijeg učenjaka kod njega zato što je vjerovatnoća ispravnijeg odgovora kod njega, a u suprotnom bi značilo da slijedi svoje strasti i ono što mu odgovara a to nije dozvoljeno.

Ono što se može prigovoriti ovom mišljenju je: kako će obični musliman odrediti i znati ko je najučeniji, najpovjerljiviji i najbolji učenjak?

Treće mišljenje – da mukallid slijedi onog učenjaka koji daje najstrožije i najoštrije odgovore jer to najpouzdanije.

Četvrto mišljenje – da mukallid slijedi onog učenjaka koji daje najlakše i najblaže odgovore, jer je Islam vjera lahkoće.

Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Poslan sam sa lahkom vjerom …”.

Naravno, dokazivanje ovog pitanja sa ovim hadisom je upitno jer hadis govori o općoj karakteristici vjere Islama da je ona vjera lahkoće sa svim njenim propisima koji odgovaraju ljudskoj prirodi, a ne da treba slijediti ono što je lakše kada se učenjaci raziđu.

Zadnja dva mišljenja (treće i četvrto) koji su kontradiktorni jedni drugom su neispravna jer nas je Uzvišeni obavezao da slijedimo ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu, tj. ibret je u dokazu a ne u onome što je strožije ili blaže, a samo određivanje šta je strožije ašta blaže je subjektivna stvar.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, spoj između prvog i drugog mišljenja. To jest, da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da pita koga hoće od učenjaka prije nego što su poznata njihova mišljenja, a dokaz za ovo je idžmau ashaba. A nakon što su poznati stavovi učenjaka mukallid je obavezan da slijedi onog učenjaka koji je najučeniji, najbolji i u čije znanje ima najviše povjerenja zbog dokaza koji je već spomenut.

Prema tome, ne treba da zbunjuje to što daije imaju različita i podijeljena mišljenja po nekim pitanjima, jer su se i bolji i učeniji od njih (imami ovog Ummeta) razišli po istim pitanjima. Pa tako, misliti i tražiti od njih da budu svi na istom kalupu i mišljenju je greška i u praksi je to nemoguće.

Razlozi razilaženja među učenjacima uopćeno, a među našim daijama posebno, su mnogobrojni i raznovrsni a ukazuju na neminovnost postojanja razilaženja među njima. S tim, da je vrlo bitno da daije prilikom odabiranja, dolaska i iznošenja svojih stavova se oslanjaju na argument ili u najmanju ruku da slijede mišljenja učenjaka u čije znanje imaju najviše povjerenja.

Običan musliman ima slobodu izbora da pita koga god hoće od učenih ljudi (naravno, misli se pod učenim na one koji zaista imaju šerijatskog znanja a ne na raznorazne hodže, hatibe, imame, neškolovane daije, slatkorječive govornike, galamdžije i slično) prije nego što su poznati njihovi stavovi, a nakon što se znaju njihovi stavovi po nekom pitanju obavezan je da slijedi onog koji je najučeniji i u čije znanje ima najviše povjerenja.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Kao prvo, iznijeti stav učenjaka i navesti šerijatske argumente o nekoj mes'eli o kojoj su učenjaci pisali i govorili na samom početku islama, to se ne naziva fetva nego pojašnjenjem šerijatskog propisa.

Fetva je šerijatsko rješenje (pojašnjenje propisa) o savremenim pitanjima o kojima nema direktnog govora u šerijatskim tekstovima niti su o njima govorili prvi učenjaci.

Znači, to nisu moje fetve o propisu samozadovoljavanja nego stav učenjaka po tom pitanju i šerijatski argumenti sa kojima dokazuju svoj stav. Treba praviti razliku između fetvi kao odgovora na savremena pitanja i šerijatskih propisa koji su pojašnjeni od strane učenjaka i zapisani u knjigama.

Drugo, da bi se dao odgovor na postavljeno pitanje neophodno je ukratko obraditi neka pitanja vezana za poimanje velikog i malog grijeha u Šerijatu.

Podjela grijeha na velike i male?

Razišli su se učenjaci na dva stava oko pitanja: da li se uopće grijesi dijele na velike i male.

Prvo mišljenje: grijesi se dijele na velike i male.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka.(Mekalatul-islamijin, El-Eš'ari 1/231, Šerhu el-kevkebu el-munir, Ibn En-Nedždžar 2/388, Fethul-kadir, Ševkani 1/684)

Drugo mišljenje: svi grijesi su veliki, s tim da se za neke grijehe kaže da su mali u odnosu na one koji su veći od njih.

Ovo je stav El-Džuvejnija, El-Bakilanija, El-Isfirainija, Ibn El-Kušejrija i Ibn Fureka.
(El-Bahru el-muhit, Zerkeši 6/152, Revdatut-talibin, Nevevi 11/222, El-Furuku, El-Karafi 4/65-66, Tefsiru El-Kurtubi 6/163, Medaridžus-salikin 1/241)

Dokazi prvog mišljenja:

Prvi – riječi Uzvišenog: „Ako se budete klonili velikih grijehova, onih koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvešćemo vas u divno mjesto“ (En-Nisa, 31). Kažu: ajet je jasan u podjeli grijeha na velike i male.

Drugi – riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Pet namaza, od džume do džume i od Ramazana do Ramazana su iskup za grijehe ako se kloni velikih grijeha“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Treći – riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Nema čovjeka muslimana kome nastupi namaz, pa upotpuni njegov abdest, skrušenost i činjenje rukua, a da mu to ne bude iskup za grijehe prije njega (namaza) ako ne učini veliki grijeh, a to je cijelo vrijeme (tako)“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Osmana ibn Affana, radijallahu anhu.

Oba hadisa jasno ukazuju na podjelu grijeha na velike i male.

Dokazi drugog mišljenja (tj. da su svi grijesi veliki):

Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko uzme pravo čovjeka muslimana sa lažnom zakletvom, Allah mu je odredio Vatru i zabranio Džennet.“ Pa upita neki čovjek: „I ako je nešto neznatno, Allahov Poslaniče?“ „I ako bi bio prut od (drveta) Eraka“, reče on. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Umame, radijallahu anhu.

Kažu: u hadisu je došla žestoka prijetnja za nešto malo i neznatno kao što su došle prijetnje i za velike grijehe.

Džumhur učenjaka odgovara na ova argument time da je žestoka prijetnja došla zbog lažne zakletve sa kojom je uzet imetak, a ne samo zbog neznatnog imetka.

Radžih (odabrano) mišljenje je stav džumhura zbog jasnoče i nedvosmislenosti argumenata. A ovome možemo takođe dodati idžma selafa da se grijesi dijele na velike i male kojeg prenosi Ibnul-Kajjim El-Dževzijje u knjizi Medaridžus-salikin (1/244).

Definicija velikog grijeha

Oko definicije velikog grijeha učenjaci imaju jako podijeljeno mišljenje, a navest ćemo tri najraširenija:

Prvo mišljenje: veliki grijeh je svaki grijeh zbog kojeg se prijeti Vatrom (Džehennemom), ili Allahovom srdžbom, ili prokletstvom, ili kaznom na dunjaluku.

Ovaj stav se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Hasana El-Basrija i tabi'ina Alije ibn Ebi Talhe.

Drugo mišljenje: veliki grijeh je svaki grijeh sa kojim se (u šerijatskim tekstovima) spoji prijetnja, ili šerijatska kazna (hadd) na dunjaluku, ili proklestvo.

Ovo mišljenje se pripisuje većini učenjaka ovog Ummeta.

Treće mišljenje: veliki grijeh je onaj grijeh za koji je došlo u vjerodostojnom hadisu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je veliki grijeh, a u što ne ulazi ono što je neko drugi mimo njega rekao da je veliki grijeh.

Ovo je stav Ibn Džerira Taberija i malikijskog učenjak Ebul-Abbas El-Kurtubi. (Bedai'us-sanai'a, 6/268, Minehul-dželil, 4/219, Kava'idul-ahkam, 1/21, Et-Tehzib, 8/262, Tefsir Ibn Kesir, 1/461, El-Kafi, 6/195, Medžmu'ul-fetava, 11/650-651, Medarudžus-salikin, 1/247, El-Muhalla, 9/393)

Ako prostudiramo ove definicije doći ćemo do zaključka da ovo razilaženje učenjaka nije razilaženje oprečnih ili suprotnih mišljenja nego da je razilaženje sličnih i bliskih stavova koja imaju isto značenje.

Primjeri velikih grijeha

Shodno definicijama velikog grijeha možemo navesti primjere velikih grijeha u DJELIMA:

– krađa,

– pijenje alkohola,

– zinaluk,

– ostavljanje namaza,

– kamata,

– jedenje imetka jetima,

– ostavljanje posta Ramazana,

– ubistvo,

– nedavanje zekata,

– neposlušnost žene mužu.

A od primjera velikih grijeha u RIJEČIMA su:

– laganje,

– lažna zakletva,

– optužba zinalukom (potvora),

– lažno svjedočenje,

– govor o Allahu bez znanja,

– nemimet,

– vrijeđanje ashaba,

– naricanje (za umrlim).

(Kitabul-kebair, Zehebi, I'alamul-muvekki'in, 4/401, Ez-Zevadžr, Ibn Hadžer El-Hejtemi, El-Ikn'a, 4/505)

Definicija malog grijeha

Mali grijesi su svi grijesi mimo velikih grijeha, a odnose se na grijehe za koje u šerijatskim tekstovima nije došla prijetnja, šerijatska kazna ili prokletstvo.

Od primjera malih grijeha su:

– zabranjeni pogled u stidno mjesto žene strankinje,

– dodir žene strankinje,

– brijenje brade,

– samozadovoljavanje,

– osamljivanje sa ženom strankinjom.

Ustrajavanje na malom grijehu

Ustrajavanje na malom grijehu pretvara taj grijeh u veliki grijeh. Nije mi poznato da oko ovoga ima razilaženja.

Kažu učenjaci: „nema malog grijeha sa ustrajavanjem (na njemu), niti velikog grijeha sa tevbom i istigfarom“. (Bedai'us-sanai'a, 6/270, Medarudžus-salikin, 1/246, El-I'atisam, Šatibi 2/551, El-Bahru el-muhit, Zerkeši 6/155)

Nema malog grijeha sa ustrajavanjem znači: da ustrajavanjem u činjenju grijeha grijeh koji je u osnovi mali postaje veliki.

Pod ustrajavanjem se podrazumijeva činjenje grijeha sa namjerom da se ponovo učini, a zatim njegovo ponavljanje koje je izgrađeno na prethodnoj namjeri da se ponovi.

Kaže Uzvišeni: „I koji u onome što su radili (grijehu) ne ustrajavaju“ (Ali Imran, 31).

Ustrajavanje na nečemu je njegovo stalno činjenje i namjera da se čini.

Oko PRAVILA po kojem se prepoznaje USTRAJAVANJE na malom grijehu učenjaci imaju dva gledišta:

Prvo – ustrajavanje je ponavljanje malog grijeha na način da to ukazuje na nemarnost prema vjeri, takođe činjenje više različitih malih grijeha tako da zbir tih grijeha upućuje na ono što na ukazuje ustrajavanje na jednom malom grijehu.

Dugo – ustrajavanje je ponavljanje malog grijeha u općem smislu.

Ova dva gledišta su istovjetna, bliska i slična, jer ponavljanje malog grijeha ili činjenje više različitih malih grijeha je samo po sebi dokaz nemarenja za Alahovim zabranama, nevođenja brige o vjeri i nestajanja kod Allahovih granica.

Naravno, nema potrebe da posebno naglašavamo da je male grijehe haram i zabranjeno činiti kao i velike, samo što je razlika u veličini i težini grijeha i načinu kefareta (iskupa) za njih.

Pa tako, onaj ko učini veliki grijeh samo jednom postaje fasik (veliki griječnik), a onaj ko ustrajava na činjenu malog grijeha, iako je on mali, i on je fasik (veliki griješnik). A kod nekih učenjaka je preče da on bude fasik (veliki griješnik) zbog stalnog narušavanja Allahovih zabrana.

Prema tome, onaj ko stalno brije bradu, iako je brijenje brade mali grijeh u osnovi, zbog ustrajavanja na tom grijehu on čini veliki grijeh. Zato islamski pravnici u poglavlju o svjedocima čije se svjedočenje ne prima, a to su osobe koje su izgubile ADALET (pravednost) zbog činjenja velih grijeha, navode i one koji briju bradu. To jest, oni ustrajavaju na brijenju brade i time su postali veliki griješnici.

Takođe, onaj ko ponavlja grijeh samozadovoljavanja, iako je to u osnovi mali grijeh, zbog ponavljanja i ustrajavanja na tom grijehu on čini veliki grijeh, i nema mu oprosta za taj grijeh osim tevbe kao i za bilo koji drugi veliki grijeh.

I ovako redom možemo nabrajati sve male grijehe koji kada se ustrajava na njima čine njegovog počinioca velikim griješnikom. Za kefaret i oprost od tih grijeha potrebno je učiniti tevbu sa ispunjenjem šartova tevbe kao da su veliki grijesi.

Osoba koja jednom učini mali grijeh i pokaje se za njega, a zatim ubrzo ponovi taj grijeh i pokaje se za njega, a onda to često ponavlja, tevba takvog griješnika nije valjana jer ne ispunjava šartove tevbe. A od šartova tevbe je prekine sa činjenjem grijeha.

Konkretan odgovor na pitanje

Tačno je da je samozadovoljavanje u osnovi mali grijeh i da nema dokaza u šerijatskim tekstovima da je to veliki grijeh. Međutim, u jednom od mojih odgovora u kojem sam napisao da je samozadovoljavanje veliki grijeh, to sam napisao misleći na one osobe koje ustrajavaju na tom malom grijehu čime postaju veliki griješnici. Znači, te riječi su se odnosile na osobu koja se stalno samozadovoljava, jer onaj ko je jednom učinio grijeh samozadovoljavanja sigurno ne bi postavio to pitanje.

A to što prenosiš od šejha dr. Safeta Kuduzovića da je rekao „ako bi se čovjek osamio sa ženom i radili sve osim bluda, da to spada pod male grijehe“, ova izjava je potpuno netačna i pogrešna sa šerijatske strane i ne priliči da je izrekne početnik u traženju šerijatskog znanja a kamoli učena osoba. Ili ti nisi dobro razumio ili on nije bio dovoljno dorečen i precizan.

Ispravno bi bilo reći: grijesi osamljivanja, diranja, ljubljenja i drugog vida uživanja u tijelu žene strankinje sve mimo zinaluka, ako se neki od njih urade pojedinačno i jedanput bez ustrajavanja i ponavljanja, da svi ti grijesi u osnovi potpadaju pod male grijehe, naravno svi ti grijesi su haram po idžmau učenjaka.

Međuim, reći da „ako bi se čovjek osamio sa ženom i radili sve osim bluda, da to spada pod male grijehe“, to je pogrešno tumačenje malih grijeha ako to posmatramo u kontekstu gore spomenutog teksta o poimanju velikog i malog grijeha u Šerijatu. Spomenuti grijesi ne samo da su veliki grijesi nego bi osobe koje to urade bile kažnjene bićevanjem shodno koliko bićeva kadija odredi.

Jer se ovdje radi o više malih grijeha u kojima se ustrajava čime oni postaju veliki grijesi:

– osamljivanje sa ženom i ustrajavanje u osamljivanju,

– diranje ženinog tijela i ustrajavanje u tom diranju,

– ljubljenje žene i ustrajavanje u ljubljenju,

– gledanje njenog tijela i ustrajavanje u gledanju,

– naslađivanje u njenim izazovnim dijelovima tijelu (licu, grudima i slično) i ustrajavanje u naslađivanju, …

– i još sve te grijehe da radi na jednom mjestu istovremenu.

Ovo ne samo da su veliki grijesi nego predstavlja razvrat i veliki munker.

Prema tome, onaj ko ustrajava na bilo kojem malom grijehu, poput osamljivanja sa ženom, gledanja u stidno mjesto žene, brijanja brade, samozadovoljavanja i slično, on čini veliki grijeh. Kefaret za takav grijeh po stavu većine učenjaka je isključivo tevba koja ispunjava svoje šartove.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Namjerno ostavljanje namaza od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to je grijeh kojem nema ravnog poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale. Za razliku od ostavljača namaza, oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.

A što se tiče naklanjavanja propuštenih namaza, zavisi da li su propušteni zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i slično, ili su propušteni namjerno zbog šerijatski neprihvatljivog izgovora poput nemarnosti, lijenosti ili rada kod kjafira i slično.
Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem poput zaborava ili spavanja. Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).

Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti”. Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”.

Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja). A rad u firmi, kod kjafira i slično, nije šerijatski opravdan razlog za neklanjanje namaza u njegovom namaskom vremenu, jer za tako nešto nema dokaza a sa druge strane se ne može kijasiti (upoređivati) sa zaboravom i spavanjem.

Po ovom pitanju (naklanjavanju namjerno izostavljnih namaza) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Većina učenjaka je na stavu da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati. Tu obavezu dokazuju gore spomenutim hadisom: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”, pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi. Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema. A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.

Drugi stav učenjaka je da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.
Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.
Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo. Također, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza. Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.

A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu. Da tevba poništava grijehe došlo je u Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama. Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz nije obavezan da ga naklanja, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza.

Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhalla” po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še'nuhu. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu” (El-Ma'un, 4-5), kao i riječi: “A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ( ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju( (vrsta Džehenema) (završiti”) (Merjem, 59). Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima(“Teško klanjačima”), niti (“Oni će sigurno u Gajju završiti”). Također, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio. Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja. A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še'nuhu, direktno ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu. Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.

Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še'nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili. Kaže Uzvišeni: (“Gospodar tvoj ne zaboravlja”) (Merjem, 64). Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno”.

Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim. Također ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma'u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž. Ovaj stav također podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S'ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes'ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.

Također, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji. U toj fetvi je između ostaloga došlo: “Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo. Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega”.”
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje