Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Nije moguće da musliman dobije sumnje o vjerodostojnosti Kur'ana, jer je Allah zagarantovao da će On sačuvati Kur'an. Allah kaže, prijevod značenja:
“Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” [El-Hidžr  15:9]
Kur'an je sačuvan u srcima ashaba koji su ga zapamtili, na kori drveća, na tankom bijelom kamenju sve do vremena hilafeta Ebu Bekra Es-Siddika, radijallahu anh. Tokom ratova protiv otpadnika mnogi ashabi koji su zapamtili Kur'an su ubijeni, pa je se Ebu Bekr, radihallahu anh, pobojao da se Kur'an može izgubiti. Posavjetovao je se sa starijim ashabima o ideji sabiranja Kur'ana u jednu knjigu tako da bude sačuvana i da se ne može izgubiti, ovaj zadatak je bio povjeren velikom hafizu Zejdu ibn Sabitu i drugim pisarima objave. Buhari navodi u svome sahihu da je Zejd ibn Sabit, radijallahu anh, rekao:
“Ebu Bekr Es-Siddik je poslao po mene kada su ubijeni ljudi (ashabi u borbi protiv Musejleme) u bitci na Jemami. Otišao sam kod njega, a kod njega je sjedio Omer, radijallahu anh. Ebu Bekr, radijallahu anh, mi je rekao: ‘Omer mi je došao i rekao: ‘Veliki broj ubijenih su bili učači (hafizi) Kur'ana u bitci na Jemami, i bojim se da se još veće pogibije hafiza mogu desiti na drugim bojištima, zbog čega bi veliki dio Kur'ana mogao biti izgubljen. Stoga ti predlažem (Ebu Bekre) da izdaš naredbu da se Kur'an sakupi.’ Pa sam mu rekao: ‘Omere kako da uradiš nešto što Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uradio?’ Omer je odgovorio: ‘Tako mi Allaha, ovo je nešto dobro.’ Omer je se raspravljao samnom sve dok mi Allah nije otvorio prsa tome i da sam shvatio dobro u njegovoj ideji.’ Onda je Ebu Bekr, radijallahu anh, rekao meni: ‘Ti si mudar, mlad čovjek i mi imamo mnogo povjerenja u tebe. Ti si bio pisar objave Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa ti trebaš potražiti Kur'an (tj. dijelove na kojim je već bio zapisan) i sakupiti ih (u jednu knjigu).’ Tako mi Allaha da su mi naredili da premjestim planine, bilo bi mi lakše nego što su mi naredili da sakupim Kur'an. Rekao sam (Ebu Bekru): ‘Kako da uradiš ono što Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uradio?’ On je odgovorio: ‘Tako mi Allaha, ovo je nešto dobro.’ Ebu Bekr se nastavio raspravljat samnom sve dok mi Allah nije otvorio srce tome kao što je otvorio srca i Ebu Bekra i Omera. Tako da sam počeo tražiti Kur'an i sakupljati ga (sa onoga na čemu je bio zapisan) sa palminih stabljika, bijelih tankih kamenja i srca ljudi (tj. od onih koji su ga znali napamet), sve dok nisam našao zadnji ajet sure Et-Tevbe kod Ebu Huzejme el-Ensarija, i nisam ga našao ni kod koga mimo njega, to je ajet:
‘Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti’ [Prijevod značenja Et-Tevbe 9:128]
… sve do kraja sure El-Bera (Et-Tevbe).
Ovi dijelovi su ostali kod Ebu Bekra sve do njegove smrti, onda kod Omera do njegove smrti, pa onda kod hafse bint Omer, radijallahu anhuma.”
Drugo:
Što se tiče El-Hadždžadža, nije njegova idejla bila da ispiše mushaf, nego mu je to naredio jedan veoma pametan čovjek. Slijedi čitav događaj:
Rekao je Ez-Zerkani:
“Poznato je da Osmanov mushaf nije imao tačke na slovima (koje su služile kasnije da se razlikuju slična slova u arapskom jeziku). Bilo kako bil,o tačke nisu dodane u mushaf, po poznatom stavu, do doba halife Abdulmelika ibn Mervana, kada je shvatio da se islam proširio svuda i da se arapi miješaju sa nearapima, što je imalo uticaj na arapski jezik, pa je postojala velika zabuna oko načina čitanja Kur'ana i bilo je teško ljudima da razlikuju slova. Zbog njegove pronicljivosti, znao je da treba uraditi nešto da bi riješio problem. Pa je naredio El-Hadždžadžu da se pobrine za ovu važnu stvar. Pokoran halifi, El-Hadždžadž je odredio dvojicu da urade ovo, zvali su se Nasr ibn ‘Asim el-Lejsi i Jahja ibn Je'amer el-‘Adveni, obojica su bili kvalifikovani i sposobni da urade ono što se traži od njih, jer su bili učeni, pravedni, pobožni i eksperti u arapskom jeziku i poznavali su različita čitanja Kur'ana. Obojica su učila kod Ebu-l-Esveda ed-Du'lija. Da se Allah smiluje ovoj dvojici šejhova, jer su uspjeli u svom poslu i po prvi puta stavili su tačke u mushaf. Dodali su tačke na sva slova koja su slično izgledala, ali nisu dodavali više od tri tačka na slovo.
To je postalo veoma rašireno kod ljudi i bilo je učinkovito u odstranjivanju zabune u vezi načina čitanja Kur'ana.
Kaže se da je prva osoba koja je stavila te tačke u mushaf bio Ebu-l-Esved ed-Du'li, i da je Ibn Sirin imao mushaf u kome je tačke unio Jahja ibn Je'amer. Ova mišljenja se mogu pomiriti tako da se kaže da je Ebu-l-Esved bio prvi koji je unio tačke u mushaf, ali je to uradio za vlastitu upotrebu, onda ga je Ibn Sirin slijedio u tome, a da je Ebu-l-Malik bio prvi koji je zvanično i javno dodao tačke u mushaf koji je raširen među ljudima da bi odagnao sumnje u vezi čitanja Kur'ana. “
Menahil el-‘Irfan, 1/280-281.
Treće:
Što se tiče onoga što je pitano, citirajući iz El-Musahif od Ibn Ebi Davuda, slijedi predaja i njen propis:
Prenosi se od ‘Abbada ibn Suhejba od ‘Avfa ibn Ebi Džemileha da je El-Hadždžadž ibn Jusuf izmijenio jedanaest slova u mushafu.
U suri El-Bekara 2:259 bilo je lem jetesenne (bez HA) venzur  i da je on primijenio u lem jetesenneh venzur (nije se pokvarilo; a pogledaj..)
U suri El-Mā'ide 5:48 bilo je šerii'aten ve minhadža a on je promijenio u šir'aten ve minhadža (zakon i pravac).
U suri Jūnus 10:22 bilo je huve ellezi junširukum a on je promjenio u huve ellzi jusejjirukum (On vam omogućava da putujete).
U suri Jūsuf 12:45 je bilo ene atikum bi te'vilihi i on je promjenio u ene unebi'ukum bi te'vilihi (Ja ću vam protumačiti san).
U suri Ez-Zuhruf 43:32 je bilo nahnu kasemna bejnehum  me'ijušahum i on je promjenio u nahnu kasemna bejnehum me'išetehum (i im dajemo sve što im je potrebno za život na ovome svijetu ).
U suri Et-Takvir 81:24 je bilo ma huve ‘ala el-gajbi bi zanin i on je promjenio u ma huve ‘ala el-gajbi bi danin (i, kada je u pitanju Objava, on nije škrt).
el-Sidžistani, KItab el-Muhsahif, 49.
Ova predaja je daif džidden (veoma slaba) ili mevdu’ (izmišljena), jer se u njenom lancu prenosilaca nalazi ‘Abbad ibn Suhejb, čiji se hadisi odbacuju.
‘Ali ibn el-Medeni kaže: “Ovaj hadis nije dobar. Buhari, En-Nesai i ostali su rekli: ‘On je metruk (odbačen). Ibn Hibban je rekao: ‘On je bio kaderija koji je pozivao u svoje novotarsko ubjeđenje, i prenosio je stvari za koje bi početnik u tom polju znao da su izmišljene kada bi ih čuo.’ Ez-Zehebi kaže: ‘On je od onih koji su odbačeni.'”
Pogledati: Mizan el-I'tidal od ez-Zehebija, 4/28.
Tekst predaje je također neispravan, jer nema smisla da je se napraviti izmjena u Kur'nu i to raširiti svijetom. Čak i neki nemuslimani, kao što su Rafidije koji misle da je Kur'an nepotpun, odbacuju i kritikuju ovaj tekst.
El-Hui’, koji je Rafidija, je rekao:
“Ova izjava je kao halucinacija onog koji ima groznicu, ili kao bajke koje pričaju luđaci ili djeca. El-Hadždžadž je bio jedan od namjesnika Umejevića, i on je nesposoban da uradi bilo šta Kur'anu. On je čak nesposoban da promjeni neke male stvari u islamu, a kako onda da promjeni ono što je temelj vjere i osnova šerijata? Gdje bi dobio tu snagu da dostavi te izmjene islamskoj zemlji i izvan nje, u vremenu kada je Kur'an bio poznat kroz islamsku zemlju? Kako da nijedan historičar nikada nije zabilježio ovaj katastrofalan događaj čak uz njegovu ozbiljnost i postojanje mnogih razloga da ga spomenu? Kako to da ga niko među muslimanima nije prenio? Kako da su muslimani zanemarili taj postupak čak i nakon vladavine El-Hadždžadža? Čak i ako pretpostavimo da je mogao sakupiti sve kopije mushafa i nije mu nijedna izmakla čak i u dalekim predjelima islamske zemlje, kako ga je mogao izbrisati iz srca muslimana i onih koji su ga zapamtili, a njihov broj tada, je poznat samo Allahu.”
El-Bejan fi Tefsir el-Kur'an, 219.
Ono što onaj koji pita, kaže da je imam Es-Sidžistani napisao knjigu Ma Gajjerehu El-hadždžadž fi-l-Mushaf Osman (Šta je izmijenio El-Hadždžadž u Osmanovom Mushafu) nije istina, to je čista laž. Sve što ima o tome, jeste komentar koji je es-Sidžistani napisao na predaju od el-Hadždžadža koju smo naveli iznad, pod zazivom Bab ma ketebe el-Hadždžadž ibn Jusuf fi-l-Mushaf (Poglavlje: Šta je napisao Hadždžadž ibn Jusuf u Mushafu).
Na osonovu ovoga, mi se ne možemo oslanjati na ovu predaju u bilo kakvim okolnostima. Činjenica, da nije dokazano da je iko do sada uspio u svome pokušaju a izmjeni čak i slovo iz Kur'ana, je dovoljna da dokaže da je ovo laž. Ako je istina ono što je navedeno, onda bi bilo moguće to i ponoviti, pogotovo u vremenima kada su muslimani slabi i njihovi neprijatelji su spletkarili protiv njih. To su tako očigledni argumenti koji dokazuju da je ova tvrdnja lažna, i da naši neprijatelji nisu u mogućnosti da ospore dokaze Kur'ana ili njegvu jasnoću, pa su onda pribjegli da ga napadaju.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/23487
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Imam Ahmed kaže da onaj koji ne klanja iz ljenosti je nevjernik. Ovo je ispravnije mišljenje i na njega ukazuje Allahova knjiga i sunnet Allahovog Poslanika, i riječi selefa i ispravno razumijevanje. Eš-Šerh e-Mumti’ ‘ala Zadu-l-Mustenki’, 2/266.
Svako ko pogleda tekstove Kur'ana i sunneta će vidjeti da oni ukazuju da onaj ko ostavi namaz da je upao u veliki kufr koji ga izvodi iz okvira islama.
Ajet, prijevod značenja:
“Ali ako se oni budu pokajali (tako što se odreknu širka) i molitvu obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri.” [Et-Tevbe 9:11]
Dokaz koji se dobija iz ovog ajeta jeste da Allah definira tri stvari koje mušrici moraju uraditi da bi uklonili razlike između nas i njih: trebaju se pokajati od širka, trebaju obavljati namaz i trebaju davati zekat. Ako se pokaju od širka ali ne obavljaju namaz ili ne daju zekat, onda nam nisu braća po vjeri. Na bratstvo po vjeri ne utječe ništa osim ako osoba u potpunosti ne izađe iz vjere, na njega ne utječe fisk (razvratno ponašanje) ili mali kufr.
Allah također kaže, prijevod značenja:
“A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše (tj. koji su je u potpunosti napustiti, ili je nisu klanjali kako treba ili je nisu klanjali u njeno propisano vrijeme) i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći; ali oni koji su se pokajali, i vjerovali (u Allahovu jednoću i u Njegovog Poslanika), i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u Džennet ući.” [Merjem 19:59-60]
Dokaz iz ovog ajeta jeste da Allah govori o onima koji su zanemarili namaz i slijedili svoje strasti “ali oni koji su se pokajali, i vjerovali” što ukazuje da kada zanemaruju svoj namaz i slijede strasti, nisu vjernici.
Dokaz iz sunneta da onaj ko ostavi namaz jeste nevjernik je u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Između čovjeka i širka i kufra je ostavljanje namaza.” Zabilježio Muslim u poglavlju o Imanu od Džabira ibn Abdullaha.
Prenosi se od Burejde ibnu-l-Husejba, radijallahu anh, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ugovor između nas i njih je namaz, ko god ga ostavi uznevjerovao je (postao je nevjernik).” Zabilježili su ga: Ahmed, Ebu Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai i Ibn Maže. Ono na što se ovdje misli pod kufrom, jeste kufr koji osobu izvodi van okrilja islama, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio namaz kao liniju razgraničenja između vjernika i nevkernika. Poznato je da nevjerničko društvo nije kao islamsko društvo, pa ko god ne ispuni ovaj ugovor mora biti od kafira (nevjernika).
Također, ima i hadis Avfa ibn Malika, radijallahu anh, u kome je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji od vaših vladaru su oni koje vi volite i koji vas vole, koji dove za vas i za koje vi dovite. Najgori od vaših vladara su oni koje mrzite i koji vas mrze, koje proklinjete i koji vas proklinju.” Bio je upitan: “O Allahov Poslaniče hoćemo li se boriti sa sabljom protiv njih?” Odgovorio je: “Ne, sve dok uspostavljaju namaz među vama.”
Ovaj hadis ukazuje na to da se onima na vlasti se treba suprostavljati i boriti se protiv njih ako ne uspostavljaju namaz, ali nije dozvoljeno da im se suprostavljati i boriti se protiv njih osim ako jasno pokažu nevjerstvo a mi imamo dokaz od Allaha da ono što rade je kufr. ‘Ubade ibn Samit je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas je pozvao i mi smo mu dali prisegu. Od stvari za koje smo dali prisegu da ćemo raditi jeste da ćemo mu se pokoravati i kada smo pod zanosom i kada nismo voljni da radimo, i kada je teško i kada je lahko,  i u vremenu kada je drugima data prednost nad nama, i da se nećemo suprostavjati onima na vlasti. Rekao je: ‘Osim da jasno iskažu svoj kufr a vi imate dokaz od Allaha da ono što oni rade jeste kufr.'”Mutefekun alejh. Na osnovu ovoga, njihovo ostavljanje namaza, zbog kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da se treba protiv njih boriti sa sabljom, jeste djelo jasnog kufra za koje mi imamo dokaz od Allaha da je to kufr.
Ako bi neko rekao: Nije dozvoljeno tumačiti dokaze da je onaj ko ostavi namaz nevjernik kao onaj ko ne klanja jer to ne smatra obaveznim.
Mi bi rekli: Nije dozvoljeno tumačiti dokaze ovako jer ovo pitanje ima dva stanja:
Ovo uključuje ignoriranje općih opisa koje je Zakonodavac uzeo u obzir i sa kojima je propis povezan. Propis da onaj ko ostavlja namaz je nevjernik je povezan sa ostavljanjem namaza, a ne sa negiranjem njegove obaveze. Bratstvo u vjeri je zasnovano na obavljanju namaza, a ne sa time da osoba potvrdi njegovu obavezu. Allah nije rekao: ako se pokaju i kažu da je namaz obaveza i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao: Između čovjeka i širka stoji njegovo negiranje obaveze namaza; ili: Ugovor između nas i njih je potvrda da je namaz obaveza, pa ko god porekne obavezu je postao nevjernik. Da su ovo Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mislili, onda ovakav nejasan govor bi se suprostavio onome što je u Kur'anu, jer Allah kaže, prijevod značenja:
“Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve.” [En-Nahl 16:89]
“A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.” [En-Nahl 16:44]
Nije ispravno pozivati se na neki razlog kojeg Zakonodavac nije učinio faktorom u proglašavanju osobe nevjernikom, jer ako osoba koja nema opravdanja zbog neznanja negira obaveznost pet dnevnih (farzova) namaza onda je on odmah nevjernik, klanjao ili ne. Ako osoba klanja pet puta dnevno, ispunjava sve uslove za namaz, također radi sve radnje bilo obavezne ili pohvalne, ali negira da je namaz obaveza bez valjanog razloga za to, onda je on nevjernik, čak iako nije ostavio namaz. Iz ovoga se vidi da nije ispravno tumačiti namaze o ostavljanju namaza kao da se to odnosi na negiranje obaveznosti namaza. Ispravno mišljenje je da je onaj ko ostavi namaza nevjernik – koji je izašao van okrilja islama, kao što je jasno prenešeno kod Ibn Ebi Hatima u njegovom Sunnenu od ‘Ubade ibn Samita, radijallahu anh, da ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posticao: “Nemojte u ničemu Allahu širk činiti i nemojte namjerno ostavljati namaz, jer ko god namjerno ostavi namaz izveo je sebe iz okrilja islama.” Štoviše, ako bi protumačili hadise koji govore o ostavljanju namaza kao da se misli na negiranje obaveze namaza, onda te predaje nemaju smisla ako se samo odnose na namaz, jer se ovaj propis podjednako odnosi i na zekat, post i Hadždž – ko god ostavi neke od ovih, negirajući njihovu obavezu je nevjernik, ako nema opravdanje u neznanju.
Kao što je onaj ko ostavi namaza osuđen da bude nevjernik na osnovu dokaza u tekstovima i predajama, kao i što može biti nevjernik na osnovu razumne analize: Kako osoba može biti vjernik ako zanemaruje namaz koji je stub vjere, i kada imaju ajeti i hadisi koji nas požuruju da klanjamo zbog kojih mudri vjernici žure da ispune namaz, i kada imaju ajeti i hadisi koji nas upozoravaju na njihovo ostavljanje, zbog kojih je mudri vjernik uplašen da ih ostavi? Nakon što ovo smo ovo uvidjeli, osoba ne može biti musliman ako ostavlja namaz.
Ako bi neko rekao: zar ne možemo protumačiti nevjerstvo onoga ko ostavi namaz kao mali oblik kufra kufr (kufr el-ne'ameh) a ne kao kufr koji osobu izvodi van okvira islama (kufr el-milleh)? Ili zar ne možemo to protumačiti da bude manje od velikog kufra (kufr ekber) kao u hadisu: “Dvije su osobine koje postoje kod ljudi a koje su od kufra: podništavanje porijekla ljudi i naricanje za umrlim”, i hadis: “Razmjenivanje uvreda sa muslimanom je fisk (nemoralno ponašanje), razmjenjivanje udaraca sa njim je kufr”,  itd?
Reći ćemo da ovo tumačenje nije ispravno zbog nekoliko razloga:
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je učinio namaz razliku između imana i kufra, između vjernika i nevjernika. On je povukao liniju tu, a te dvije stvari se veoma razlikuju i ne poklapaju se nigdje.
Namaz je jedan od stubova islama, tako da onaj ko ostavi namaz je opisan kao nevjernik, to ukazuje da je to kufr koji izvodi osobu iz okrilja islama, jer je porušio jedan od stubova islama. Ovo nije isto kao pripisivanje nevjerstva onome ko počini neko djelo od nevjerstva.
Postoje drugi tekstovi koji ukazuju da kufr osobe koja ostavi namaz jeste onaj kufr koji izvodi iz islama, tako da ono na šta se misli ovdje pod kufrom treba protumačiti na osnovu vanjskog značenja, da bi se izbjegla kontradikcija među tekstovima.
Opis kufra u tim hadisima je drugačiji. Što se tiče ostavljanja namaza, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Između čovjeka i širka i kufra…” Ovdje riječ kufr je došla sa određenim članom u arapskom jeziku “el”, što ukazuje da je ono na što se ovdje misli pod kufrom, stvarni kufr. Ovo je u suprotnosti sa drugim hadisima gdje se riječ kufr spominje bez određenog člana, ili u glagolskom obliku, što ukazuje da je to dio kufra, ili da je osoba  uznevjerovala čineći to djelo, ali ne u apsolutnom značenju kufra koji izvodi iz vjere.
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao u knjizi Iktida es-Sirat el-Mustekim (str. 70, Es-Sunneh El-Muhammedijjeh), u vezi hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ” Dvije su osobine koje postoje kod ljudi a koje su od kufra:”
“Riječi: ‘su od kufra’ znači da su te dvije osobine među ljudima od osobina kufra jer su one od djela kufra i jer postoje među ljudima. Ali svako ko ima neki dio kufra time ne postaje nevjernik, osim ako u njegovom srcu ne postoji stvarni kufr. Isto tako, neko  ko ima neki dio vjere u sebi time ne postaje vjernik, osim ako u njegovom srcu ima osnova postojanja vjerovanja. Tako da u arapskom jeziku ima razlika između kufra ispred kojeg dođe određeni član ‘el’, kao  u hadisu: ‘Između čovjeka i širka i kufra stoji ostavljanje namaza’, i kufra ispred kojeg nema određenog člana ali se koristi u potvrdnom smislu.”
Tako da je jasno da onaj ko ostavi namaz bez opravdanja je nevjernik koji je izašao iz islama, na osnovu dokaza. Ovoje ispravan stav prema Imamu Ahmedu, i to je jedno od dva mišljenja koja su prenesena od Imama Šafije, kao što je spomenuo Ibn Kesir u svome tefsiru kod komentara ajeta:
“A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše (tj. koji su je u potpunosti napustiti, ili je nisu klanjali kako treba ili je nisu klanjali u njeno propisano vrijeme) i za požudama pođoše.”[Prijevod značenja Merjem 19:59]
Ibn Kajjim je spomenuo u svojoj knjizi Es-Salah da je to jedno od mišljenja prenesenih od Imama Šafije, i da ga je Et-Tahavi direktno prenio od njega.
Ovo je stav većine ashaba, uistinu, mnogi su prenijeli da postojio jednoglasno mišljenje kod ashaba u vezi ovog pitanja. Abdullah ibn Šekik je rekao: “Ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu smatrali da ostavljanje ijednog djela čini čovjeka nevjernikom, osim ostavljanje namaza.” Zabilježili su ga Tirmizi i Hakim, koji ga je ocijenio sahihom prema uslovima Buharije i Muslima. Ishak ibn Rahavej, poznati imam je rekao: “Prenešeno je sahih lancom prenosilaca od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da onaj ko osnavi namaz jeste nevjernik. Ovo je također stav učenjaka od vrijemena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do danas: da osoba koja pusti da namaz izađe izvan njegovog vremena bez opravdanog razloga, jeste nevjernik.” Ibn Hazm kaže da se to prenosi od Omera, Abdurahmana ibn Avfa, Muaza ibn Džebela, Ebu Hurejre i drugih od ashaba. Kaže: “Ne znamo ni za jedno mišljenje koje se suprostavlja ovome među ashabima.” El-Munziri prenosi ovo od njega u Et-Tergib ve-t-Terhibu, i dodaje još imena ashaba od kojih se to prenosi: Abdullah ibn Mesud, Abdullah ibn Abbas, Džabir ibn Abdullah i Ebu Derda – radijallahu anhum. Rekao je: “Pored ashaba, ovaj stav imaju Imam Ahmed, Ishak ibn Rahavej, Abdullah ibn Mubarek, En-Nehaji, El-Hakam ibn ‘Utejbe, Ejjub es-Sahtajani, Ebu Davud et-Tejlisi, Ebu Bekr ibn Ebi Šejbe, Zuhajr ibn Harb i drugi.”
A Allah zna najbolje.
Vidjeti: Šejh Muhammed ibn Salih el-‘Usejmin, Risaleh fi Hukmi Tariku-s-Salah (Poslanica o propisu ostavljača namaza)
Izvor: http://islamqa.info/en/5208
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com