Alejkumusselam! Pojedinačno proklinjanje bilo kojeg muslimana je veliki munker na kojeg je upozorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisima u kojima je uopćeno zabranio proklinjanje bilo koga, to nije od ahlaka mu’mina, umanjuje iskrenost, sprečava činjenje šefa’ata i šehadet na Sudnjem danu, niti je zbog toga poslan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Jer proklinjanje znači doviti protiv nekoga da ga Allah, dželle še’nuhu, udalji od svoje milosti, a doviti tako nešto ne može biti od ahlaka mu’mina jer od lijepih osobina mu’mina je da su milostivi, međusobno se pomažu, čine dobročinstvo, bogobojazni su i žele svome bratu ono što žele samima sebi. Pa tako, ko proklinje neku osobu dovi Allahu da je udalji od Njegove milosti što predstavlja krajnji vid neprijateljstva, zla i zavjere prema njemu.

Zato je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima a prenosi ga Ebu Zejd ibn Sabit, radijallahu anhu, da kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Proklinjanje mu’mina je kao njegovo ubistvo“.

Prenosi Ebu Hurejre u hadisu kojeg bilježi Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne treba iskreni Allahov rob da bude onaj koji mnogo proklinje“. A u rivajetu od Ebu Derda’, radijallahu anhu, takođe kod Muslima se kaže: “Oni koji mnogo proklinju neće biti šefa’adžije niti šehidi na Sudnjem danu“.

Prenosi Ebu Hurejre da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rečeno: O Allahov Poslaniče, dovi protiv mušrika, pa je rekao: “Nisam poslan da proklinjem, nego sam poslan kao milost“. Bilježi ga Muslim. A u hadisu kojeg prenosi Semurete ibn Džundub, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Nemojte se međusobno proklinjati Allahovim prokletstvom, niti Njegovom srdžbom, niti Vatrom“.

Takođe, Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije mu’min onaj koji mnogo vrijeđa i mnogo proklinje, niti koji je vulgaran i prost“. Bilježi ga Tirmizi i ocjenjuje ga dobrim, a Hakim i Ahmed Šakir vjerodostojnim.

Iz ovoga se izuzima uopćeno proklinjanje osoba koje rade određene velike grijehe a što je došlo u šerijatskim tekstovima njihovo proklinjanje od strane Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput onog ko čini zulum, konzumira kamatu, ko stavlja periku i ko je nosi, ko čupa obrve, ko krade, ko proklinje svoje roditelje, ko zakolje kurban u nečije drugo ime mimo Allaha, dželle še’nuhu, muškaraca koji oponašaju žene i žena koje oponašaju muškarce i tome slično. Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prokleo Židove koji su od kaburova njihovih vjerovjesnika načinili mesdžide.

Prema tome, nije dozvoljeno roditeljima da proklinju svoju djecu ma šta da rade od harama, nepraktikovanja vjere pa čak i kufra. Nego je na njima da dove za njih da ih Allah uputi i da popravi njihovo stanje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu! Na samom početku treba kazati da je namaz obavljen po hanefijskom mezhebu validan i ispravan namaz. Hanefijska pravna škola, koja se u velikoj mjeri prakticira na našim prostorima, jedna je od četiri priznate pravne škole. Takoðer, treba da znamo da je pitanje mjesta vezivanja ruku u namazu jedna od pohvalnih stvari – sunnet u namazu, i na bilo kojem mjestu da čovjek sveže ruke u namazu, njegov namaz će biti ispravan. Zato to pitanje ne treba da bude predmetom rasprava, netrpeljivosti meðu muslimanima, klanjačima.

Što se tiče ljudi koji vežu ruke u namazu na prsima (kako ih vi oslovljate tzv. vehabije), ne treba da vas zbunjuje ta pojava. Oni u tom pitanju slijede stav nekog drugog islamskog mudžtehida, a ne Ebu Hanifu, Allah da ga nagradi vječitim Džennetom, za čije prakticiranje su spomenuli validne argumente. Npr. tog stava, da se ruke u namazu vezuju na prsima, bili su: Ishak ibn Rahavej, Bejheki, Ševkani, Mubarekfuri, Albani i dr.

A što se tiče pitanja dizanja ruku u namazu – nakon povratka sa rukua – da je to sunnet u namazu, to je bio stav većine islamskih učenjaka od kojih su: učenjaci šafijske i hanbelijske pravne škole. Imam Buharija, definitivno najveći poznavatelj hadisa Allahovog Poslanika, napisao je kompletnu studiju o tom pitanju – podizanju ruku u namazu, koju je nazvao “Raful-jedejen’’ (Podizanje ruku), u kojoj je spomenuo da ne postoji niko od ashaba Allahovog Poslanika a da nije dizao ruke u namazu, misli se na dodatna dizanje ruku u namazu, nakon rukua i nakon podizanja sa prvog – trećeg rekata. Hadisi u kojima se spominje da je Allahov Poslanik dizao ruke u namazu su, po mišljenju više hadiskih eksperata, dosegnuli granicu mutevatir hadisa.

Na kraju, smatram da je više nego neispravno ljude koji prakticiraju taj sunnet nazivati imenima “vehabije”, dovoljno je da se meðusobno oslovljavamo onako kao nas su nazvali Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik – muslimani. A to što neko prakticira jedan sunnet, a neko ga ne prakticira, ne bi trebalo da bude razlogom netrpeljivosti i podjela meðu muslimanima, koji su više nego slabi da bi sebi dozvolili toliki luksuz da se meðusobno cijepaju i dijele. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: mr.Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu! Neophodno je spomenuti da je poglavlje o snovima tematika koja je nepoznata velikom broju onih koji se deklarišu kao muslimani, što je svakako uzrokovalo mnoga pogrešna ubjeðenja i postupke. Koliko mjesto u islamu zauzimaju snovi te njihovo tumačenje, govori nam činjenica da skoro pa ne možete naći hadisku zbirku a da u njoj nije jedno veće poglavlje posvećeno snovima i njihovim tumačenjima, te adabima vezanim za snove. Npr. imam Buharija spomenuo je u svom Sahihu u poglavlju o snovima i njihovim tumačenjima šezdeset i pet hadisa, što je sigurno veliki pokazatelj kakvo mjesto u islamu zauzima ta tematika. U jednom od spomenutih hadisa odgovor je na vaše pitanje. Hadis Ebu Seida, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Kada neko od vas usnije san koji voli, to je san od Allaha, neka se zahvali Allahu i neka o njemu govori drugima (u rivajetu: “onome koga voli”). Ako usnije nešto drugo, neka zna da je to od šejtana, pa neka zatraži zaštitu kod Allaha i neka o njemu nikome ne govori pa mu neće naštetiti.” (Buharija)

Što se tiče vašeg pitanja, da li snovi imaju značenje, možemo odgovoriti takoðer hadisima koje je spomenuo imam Buharija u ovom poglavlju, jedan od njih je hadis Ubade ibn Samita, r.a., da je Poslanik kazao: “San mu’mina je četrdeset i šesti dio poslanstva.” Da snovi imaju svoje značenje govori nam i činjenica da je Poslanik običavao nakon obavljenog sabah-namaza kazati ashabima: ‘’Je li neko od vas sanjao nešto?’’ (Buharija) Da snovi nemaju značenje, ne bi Poslanik pitao o njima i tumačio iste. Kur’an je prepun dogaðaja koji potvrðuju da snovi imaju značenja. Sura Jusuf je možda jedan od najboljih dokaza za to, jer san Jusufa, a.s., koji je usnio još kao dječak, obistinio se, takoðer san vladara koji je tada vladao obistinio se onako kako ga je protumačio Jusuf, a.s.

Na osnovu spomenutog neki učenjaci naveli su kako da se čovjek ponaša u oba slučaja, tj. kada usnije lijepe i loše snove. Ako usnije lijep san, čovjek treba zahvaliti Allahu, radovati se snoviðenju i o tome govoriti osobama koje voli, a ne onima koje ne voli. Ako usnije loše snove, one koji su od šejtana, čovjek treba zatražiti zaštitu Uzvišenog Allaha kako od lošeg sna, tako i od šejtana, tri puta pljucnuti na lijevu stranu i ne govoriti san nikome. Neki učenjaci takoðer na to dodaju da će ustati klanjati i da će promijeniti stranu na kojoj je spavao (za sve spomenuto postoje vjerodostojni argumenti). (Pogledaj Fethul-Bari, kometar Buharijine zbirke hadisa od hafiza Ibn Hadžera, 12 tom, str. 386)
Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: mr.Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumus-selam! Hadiski učenjaci razišli su se po pitanju značenja ovoga hadisa, pa jedan mali dio učenjaka smatra da je pokuđeno traženje lijeka pored oslonca na Allaha. Međutim, velika većina uleme odbija ovakvo mišljenje, a to je da se lijek ne treba tražiti nego se čovjek treba jako osloniti na Allaha koji daje bolest i lijek.

Drugi dio uleme smatra da se pod “netraženjem učenja rukje” misli na način korištenja rukje koju su korisitili predislamski Arapi, jer su se oni žigosali vatrom i usijanim željezom, koristeći pritom razne vrste rukje, kako bi otklonili bolest, pa je upravo zbog toga svaka rukja koja je nejasna ili ima nejasno značenje, ili u kojoj je širk – strogo zabranjena. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Zaista su rukje, hamajlije i ljubavne čarolije – širk.” (Ebu Davud, Ibn Madže, a šejh Albani, rahimehullah, smatra ga sahih hadisom)

Dakle, u ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., jasno je rekao da je rukja širk, ali se ovdje misli na rukje koje su korisitli mušrici i koje su zabranjene.

Drugi dio uleme smatra da je POHVALNO onome ko je jakog imana i ko je jakog sabura da ne koristi rukju, dok onaj ko je SLABOG IMANA i nije siguran u sebe, da je obaveza da mu se uči rukja, kako ne bi došlo do veće štete po njegovo zdravlje i njegovo vjerovanje, jer džinsko djelovanje na vjernika slabog imana može da ugrozi i njegov odnos prema Allahu.

Među ulemom ima i onih koji smatraju da oni koji ostavljaju rukje i oslone se na Allaha i smatraju da bolesnik bude zadovoljan sa Allahovim određenjem u bolesti koja ih je snašla, to NE ZNAČI da čovjek ako se i liječi rukjom time gubi na jačini oslonca na Allaha.

Prenosi nam hafiz Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, da je u vezi ovog hadisa imam El-Kurtubi rekao: “Rukja sa Allahovim imenima sadrži jak oslonac na Allaha i jaku želju za Njegovim zadovoljstvom, jer da ima neke SMETNJE U UČENJU RUKJE (Kur’an), ONDA BI BILA SMETNJA I U DOVI, JER NEMA RAZLIKE IZMEĐU DOVE I ZIKRA, a poznato je da je Džibril, a.s., učio rukju Poslaniku, s.a.v.s., a i Poslanik, s.a.v.s., učio je drugima, a to su uradili i naši dobri prethodnici (selefus-salih) koji su od nas bili učeniji i bogobojazniji.“

Ne bih sada navodio sve te hadise u kojima Poslanik, s.a.v.s., preporučuje da se bolesniku uči rukja, oni su općepoznati. Rekao je Ibn Hadžer: “Zaista nema smetnje da onaj koji se iskreno osloni na Allaha, da uradi i dodatne stvari kako bi određena stvar ili posao bili što efikasniji, kao što je Poslanik, s.a.v.s., prije polaska na Uhud i pored jakog oslonca na Allaha stavio na svoja prsa dva pancira, a također, pored oslonca na Allaha i nadajući se pobjedi od Njega, Poslanik, s.a.v.s., rasporedio je strijelce na brdu Uhud, pa je iskopao hendek oko Medine, i pored jakog oslonca na Allaha.“

Rekao je Ibn Kajjim: “Sahih hadisi ukazuju da traženje lijeka uopće ne utječe na snagu i djelotvornost tevekkula (oslonca) na Allaha.“

Svaki musliman mora znati da postoji pet pravila u vezi liječenja, a to su: ono koje je vadžib, mustehab, mubah, mekruh i haram. Haram liječenje ne treba objašnjavati, jer se tu radi o liječenju nedozvoljenim stvarima. Ali, islamski učenjaci su suglasni da ona osoba koja teško oboli od sihra ili ako njegovo tijelo ili razum opsjedne džinn nevjernik koji ga tjera na činjenje grijeha i čovjek mu se ne može oduprijeti, njemu učenje rukje postaje VADŽIB ILI OBAVEZA, bilo da čovjek uči sam sebi ili da ode nekome ko ima sa time iskustva.

Na kraju, rekao je šejh Ibn Baz, rahimehullah: “ONAJ KOJI POTRAŽI LIJEKA PUTEM RUKJE, NE IZLAZI IZ SKUPINE ONIH KOJI ĆE UĆI U DŽENNET BEZ POLAGANJA RAČUNA.“

Ko želi opširnije o značenju ovoga hadisa, neka se vrati na sljedeća djela: Fethul-Bari, 11/409, poglavlje: Jadhulul-Džennete sebu’ne elfen bi gajri hisab, zatim, Sahihul-Muslim šerhun-Nevevi, 10/211; Fethul-Kadir šerh Edž-Džami‘a es-Sagir. 87.

Na pitanje odgovorio: Ebu Bilal – svršenik Medinskog fakulteta
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvaženi brat u islamu, mnogo je toga što bi se trebalo spomenuti da bi odgovor na vaše pitanje bio potpun. Mi ćemo vam spomenuti samo nekoliko najbitnijih stvari, nadajući se da vam neće smetati ako odgovor bude duži, želeći da se i drugi okoriste ovim odgovorom.

Prvo, to što ste spomenuli da ste imali pogrešno ubjeđenje u pogledu farza i sunneta jeste stvar rasprostranjena kod velikog broja ljudi našeg podneblja. Tako ćemo naći da veoma mnogo ljudi koji dolaze u džamiju znaju da postoji nešto što se zove sunnet i nešto što se zove farz, ali stvarna razlika kod njih u tome ne postoji, tj. obje spomenute stvari su obaveza. Ovakvo ubjeđenje je neispravno, a u praksi ostavlja mnogo negativnih posljedica. Jedna od najgorih posljedica koje može polučiti ovo ubjeđenje jeste da čovjek koji nema vremena niti mogućnosti u datom momentu da klanja i sunnete i farze, a ima vremena da klanja samo farze, ostavlja namaz u potpunosti, zato što smatra da ne postoji razlika između sunneta i farza.

Drugo, šta je to stvarna razlika između sunneta i farza? Ne želeći da vas opterećujemo definicijama sunneta i farza koje su islamski učenjaci spomenuli u svojim djelima (kao i to da su hanefijski učenjaci napravili razliku između farza i vadžiba), mi ćemo vam to rezimirati na nači koji može shvatiti svaka osoba. Jednostavno kazano, farz je ono što je muslimanu strogo naređeno. Ko uradi stvar koja je farz, zbog toga ima nagradu, a ako izostavi činjenje spomenute stvari, zaslužuje kaznu. Sunnet u terminologiji pravnika jeste djelo koje nije strogo naređeno, već je njegovo činjenje pohvalno. Onaj ko uradi stvar koja je sunnet, zbog toga ima nagradu, a ako izostavi njeno činjenje, nije grješan zbog toga.

Na osnovu spomenutoga možemo kazati: muslimanu je stroga obaveza da klanja pet dnevnih namaza koji se ogledaju u sljedećem: dva rekata farza sabah-namaza, četiri rekata farza podne-namaza, četiri rekata farza ikindija-namaza, tri rekata farza akšam-namaza, i četiri rekata farza jacija-namaza. To je ono što je muslimanu strogo naređeno i onaj ko klanja spomenute namaze može zbog toga očekivati veliku nagradu od Uzvišenog Allaha, a onaj ko ne klanja spomenute namaze, počinio je veliki grijeh i zaslužuje veliku kaznu. Što se tiče sunneta (nafile ili dobrovoljnih namaza u toku dana), to su namazi koje ako čovjek bude klanjao, zbog toga ima veliku nagradu, a ako izostavi klanjanje sunneta, neće biti grješan i ne zaslužuje kaznu.

Treće, treba da znaš, cijenjeni brate u islamu, da sunnet-namazi, dobrovoljne nafile koje se klanjaju nisu na istom nivou i stepenu pohvalnosti. Sve to je shvaćeno iz hadisa Allahovog Poslanika i njegove prakse. Tako ćemo naći da Allahov Poslanik nikada nije izostavljao sabahske sunnete, pa čak i kada bi bio na putovanju. O nagradi klanjanja dva rekata sabahskih sunneta izrečeni su posebni hadisi, što nedvosmisleno ukazuje da vjernik ne bi trebao da izostavlja sabahske sunnete. Kazao je Allahov Poslanik: “Dva rekata sabahske nafile vrednija su od dunjaluka i onoga što je na njemu.” (Buharija i Muslim)

Također, Allahov Poslanik je obećao posebnu nagradu onom muslimanu koji ustraje u klanjanju dvanaest rekata dobrovoljnog namaza u toku jednoga dana, što obuhvata: dva rekata prije sabahskog farza, četiri rekata prije podnevskog farza i dva rekata nakon podnevskog farza, dva rekata nakon akšamskog farza i dva rekata nakon jacijskog farza. Isto tako, muslimanu je propisano da kada god uđe u džamiju, klanja dva rekata prije nego što sjedne, dva rekata poznata kao pozdrav džamiji – tehijjetul-mesdžid.

Četvrto, jedna od manje poznatih stvari koja se vezuje za ovu temu svakako je i pitanje gdje se klanjaju obavezni farz-namazi, a gdje sunneti (dobrovoljna, nafila). Što se tiče obaveznih namaza, muslimanima (muškarcima) je propisano da te namaze obavljaju u džamiji. To je obaveza svakom punoljetnom i razumnom muslimanu do kojeg dopire ezan koji bi se proučio bez razglasa. Kada je Allahovom Poslaniku došao slijepac i tražio dopuštenjeda ne prisustvuje zajedničkom namazu koji se klanja u džamiji, Allahov Poslanik ga je upitao da li čuje ezan, pa kada je potvrdno odgovorio, Allahov Poslanik mu nije dopustio da odsustvuje od zajedničkog namaza.
Što se tiče sunneta, njih je, shodno riječima i praksi Allahovog Poslanika, bolje klanjati u kući. Allahov Poslanik je kazao: “Najbolji čovjekov namaz je onaj koji klanja u svojoj kući, osim propisanih (farz) namaza.”

Peto, kao što smo spomenuli, sve zabrane i naredbe u islamu nisu na istom nivou i stepenu. Postoje stvari koje su strogo naređene svakom muslimanu (farzi), postoje stvari koje su pohvalne i nije ih obaveza činiti, onaj ko ih bude činio očekuje ga nagrada, a ko ih ostavi, neće biti grješan. Kao što postoje stvari koje su strogo zabranjene svakom muslimanu (harami) a postoje stvari su zabranjene “blažom” zabranom koja ne dostiže stepen strogog harama koje su islamski učenjaci nazvali mekruhom.

Shodno spomenutom, uvaženi brate u islamu, savjetujemo vam da dobro pazite na obavezne farz-namaze i da ih klanjate sa džematom u džamiji, da se što više potrudite u klanjanju sunneta, dobrovoljnih namza u toku dana, zbog svih nagrada koje su obećane onima koji budu klanjali spomenute nafile. Ako dođete u situaciju da možete samo klanjati obavezne farz-namaze, tada nećete biti grješni zbog toga što ste klanjali samo obavezne farz-namaze i što ste ostavili neki od sunneta, dobrovoljnih dnevnih nafila. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: mr.Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com