Alejkumusselam.

Zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice sa šerijatske strane nije jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitr u Bosni i Hercegovini i dijaspora. I ne samo da nije jedino ispravno, nego davanja zekata i sadekatul-fitre na to mjesto je šerijatski sporno jer ubrani zekat i sadekatul-fitri ne dospijeva do korisnika koji su spomenuti u osam fondova u 60. kur'anskom ajetu sure Et-Tevba.
Prema tome, ova fetva je pogrešna i musliman nije obavezan da radi po njoj, niti je griješan ako uradi drugačije.

Razlozi neispravnosti ove fetve
Prvo: Nema razilaženja među učenjacima da je pravo i obaveza muslimanskog vladara da sakuplja zekat od onih koji su dužni da ga daju i da ga dostavi u osam šerijatom propisanih fondova. Ovaj propis se odnosi na pravednog vladara i na uzimanje zekata na vidljivi imetak, poput stoke (ovaca, krava i deva), poljoprivrednih plodova i usjeva i slično. Na ovome je idžma'u ashaba, tabi'ina i imama mudžtehida.
A ako je vladar nepravedan, ili imetak skriven, poput novca, trgovačke robe i slično, oko obaveze sakupljanja od strane vladara i davanja istom učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Detalji, argumenti i stavovi učenjaka oko ovih mes'ela su spomenuti u osnovnim fikhskim knjigama svečetiri mezheba.
Neispravnost spomenute fetve se ogleda u tome što Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nije na stepenu muslimanskog vladara, imama, halife ili velijul-emra, jer se pod muslimanskim vladarom koji je obavezan sakupljati zekat misli na onog ko ima stvarnu vlast u svojim rukama: vojsku, policiju, zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, a Islamska zajednica ne samo da nema vlast nego je ona samo udruženje građana koje zastupa interese muslimana na ovim prostorima.

Prema tome, šerijatski propis sakupljanja zekata od strane muslimanskog vladara se ne može odnositi na Islamsku zajednicu, niti ona ima pravo da se diže na taj stepen obavezujući da se samo njoj daje zekat i zabranjujući i smatrajući neispravnim da ga neko drugi sakuplja jer ona nije na nivou imama niti halife. A što se tiče tzv. “Menšure” i onog što navodno proizilazi iz nje to nije vrijedno komentara. Oko toga da Islamska zajednica ne predstavlja vlast se ne bi trebali dvojica razumnih razići. Niti je ona poput islamske vlasti, niti mijenja islamsku vlast u njenom odsustvu jer nema izvršnu vlast a kamoli zakonodavnu i sudsku, nego najviše što se može za nju reći je da ona organizira, uređuje i usmjerava vjerski život i običaje muslimana ovih prostora.

Sa druge strane, prikupljanje zekata u muslimanskim zemljama danas u svijetu je otprilike onako kako navodi dr. Mustafa Hasani u svom tekstu pod naslovom “Modeli organiziranog prikupljanja i distribucije zekata u svijetu”, u kojem je on analizirajući današnju situaciju u svijetu, ustanovio da postoje tri oblika organizacije prikupljanja zekata:
1. Davanje zekata je obaveza propisana zakonom države (zekat je obaveza propisana zakonom u šest država: Saudijskoj Arabiji, Maleziji, Libiji, Pakistanu, Sudanu i Jemenu.)
2. Davanje zekata je dobrovoljno, nije obavezno zakonom, ali se država javlja kao osnivač agencije i fonda za prikupljanje i distribuciju zekata. (Ovaj model prisutan je u: Kuvajtu, Jordanu, Omanu, Kataru, Bahreinu, Bangladešu i Indoneziji. Egipat se izdvaja u odnosu na navedene zemlje time što su oni našli rješenje osnivanjem 1971. Nasir Social Bank Egipta, koja u zasebnom dijelu svojih poslova radi na prikupljanju i distribuciji zekata. On naglašava da ovi fondovi nisu jedine institucije u ovim državama koje prikupljaju zekat. Brojne se dobrotvorne i druge organizacije koje također prikupljaju zekat te se usljed tog mnoštva razvija takmičarski duh u visini prikupljanja zekata.
3. Davanje zekata je dobrovoljno, a muslimanima je prepušteno na volju da izaberu na koji način će se organizirati. (Takav je slučaj sa Indijom, u kojoj djeluju tri različita tipa organizacija koje se bave prikupljanjem i distribucijom zekata.)

Na osnovu ovoga, prikupljanje zekata u BiH od strane Islamske zajednice se može svrstati u treću kategoriju zemalja gdje je davanje prepušteno volji muslimana i gdje se oni organizuju kako hoće i kako vide da je najbolje, tj. iza prikupljanja zekata ove treće kategorije ne stoji država niti to ona organizuje. Zato je neprimjereno da Islamska zajednica ograničava i zadržava monopol ubiranja zekata samo na sebe, jer za takvo ponašanje nema uporište u šerijaskim tekstovima pošto ona ne predstavlja državu, tj. nije na stepenu imama ili halife.
U Saudijskoj Arabiji u kojoj je ubiranje zekata regulisano od strane države, mnoge firme, kompanije i pojedinci daju zekat na trgovačku robu i novac onim korisnicima zekata za koje smatraju i procijene da je najbolje dati. Takođe, skoro sve humanitarne i dobrotvorne organizacije javno sakupljaju zekat. Sve ovo rade jedni i drugi a da im država ili učenjaci ne zabranjuju te aktivnosti niti sugerišu da im je takvo izdvajanje zekata neispravno. Pa se postavlja pitanje kako u jednoj Bosni da se uzima monopol oko ubiranja zekata i zabranjuje i određuje ko ga skuplja i kome se daje s obzirom da sakupljanje zekata nije regulisano na državnom nivou?
Drugo: Spajanje sadekatul-fitra sa zekatom u kontekstu prava i obaveze ubiranja zekata je čisti promašaj. Jer učenjaci kada govore o obavezi muslimanskog vladara da sakuplja zekat misle samo na zekat a ne i na sadekatul-fitr jer je obaveza da on stigne u ruke korisnika prije Bajram namaza. Nije Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, slao prikupljače zekata da sakupljaju sadekatul-fitr pred kraj Ramazana, nego su svaka porodica ili pojedinac sami za sebe izdvajali sadekatul-fitr davajući ga siromašnima na kraju Ramazana prije klanjanja Bajram-namaza. Ovo je bila praksa ashaba, tabi'ina i onih poslije njih.
Sadekatul-fitr se davao u namirnicama, poput pšenice, kukuruza, ječma i graha, a kasnije i riže, brašna i slično, a ne u novcu. Oko ispravnosti davanja sadekatul-fitra u novcu učenjaci imaju podijeljeno mišljenje pri čemu je većina učenjaka da nije ispravno davati u novcu.
Takođe, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u koji fond se daje sadekatul-fitr, da li daje kao zekat u osam spomenutih fondova u ajetu ili samo siramašnima što je bila praksa za vrijeme života Allahovog Poslanika, sallallahu laejhi ve sellem.

Uglavnom ono što je bitno na ovom mjestu spomenuti je da se sadekatul-fitr ne ubire od strane muslimanskog vladara kao što se ubire zekat. A oko korisnika sadekatul-fitra dokazi iz Sunneta ukazuju da se on udjeljuje siromašnim muslimanima, takođe, argumenti Sunneta ukazuju da sredstva u kojima se izdvaja su namirnice poput brašna, graha, riže, kukuruza i slično.
Treće: Ono što je zaprepaščujuće saznanje, da Islamska zajednica sakupljena sredstva od zekata i sadekatul-fitra koristi kao izvore finansiranja same Islamske zajednice, to jest ona od tih sredstava finansira samu sebe u svom raznolikom spektru aktivnosti koje radi: finasiranje medresa, FIN-a, sanacija i održavanje objekata, plate profesora, muallima i službenika IZ-a, i slično. Drugim riječima, Islamska zajednica ne raspodjeljuje zekat i sadekatul-fitr u osam fondova koji su određeni kur'anskim ajetom: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i zaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevba, 60)
Od dokaza sa kojima se potvrđuje da IZ sredstva sakupljena od zekata i sadekatul-fitra koristi za svoje vlastite potrebe je tekst od Mr. Mustafe Hasanija koji u svom radu: “Važnost islamske vlasti u organizaciji i vođenju akcije ubiranja i distribucije zekata sa posebnim osvrtom na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini”, objavljenom u Znakovi vremena, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Vol. 9, Sarajevo, 2006, br. 31, str. 63-78, kaže između ostalog sljedeće: “Kako je u uvodu ovoga rada rečeno, već decenijama Islamska zajednica u BiH vodi akciju ubiranja i distribucije zekata i sadekatu'l-fitra, oslanjajući se na tumačenje koje je ovdje kod nas iznio Husein Đozo. On nije bio prvi koji je kod nas pisao o tome. Prije njega, koliko je nama poznato, pisali su Džemaludin Čaušević i Abdulah Bušatlić, ali je Đozino tumačenje kategorije fi sebilillah prihvatila islamska zajednica i na kraju je realizirano. U svom poznatom radu “Značaj i šeriatska osnova akcije ubiranja i raspodjele zekata i sadekai-fitra” Husein Đozo je zapisao: “Otvaranje Fakulteta iziskivalo je ogromna materijalna sredstva. Tu nam se najbolje ukazuje nužno povezivanje duhovne i materijalne komponente, odnosno duhovnih i materijalnih vrijednosti. Fakultet kao izraz potrebe duhovne komponente pretpostavljao je postojanje solidne materijalne baze. Trebalo je stvoriti tu bazu i pronaći stalne i sigurne nove izvore prihoda. Historija će najbolje pokazati koliko je bio značajan potez i koliko mudra i opravdana odluka organa Islamske zajednice da se u stvaranju nove baze i u pronalaženju novih izvora prihoda orijentira na zekat, zekatu'l-fitr i da reaktiviraju ove izvore i ponovo ih privedu njihovoj pravoj svrsi. Novina koju donosi Ustav IZ-a iz 1990. godine, u odnosu na prethodne Ustave IZ-a odnosi se i na zekat. Naime, ovim

Ustavom zekat, sadekat'l-fitr i prihodi od prikupljenih kurbanskih kožica navedeni su kao izvori stjecanja imovine, čime je priznato faktičko stanje da se gotovo dvije decenije ovom akcijom finansiraju vjerske škole, Fakultet i drugi naučno-istraživački projekti. U tu svrhu ovim Ustavom predviđeno je ustanovljenje zasebnog fonda «Bejtu'l-mala« u kojem će se sakupljati sredstva zekata. Fond je pod nadležnošću Vrhovnog sabora”.
Jedina kategorija pod koju bi sebe Islamska zajednica mogla ubrajati i pravdati za uzimanje i korištenje sredstava zekata i sadekatul-fitra je kategorija “fi sebilillahi”, tj. “u svrhe na Allahovom putu”. Analizirajući dokaze, mišljenja i stavove učenjaka o kategoriji “fi sebilillahi” može se reći da se pod ovom kategorijom prvenstveno misli na borbu na Allahovom putu, tj. džihad, oko ćega nema razilaženja među učenjacima. Učenjaci se razilaze oko nekih detalja, tj. da li u to ulazi mimo opremanja borca na Allahovom putu i priprema za džihad, kupovina oružja, obuka i slično. Po mnogim učenjacima u ovu kategoriju ulazi i davanje zekata za obavljanje Hadždža onima koji ga nisu obavili, na što ukazuju prihvatljivi hadisi koje bilježe Ebu Davud i Ahmed. Takođe, u ovu kategoriju po mnogima spadaju i oni koji traže šerijatsko znanje, a u savremeno doba mnogi Kolegiji islamskog prava i mnoge Komisije za fetve su dozvolile da se pod ovom kategorijom daje zekat za davetske aktivnosti. Nema sumnje da je stav nekih učenjaka da se pod ovom kategorijom misli na sve oblike hajra (kullu vudžuhil-hajri) ništavan, jer iz njega proizilazi da nije bilo potrebe da se spominju sve druge kategorije u koje se daje zekat jer ih “svi oblici hajra” obuhvataju. Prema tome, pod ovom kategorijom zekat se može dati mudžahidu (tj. za džihad), za obavljanje Hadždža, studentu šerijatskog znanja i za davetske aktivnosti.

Nema sumnje da se korištenje prikupljenih sredstava od zekata i sadekatul-fitra kao izvor finansiranja Islamske zajednice ne mogu pravdati kategorijom “fi sebilillahi” jer prelaze okvire mogućeg značenja ove kategorije zekata.
Iz ovog proizilazi da je davanje zekata i sadekatul-fitreta IZ-e veoma upitno i diskutabilno sa strane neadekvatne raspodjele tih sredstava onima koji zaslužuju da ih dobiju, poput siromašnih muslimanskih porodica širom Bosne i Hercegovine. Zaista je žalosno saznanje da se sredstva od zekata daju bogatim profesorima fakulteta, nastavnicima medresa, muallimima, hodžama i drugim, a da se istvremeno zapostavljaju siromašne i neimućne muslimanske porodice koje su najpreče da dobiju zekat.

Nakon svega kazanog može se kazati da je fetva po kojoj je zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitra ne samo pogrešna i neobavezujuća sa strane šerijatskog tumačenja ovog pitanja, nego da ona predstavlja zloupotrebu emaneta i povjerenja koji se daje Islamskoj zajednici.
Ispravno je da Islamska zajednica ima obavezu i pravo kao najveće i najjače udruženje muslimana u našim krajevima da što bolje i kvalitetnije organizuje prikupljanje zekata i sadekatul-fitra (s tim da ga dostave korisnicima prije klanjanja Bajram namaza) i da ga distribuira istinskim korisnicima, tj. onima koji ulaze u osam spomenutih fondova u kur'anskom ajetu. Pri tome nemaju pravo monopola u ovome te da uskraćuju pravo bilo kojim drugim udruženjima i organizacijama da se bave istim poslom.

Napomena: Ako bi neko prigovorio gore spomenutom da vodi u cijepanje i podjelu muslimana, da vodi u raskol i huška na Islamsku zajednicu, te da ko sam ja i meni slični da prigovaramo jednom gigantu IZ, i tome slično, odgovor bi bio sljedeći: Obaveza učenih je da popravljaju stanje i ukazuju na propuste i devijacije kako pojedinaca tako i organizacija. Pa kao što ukazuju na pogrešno tumačenje vjere u akidi, poput devijacija sufija, šija, maturidija, izmišljanja kojekakvih svetišta (Lastavice, djevojačke pećine i slično), i slično, negiraju i bore se protiv mnoštva novotarija, poput mevluda, četeresnica, hatmi, sedmina, ramazanskih i drugih muzičkih festivala, salla, i slično, tako isto obaveza učenih je da pojasne ovu pogrešnu fetvu oko prikupljanja zekata i sadekatul-fitra, jer nama razlike između prvog i zadnjeg osim što je zadnje osjetljiva tema jer “dira u džep i finansije”. Međutim, ovaj din je emanet na našim plećima, dužni smo da istinu pojašnjavamo i radimo po njoj. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema razilaženja među učenjacima i islamskim pravnicima da je šart valjanosti prodaje da prodavač bude vlasnik onoga što prodaje ili da bude opunomoćen od vlasnika da prodaje, tj. da je prodaja onoga što ne posjeduje ili onoga zašto nema punomoć ništavna. (pogledaj: El-Mesu'atu el-fikhijje el-kuvejtijje, 9/15)

Izuzetak ovom propisu je prodaja SELAM (tj. prodaja nečega što prodavač prilikom prodaje ne posjeduje a oko čijih osobina se prodavač i kupac detaljno dogovore, pri čemu kupac daje novac na licu mjesta a prodavač dostavi dogovorenu robu u vrijeme kako se dogovore) oko čega nema razilaženja među učenjacima. Dozvola prodaje SELAM je potvrđena u vjerodostojnom Sunnetu, s tim da ima svoje šartove koje treba ispuniti da bi bila ispravna.

Takođe, izuzetak prodaje onoga što se ne posjeduje je prodaja FUDULI (prodaja tuđeg imetka bez njegove dozvole) oko čega postoji razilaženje među učenjacima.

Dokazi sa kojim učenjaci dokazuju zabranu prodaje onoga što se ne posjeduje su dva vjerodostojna općepoznata hadisa:

Prvi – hadis kojeg prenosi Hakim ibn Hizam, radijallahu anhu, u kojem je došlo je on rekao: „O Allahov Poslaniče, dođe mi čovjek hoće da kupi od mene ono što ja nemam, mogu li mu prodati ono što je na pijaci (tržnici)?“ On mu odgovori: „Ne prodaji ono što ne posjeduješ“.
Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed i Bejheki. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hazm, Ibn Hibban i Albani, a dobrim Timizi, Bejheki i Šujab Arnaut.

Drugi hadis – od Abdullah ibn Amra, radijllahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nije dozvoljena: prodaja sa pozajmicom, dva šarta u prodaji, zarada na onome što se ne može garantovati niti prodaja onoga što ne posjeduješ“.
Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Hakim i Bejheki. Vjerodostojnim su ga ocjenili Tirmizi, Hakim, Albani i Šuajb Arnaut.

U značenju ova dva prenešeno u drugim rivajtima je još nekoliko hadisa.

Ovi hadisi jasno i nedvosmisleno ukazuju na zabranu prodaje robe koja nije u vlasništvu onog ko prodaje.

Ako se prodaja robe vrši na način kako je opisano u pitanju, tj. da prvo prodaju robu koju reklamiraju na stranici a koju ne posjeduju, a zatim kupe tu robu sa neke druge stranice (ili svejedno kako i odakle), onda nema sumnje da takav način prodaje potpada pod zabranjeno prodavanje onoga što se ne posjeduje.

Takva prodaja sa strane Šerijata je batil (ništavna) i oni koji to rade imaju grijeh kod Uzvišenom Allaha ako to rade sa znanjem o zabrani istog.

Takođe, kao što prodaja robe koja se ne posjeduje nije dozvoljena prodavaču tako isto nije dozvoljena ni kupcu koji zna da se prodaje na zabranjen način.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko naplaćivanja hidžame učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Razlog ovog razilaženja je oprečnost i kontradiktornost hadisa koji govore o ovoj temi.

Rezime stavova učenjaka i argumentacija istih se sastoji u sljedećem:

Prvo mišljenje: dozvola naplaćivanja hidžame.

Ovo je stav većine učenjaka hanefijskog, malikijskg, šafijskog i hanbelijskog mezheba. Oni svoj stav dokazuju hadisom mutefekun alejhi (tj. kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima) od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je uradio hidžamu i platio hadždžamu (osobi koja radi hidžame) njegov rad“, a kod Buharije je dodatak u kojem je došlo: „A da je znao pokuđenost (plaćanja) ne bi mu platio“.

Takođe, kažu da je činjenje hidžame dozvoljena korisna djelatnost te je dozvoljeno i naplaćivanje te djelatnosti poput zidanja i šivenja. Ljudi imaju potrebu za hidžamom a ne mogu naći nekoga ko će je raditi dobrovoljno, zato je dozvoljeno plaćanje i naplaćivanje iste poput dojenja djeteta.

Drugo mišljenje: zabrana naplaćivanja hidžame, a ako mu se da nešto bez ugovora ili šartovanja dozvoljeno mu je uzeti s tim da ga koristi za hranu životinja ili održavanje svog alata, a nije mu dozvoljeno koristit za hranu.

Ovo je stav hanabila u drugom rivajetu od imama Ahmeda. Zabranu naplaćivanja dokazuju hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Rafie ibn Hadidža, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Cijena (kupoprodaja) psa je pogana (ogavna), plata prostitutke je pogana (ogavna), i zarada hadždžama (onog ko radi hidžamu) je pogana (ogavna)“.

Bilježi Nesai u svom Sunenu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio naplaćivanje hadždžama, prodaju psa i naplaćivanje parenje mužijaka“. Vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.

A dozvolu korištenja za hranu životinja dokazuju hadisom kojeg bilježi imam Ahmed u svom Musnedu u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o zaradi hadždžama (onog koji radi hidžame), pa je rekao: „Nahrani svoju životinju“. Vjerodostonim ga ocjenjuje Šuajb Arnaut.

Treće mišljenje: pokuđenost naplaćivanja hodžame.

Dokazuju to spajanjem svih gore spomenutih hadisa, tj. hadis u kojem je došlo da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, platio hadždžamu ukazuje na dozvolu, a ostali hadisi u kojima je došla zabrana se spuštaju na stepen pokuđenosti zbog prvog, a hadis u kojem je došlo da se zaradom nahrani stoka ukazuje da je u tu svrhu najpreće trošiti zaradu.

Stav najbliži ispravnom je treće mišljenje, a Allah zna najbolje.

Mnogi učenjaci koji su na stavu dozvole naplaćivanja hidžame, smatraju da je pokuđeno uzeti ovaj posao kao zanimanje zbog spomenutih hadisa i zbog toga što ova profesija u sebi sadrži poniženje i mizernost.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Učenje zikrova poslije namaza nije vadžib nego sunnet, oni se uče nakon predavanja selama farz namaza a prije klanjanja suneta (ako ih ima poslije farza). Na ovo što je kazano jasno ukazuju vjerodostojni hadisi. U Buharijinom Sahihu se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da se u vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ljudi završavali propisane namaze zikrilo sa podignutim glasom, i rekao je: “Znao bih da su završili (namaz) sa time (zikrom) kada bi ga čuo”.

Takođe, od nedvosmislenih hadisa koji presuđuju po ovom pitanju su:

Hadis od K'ab ibn Udžreta, radijallahu anhu, koji bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Riječi (zikrovi) koje se izgovore na kraju svakog propisanog namaza neće iznevjeriti onoga koji ih izgovara: 33 puta SUBHANALAH, 33 puta ELHAMDULILLAH i 34 puta ALLAHU EKBER”.

Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslije svakog propisanog namaza govorio: “LA ILLAHE VAHDEHU LA ŠERIKE LEH ….”

Prema tome, u oba hadisa je jasno naznačeno da se ovi zikrovi izgovaraju nakon “propisanog namaza”.

Zato je većina učenjaka, kako prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bariju” (3/80) sve ostale rivajete u kojima je spomenut opći izraz “poslije svakog namaza” ograničila sa ovim što je došlo u hadisu K'ab ibn Udžreta, radijallahu anhu.

A što se tiče zikra poslije nafile ili suneta, skupina učenjaka je na stavu da se ne uči ništa jer se prenešeni zikrovi odnose samo na farz namaze, dok druga skupina smatra da nema smetnje da se određeni zikrovi prouče i nakon suneta i nafile.

Kada je šejh Bin Baz upitan da li se zikri sa prenešenim zikrovima samo poslije farza ili može i poslije suneta, odgovorio je da se svi zikrovi uče poslije farzova osim što se nakon predavanja selama na kraju suneta i nafila izgovori sljedeće: 3 PUTA ESTAGFIRULLAH, ALLAHUMME ENTE ESSELAMU VE MINKE ESSELAMU TEBAREKTE JA ZEL DŽELALI VEL IKRAM. A ovo je preneseno u vjerodostojnom hadisu od Sevbana, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu gdje je on kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi predao selam nakon namaza izgovorio bi tri puta ESTAGFIRULLAH …”. Znači, u hadisu nisu spomenuti propisani namazi niti nafile namazi, pa tako obuhvata i jedne i druge. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

U hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza poslije sabaha (farz namaza) sve dok Sunce ne izađe, i nema namaza poslije ikindije sve dok Sunce ne zađe”.

A u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ukbe ibn Amira, radijallahu anhu, je došlo da on kaže : “Tri su vremena u kojima nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da klanjama i da ukopavamo njima svoje umrle: kada Sunce izlazi dok se ne podigne (na visinu koplja), kada je Sunce u zenitu sve dok malo ne pređe i kada Sunce počne da zalazi”.

Ova dva hadisa ukazuju na to da nije dozvoljeno klanjati opću nafilu nakon što se klanja farz sabaha pa sve dok Sunce ne izađe i podigne se na visinu jednog koplja. Takođe, nije dozvoljeno klanjati opću nafilu nakon što se klanja farza ikindije pa sve dok Sunce zađe. S tim da je dozvoljeno u svim ovim vremenima naklanjati propuštene farzove.

Takođe, dozvoljeno je, po ispravnom mišljenju učenjaka, da se u ovim vremenima klanjaju nafile koje se klanjaju sa povodom kao Tehijetul-mesdžid, namaz prilikom pomračenja Sunca i Mjeseca, dženaza namaz i slično. Hadisi ukazuju na zabranu ukopavanja umrlih u tri vremena: kada Sunce izlazi dok se ne podigne (na visinu koplja), kada je

Sunce u zenitu sve dok malo ne pređe i kada Sunce počne da zalazi.

Sa druge strane, bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: „ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikrullah (spominjao Allaha, zikrio, dovio) u svakom stanju“. To jest, to je činio stojeći, ležeći, kretajući se, jutrom, noću, danju, i tako dalje. Takođe, prenesene su dove i zikrovi koje je uči i na koje je podsticao da se uče i to zikrovi i dove pred spavanje, nakon buđenja, poslije sabaha, jutarnji zikr, u toku dana, večernji zikr, pri ulasku u kupatilo ili klozet, pri izlasku, …

A sve ovo ukazuje da je učenje dova, Kur'ana i zikrenje dozvoljeno u svim vremenima, a u određenim vremenima je mustehab.

Prema tome, zabrana je došla u spomenutim vremenima u pitanju ona se odnosi posebno za klanjanje opće nafile i ukopavanja umrlih, a ne zikrenja, dovljenja, učenja Kur'ana, pa čak i naklanjavanja farza i klanjanja nafila sa povodom. A ovo znači da tvoja praksa nema uporište u šerijatskim tekstovima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com