Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Pitanje propisa bavljenja glumom, u općem smislu svejedno bilo za muškarca ili ženu, obradio sam detaljnije u knjizi „U Islamu je odgovor“ (str. 465-481), pa evo tog teksta:

ŠERIJATSKI STATUS GLUME

Onaj ko posmatra stanje muslimana u islamskom svijetu vidjeće ogromno čudo od udaljenosti muslimana od Allahovog Šerijata.

Od mnoštva izopačenosti posebno pada u oči skretanje sa Upute Šerijata većine onih koji se pripisuju savremenim umjetnostima raznih boja i vrsta. U poimanju umjetnosti, njenom razumijevanju i praktičnom upražnjavanju potpuno slijede zapadne teorije i pravce zasnovane na činjenju umjetnosti nečim svetim i na potpunoj umjetničkoj slobodi, pa su na tim osnovama izgradili svoj praktični umjetnički život tako da je umjetnost dospjela do vrhunca izopačenosti oličene u nemoralu i pornografiji što se potpuno kosi sa

Šerijatom, zdravom pameti i ljudskom prirodom.

Ovakvi, pošto se smatraju muslimanima i prezentuju svoju umjetnost muslimanima, imali su potrebe da pronađu nekog ko će im dozvoliti upražnjavanje zabranjenih umjetnosti kako bi obmanuli mase muslimana čiji život je vezan za islamske propise. Pa se i pojavila skupina takvih obučenih u odjeću učenjaka koji su im ohalalili ono što rade a što ne bi prihvatila ni vjera ni profinjen ukus a da ne govorimo najbolja vjera Islam. Prirodno tome, ustala je druga skupina koja zabranjuje umjetnosti uopćeno i pojedinačno zbog onog što vidi od ružne i iskvarene stvarnosti te pojave.

S toga je vadžib da se prouče osnove i praksa umjetnosti i izvagaju vagom Šerijata, pa ono što mu je oprečno da se pojasni u visini te oprečnosti a ono što je dozvoljeno uz ispunjenje određenih šartova da se, takođe pojasni, a sve to kako se ne bi išlo ni u jednu krajnost, totalnog ohalaljivanja svega što postoji od umjetnosti ili potpunog zabranjivanja istog[1].

Glumačka umjetnost

Tema ove studije je vezana za umjetnost glume, svejedno bilo to ono što vidimo na pozorišnim binama, bioskopima ili u savremenim medijima od radija, televizije, interneta i slično.

Važnost govora o ovoj temi se ogleda u nekoliko tačaka[2]:

– Opće iskušenje ovom pojavom, naročito sa napretkom tehnike, što je odvelo velike mase ljudi da provode veliki dio vremena u igri, zabavi i razonodi.

– Mnoštvo pozivača u raskalašenost, nemoral i svakojake vrste bestidnosti putem knjiga, časopisa, romana i slično.

– Jako razilaženje među učenjacima oko šerijatskog statusa glume u osnovi i to ako se pretpostavi da je čista od svih harama.

– Potpadanje pod uticaj zapadnih ideja o umjetnosti čak od strane nekih kojima se pripisuje šerijatsko znanje koji ubrajaju u uzvišeni vid glume pozorišne predstaveŠekspira kod Engleza i Voltera kod Francuza.

– Glumačka umjetnost ima ogromnu i opasnu ulogu u promjeni i oblikovanju ubjeđenja i uvjerenja gledalaca, zbog toga je gluma na optuženičkoj klupi zbog mnogih pitanja: ona je optužena da nije učinila ono što je obavezna spram Ummeta, vjere i islamske misli, sa druge strane gluma je optužena za otvaranje vrata i davanje svih mogućnosti za promovisanje zapadnih ideja, takođe je optužena za odvraćanje i skretanje ambicija omladine ovog Ummeta sa akide i rada za ovu vjeru na zadovoljavanje dunjalučkih i tjelesnih poriva i strasti i bavljenje površnim i nebitnim stvarima posmatrajući svoj život kroz živote nestvarnih, avanturističkih i izmišljenih filmskih likova.

– Takođe, važnost glumačke umjetnosti se ogleda kroz njenu svakodnevnu prisutnost u kućama ljudi, pa tako na samom početku dana oni nude svoju robu kroz najavu filmova, serija i pozorišnih komada koji nas očekuju taj dan tako da opsjednu misli i srca djece i odraslih u iščekivanju emisija i programa koje vole.

O temi šerijatskog statusa glume je napisano mnogo knjiga a u narednom tekstu biće izložen rezime onog što je napisano o tome.

Ciljevi umjetnosti kod umjetnika

Pošto su ciljevi umjetnosti usko povezani sa praktičnim ponašanjem samih umjetnika, takođe sa druge strane da bi što bolje razumjeli stvarnost umjetničkog svijeta, neophodno je na ovom mjestu da se u kratkim crtama osvrnemo na ciljeve umjetnosti kod samih umjetnika.

Često se govori o ciljevima umjetnosti u knjigama umjetnika tako što navode mnogobrojna mišljenja filozofa i onih koje nazivaju estetičarima. Oni raspravljaju o glavnoj ulozi umjetnosti i određuju njene ciljeve, međutim, dva se mišljenja koja se posebno ističu kada govorimo o ciljevima umjetnosti kod umjetnika:

Prvo mišljenje[3]: da je umjetnost uzvišenija od toga da ima neki određeni cilj, nego je ona cilj sama po sebi, a to je ono što ona daje od užitka, slasti i zadovoljstva, a umjetnici opisuju tu slast i to zadovoljstvo sa imenom ljepota i nju stavljaju kao cilj umjetnosti. Ljepota kod umjetnika je sama slast i užitak i to kod njih nema veze sa dobrom i zlom niti sa istinom i batilom. Umjetnik se kod zagovarača ovog mišljenja ne veže sa moralnim, vjerskim, društvenim ili filozofskim ciljem, a to je ono što oni nazivaju slobodom umjetnika.

Ovo mišljenje zastupa mnogo filozofa od kojih su između ostalih Aristotel, Platon i Kant. Zatim je ovaj pravac obnovljen 1850. u Francuskoj pod parolom “Umjetnost za umjetnost”[4]. Ovaj pravac slijede mnogi muslimani koji se pripisuju umjetnosti. Znači, rezultat ove teorije “Umjetnost za umjetnost” je stav da umjetnik treba imati slobodu u izražavanju svoje umjetnosti i da ne treba biti odgovoran za posljedice svog umjetničkog djela, čime je slobodi samoj po sebi data viša vrijednost.

Drugo mišljenje: da umjetnost ima određen cilj i korist pored toga što je on vid izražaja o ljepoti. Ovaj stav su izabrali moralisti i vjernici i mnogi filozofi od prvih i potonjih a između ostalih među njima je Sokrat[5].

Zatim su se zagovarači ovog mišljenja međusobno razišli oko tog cilja i te koristi na nekoliko mišljenja, od kojih su sljedeća: da je cilj umjetnosti prikazivanje stvarnosti, izražavanje nekih dubokih značenja, eliminisanje stanja usamljenosti, pročišćavanje ahlaka, otkrivanje istine, istraživanje prirode i opravdanja postojanja čovjeka, i mnogi drugi.

Dok sa druge strane, neki muslimanski istraživači smatraju da je uloga umjetnosti da je uloga umjetnosti “prenošenje i dostavljanje najuzvišenijih i najboljih vrijednosti, ideja i osjećanja drugima na lijep i uticajan način tako da čovjek od toga ima koristi pored toga što utiče na njegovo ponašane”[6]. Dok drugi dodaju neke druge ciljeve umjetnosti: odgoj mladih naraštaja, čuvanje muslimanskog društva i liječenje njegovih problema, zasađivanje plemenitih vrijednosti i izgradnja humanih osjećanja[7].

Definicija glume

Kaže profesor Ahmad Ez-Zejjat da je gluma “oponašanje grupe ljudi neki stvarni ili izmišljeni događaj koji ne izlazi iz stvarnosti ili mogućeg”[8]. Dok je Abdusselam Ali Abdulkerim definisao glumu da je ona “imitiranje čovjeka nekog drugog stvarnog ili izmišljenog čovjeka sa određenom namjerom”[9].

Izučavanjem ovih i drugih definicija glume može se konstatovati da se gluma zasniva na nekoliko stvari[10]:

1. Postojanje priče pa makar bila i mala ili događaja koji se može imitirati, svejedno bili stvarni ili izmišljeni.

2. Postojanje glumaca koji glume taj događaj ili priču.

3. Tehnička pravila kojih se pridržavaju glumci.

4. Namjera od glume a to je ostavljanje uticaja.

Vrste glumačkih umjetnosti

Pošto je gluma imitiranje i oponašanje onog što se dešava u životu, a život ljudi se sastoji od ozbiljnih i smiješnih trenutaka, pa su tako i vrste glumačkih predstava vezane za ove dvije strane života. Vrste glumačkih predstava su sljedeće[11]:

Prva vrsta: tragedija koja obrađuje ozbiljnu stranu života i pokreće osjećaj tuge i navodi na plakanje, i uglavnom oslikava velika djela u životu.

Druga vrsta: komedija koja obrađuje smiješnu stranu života, opisuje život običnih ljudi sa ciljem ismijavanja ljudskih mahana.
Ovo su dvije glavne vrste glumačkih umjetnosti i iz njih proizilaze ostale vrste.

Treća vrsta: drama koja predstavlja mješavinu zbilje i smiješne strane života, uzima iz tragedije analizu prohtjeva i osjećanja a iz komedije oslikavanje morala i običaja.

Četvrta vrsta: melodrama čije su najvažnije karakteristike pretjerano podjarivanje nasilja, tragičnih nesreća, smjelog smijeha uz potpomaganje plesom i muzikom.

Peta vrsta: narodne komedije koje su proizašle iz profinjenih komedija a izvode se na prost i nizak način prelazeći granice stida i kulture.

Šesta vrsta: opera koja se zasniva na pjevanju, recitovanju, muzici i ritmu koja se joč naziva i muzičkim pozorištem, takođe u ovoj vrsti glumačke umjetnosti vodi se računa o velelepnoj vanjštini, ukrasima i kićenju.

Istorijski nastanak glumačke umjetnosti

Istorijski korijeni glume se protežu sve do vremena starih Grka gdje su nikle prve poznate tragedije koje su izvođene u obliku glumačkih predstava za vrijeme paganskih dionizijskih proslava.

Što znači da su počeci glume bili vezani za grčku pagansku vjeru. Neki književni kritičari kažu da se počeci glume takođe vežu i za stara crkvena-kršćanska učenja[12]. Dalji razvoj i kontinuitet glumačke umjetnosti ima svoj istorijski tok od Grka preko Rimljana, te srednjeg vijeka i period renesanse pa sve do savremenog procvata i raznovrsnosti glumačke umjetnosti.

A što se tiče muslimana oni nisu poznavali glumu u obliku koji je postojao kod drugih naroda i civilizacija, i to od početka dave Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do otprilike 150 godina unazad. U vrijeme abasijske države muslimani nisu ostavili ni jednu naučnu granu od grčkih nauka a da je nisu prenijeli, preveli i bavili se njome osim njihove književnosti. Oni su se zadovoljili sa književnošću koja bila kod njih, tako da njih nisu došli grčki epovi i glumačke predstave[13].

Gluma u njenom današnjem savremenom značenja nije poznata u arapskom jeziku, ona se pojavljuje tek sredinom prošlog stoljeća. Libanonski kršćani su bili prvi od Arapa koji su, učeći i studirajući u stranim školama i izučavajući zapadnu književnost, preuzeli i prenijeli glumačke umjetnosti u muslimanske zemlje[14].

Šerijatski status glume

Prije nego što navedemo mišljenja učenjaka po ovom pitanju neophodno je da se odredi tačka oko koje se učenjaci razilaze. Termin gluma se u savremeno doba može upotrijebiti u dva značenja:

Prvo značenje: gluma koja je, uglavnom, danas prisutna u stvarnosti umjetničkog svijeta, koja nije ograničena šerijatskim pravilima niti bilo kojim adabima Islama, nego sadrži u sebi skoro sve vrste harama. Oko ove vrste glume nema razilaženja među islamskim učenjacima da je zabranjena, jer je oprečna šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta i ciljevima Šerijata, i ne samo to, nego se suprostavlja šerijatima prijašnjih poslanika, zdravoj pameti i normalnoj ljudskoj prirodi.

Ova vrsta glume je zabranjena zbog toga što u sebi sadrži sljedeće:

– Iskrivljene ideje koje su oprečne Kitabu, Sunnetu i idžmau Ummeta.

– Prisustvo otkrivene žene i onog što proizilazi iz toga od nemoralnih riječi i djela, a Uzvišeni kaže u prijevodu značenja: “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje” (En-Nahl 90).

– Korištenje muzičkih instrumenata.

– Poučavanje lošim, niskim i nemoralnim običajima koji se suprostavljaju vjeri, lijepom ahlaku i zdravoj prirodnosti čovjeka, poput: sposobnost krađe, otimačine, ubistva, neposlušnosti roditeljima, jedenju i pijenju harama, zabranjenom miješanju žena i muškaraca, prostim i bestidnim riječima, i mnogim drugim običajima.

A Uzvišeni Allah kaže u prevodu značenja: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava” (El-Maide 2), i kaže: “I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen” (El-E'araf 56).

Komentar: Tvrdnja da su islamski savremeni učenjaci složni na zabrani ove vrste glume, koja postoji u stvarnosti i koja sadrži u sebi mnogobrojne harame, je upitna. Jer možemo naći nemali broj učenjaka koji dozvoljavaju bavljenje glumom sa učestvovanjem u glumačkom svijetu onakav kakav postoji.

Drugo značenje: gluma u općem smislu, tj. gluma sama po sebi ne gledajući u harame koji su spojeni sa njom. Ovo je ta tačka, odnosno pitanje oko kojeg islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i ono je cilj ove studije.

Stavovi učenjaka o propisu glume

Savremani islamski učenjaci oko šerijatskog statusa glume kao glume, ne gledajući u harame koji često budu spojeni sa njom, imaju tri mišljenja koja se opet na kraju svode na dva: dozvolu i zabranu.

Prvo mišljenje – Da je gluma dozvoljena pod šartom da bude čista od harama.

Na ovom stavu je većina učenjaka i daija ovog vremena, od kojih su između ostalih Muhammed Rešid Rida[15], Abdullah ibn Humejd, Ibn Usejmin[16], i mnogi drugi.

Drugo mišljenje – Opća zabrana glume. Zastupaju ga neki savremeni učenjaci od kojih su: Bin Baz, Albani[17], Ahmed ibn Siddik El-Gafari autor knjige “Ikametud-delili al hurmetit-temsili”[18], Abdullah ibn Muhammed Ibn Siddik[19], Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd[20] i drugi.

Treće mišljenje – Da je gluma dozvoljena u njenom jezičkom značenju, tj. opće imitiranje i oponašanje pod uslovom da se ostvari sljedećih pet šartova:

1. Da bude dozvoljena shodno potrebi a ne uopćeno.

2. Da je ne prate nikakvi harami.

3. Da se ne glume ona stvorenja za koje nam je došlo u Šerijatu da ih je zabranjeno glumiti.

4. Da gluma ne sadrži u sebi poziv u neki haram.

5. Da ne vodi u haram ili mekruh.

Ovaj stav je izabrao autor magistarskog rada “Hukmu mumaresetil-fenni”[21].

Da se primijetiti da nema velike razlike između prvog i trećeg mišljenja.

Argumenti prvog mišljenja

Oni dokazuju svoj stav dokazima iz Kur'ana, Sunneta, kijasa i razuma.

Prvi dokaz: osnova je da su običaji halal i međuljudski odnosi halal sve dok ne dođe dokaz da je nešto od njih haram, prema tome na onome ko zabranjuje glumu je da dođe sa jasnim dokazom da je ona haram, a sa druge strane u samoj glumi nema nekog munkera niti šerijatski sporne stvari, a Islam nije govorio ni o potvrdi ni o zabrani glume iako je ona postojala kod nemuslimana[22].

Komentar: postoje argumenti koji ukazuju na njenu zabranu čije će pojašnjenje doći prilikom izlaganja argumenata drugog mišljenja.

Drugi dokaz: kijas (analogija) na djela i postupke meleka u kojima se nalazi jasna i nedvosmislena gluma i predstavljanje u liku određenih ličnosti, a meleci su to radili po naredbi njihovog Gospodara, a to u sebi sadrži potvrdu onog što su radili od glume[23].

Od primjera onog što su radili je sljedeće:

1 – Pojavljivanje Džibrila, alejhi selam, u liku beduina u poznatom hadisu o Džibrilu kada je pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o Islamu, imanu i ihsanu. I na kraju hadisa kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ovo je Džibril došao je da vas poduči pitanjima vaše vjere”[24].

Hadis sadrži potpun primjer glume:

– U tekstu hadisa “Dok smo mi sjedili” je dokaz postojanja grupe ljudi koji slušaju i gledaju,

– A tekst hadisa “Došao nam je čovjek u jako bijeloj odjeći” ukazuje promjenu u izgledu, a čovjek nije bio od ljudi nego je bio melek,

– Vođenje razgovora od strane onog koji pita (Džibril, alejhi selam) a zna odgovor kako bi to čuli oni koji slušaju a ne da se on poduči[25].

2 – Dolazak meleka Merjemi u liku čovjeka, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca” (Merjem 17). Kako se može drugačije protumačiti to da joj se melek pokazao u liku muškarca nego da je to vid glume.

3 – Dolazak meleka u izgledu ljudi Ibrahimu, alejhi selam[26].

4 – Dolazak meleka Davudu, alejhi selam, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kada su preko zida hrama prešli, kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. “Ne boj se” – rekli su – “mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristrasan, i na pravi put nas uputi. Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: “Daj ti nju meni” – i u prepirci me pobijedi”. “Učinio ti je, doista, krivo! – reče Davud – “time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.” I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se” (Sad 21-25). Ovo što se desilo od strane meleka prikazivanje davanja pouke Davudu, alejhis-selam, od Allaha, džele še'nuhu.

Kaže Zamahšeri u svom tefsiru: “Njihovo (meleka) traženje presude i njihov govor samo po sebi je bila gluma, jer je gluma snažnije utiče u prekoravanju”[27].

Komentar: Kijas svijeta gajba (tj. pojava meleka) na pojavni svijet je batil, jer se jedan sa drugim svijetom ne mogu porediti, takođe kijasiti (porediti) prikazivanje i imitiranje koje lažno i zamišljeno koje se zove gluma sa stvarnim i istinitim prikazivanjem meleka je neispravno, dok je sa druge strane ovo prikazivanje meleka u liku ljudi stvarnost i istina jer je Allah, džele še'nuhu, dao sposobnost melecima da se mogu tako predstavljati[28].

Na ovo se može odgovoriti iz tri ugla:

1. Meleci su stvoreni u obliku u kojem ih je Allah, džele še'nuhu, stvorio, pa kada se prikažu u ulozi ljudskih bića to se smatra glumom ljudskih likova u njihovom prirodnom liku a ne u prirodi meleka.

2. To što meleci imaju sposobnost da se prikažu u nekom drugom liku ne znači da je to njihovo djelo stvarnost a ne odigravanje uloge nekih drugih stvorenja[29].

3. Za pojavu meleka u stvarnom vidljivom svijetu u liku ljudskog bića ne može se reći da je to stvar gajba jer je gajb ono što se ne vidi.

Treći dokaz: kijas (analogija) na djela nekih poslanika, alejhimusselam, o čemu nas je obavijestio plemeniti Kur'an, a u čemu je sadržan vid glume. Od tih primjera je sljedeće:

1 – Ono što se desilo između Ibrahima, alejhisselam, i njegovog naroda kada im je na plastičan primjer, koji je vid glume, u vidu rasprave pojasnio da nebeska tijela poput Sunca, Mjeseca i ostalih ne mogu biti božanstvo.

Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, reče: “Ne volim one koji zalaze!” A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, on reče: “Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.” A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: “Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!” – A pošto zađe, on reče: “Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate!” (El-En'am 76-79).

2 – Ono što se desilo između Jusufa, alejhisselam, i njegove braće.

Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: “O karavano, vi ste, doista, kradljivci!” Oni im pristupiše i upitaše: “Šta tražite?” “Tražimo vladarevu čašu” – odgovoriše. – “Ko je donese, dobiće kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim!” …” (Jusuf 70-72). Očit primjer glumačke predstave u ovoj priči je to što je Jusuf, alejhisselam, stavio čašu u tovar njegovog brata, jer uistinu njegova braća nisu bili kradljivci pa čak i onaj kod koga je nađena čaša[30].

Četvrti dokaz: kijas (analogija) na djela nekih ashaba u kojima su koristili glumu. A neki od tih primjera su sljedeći:

1. Priča koju prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, o nekom izgladnjelom čovjeku za kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao ko će da ga ugosti tu noć, pa se javio jedan od Ensarija. Pa je sa njim otišao svojoj kući i pitao ženu imaju li šta za jelo, a ona mu je odgovorila da ima samo ono što je pripremila za djecu.Pa joj je on rekao da uspava djecu bez hrane, pogasi svjetiljke, pripremi sofru i da da to hrane što imaju gostu a njih dvoje da se samo prave da jedu.Kad je osvanulo rekao mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je Allah zadivljen onime što ste uradili sa svojim gostom”[31].

Njihovo pretvaranje pred gostom da i ono jedu hranu, što nije bilo istina, ubraja se u glumu, a Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su potvrdili njihov postupak.

2. Primjer uzimanja abdesta Osmana, radijallahu anhu, s ciljem poučavanja ljudi. Došlo je u hadisu “da je Osman uzeo abdest na mjestu Mekaid i rekao: ‘Hoćete li da vam pokažem abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?’ Zatim je abdestio perući dijelove tijela tri puta”[32].

Peti dokaz: Gluma je poput navođenja primjera, a ono je dozvoljeno i plemeniti Kur'an je ispunjen navođenjem primjera.

Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili” (El-Hašr 21).

Komentar: Navođenje primjera se radi riječima a gluma se izvodi i riječima i djelom pa tako nije ispravno kijasiti (porediti) jedno s drugim[33].

Šesti dokaz: Gluma je poput poređenja a poređenje je dozvoljeno te je i gluma dozvoljena.

Komentar: Poređenje biva samo riječima dok gluma biva i riječima i djelom[34].

Sedmi dokaz: Od glume ima koristi jer se ona uzdiže na stepen naučnog i kulturnog usmjeravanja, njome se odgajaju duše i uljepšava ahlak[35].

Komentar: Prvo – ovo je tvrdnja kafira a muslimani ih samo u tome slijede, drugo – složni su muslimani koji slijede uputu da se neće popraviti stanje zadnjih u ovom Ummetu osim sa onim sa čime se popravilo stanje prvih od ovog Ummeta, pa kao što njihovo popravljanje stanja nije bilo sa glumom pa to neće biti ni kod zadnjih od ovog Ummeta[36].

Osmi dokaz: Gluma je od pitanja za koja u Šerijatu nije došla ni potvrda ni negiranje poput zatvora, policije, čuvara i njima sličnih dunjalučkih koristi[37].

Komentar: Nije tačno da Šerijat nije došao sa nečim što negira glumu, došli su šerijatski tekstovi koji zabranjuju laganje i oponašanje kjafira. Sa druge strane, nije ispravno porediti glumu sa gore spomenutim stvarima jer nisu iste vrste.

Argumenti drugog mišljenja

Oni koji smatraju da je gluma zabranjena kažu da je ona haram sama po sebi s jedne strane, a sa druge da je haram zbog tematike koju obrađuje i zabranjenih stvari koje sadrži u sebi.

Prvo – argumenti zabrane glume same po sebi:

Prvi dokaz: Gluma je zasnovana na laganju i to u svemu što se radi od glume, a sve vrste laganja su zabranjene izuzev onih koje je Šerijat dozvolio, a gluma nije od njih.

Komentar iz dva ugla:

1 – Laganje je obavještavanje o nečemu različito onome kako je u stvarnosti, a gluma je priča a ne obavještavanje, a priča je dozvoljena[38].

Odgovor: Za ono što radi glumac sasvim je ispravno reći da je to obavještavanje mimo onog kako je u stvarnosti.

2 – Gluma izlazi iz svojstva laganja time što gledaoci znaju da on glumi.

Odgovor: Znanje gledaoca je stvar koja je izvan samog djela glumca te ne mijenja njegovu suštinu i njegov propis.

Drugi dokaz: Gluma je oponašanje kjafira, jer gluma nije bila poznata kod muslimana nego je došla od njih, a vjera je izgrađena na oprečnosti kjafirima i neoponašanju istih[39].

Komentar: Sve što je od kjafira i što je počelo od njih pa ga preuzmu muslimani ne ubraja se u oponašanje istih, jer je šart da bi se nešto smatralo zabranjenim oponašanjem kjafira da to bude samo svojstveno njima, a gluma nije ono što je karakteristično samo za kjafire[40].

Treći dokaz: Gluma ulazi u strašnu prijetnju za onog ko nasmijava ljude a laže koja je došla u hadisu: “Teško onome ko priča a laže da bi time nasmijao ljude, teško njemu, teško njemu”[41].

Komentar: U hadisu se pod laganjem za koje je došla ova strašna prijetnja misli na lažan govor za koji ljudi koji slušaju misle da je istina, a u glumi gledaoci znaju da on glumi i da to nije stvarnost pa tako se ovaj hadis ne može odnositi na glumu[42].

Drugo – argumenti zabrane glume zbog tematike koju obrađuje

Prvi dokaz: Gluma se može podijeliti u dvije vrste vjersku i svjetovnu. Ako je vjerska onda je to novotarija u vjeri a nama je zabranjeno unositi novotarije u vjeru, a ako je svjetovna onda je u njoj oponašanje onog koga nam je zabranio Allah da oponašamo.

Komentar: Gluma se ne ubraja u ibadete pa tako ne može biti novotarija u vjeri, a sa druge strane postoje šerijatski tekstovi koji svjedoče da je gluma u osnovi dozvoljena. A što se tiče oponašanja kjafira u glumi o tome je već bilo govora.

Drugi dokaz: Gluma ne izlazi iz dvoga: prvo – da se glumi događaj koji je izmišljena legenda ili ono što se nije desilo, drugo – da se glumi ono što se desilo u stvarnosti, a za oboje je došla u Šerijatu zabrana. Prvo, tj. izmišljene legende ili ono što se nije desilo, je čista laž.

A drugo, tj. glumiti istinite događaje, u sebi sadrži mnoštvo spornih stvari poput: ogovaranja, omalovažavanja i ismijavanja sa muslimanima, uznemiravanja muslimana i istraživanja njihovih mahana, takođe zabranjeno imitiranje kao što je došlo u hadisu Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne bih volio da sam imitirao nekog insana da dobijem to i to”[43].

Kometar: Što se tiče laganja već je bilo govora o tome. A zabranjeno imitiranje se odnosi na ono koje u sebi sadrži omalovažavanje i podcjenjivanje. A što se tiče drugih spornih stvari koje su spomenute one su izvan tačke oko koje se raspravljava u ovoj mes'eli, jer je ovde riječ o propisu glume u osnovi.

Treće – argumenti zabrane glume zbog harama koje u sebi sadrži

Ove argumente možemo rezimirati u sljedećem[44]:

– Upražnjavanje glume je vrsta laganja i poučavanje ljudi laganju i čak je i gore od toga jer je se izvodi namjerno.

– Gluma sadrži trošenje imetka u ono od čega nema koristi i gubljenje vremena u onom čemu nema kraja.

– Gluma čini gledaoce saučesnike u mnogobrojnim grijesima poput prešućivanja laganja, ogovaranja kao i gledanje u žene i tako dalje.

– Od sastavnog dijela glume je i prisustovanje žena, te miješanje glumaca i glumica.

– Takođe od sastavnog dijela glume je mijenjanje Allahovih stvorenja koje je zabranjeno kur'anskim ajetima, poput stavljanja perike, skidanje obrva i slično.

Komentar: svi navedeni primjeri su sastavni dio glume koja nije ograničena šerijatskim ograničenjima i pravilima te prema tome ulaze u onu glumu oko koje su složni da je zabranjena. Samim time izlazi iz pitanja oko kojeg se učenjaci razilaze.

– Glumljenje loših uloga i činjenje munkera pri samoj glumi, od primjera toga su: glumljenje uloge kjafira riječima i djelom, glumljenje magarca ili psa, zaklinjanje lažnim zakletvama, glumljenje uloge lažljivca, pijanca i slično.

– glumljenje rodbinske veze sa drugom osobom sa kojom nema nikakve rodbinske veze, poput očinstva, takođe glumljenje bračnog odnosa sa ženom sa kojom nije u braku.

Komentar: Glumac kada igra neku ulogu on time ne izražava stvarno stanje svog vlastitog života, nego imitira stanje nekog drugog i postupke i riječi druge osobe, a ovakva vrsta dijela su povezana sa nijetom i ciljem[45].

Argumenti trećeg mišljenja

Argumenti trećeg mišljenja ne izlaze van onoga što je spomenuto pri argumentiranju prvog i drugog mišljenja, s tim da je zagovarač ovog mišljenja pokušao da napravi spoj između prvog i drugog mišljenja. On dijeli glumu na tri vrste[46]:

Prva vrsta: Gluma koja nije ograničena šerijatskim pravilima niti bilo kojim adabima Islama, nego sadrži u sebi skoro sve vrste harama. Oko ove vrste nema razilaženja da je zabranjena.

Druga vrsta: Gluma u općem smislu, tj. gluma sama po sebi ne gledajući u harame koji su spojeni sa njom. On smatra da su argumenti onih koji je zabranjuju jači jer je gluma, po njemu, oprečna temeljima Šerijata, njegovim pravilima i šerijatskim tekstovima.

Treća vrsta: Gluma u njenom jezičkom značenju, tj. opće imitiranje. On ovu vrstu glume dozvoljava ako za njom ima potrebe i navodi šartove koje smo već spomenuli za dozvolu ove vrste glume. Ovu vrstu glume i njenu dozvolu on argumentira dokazima koji su spomenuti kod prvog mišljenja.

Radžih (odabrano) mišljenje

Tokom analize suštine glume i njenog izlaganja na tekstove Šerijata i pravila vjere uz proučavanje stavova učenjaka, njihovih argumenata, komentarisanja i odgovaranja na iste, može se konstatovati da je prvo mišljenje učenjaka koje dozvoljava glumu pod šartom da bude čista od harama, da je ovo mišljenje najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje. Dokazi sa kojima je potkrijepljeno ovo mišljenje su veoma jaki a njihovo komentarisanje od strane protivnika ne umanjuje im snagu. Naročito ono što presuđuje po ovom pitanju su primjeri meleka, nekih poslanika i ashaba čiji postupci se ne mogu drugačije protumačiti nego kao vid glume.

Takođe, dozvoljeno je ženi da glumi ali među ženama za razliku od njene pojave pred muškarcima.

A što se tiče šarta da gluma bude čista od harama, na ovom mjestu je neophodno da se ovaj šart precizira. On znači da dozvoljena gluma treba ispuniti sljedeće šartove:

Prvi šart: Da gluma ne sadrži u sebi haram, poput: prisustva žene ako je gluma pred muškarcima, korištenja muzičkih instrumenata, zaklinjanje nečim mimo Allaha, dželle še'nuhu, i tome slično.

Drugi šart: Da se ne glumi ono što nam je došlo u Šerijatu da je zabranjeno ili glumljenje onih osoba čije glumljenje bi izazvalo umanjivanje njihove stvarne vrijednosti, poput:

– glumljenje muškarca ulogu žene,

– glumljenje onih osoba čije glumljenje bi izazvalo umanjivanje njihove stvarne vrijednosti, poput vjerovjesnika, meleka, ashaba i velikih učenjaka ovog Ummeta shodno razilaženja učenjaka oko ovog zadnjeg,

– glumljenje ružnih uloga, poput glumljenja životinja: magarca, psa i majmuna, jer je došla opća zabrana oponašanja istih,

– glumljenje uloge kjafira i izgovaranja otvorenih riječi kufra,

– glumljenje u svijetu gajba, jer to vodi u laganje, praznovjerje i kvarenje akide.

Treći šart: Da gluma ne sadrži poziv u haram i da ne vodi u haram, poput:

– poziv u idejne principe i vrijednosti oprečne Šerijatu poput demokratije i sekularizma,

– poziv u novotarije raznih vrsta,

– pozivanje u grijehe, poput ubistva, zinaluka, krađe, neposlušnosti roditeljima i slično,

– da bavljenje glumom ne odvodi od vjere i obavljanja vjerskih obaveza.

[1] Hukmul-mumaresetil-fenni, Salih El-Gazali, uzeto iz predgovora.

[2] El-Fennu: el-vaki'a vel-me'mul, Halid El-Džurejsi, uzeto iz predgovora.

[3] El-Usul el-džemalije lil-fenni el-hadisi, Hasan Muhammed Hasan, str. 154-167.

[4] El-Mu'adžem el-edebijj, Džebur Abdunnur, str. 197.

[5] El-Usul el-džemalije lil-fenni el-hadisi, str. 167.

[6] El-Fennu el-islami, Salih Eš-Šami, str. 36.

[7] El-Fennu: el-vaki'a vel-me'mul, str. 19-23.

[8] Hukmu mumaresetil-fenni, str. 286.

[9] Ikafu en-nebili ala hukmit-temsili, Abdusselam Ali Abdulkerim, str. 10.

[10] Hukmu mumaresetul-fenni, str. 287.

[11] El-Mesrehijetu el-islamijetu fil-edbil-misrijj, Muhammed Abdulkerim, str. 13-14.

[12] Ikafu en-nebili ala hukmit-temsili, Abdusselam Ali Abdulkerim, str. 10.

[13] Udebaul-areb fil-endelus ve asril-ibi'as, Butros El-Bustani, str. 308.

[14] Tarihul-edeb, Ahmed Ez-Zejjat, str. 427.

[15] Fetava Rešid Rida (3/1091).

[16] Hukmut-temsili fid-d'aveti ilellah, Ebu Abdurrahman Ali Hadi, str. 77, 85 i 89.

[17] El-Bejanu el-mufid an hukmit-temsili vel-enašid, Abdullah Es-Sulejmani, str. 19 i 24.

[18] Ikametud-delil ala hurmetit-temsil, str. 22.

[19] Izaletul-iltibas, str. 42.

[20] Et-Temsilu hakikatuhu tarihuhu ve hukmuhu, str. 59.

[21] Hukmu mumaresetil-fenni, str. 336-339.

[22] Zahiretu fennit-temsili, Muhammed Abdullatif, str. 25.

[23] Et-Temsilu temsilun, str. 34.

[24] Muslim (8).

[25] Et-Temsilu temsilun, str. 42-43.

[26] Suretul Hidžr od 51. do 60. ajeta..

[27] El-Keššaf (3/369).

[28] Et-Temsilu temsilun, str. 52.

[29] Et-Temsilu temsilun, str. 155.

[30] Hukmut-temsili fid-d'avet ilellah, str. 20-30.

[31] Buharija (3514) i Muslim (3829).

[32] Muslim (337).

[33] Et-Temsilu temsilun, str. 51.

[34] Hukmu mumaresetil-fenni, str. 308.

[35] Hukmut-temsili fi d'aveti ilellah, str. 9.

[36] El-Bejanul-mufid, str. 19.

[37] Zahiretu fennit-temsil, str. 22.

[38] El-Bejanuul-mufid, str. 11.

[39] Ikametud-delili, str. 8.

[40] Hukmut-temsili fi d'aveti ilellah, str. 49.

[41] Ebu Davud (4338), Tirmizi (2237), Ahmed (19191), Bejheki (11655), Hakim (132) i Darimi (2758), dobrim ga je ocijenio Tirmizi, Ibn Hadžer smatra da mu je sened jak (Bulugul-meram, broj 1516) i Albani ga je ocijenio takođe dobrim u “Sahihul-džami'i” (7136).

[42] Et-Temsilu temsilun, str. 124.

[43] Ebu Davud (4232), Tirmizi (2427), Ahmed (23899) i Bejheki (10/247), kaže Tirmizi da je hadis dobar vjerodostojan, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Sahiha”.

[44] Et-Temsilu temsilun, str. 36-59 i Ikametud-delil, str. 11-32.

[45] Et-Temsilu temsilun, str. 233-234 i Hukmut-temsili fi d'aveti ilellah, str. 85-86.

[46] Hukmu mumaresetil-fenni, str. 335-339.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim.

Nije mi poznato da je neko od savremenih učenjaka zabranio studiranje psihologije, sociologije i sličnih naučnih oblasti zbog njih samih, odnosno zbog onoga što izučavaju i istražuju. Dovoljno je to da se islamski znanstvenik Ibn

Haldun sa svojom legendarnom knjigom „El-Mukaddima“ s pravom smatra začetnikom nauke o društvu (sociologiji), u toj knjizi su postavljeni temelji ovoj naučnoj oblasti. Nauke poput sociologije, psihologije i slično svoja istraživanja zasnivaju na eksperimentalnim metodama, tako da nema nešto što bi ove nauke u osnovi činilo zabranjenim. Neke teorije i tumačenja unutar ovih nauka su upitne a neke oprečne islamskom tumačenju, ali to ove naučne discipline ne čini zabranjenim.

A što se tiče propisa studiranja ovih ili nekih drugih nauka (fakulteta) na kojima se studenti (i profesori) muškog i ženskog spola mješaju u toku časova i studija, propis ovog pitanja se vraća na propis mješanja spolova u školskim ustanovama, a zatim spuštanje tog propisa na stvarno stanje muslimana.

Propis mješanja spolova u školskim ustanovama

Neopravdano i bespotrebno mješanje muškaraca i žena je po Šerijatu u osnovi zabranjeno. Na to indirektno ukazuju mnogi kur'anski ajeti i vjerodostojni hadisi. To je stav učenjaka svečetiri priznata mezheba, hanefija, malikija, šafija i hanabila. Na zabranu mješanje muškaraca i žena su upozoravali učenjaci ovog Ummeta od njegovih prvih generacija. A štetne posljedice mješanja žena i muškaraca po vjeru, društvo, školstvo, porodicu i slično vidljive su svakome ko je iole realan i objektivan.

Mješanje muškaraca i žena, osim na javnim mjestima, pijacama i slično, nije bilo poznato među muslimanima sve do početka 20. stoljeća kada su se pojavili među muslimanima misionari (pozivači) u zapadnu “kulturu i civilizaciju”, a od čega je sastvani dio mješanje muškaraca i žena. Ovo se desilo najprije u Egiptu, poput književnika Nedžiba Mahfuza, Mustafe Emina, Tahe Husejna i sličnih.

Takođe, pozivanje u miješanje muškaraca i žena, ili smatranje da to šerijatski nije sporno, proširilo čak i na neke učene, daije i one kojima se pripisuje znanje poput dr. Jusufa Kardavija, dr. Hasana Turabija i Rašida Ganušija. A nema potrebe da govorimo o negativnoj ulozi orijentalista i sekularista po tom pitanju.

Obavezan je svaki musliman i muslimanka da praktikuju ovaj propis zabrane mješanja spolova gdje god su to u stanju: u njihovim kućama prilikom zijareta, na svadbama, u školama i slično. Oni se ne smiju pomiriti sa stvarnošću i prepustit se uticaju sredine u kojoj žive nego su obavezni da mijenjaju sredinu u kojoj žive u skladu sa šerijatskim propisima.

Treba znati da nisu sve vrste mješanja žena i muškaraca šerijatski zabranjene, pa tako mješanje žena i muškaraca na javnim mjestima u gradu, autobuskim stanicama, aerodromima, trgovima i trgovinama i slično nije šerijatski zabranjeno. Naravno, žena i muškarac su obavezni na tim mjestima da se pridržavaju islamskih adaba oblačenja, obaranja pogleda, neusiljenog razgovora i slično.

Prema tome, mješanje muškaraca i žena u školskim ustanovama je po Šerijatu zabranjeno.

Propis studiranja na fakultetima gdje su suprotni spolovi pomješani

U velikoj većini univerzitetskih ustanova širom svijeta, pa čak i islamskih zemalja, muškarci i žene su pomješani. Na ovakvim fakultetima musliman i muslimanka nemaju mnogo izbora: ili će studirati u postojećem stanju pomješanosti spolova ili će zbog toga da ostave studije.

Na pitanje: da li dozvoljeno studirati na fakultetima gdje su suprotni spolovi pomješani, odgovor je sljedeći:

Obaveza sljedbenika ovog Ummeta da uče i stiču naučna znanja je u osnovi na stepenu fard kifaje, tj. ako ga obavi jedna skupina spada grijeh sa ostalih.

Mješanje studenata suprotnih spolova na fakultetima je zabranjeno i u osnovi muslimanu nije dozvoljeno studirati na takvim ustanovama.

Činjenica oko koje se dvojica ne bi trebala razići je da su koristi studiranja mnogo veće od štete koja proizilazi zbog zabranjenog mješanja spolova. Takođe, muslimani u tome nemju izbora ili će studirati ili neće. Zabraniti svim muslimanima da stiču naučna znanja na univerzitetima zbog mješanja spolova bi nanijelo veliku i ogromnu štetu čije posljedice bi bile nesagledive. Studiranje muslimanima u ovakvim okolnostima je vid nužde, a u nuždi je dozvoljeno ono što je zabranjeno po općeprihvaćenom šerijatskom pravilu.

Prema tome, studiranje na fakultetima gdje su suprotni spolovi pomješani u postojećem stanju kakvo jeste je dozvoljeno zbog tri razloga:

– zato što su koristi studiranja su mnogo veće od štete koja proizilazi zbog mješanja spolova,

– ostavljanje studija zbog toga bi nanijelo veliku i ogromnu štetu muslimanima kao zjaednici čije posljedice bi bile nesagledive,

– studiranje u ovakvim okolnostima je vid nužde, a u nuždi je dozvoljeno ono što je zabranjeno.

Iz ove dozvole studiranja na fakultetima gdje su muškarci i žene pomješani se izuzimaju dvije skupine i kategorije muslimana:

Prva skupina – osobe (muške ili ženske) koje za sebe znaju ili se opravdano boje za sebe da će zbog mješanja spolova tokom studija vidno narušiti svoje praktikovanje vjere, popustiti i podleći iskušanjima i dovesti svoju vjeru u pitanje, takvima nije dozvoljeno da studiraju osim da se prebace na vanredni studij.

Ili ako ne znaju svoje stanje unaprijed a u toku studija primjete da im ovakav vid školovanja veoma negativno i loše utiče na praktikovanje vjere, njima je obaveza ili da se prebace na vanredni studij ili da napuste studije.

Takođe, roditelji i staratelji koji znaju za svoju djecu da će im ovakvo studiranje vidno narušiti vjeru ili u toku studija to primjete na svojoj djeci, obavezni su da ih spriječe u namjeri studiranja ili da ih prebace na vanredni studij.

Dokaz za izuzimanje ovih osoba su šerijatski tekstovi u kojima se daje prednost vjeri nad drugim koristima kada dođu u koliziju.

Druga skupina – osobe koje slabo uče ili nemaju sklonosti učenju i sticanju znanja tako da je za njih studiranje čisto gubljenje vremena i upropaštavanje imetka. Ovakvim osobama nije dozvoljeno studirati na fakultetima gdje su suprotni spolovi pomješani, jer koristi studiranja zbog kojih je drugima dozvoljeno studiranje kod njih se unaprijed zna da su neostvarive.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ovo pitanje se može podijeliti na dva dijela: upotreba smajlova i upotreba likova (dječaka, dvojčice ili iz crtanih filmova).

Upotreba smajlova

Upotreba smajlova se vraća na propis crtanja živih bića (tj. svega što ima dušu) i upotrebe crteža. Crtanje (rukom) živih bića (ljudi, životinja is lično) je zabranjeno po džumhuru učenjaka ovog ummeta. A što je i ispravan stav na koji ukazuju jasni i nedvosmisleni hadisi.

Većina savremenih učenjaka smatra da je dozvoljeno upotrebljavanje smajlova, jer oni ne potpadaju pod zabranjeno crtanje živih bića. Od tih učenjaka su Sa'd ibn Turki El-Haslan, Muhammed El-Munedžid, Halid El-Muslih, Selman El-Auda, Džemmaz ibn Abdurrahman El-Džemmaz i mnogi drugi.

Manja skupina savremenih učenjaka smatra da se opća zabrana crtanja i upotrebe crteža odnosi na smajlove. Od tih učenjaka je Halid Es-Sebt.

U narednom slijede stavovi učenjaka i njihova obrazloženja:

Šejh Sa'd ibn Turki El-Haslan kaže da nema smetnje u upotrebi smajlova.

Argumentira tu dozvolu sljedećim:

– jer to nisu slike (srteži) u šerijatskom smislu, nego su to simboli sa kojima se izražavaju neki gestovi.

– kaže, a ako bi uzeli da su to slike (crteži), islamski pravnici kažu da crtež ako mu se odsječe (otkloni) ono bez čega nema života da on nije zabranjen.

Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma: „Crtež je glava, ako se odsječe glava nema crteža“, ove riječi se prenose i od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Kaže Ibn Kudame: „Ako se odsječe od crteža ono bez čega ne može živjeti, poput prsa ili stomaka ili glava bude odvojena od tijela, to ne potpada pod zabranu, jer bez toga više nije crtež, pa je poput odsječene glave“. (El-Mugni, 8/111)

(http://www.saad-alkthlan.com/text-875)

Šejh Muhammed ibn Salih El-Munedžid u dvije različite fetva kaže da nema smetnje u korištenju smajlova.

U prvoj fetvi kaže da smajlovi ne potpadaju po propise crteža kojeg je zabranjeno crtati i upotrebljavati zbog dva razloga:

Prvi – jer na smajlovima nema obrisa stvarnog lica: očiju, usta i nosa, kao ni glave i ušiju.

A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rako: „Crtež (slika ili kip) je glava, pa kada se odsiječe glava nema crteža (slike ili kipa)“. Prenosi ga Isma'ili u svom Mu'adžemu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, a ocijenio ga je vjerodostojnim šejh Albani u Silsili sahiha (broj 1921) i u Sahihul-džami'i (broj 3864).

Drugi – jer je džumhur (većina) učenjaka na stavu da ako se od crteža (slike) odstrani ono bez čega nema života onda to nije zabranjeni crtež ili slika.

Zatim je naglasio dvije stvari:

Prva – da korištenje smajlova na internetu ne potpada pod propis crtanja živih stvoranja nego pod propis upotrebe istih.

Druga – da žene ne trebaju upotrebljavati smajlove pri komuniciranju sa muškarcima strancima (tj. onima koji joj nisu mahremi), jer smajlovi govore o stanju onog ko ih šalje, da je nasmijan ili se stidi i slično. Razgovaranje žene sa muškarcem je dozvoljeno po potrebi pod uvjetom da je na javnom forumu a ne u privatnom razgovoru.

U drugoj fetvi je naveo isti stav sa detaljnijim obrazloženjem.

(http://www.ahlalhdeeth.com/vb/showthread.php?t=290222)

Halid El-Muslih, takođe smatra da nema smetnje u njihovoj upotrebi.

On kaže da to nije zabranjeno crtanje niti zabranjena upotreba crteža i slika, jer je zabranjeno crtanje onoga što je živo, a ovi crteži nisu živi, oni su imaginarni crteži, a oni nisu zabranjeni, poput čaše sa nacrtanim očima. Kaže pitao sam šejha Ibn Usejmina o tim crtežima, odgovorio je da to ne ulazi pod zabranjeno crtanje.

(http://www.youtube.com/watch?v=7kaqJt_vU7U)

Takođe, šejh Selman El-Auda kaže da je u osnovi dozvoljeno njihovo korištenje, jer smajlovi nisu živa bića za koja je došla zabrana crtanja. Smajlovi predastavljaju nacrtane stvari koje ne postoje u stvarnosti.

(http://www.forsanhaq.com/showthread.php?t=76274)

Šejh Džemmaz ibn Abdurrahman El-Džemmaz smatra da je dozvoljeno njihovo upotrebljavanje.

On kaže da smajlovi nisu crteži niti niti potpadaju pod propise crteža, jer na njima nema potpunih dijelova glave koji se spominju u hadisu „Crtež (slika) je glava“ (bilježe ga Ahmed i drugi sa dobrim senedom). S tim da dodaje da nije dozvoljeno da ih šalje muškarac ženi strankinji (i obrnuto), jer to potpada pod zabranjeno uljepšavanje govora.

( http://www.youtube.com/watch?v=deq_7awumVI )

Dok šejh Halid Es-Sebt smatra da nije dozvoljeno crtati ih niti koristiti.

On smatra da se sa ovim crtežima (smajlovima) više izražava nego sa riječima. Crtež govori i izražava ono što ne izražavaju riječi, pa ostavlja više uticaja. Kaže da ovome još treba dodati da neki crteži (smajlovi) izražavaju pokuđen ahlak, bestidnost i što ne treba biti od edeba ponašanja. I dodaje da ovi crteži nisu dozvoljeni svejedno da li ih čovjek lično crtao ili ih uzeo već nacrtane i koristio, jer je on na stepenu onog ko ih je nacrtao.

(http://www.ahlalhdeeth.com/vb/showthread.php?t=290222)

Ispravan stav je ono na čemu je većina savremenih učenjaka, tj. dozvola upotrebe smajlova, zbog jačine argumenata sa kojima podupiru svoj stav. A Allah zna najbolje.

Upotreba likova (dječaka, dvojčice ili iz crtanih filmova)

Ovaj dio se odnosi na crteže dječaka i djevojčice, ili potpunih crteža likova ljudi ili životinja iz crtanih filmova, koji se koriste zajedno sa smajlovima. Problem upotrebe ovih crteža je što imaju potpun lik i što predstavljaju stvarno ljudsko biće. Crtanje ovih likova nije dozvoljeno.

A propis njihove upotrebe se vraća na poznatu mes'elu: korištenja i upotrebe slika na kojima je naslikano ono što ima dušu.

Naime, prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:

Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.

Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.

Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.

Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod
Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh.

Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai.

Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim.

Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.

Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu (znači, nije samo dio tijela; glava ili trup bez glave), onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati.

Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava (kao i glava bez tijela kod mnogih učenjaka) ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi.

Prema tome, propis upotrebe ovih likova je zabrana, jer su to potpuni ljudski (ili životinjski) likovi čija upotreba je zabranjena po ispravnijem stavu učenjaka.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da bi se dao potpun odgovor na pitanje potrebno je analizirati hadise o igranju sa golubovima, navesti njihovo ispravno tumačenje, pojasniti stavove učenjaka i mezheba o golubarstvu, a zatim analizirati ISIL-ovu zabranu istog.

Hadisi o igranju sa golubovima

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za čovjeka koji je išao za golubom: „Šejtan slijedi šejtana“. Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže, Ahmed, Buharija u „El-Edebu el-mufred“, Bejheki i Ibn Hibban.
Vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban, El-Busiri i Albani, a dobrim Abdulkadir Arnaut i Šuajb Arnaut.

Kaže Ibn Hadžer da hadis ne silazi sa nižeg stepena od dobrog hadisa.

Isti tekst hadisa prenosi se od još tri ashaba:

– Enesa, radijallahu anhu, u Sunenu Ibn Medže, a El-Busiri ga ocjenjuje slabim zbog slabosti ravije Ebu Se'ida jer je nepoznat (medžhul).

– Aiše, radijallahu anha, u Sunenu Ibn Medže, a El-Busiri kaže da su mu ravije pouzdane.

– Osmana, radijallahu anhu, u Sunenu Ibn Medže, a El-Busiri kaže da su mu ravije pouzdane, osim što je lanac prenosilaca prekinut, jer Hasan El-Basri nije čuo hadise od Osmana, radijallahu anhu, nego od onih koji od njega prenose.

Prema tome, hadis koji se prenosi od Ebu Hurejre i ostalih ashaba, radijallahu anhum, je vjerodostojan. Sa njim se može dokazivati propis držanja golubova radi igranja.

Ostaje da utvrdimo značenje hadisa shodno kako su ga hadiski stručnjaci komentatori hadisa pojasnili.

Značenje hadisa i propis držanja golubova

Kaže šafijski učenjak muhaddis Es-Sefiri (El-Medžalisu el-v'aijje 1/320): „Dozvoljeno je bez pokuđenosti uzgajanje golubova radi jaja, njihovih mladunčadi, druženja sa njima i (korištenja) kao pismonoše. A što se tiče njihovog držanja radi igranja sa njima, letenja i takmičenja, skupina učenjaka je na stavu da je dozvoljeno, jer je to potrebno u ratu radi prenošenja vijesti. A ispravniji stav je da je pokuđeno.

Prenosi se od Sufjana Sevrija da je rekao: ‘Igranje sa golubovima je bila praksa Lutovog naroda’. … Od argumenata koji ukazuju na pokuđenost igranja sa golubovima je hadis … ‘Šejtan slijedi šejtana’. Ovaj hadis se odnosi na onoga ko je postao ovisan o praćenju letenja golubova, bavljenju njima, penjanju radi njih na krovove sa kojih se vidi (unutrašnjost) i privatnost kuća komšija. … Kod nas (šafija) se ne odbija svjedočenje (na sudu) zbog samog igranja sa golubovima, za razliku kod Ebu Hanife i Malika. A ako se uz igranje (sa golubovima) čini kockanje i slično (drugi harami), onda mu se odbija svjedočenje“.

Poznati muhaddis El-Munavi (Et-Tejsiru 2/80) u svom komentaru El-Džami'u es-sagira kaže da je u hadisu čovjek nazvan šejtanom zbog udaljavanja od istine i ostavljanja ibadeta, a golub je nazvan šejtanom jer je čovjeka odvratio od spominjanja Allaha i zabavio ga onim od čega nema koristi ni na dunjaluku ni na ahiretu. Zatim je dodao da je pokuđeno igranje sa golubovima, ali nema smetnje u njihovom držanju bez igranja sa njima zbog spomenutog hadisa.

Isto tumačenje zašto su čovjek i golub nazvani šejtanom u hadisu prenosi Kadi El-Bejdavi u „Tuhfetul-ebrar“ (3/167), komentaru „Mesabihus-sunne“, i Muhammed El-‘Azim el-‘Abadi u svom komentaru Sunena Ebu Davuda „'Avnul-m'abud“ (13/194).

Dok o razlogu nazivanja šejtanima muhaddis Ibn Hibban u svom Sahihu kaže (13/184): „Onaj ko se igra sa golubovima njegova igra će rezultirati da učini ono što Allah ne voli. A onaj ko učini ono što Allah ne voli on je neposlušan. A neposlušnog je dozvoljeno nazvati šejtanom. Ako je od potomaka Adema, kaže Uzvišeni: ‘Šejtani od ljudi i džina'(El-En'am 112), naziva neposlušne od njih šejtanima. A nazivanje goluba šejtanom je zbog blizine (sa čovjekom), jer je djelo od neposlušnog sa igrom prešlo na njega“.

Muhaddis El-Munavi u „Fejdul-kadir“ (4/169), poznatom komentaru El-Džami'u es-sagira, prenoseći iz knjige „El-Metamihu“ kaže: „Hadis se može tumačiti da je specifičansamo za tog čovjeka (koji je slijedio goluba). A može i da ima opće značenje, jer je (igranje sa golubovima) od zabave i od djela besposličara. Zbog toga je igranje sa golubovima pokuđeno, jer je mizerno djelo i nedostatak lijepog ponašanja. A dozvoljeno je držanje golubova zbog mladunčadi, jedenja i druženja sa njima“.

Kaže imam Sane'ani (Et-Tenvir 6/529) u svom komentaru El-Džami'u es-sagira nakon pojašnjenja zašto su čovjek i golub nazvani šejtanom: „U hadisu je dokaz pokuđenosti igranja sa golubovima“.

A kaže Es-Sindi u svojoj Hašiji (2/412) na Sunen Ibn Madže: „On (čovjek) je šejtan jer se zabavio onim od čega nema koristi slijedeći trag drugog šejtana (goluba) koji ga je odveo u gaflet (nemarnost) od spominjanja Allaha.

Kažu neki učenjaci: držanje golubova radi jaja, druženja sa njima i sličnog je dozvoljeno bez pokuđenosti. A igranje sa njima puštajući ih da lete je pokuđeno, a uz kockanje se onom ko to radi odbija svjedočenje (na sudu)“.

„Nije opravdano držati golubove radi igranja sa njima. Međutim, da se drže radi koristi, u tome nema smetnje“, kaže Abdulmuhsin El-‘Abbad u svom komentaru na Sunen Ebu Davuda (23/561).

Shodno gore spomentom, tumačenje hadisa se može rezimirati u sljedećem:

Prvo – da se hadis odnosi na onoga ko je postao ovisan o praćenju letenja golubova, bavljenju njima, penjanju radi njih na krovove sa kojih se vidi (unutrašnjost) i privatnost kuća komšija.

Drugo – da je hadis specifičan samo za tog čovjeka koji je slijedio goluba.

Treće – da hadis ima opće značenje, tj. da se odnosi na sve ljude koji se igraju sa golubovima (letenjem, takmičenjem i slično), a propis toga je pokuđenost.

Stavovi učenjaka mezheba

Ko se igra sa golubovima koristeći ih za letenje, ne prima mu se svjedočenje (na šerijatskom sudu) po tri mezheba: hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog.

Kaže hanefijski učenjak Es-Serahsi (El-Mebsut 16/131): „Nema šehadeta onome ko se igra sa golubovima koristeći ih za letenje, zbog njegove velike nemarnosti (gafleta). U većini stanja srce onog ko se igra bude time obuzeto i on veoma malo obraća pažnju na druge stvari. Zatim, on ustrajava na toj vrsti igre. … Sa vrhova (kuća) i sličnog on većinom gleda ono što nije dozvoljeno gledati. A to je fisk (grijeh). A ako goluba drži u kući da mu pravi društvo, a ne koristi ga za letenje, ta osoba je pravedna, njeno svjedočenje se prima, jer je držanje goluba u kući dozvoljeno“.

Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame (El-Mugni 10/152): „Ko se igra sa golubovima koristeći ih za letenje, ne prima mu se svjedočenje. … Jer je to vid maloumnosti, mizernosti, nedostatka lijepog ponašanja. U sebi sadrži ezijet komšiluka zbog letenja golubova, gledanje iznad njihovih kuća i gađanje istih sa kamenjem“. Zatim je spomenuo hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i nastavio rekavši: „A ako drži golubove radi mladunčadi, ili kao pismonoše, ili radi druženja sa njima, a da ne ezijete druge ljude, takvom se ne odbija svjedočenje“.

Po šafijskom mezhebu ne odbija se svjedočenje (na sudu) zbog samog igranja sa golubovima, za razliku od ostala tri mezheba. Osim ako se uz igranje (sa golubovima) čini kockanje i slično (drugi harami) onda mu se odbija svjedočenje.

Kaže imam Nevevi (učenjak šafijskog mezheba) u svoj knjizi „Revdatut-talibin“ (11/226), a slično i u „El-Medžmu“ (20/228): „Držanje golubova radi mladunčadi, jaja, druženja sa njima i kao pismonoše je dozvoljeno bez pokuđenosti. A za igranje sa njima njihovim letenjem i takmičenjem, jedna skupina učenjaka kaže da nije pokuđeno, a ispravno je da jeste pokuđeno. Svjedočenje (na sudu) se ne odbija samim igranjem, a ako se uz igranje i kocka i slično onda se odbija“.

Prema tome, rezime stavova učenjaka o držanju golubova je sljedeći:

Nema razilaženja među učenjacima da je u osnovi dozvoljeno držanje golubova ako se drže radi mladunčadi, proizvodnje jaja, druženja sa njima ili kao pismonoše i slično.

Oko držanja golubova koristeći ih radi letenja, takmičenja i slično, učenjaci hadisa i fikha imaju dva stava: pokuđenost i dozvola. Pokuđenost je bliža ispravnom zbog hadisa Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokudio hodanje čovjeka za golubom koji leti, a nema argumenata koji taj ukor svode samo na tu osobu.

A ako golubovi koje neko drži jedu tuđu povrtaljku ili nanose neku drugu štetu, navode svoga vlasnika da se penje po tuđim krovovima, da ezijeti komšije i druge ljude zbog njih na bilo koji način, onda je njihovo držanje zabranjeno. A Allah zna najbolje.

ISIL-ova zabrana golubarstva

U proglasu kojeg je Islamska država objavila 09/02/2015. pod naslovom „Zabrana uzgajanja golubova iznad krovova kuća“ nakon zahvale i salavata navodi se sljedeće:
„Obavezni su uzgajatelji golubova iznad krovova kuća da potpuno uklone golubarnike u najdaljem roku sedam dana od datuma izlaska ovog proglasa. Ko se ogluši na ovo biće izložen materijalnoj i zatvorskoj kazni i bičevanjem.
Na običnim muslimanima je da prijave Odjelu Hisbe (šerijatske policije) bilo koju osobu koja sebi dozvoli da ustraje u ovoj praksi. Ovo je zbog toga da se prekine ezijećenje komšija muslimana, ne narušava njihova privatnost i ne gubi dragocjeno vrijeme“.
Sa pečatom: Ministarstvo Hisbe za pokrajinu El-Furat.

Iz ovog proglasa se da zaključiti da ISIL (Islamska država) nije uopćeno zabranio golubarstvo niti držanje golubova. Zabranili su uzgajanje golubova na krovovima kuća zbog toga što se time ezijete komšije, narušava njihova privatnost i u tome gubi dragocjeno vrijeme. Ovakav postupak ima uporišta u onome što smo gore naveli od hadisa, stavova učenjaka i mezheba. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje