Transplatacija organa shodno izvoru od kojeg se uzima organ može se podijeliti na četiri dijela:
1- da organ koji se presađuje bude uzet od životinje
2- presađivanje organa čovjeku od njega samog
3- presađivanje organa živog čovjeka drugom čovjeku
4- presađivanje organa od mrtvog čovjeka

Buharija t'alikan (1/346) i Ibn Ebi Šejbe (1/47).
Buharija t'alikan (1/346), Bejheki u Es-Sunnenul-kebir (1/141), Ibn Ebi Šejbe (1/1128) i Abdurrezzak (1/145), Ibn Hadžer ga je ocijenio vjerodostojnim  u Fethul-bari (1/382).
Ibn Ebi Šejbe (1/145) i Abdurrezzak u svom Musannefu (1/148).
Buharija (1939), Ebu Davud (2372), Tirmizi (775) i Ibn Madže (1682).
Darekutni (2267), Bejheki (8057) i Ibn Huzejme (1968), a vjerodostojnim ga je ocijenio Albani u “Irvaul-galil” (931).
Buharija (1940).
Ebu Davud (2367 i 2368) i Ibn Madže (1680 i 1681), a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Irvaul-galil” (931).

Prvi dio: da organ koji se presađuje bude uzet od životinje

O ovoj temi su prijašnji islamski učenjaci govorili u okviru više mes'ela, jedna od njih je vezana za našu temu. Pa su rekli: ako je životinja od koje se uzima organ od onih koje se u Šerijatu smatraju čistim, poput stoke, onda nema smetnje da se presađuje njen organa u ljudsko tijelo. A ako je od životinja koje se u Šerijatu smatraju nečistim, u tom slučaju imamo različite stavove islamskih učenjaka. Neki su to dozvolili u stanju nužde poput šafija, a hanefije su čak dozvolile da se u liječenju smiju koristiti i upotrebljavati sve životinje osim svinje. U knjizi hanefijskog mezheba “Fetava Hindije” stoji: „Kaže Muhammed: Nema smetnje u liječenju kostima ovce, krave, deve, konja, ili drugih životinja osim kostiju svinje i insana, liječenje sa njima je mekruh. Dozvoljeno je liječenje kostima, osim kostima svinje i insana, svih životinja uopćeno bez pravljenja razlike među njima, svejedno da li je životinja zaklana ili je strvina i svejedno da li je kost svježa (još u njoj ima vlage) ili je se osušila. Zatim je ograničio u slučaju kada je životinja zaklana, a ko je strvina onda je dozvoljeno koristiti njene kosti ako su se osušile a nije dozvoljeno njihovo korištenje dok su svježe (dok još u njima ima vlažnosti). A što se tiče kostiju psa,dozvoljeno je da se liječi njima, tako kažu naši šejhovi, a kaže El-Hasen ibn Zijad: nije dozvoljeno liječenje njima (kostima psa), tako je došlo u knjizi ‘Ez-Zehira'” .

Takođe, došlo je u knjizi “El-Medžmu'”: „Ako slomi svoju kost pa treba da je učvrsti sa kosti koja je čista. Kažu naši učenjaci: nije dozvoljeno da je učvrsti (zavije) sa nečistom kosti ako ima mogućnost da koristi čistu kost umjesto nje. A ako je učvrsti sa kosti koja je nečista gleda se je li bio u nuždi i nije mogao da nađe kost koja je čista umjesto nje, u tom slučaju ima opravdanje za to” .
Na osnovu ovoga  presađivanje organa od životinja (a posebno onih koje se u Šerijatu smatraju čistim) je dozvoljeno zbog opštih dokaza koji upućuju na propisanost liječenja kao što su riječi Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem: “O Allahovi robovi, liječite se, jer Allah nije dao bolest a da joj nije dao lijek, osim jednoj bolesti”, pitali su: “Kojoj?” On odgovori: “Starosti” . Kao i mnogi drugi hadisi. A tome se još dodaje da je liječenje životinjskim organima poput liječenja ostalim dozvoljenim stvarima .
A što se tiče životinje koja se smatra nečistom dozvoljena je upotreba njenih organa u stanju nužde i potrebe osim svinje, presađivanje organa od svinje čovjeku je dozvoljeno samo u nuždi.

Drugi dio: presađivanje organa čovjeku od njega samog

El-Fetavel-hindijje, grupa učenjaka na čelu sa Nizamuddinom El-Belhijem (5/354).
El-Medžmu’, Nevevi (3/138).
Ebu Davud (3855), Tirmizi (2038), Ibn Madže (3436), Ahmed (4/278), Ibn Hibban (13/6061) i Bejheki (9/577), vjerodostojnim ga je ocijenio Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Darekutni i Albani u “Gajetul-meram” (292).
Zira'atul-e'ada'i vet-tedavi bil-haram, dr. Hašim Džemil, str.73.

Ako je presađivanje organa zbog nužde kao što je presađivanje obične arterije na mjesto srčane arterije, ili vena u slučaju operacije srca i krvnih sudova, onda je to dozvoljeno jer od toga zavisi njegov život.
Isti je propis ako je presađivanje zbog potrebe koja nije dostigla stepen nužnosti, kao što je prenošenje zdrave odgovarajuće kože na drugo mjesto npr. u slučaju opekotina.
Ovu mes'elu prijašnji učenjaci su spomenuli kada su govorili o dozvoli siječenja organa i njegovoj amputaciji radi spašavanja života ili otklanjanja štete od čovjeka ako se pretpostavlja da će mu taj organ štetiti, pa je s toga presađivanje organa radi spašavanja čovjekovog života preči .

Treći dio: presađivanje organa živog čovjeka drugom čovjeku

Ova mes'ela ima tri stanja.

Prvo stanje: da organ koji se želi presaditi od živog čovjeka drugom čovjeku bude od pojedinačnih organa kao što je srce, jetra, mozak i slično. U ovom slučaju nije dozvoljeno njegovo presađivanje jer to vodi u sigurnu smrt onoga koji daje taj organ, a u Šerijatu život jednog čovjeka nije preči od života drugog čovjeka. Takođe, na samo da ovo presađivanje vodi u sigurnu smrt onog ko daje taj organ, nego je život čovjeka kome će biti presađen taj organ upitan i nesiguran, pa se zbog toga ne možemo dati prednost nečemu što je nesigurno i sumnjivo nad nečim što je potpuno sigurno.

Dokazi iz Kur'ana i Sunneta upućuju na to da je zabranjeno bacati samog sebe u propast. Od tih dokaza su riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “I sami sebe u propast ne dovodite” (El-Bekara 195). Ovaj ajet, iako je protefsiren da znači ostavljanje trošenja na Allahovom putu, podrazumijeva kod mufessira neuzimanje za uzroke.

Od njih su i riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “I jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv” (En-Nisa’ 29), koje upućuju na zabranu ubijanja samog sebe i drugoga . Ovaj ajet  je Amr ibnul-‘As uzeo kao dokaz kada je doživio poluciju jedne hladne noći pa je klanjao sa ashabima a bio je džunub, dokazivao je sa njim kada je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pobojao sam se ako se okupam da ću umrijeti, pa sam se sjetio Allahovih riječi: “I jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv”, pa sam uzeo tejemum i klanjao”. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se nasmijao i nije mu na to ništa rekao .

U svjetlu ovoga, takođe je zabranjeno ljekaru da uradi bilo koju operaciju prenošenja pojedinačnog organa bilo kojem čovjeku, a u slučaju da to uradi za njega važi propis namjernog ubistva tj. s predumišljajem ili ubistva greškom ili ubistva sa polupredumišljajem.

Et-tešrih el-džusmani ven-nakl vet-t'avid el-insani, Bekr Ebu Zejd, str. 223.
Tefsirut-taberi (5/50).
Ebu Davud (283) i Ahmed (17133), kaže Ibn Hadžer da mu je sened jak i da upućuje na dozvoljenost, “Fethul-bari” (1/454).

Drugo stanje: da organ bude od dvojnih organa kao što su oči, bubrezi, testisi i drugo. Propis ove vrste se razlikuje shodno sljedećim stanjima:
a)    Da je sam čovjek koji daje organ u potrebi za tim organom kao što su oči, usne, uši i slično tome, jer čovjek ako izgubi jedno od njih dvoga smatra se nepotpunim i manjkavim. Zbog toga u ovom slučaju uopšte nije dozvoljeno da ih čovjek poklanja, posebno jer čovjeku kojem se presađuje nije zagarantovan život ako mu bude presađen taj organ, pa se ne osigurava nužda zbog koje se radi presađivanje te je osnova zabrana presađivanja.

b)    Da potreba čovjeka, od koga se uzima taj organ, za tim organom bude zadovoljena ako ima jedan od ta dva organa kao što je slučaj sa bubrezima, jer ih je Allah, subhaneh, stvorio tako da svaki od njih može u potpunosti da obavlja sam funkciju za koju je namijenjen bez manjkavosti. Čak četvrtina sposobnosti jednog bubrega je dovoljna za normalno funkcionisanje organizma, kako to tvrde stručnjaci. Pa je s toga u ovom slučaju dozvoljeno da se pokloni jedan od ta dva organa radi spašavanja onoga kome će biti prenešen, jer njegov život zavisi od od tog organa, a život onoga od koga se prenosi nije time ugrožen. Pa s toga nužda za očuvanjem života onoga kome se presađuje taj organ je učinila ovo dozvoljenim, s tim da ima razilaženja među savremenim učenjacima po ovom pitanju. Međutim Islamski pravni kolegij je ovo dozvolio.

c)    Da organ koji se želi presađivati bude od genitalnih organa koji prenosi nasljedne osobine poput testisa i jajnika. Njihovo presađivanje je zabranjeno po čemu su saglasni islamski učenjaci, takođe, presađivanje stidnih mjesta kao što se navodi u odluci broj 57 (6/8) Islamskog pravnog kolegija pri Islamskoj konferenciji. Ovaj stav, da su saglasni učenjaci, navode autori knjige “El-kadaja et-tibije el-mu'asire” El-Karhudagi i El-Muhammedi . Međutim ispravno je da postoji razilaženje među učenjacima po pitanju presađivanja testisa na tri mišljenja:

Prvo: da uopšte nije dozvoljeno presađivanje testisa. Ovo mišljenje zastupaju dr. Muhammed En-Nedždžar, dr. Abduldželil Šelebi i šejh Muhammed Ahmed Džemal .

Drugo: opšta dozvola presađivanja testisa. Ovo zastupaju šejh Sejjid Sabik  i dr. Muhammed El-Eškar .

Treće: dozvola presađivanja samo jednog testisa, na ovome je Mešihatu El-Ezhera.
Dokazi prvog mišljenja:
–    Presađivanje testisa se smatra unakazivanjem Allahovog stvaranja i zabranjeno je Šerijatom.
–    Presađivanje testisa od živog čovjeka dovodi do njegove nemogućnosti da ima potomstvo, a to je Šerijatom zabranjeno.
–    Presađivanje testisa vodi u miješanje potomstva jer oni nastavljaju lučenje i prenošenje nasljednih osobina poslije presađivanja.
Dokazi drugog mišljenja:
–    Oni koji smatraju dozvoljenim transplataciju testisa dokazuju to time da se oni presađuju iz tri razloga: zbog sticanja potomstva, zbog užitka ili radi ljepote koja je potrebna svakom čovjeku. Sve tri ove stvari su koristi koje su šerijatski priznate, pa je s toga dozvoljeno da se čovjek trudi da ih stekne, ako ih je izgubio, putem transplatacije.

El-kadaja et-tibije el-mu'asire, str. 491-492.
Džeridetul-muslimin, broj 205.
Džeridetul-muslimin, broj 204.
Buhusu medželleti El-medžmeil-fikhi u Džidi, broj 6 (3/2006).

Na ovo se može odgovoriti da ova tri razloga iako su priznata u Šerijatu ne dostižu stepen nužde, jer je Allah u Svojoj plemenitoj knjizi podijelio ljude po pitanju potomstva na četiri skupine, i učinio je one koje nemaju potomstvo na četvrtom mjestu i ovo je davanje prednosti od Allaha jednim ljudima nad drugima a to je Allahova odredba.

Dokazi za treće mišljenje:
Oni koji dozvoljavaju transplataciju samo jednog testisa dokazuju to sljedećim:
–    Prenošenje oba testisa vodi u nemogućnost sticanja potomstva onog koji daje testise, a potomstvo je jedan od šerijatskih ciljeva
–    Dozvoljena je tarnsplatacija jednog testisa analogno na dozvolu transplataciju jednog bubrega ako za to ima potrebe u oba slučaja.
Na ovo se može odgovoriti da je ovo analogija sa razlikom jer prenošenjem testisa se prenose i nasljedne osobine što nije slučaj sa bubregom.

Radžih (odabrano) mišljenje je, a Allah zna najbolje, mišljenje da je upće zabranjeno presađivanje testisa zbog jačine dokaza ovog mišljenja i mogućnosti odgovora na dokaze onih koji zastupaju drugo i treće mišljenje, posebno zbog toga što se translatacijom testisa prenose nasljedne osobine na fetus od prvog vlasnika testisa, pa to vodi u miješanje potomstva .

Treće stanje: da organ bude od onih organa koji se mogu nadoknaditi i koji se vremenom obnavljaju bez da ostavljaju negativne posljedice na čovjeka, kao što je krv i koža, pa je dozvoljeno njihovo uzimanje na čemu su saglasni svi savremeni učenjaci uz uslov da se traži dozvola od njihovog vlasnika ili da ih on u osnovi poklanja.

Četvrti dio: presađivanje organa od mrtvog čovjeka

Prije nego obradimo ovu mes'elu spomenićemo organe koje je moguće prenositi i presađivati na osnovu onoga do čega je uznapredovala savremena medicina. Ti organi su:

1.    Srce, jer se operacije presađivanja srca uspješno obavljaju od 1986. god.
2.    Jetra i pankreas oboljelim od šećera.
3.    Rožnjača, bubrezi, koštana srž i dvostruki organi kao što su uši.
4.    Presađivanje kože s ciljem operacije ojačanja ili uljepšavanja kože i slično.

Organi koje savremena medicina još nije u mogućnosti da presađuje sve dosad su: kičma, mozak, mokraćni mjehur, želudac i maternica .
Mes'ela presađivanja organa uopšteno (svejedno od živog ili mrtvog) je predmet razilaženja među savremenicima. Suprostavio joj se svom silinom šejh Eš-Š'aravi  i šejh Mustafa Mekki  gdje spominju da nije dozvoljena oporuka, niti doniranje niti poklanjanje

Buhusu medželleti El-medžmeil-fikhi u Džidi, broj 6 (3/2006).
Et-tesarruf el-kanuni fiel-e'adail-bešerijje, dr. Munzir El-Fadl, str. 17 i El-mevt vel-hajat bejnel-tibb veš-šeri'ati, Sevsen Hašim, str. 103.
El-fetava: kullu ma juhimmul-muslim fi hajatihi (9/71).
El-mevt vel-hajat bejnel-tibb veš-šeri'ati, Sevsen Hašim, str. 110.

niti bilo koja druga vrsta upotreba organa jer su oni vlasništvo onoga ko ih je stvorio tj. Allaha, subhanehu ve te'ala, i nisu vlasništvo čovjeka.

Moguće je na ovo odgovoriti da se pod Allahovim stvaranjem koje nije u vlasništvo čovjeka podrazumijeva duša, a što se tiče organa on ima pravo da raspolaže njima u granicama šerijatskih pravila, jer nije došao dokaz iz Kur'ana i Sunneta koji to zabranjuje. Pa je s toga osnova da je to dozvoljeno jer u Islamu nema štete niti nanošenja štete drugome.

Njihov najjači dokaz za zabranu iskorištavanja i korištenja organa mrtvog insana je poštivanje i svetost ljudskog tijela svejedno živog ili mrtvog, jer dokazi iz Kur'ana i Sunneta upućuju na svetost mejita i da nije dozvoljeno narušavati njegovu svetost niti loše postupati prema njemu. A uzimanje organa od njega je narušavanje njegove svetosti, napad na njegovo tijelo i masakriranje. A znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje tijela ubijenih neprijatelja na poprišu bitke kako prenosi Buharija i drugi: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje .

Takođe prenose se hadisi u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje lomljenje kostiju mejita i njegovo uznemiravanje, pa kaže, sallallahu alejhi ve sellem: “Lomljenje kosti mejitu je kao lomljenje kosti živom” .

Moguće je odgovoriti na ove hadise da se oni odnose na stanja u kojima je cilj ponižavanje i masakriranje mejita. Međutim ako je osoba za svoga života dozvolila da se radi spašavanja nečijeg života koriste njegovi organi, pa se zbog toga oni uzmu od njega s poštovanjem i bez ponižavanja, onda to izlazi iz zabrane. A uz to još treba dodati da nužda dozvoljava ono što je zabranjeno.

Postoji još jedan dokaz za zabranu korištenja ogana a to je da ono što se odstrani (odsiječe, uzme) od živog to postaje mrtvo. Jer se kaže u hadisu: „Ono što se odsiječe od životinje dok je živa to je strvina“ .

Odgovor na ovo je da  insan ne postaje nedžis svojom smrću, i to je radžih mišljenje na koje upućuju dokazi kao što je hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Musliman nije nedžis“ , pa čak ako bi se složili sa tim može se reći da nužda poziva u to da se koriste ti organi iako su nedžisi.

Rezime

Ono što se pokazuje kao radžih u ovoj mes'eli je da je osnova u korištenju i iskorištavanju ljudskih organa, svejedno živog ili mrtvog, opreznost i zabrana radi zaštite

Buharija (2294) i Ebu Davud (2293).
Ebu Davud (3207), Ibn Madže (1616), Bejheki (4/57) i Ahmed (6/58, 168-169, 200, 364). Kaže Albani u „El-Irva'“ (3/214) da je vjerodostojan.
Ebu Davud (2475) i Tirmizi (1300) i kaže da je hasen garib ne znamo ga osim u hadisu Zejd ibn Eslem. Prenosi Ibn Hadžer u “Et-Telhisu” (1/40) da su ga Darekutni i Ibn ebi Hatim ocijenili kao mursel.
Buharija (274) i Muslim (556-557).

čovjeka i čuvanja i poštivanja njegove svetosti i njegovo čuvanje od masakriranja i raspolaganja njegovim organima kao da su rezrvni dijelovi. Međutim, ako nužda ili potreba zahtijeva onda je presađivanje organa dozvoljeno pod sljedećim šartovima:

– da se time ne ugrožava život onoga od koga se uzima taj organ ako je on živ,
– a ako je umro da se radi na osnovu njegovog vesijeta (oporuke), ili sa dozvolom njegove porodice,
– da taj organ ne bude od genitalnih organa koji prenose nasljedne osobine,
– da organ nije stidno mjesto,
– da bude na način doniranja a ne način prodaje.

Egipatski “Darul-ifta” je objavilo mnoštvo fetvi po ovom pitanju od kojih je prva fetva šejha Muhammeda Husejna Mahlufa, misrijskog muftije 1952. god. o dozvoljenosti usađivanja očnih rožnjača od drugog mrtvog čovjeka. Zatim fetva šejha Me'muna 1959. god. oko iste teme, pa fetva šejha Hurejdija 1966. o dozvoli presađivanja organa, isto tako fetva šejha Hatira 1973. god. o dozvoli presađivanja organa, takođe fetva Džadul-Hakka 1979. god. o dozvoli doniranja organa od živih i mrtvih.

Takođe “El-Medžlis el-Džezairi el-e'ala lil-fetava” (Alžirsko više vijeće za fetve) i “El-Medžlis el-Urduni el-eala lil-fetava” (Jordansko više vijeće za fetve) 1977. su izdali fetvu 1972. god. o dozvoli presađivanja organa. A “Hej'etu kibaril-ulema” (Vijeće visokorangiranih učenjaka) u Saudiji je 1978. izdala fetvu o dozvoli presađivanja rožnjače, a 1972. o presađivanju organa, a “Ledžnetul-fetava” (Komisija za fetve) pri ministarstvu vakufa u Kuvajtu 1980.god. je dala fetvu o dozvoli presađivanja organa.

Prodaja ljudskih organa
Ljudski organi i krv su neprocjenjive vrijednosti, i rob ne posjeduje pravo da prodaje svoje dijelove. Međutim, dozvoljeno mu je da ih donira u stanjima nužde želeći samo da time dobije nagradu od Allaha, subhaneh. Ako onaj koji je primoran da mu se uradi transplatacija ne nađe nekog ko će mu dobrovoljno donirati taj organ dozvoljeno mu je da ga kupi da bi se spasio od smrti, a grijeh prodaje tog organa je na onome ko ga je prodao. Ako bi institucije koja skupljaju krv ili organe davali nadoknadu onome ko ih donira na njemu je da taj imetak potroši u opštu korist muslimana .
Oko prodaje organa neki učenjaci spominju dva mišljenja, to jest kao da u mes'eli ima razilaženje.

Prvi stav da je dozovljeno, s tim da taj stav ne pripisuju nikom poimenično nego više liči na mišljenje kao prepostavku . Zatim navode tri dokaza za dozvolu:

Ahta'un šai'atun fil-buju'i, str. 15-16.
El-Buju'u eš-šai'a, Muhammed Tevfik El-Buti, str. 256.

Prvi: kijas (analogija) na mlijeko žena, tj. kao što je dozovljeno da žena proda svoje mlijeko za dojenje djeteta, na čemu su šafije i hanabile, takođe dozvoljeno je prodavati i ostale organe tijela. Ovome se može prigovoriti da je ova analogija sa razlikom, jer je mlijeko ono što proizvodi tijelo žene i ono se obnavlja za razliku od ostalih organa koji su sastavni dio tijela a ne proizvod tijela.

Drugi: kijas (analogija) na dozvolu uzimanja krvarine za uništene organe tijela. Odgovor na ovo je da pravo uzimanje krvarine na organe nije pravo Allahovih robova na nadoknadu za upropašteni dio tijela, nego je to Allahovo pravo kod Njegovih robova, a dokaz za to je da čovjek nema pravo da odustane od tog prava (El-Muvafekat 2/284).

Teći: kijas (analogija) na dozvolu prodaje robova, pa ako je dozovljena prodaja čitavog tijela onda je dozovljena i prodaja njegovih dijelova. Takođe, i ovaj dokaz je podložan kritici, naime, postojanje robova i njihova prodaja je izuzetak u kojem postoji određena korist a analogija se vrši na izuzetak.

Drugi stav učenjaka je zabrana prodaje organa ljudskog tijela na čemu su skoro svi učenjaci ovog Ummeta, a neki spominju i idžma’ učenjaka. Argumentiraju tu zabranu sa dva dokaza:

Prvi: da organi čovjeka nisu njegovo vlasnoštvo i nije mu Šerijatom dozvoljena prodaja istih, time prodaja organa potpada pod prodaju onog što se ne posjeduje, a to je zabranjeno tekstom hadisa: “Ne prodaji ono što nije kod tebe” , tj. što nije u tvom vlasništvu.

Drugi: da je u prodaji čovječijih organa poniženje za njega, a Allah ga je uzdigao na počasno mjesto te se time prodaja suprostavlja šerijatskom cilju gledajući sa ove strane. Zato ćemo naći da većina islamskih pravnika argumentira zabranu prodaje organa time što je Allah uzdigao, odlikovao i podigao čovjeka na počasno mjesto. Kao što kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali” (El-Isra’ 70).

Kaže hanefijski učenjak Ibn ‘Abidin: “A ako mu kaže: odsijeci moju ruku i jedi je, nije dozovljeno, jer meso čovjeka nije dozovljeno u nuždi i jer je čovjek počasno i odlikovano stvorenje” .
Takođe, došlo je u hanefijskoj knjizi “El-Fetava el-hindijje”: “Korištenje dijelova čovjeka nije dozovljeno, neki kažu zbog nečistoće i neki zbog odlikovanja čovjeka a ovo je ispravno” .

Kaže malikijski učenjak El-Karafi: “Zabranjeno je ubistvo i ranjavanje da bi se sačuvao život čovjeka i njegovi organi pa makar (ubijeni ili ranjeni) čovjek bio zadovoljan sa odustajanjem od svog prava, njegovo pristajanje na to i odustajanje od njegovog prava se ne prihvata” .

Ebu Davud (3503), Tirmizi (1232), Nesai (4613), Ibn Madže (2187), Ahmed (15346) i Bejheki (10486), a vjerodostojnimga je ocijenio Albani u “Irvaul-galil” (1292).
Hašijetu Ibn ‘Abidin (5/215).
El-Fetava el-hindijje (5/354).

Keže malikijski učenjak Šatibi: “Život, pamet i tijelo su od Allahovih prava kod Njegovih robova a ne od prava samih robova, pa kada Allah nekome da život, tijelo i pamet sa kojima je u stanju izvršavati ono što ga Allah obavezuje nije ispravno da rob odustaje od tih prava” .

Kaže šafijski učenjak Nevevi: “Nije dozvoljeno onome ko je u nuždi da uzme sebi (organ) od tijela nekog drugog čovjeka čije oduzimanje života je haram, niti da uzme od sebe da bo dao nekom drugom” .
A došlo je u šafijskoj knjizi “Mugnil-muhtadž”: “Strogo je zabranjeno da čovjek odsiječe dio od svog tijela za onog ko je u nuždi” .

Kaže hanbelijski učenjak El-Buhuti: “Ako onaj ko je u nuždi (da bi preživio) ne može naći osim insana, čije oduzimanje života je haram, nije mu dozovljeno da ga ubije ili uzme neki njegov organ” .

Kaže doktor Muhammed El-Bar: “Donesen je idžma’ učenjaka da nije dozovljeno prodavanje organa od slobodnog čovjeka” .

Stav Kolegija islamskog prava pri Rabiti o transplataciji organa

Kolegij islamskog prava smatra da su dokazi onih koji smatraju dozvoljenim transplataciju organa radžih (prioritetniji) te je zbog toga donio sledeće odluke:

Prvo: uzimanje organa od živog čovjeka i njegovo presađivanje u drugog čovjeka koji je primoran na to da bi spasio svoj život ili da vrati neku od osnovnih funkcija svojih organa je dozvoljeno i nije u suprotnosti sa svetošću čovjeka od koga se uzima taj organ. Takođe, u tome je velika korist i pomaganje onome kome se taj organ presađuje, i to je djelo propisano i pohvaljeno ako ispunjava sledeće šartove:

1.    Da uzimanje organa ne ugrožava normalan život onome od koga se taj organ uzima, zbog šerijatskog pravila da se šteta ne otklanja istom ili većom štetom. I zato jer u slučaju da mu nanosi štetu, onaj koji donira organ baca sam sebe u propast a to nije šerijatski dozvoljeno.

2.    Da davanje organa bude dobrovoljno a ne pod prisilom.

3.    Da transpaltacija bude jedini mogući način liječenja bolesnika.

4.    Da uspjeh obje operacije bude uglavnom sto postotno siguran ili da bude siguran u većini slučajeva.
Drugo: šerijatski se smatraju dozvoljenim radi prioritetnosti sledeća stanja:

1.    Uzimanje organa od mrtvog radi spašavanja živog koji je primoran na to, uz uslov

El-Furuk (1/141).
El-Muvafekat (2/376).
Revdatu-talibin (3/285).
Mugnil-muhtadž, Muhammed Eš-Širbini (4/400).
Keššaful-kinna'a (6/198).
Medželletul-medžme'a, broj 4, 1. dio str. 1.

Da je onaj od koga se uzima organ od onih koji punoljetan i pametan musliman i da je to dozvolio za svoga života.

2.    Da se uzme organ od životinje čije se meso jede i koja je šerijatski zaklana, a od drugih životinja u slučaju nužde da bi se presadio čovjeku organ kojem je nužno potreban.
3.    Uzimanje dijela tijela od čovjeka da bi se ugradio i presadio u njegov drugi dio, kao što je uzimanje dijela kože ili kostiju da bi se ugradili udrugi dio tijela kada za to ima potreba.
4.    Stavljanje vještačkog dijela od metala ili nečega drugog u tijelo čovjeka radi liječenja bolesti kao što su zglobovi, srčane vene i drugo.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com

Vidi manje

Prvi put se osiguranje pojavilo u sjevernom dijelu Italije u dvanaestom stoljeću kada su trgovci počeli osiguravati brodove u pomorskoj plovidbi zbog opasnosti kojima se izlažu na moru. Osiguranje su davali trgovci od kojih su većina bila židovi. Zatim, nakon dužeg perioda, uslijedila su osiguranja na kopnu. I to najprije osiguranje imovine od požara koje se pojavilo neposredno nakon strašnog požara 1666.g. u Londonu koji je odjednom progutao trinaest hiljada kuća. Ovaj događaj su iskoristili trgovci te su proširili osiguranje na novu oblast ljudskog života. Zatim se pojavio novi oblik osiguranja, poput osiguranja od automobilske odgovornosti, odgovornosti nezgoda na poslu, zanatske odgovornosti i slično…

 

Jezički – osiguranje je suprotno strahovanju i pronevjeri, a znači smirenost srca i sigurnost. Terminološki – osiguranje je ugovor između dvije strane, jedna se zove osiguravajuće društvo a druga korisnik osiguranja, u kojem se osiguravajuće društvo obavezuje da će dati korisniku osiguranja, u njegovu korist, vrijednost imetka, utvrđeni prihod ili neku drugu materijalnu nadoknadu kada mu se desi nesreća ili opasnost pojašnjena u ugovoru, i to zauzvrat rati koja se uplaćuje ili nekoj drugoj materijalnoj premiji koju je dužan davati korisnik osiguravajućem društvu. (El-Vesit, d. Abdu-r-rezzak Es-senhuri (2/7,1095), i Egipatski građanski zakon, predmet 747.) Ova definicija osiguranja obuhvata samo trgovačka osiguravajuća društva.

Zarada osiguračkog društva proizilazi iz razlike između nadoknada štete korisnicima osiguranja kada se desi nezgoda i premija koje daju korisnici osiguravajućem društvu. Iz definicije osiguranja se da primjetiti da je osiguranje jedan od trgovačkih ugovora zasnovanih na riziku, odnosno to je ugovor čiji je završetak nepoznat, jer nijedna od strana ugovora ne zna koliko će dati ni koliko će uzeti. Tako na primjer, može se desiti da korisnik plati jednu ratu te mu se desi nesreća pa uzme ono što ga sljeduje po ugovoru, također može se desiti da korisnik isplati sve rate, a ne desi mu se nesreća pa ne uzme ništa.

Nastanak i istorija osiguranja
Prvi put se osiguranje pojavilo u sjevernom dijelu Italije u dvanaestom stoljeću kada su trgovci počeli osiguravati brodove u pomorskoj plovidbi zbog opasnosti kojima se izlažu na moru. Osiguranje su davali trgovci od kojih su većina bila židovi. Zatim, nakon dužeg perioda, uslijedila su osiguranja na kopnu. I to najprije osiguranje imovine od požara koje se pojavilo neposredno nakon strašnog požara 1666.g. u Londonu koji je odjednom progutao trinaest hiljada kuća. Ovaj događaj su iskoristili trgovci te su proširili osiguranje na novu oblast ljudskog života.

Zatim se pojavio novi oblik osiguranja, poput osiguranja od automobilske odgovornosti, odgovornosti nezgoda na poslu, zanatske odgovornosti i slično. Poslije toga, osiguranje se rasprostanilo u svim sferama života, kao na primjer: osiguranje od krađe, od uništenja usjeva, osiguranje objekta u montaži, životinja, filmske djelatnosti, osiguranja na život i slično. Tako da su osiguravajuća društva osiguravala pojedince od svake opasnosti kojoj se izlaže njegov život, imovina ili odgovornost. I zadnja faza u razvoju osiguranja je prinuda države na razne vrste osiguranja. [Er-riba vel-m'amelatul masrifije (405).]

A što se tiče prisustva pojma osiguranja kao posebnog poslovnog ugovora između dvije strane u knjigama islamskih pravnika skoro da su složni suvremeni učenjaci i istraživači da je hanefijski učenjak Ibn Abidin (preselo 1252 po Hidžri) prvi ko je govorio o ovoj temi, a njegov stav je bio da je trgovačko osiguranje zabranjeno. [Pogledaj Reddul-muhtar (6/281-292).]

Međutim, činjenica je da je prije njega o jednom obliku osiguranja pisao veliki učenjak malikijskog mezheba Ešheb (preselio 204 po Hidžri) koji je takođe zabranio ovaj vid poslovanja. [Pogledaj El-Mudevvene (4/28).]

Vrste osiguranja

S obzirom na oblik, osiguranje se dijeli na tri vrste:

Prva:Kooperativno (zadružno ili uzajamno-pomagačko) osiguranje, tj. udruživanje nekoliko osoba koje se izlažu sličnim opasnostima gdje svako od njih uplati određeno učešće, pa kada nekoga od njih zadesi šteta daje mu se nadoknada od tog učešća. A ako vrijednost učešća bude veća od nadoknada za štetu, svaki član ima pravo da vrati svoj udio. Specifičnost ove vrste osiguranja je da njegovi članovi nemaju za cilj zaradu, nego umanjenje i olakšanje gubitka. Ova vrsta osiguranja još uvijek nije zaživjela u praktičnom životu, nego predstavlja altrenativu šerijatski zabranjenim osiguranjima.

Druga:Poslovno (trgovačko) osiguranje, tj. rasprostranjeno osiguranje na koje obično se misli kada se govori o osiguranju. Njegova karakteristika je da je ono čista trgovina u kojoj osiguravajuće društvo, bez učešća korisnika, ubire zaradu osiguranja za razliku od kooperativnog čiji je karakter plemenit i human.

S obzirom na tematiku dijeli se na:

1)Osiguranje od gubitaka; odnosi se na opasnosti kojima se izlaže imetak korisnika osiguranja, a njegov cilj je nadoknada gubitaka koje zadese korisnika zbog nezgode i slično. Od primjera ovog osiguranja je osiguranje imovine od požara, krađe i slično.

2)Osiguranje od odgovornosti, tj. svaka odgovornost pojedinca ili grupe prema nekom drugom a koja je nastala kao rezultat greške, nemarnosti ili nanošenja štete iz bilo kog razloga. Poput odgovornosti arhitekta, ljekara, farmaceuta i slično, također osiguranje avionskih kompanija, brodova i vozova od odgovornosti.

3) Osiguranje osoba; u ovu vrstu spadaju sva osiguranja koja imaju veze sa samom ličnošću korisnika osiguranja i ne sa štetom koja mu se desi. Oblik ovog ugovora je da se osiguračko društvo obaveže da dâ korisniku ili trećoj osobi određeni imovinski iznos kada umre ili doživi određeni period, zauzvrat premijama koje plaća osiguranju. Dijeli se na dvije vrste:

a) osiguranje života, imaju tri vrste:

● doživotno ili ograničeno osiguranje za slučaj smrti

● osiguranje za slučaj doživljenja

● osiguranje za slučaj doživljenja i smrti

b) osiguranje od tjelesnih povreda

Treća:Društveno osiguranje, tj. ono koje vrši država spram određene skupine građana, poput socijalnog, zdravstvenog (ovdje ne ulazi privatno zdravstveno osiguranje), penzionog i njima sličnog osiguranja. Ono što je zajedničko ovoj vrsti osiguranja je da nema trgovački karakter (tj. da država zarađuje na korisnicima ovih osiguranja) nego je cilj države da socijalno zaštiti ove kategorije ljudi. Sa druge strane, dobar dio troškova snosi sama država.

S obzirom na dobrovoljnost i prinudu osiguranje se dijeli na:

1) Prisilno osiguranje; to je osiguranje na koje država prisili, poput saobračajnog i zdravstvenog osiguranja.

2) Dobrovoljno osiguranje; ono u kojem nema prisile.

Šerijatski status osiguranja

Savremeni islamski učenjaci imaju četiri stava [El-Mu'amelatu el-malije el-mu'asire (209-221) i Er-riba vel-m'amelatul masrifije (405-427).]o propisu osiguranja:

Prvo mišljenje: Opća dozvola osiguranja. Najistaknutiji zastupnik ovog mišljenja je profesor Mustafa Ez-Zerka’, a njihovi najvažniji dokazi su:

● Osiguranje je novi ugovor koji nije spomenut u šerijatskim tekstovima, osnove Šerijata mu se ne suprostavljaju, a osnov u ugovorima je dozvola sve dok ne dođe zabrana, a nema zabrane, prema tome, on je dozvoljen.

Komentar: Ovaj dokaz je neprihvatljiv, jer iako nema direktnog šerijatslog teksta koji ga zabranjuje postoje osnove Šerijata kojima je oprečen, poput toga da je u njemu kamata, rizik, bespravno uzimanje tuđeg imetka, o čemu će biti govora.

● U šerijatskim propisima postoje ugovori s kojima se može osiguranje kijasiti (upoređivati), na primjer:
a)Ispravnost davanja garancije za opasnosti na putu kod hanefija, odnosno, da jedna osoba kaže drugoj: idi ovim putem on je siguran, a ja garantujem ako se šta desi, pa ako bi mu idući tim putem bio oduzet imetak dužan je da mu nadoknadi štetu. Sličnost ovog ugovora i osiguranja je što on garantuje ono što nije uzrokovao i što je nepoznat završetak, a ovo dvoje se nalazi u osiguranju.

Komentar: Između ova dva ugovora postoji suštinska razlika: ovdje daje garanciju bez naplate dok se u osiguranju garancija naplaćuje.

b)Pravilo obavezujućeg obećanja kod malikija, odnosno da osoba obeća drugoj nešto što joj u osnovi nije obaveza, pa ako ta osoba zbog tog obećanja uđe u neke troškove ili obećanje uzrokuje neko djelo dužan je izvršiti obećanje, na primjer: kaže mu oženi se ja ću ti platiti mehr, pa ako
se oženi obavezan je da mu plati mehr. Pa kažu isto tako imamo u osiguranju obećanje da će mu nadoknaditi gubitke.

Komentar: sličan gornjem, tj. obavezujuće obećanje kod malikija je dobro djelo bez nadoknade za razliku od osiguranja gdje je cilj osiguravajućeg društva uzimanje nadoknade i zarada.

● Osiguranjem se ostvaruje mnoštvo korisnih stvari za pojedinca i društvo, poput: sigurnosti, ekonomske dobiti, međusobno potpomaganje među korisnicima i slično.

Komentar: one stvari koje ljudi smatraju korisnim a oprečne su osnovama šerijatskih tekstova su ništavne i ne pridaje im se važnost, naročito ako za to imamo alternativu kao što je kooperativno osiguranje koje je čisto od zabranjenih radnji.

Drugo mišljenje: Opća zabrana. Najistaknutiji zastupnik ovog mišljenja je doktor ‘Isa ‘Abdeh, a njihovi dokazi su:

● Osiguranje u sebi sadrži obje vrste kamate, jer korisnik osiguranja daje novac u određenoj vrijednosti, a osiguravajuće društvo mu vraća, kada se desi nezgoda, veću ili manju vrijednost, pa je razlika u vrijednosti datoj i uzetoj kamata zbog viška (riba fadl), a vremenska razlika u davanju i uzimanju je kamata zbog odgode (riba nesie).

Odgovor: Ovdje nije u pitanju kamata, jer korisnik plaća novac u ratama za korist od osiguravajućeg društva kada se desi nezgoda, prema tome u pitanju je davanje novca za korist, a korist nije od stvari na koje ide kamata.

Komentar na odgovor: Osiguranje života biva davanjem novca i uzimanjem novca, a također svako osiguranje u kojem osiguravajuće društvo nadoknađuje štetu novcem.

2) U osiguranju je bespravno jedenje tuđeg imetka koje zabranjeno kur'anskim tekstom. Kaže Uzvišeni: “O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte, – ali, dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak“ (Prijevod značenja En-Nisa’ 29.)

Komentar: Tačno je da je to Kur'anom zabranjeno, međutim da li ima u osiguranju nedozvoljenog i bespravnog jedenja imetka to je ono oko čega je spor.

● Osiguranje je zasnovano na kocki i kockarskom klađenju, jer je on ugovor koji je vezan za opasnost koja se nekad desi nekad ne desi, a to je značenje kocke.
Komentar: Kocka je zasnovana na igri i zabavi, a toga ovdje nama.

● Osiguranje u sebi sadrži rizik i nepoznat završetak, jer nijedna od strana ugovora ne zna koliko će dati ni koliko će uzeti. Tako na primjer, može se desiti da korisnik plati jednu ratu te mu se desi nesreća pa uzme ono što ga sljeduje po ugovoru, također može se desiti da korisnik isplati sve rate, a ne desi mu se nesreća pa ne uzme ništa.

Treće mišljenje: Osiguranje života je zabranjeno, a druge vrste su dozvoljene. Najistaknutiji zagovarač ovog mišljenja je Šejh Abdullah ibn Zejd Ale Mahmud, a dokazi ovog mišljenja su sljedeći:

● Namjera od osiguranja robe, auta i slično je sigurnost od nezgoda, katastrofa i gubitaka, a ne zarada manje ili više novca.

● Osiguranje života je zasnovano na plaćanju novca u ratama s ciljem dobivanja veće svote ako se ispuni ugovor, a to znači da u sebi sadrži obje vrste kamate, kamatu zbog viška i kamatu zbog odgode.

Četvrto mišljenje: Kooperativno (uzajamno-pomagačko) osiguranje i društveno osiguranje su dozvoljeni, a poslovno je zabranjeno. Dokazi ovog mišljenja su:
Suština kooperativnog (uzajamno-pomagačko) osiguranja i njegov cilj je međusobno potpomaganje i nadoknada gubitaka i šteta koje su posljedica katastrofa, nezgoda i nesreća, a nije namjera da se njime iskorištavaju ljudi ili zarađuje bespravno. Sa druge strane u ovom osiguranju nema kamate, nepravednog uzimanja tuđeg imetka, kockanja i sličnog. Na propisanost ovakvog udruživanja upućuje kur'anski ajet koji je ujedno i šerijatsko pravilo, kaže

Uzvišeni: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.“ (Prijevod značenja El-Ma'ide 2.)

A što se tiče rizika i nepoznatog završetka koji se nalaze i u ovom osiguranju, odgovor je da se u ugovorima zasnovanim na darivanju i poklanjanju zanemaruje rizik, a ovo osiguranje je jedan od takvih ugovora. Treba opet napomenuti da je ova vrsta osiguranjaponuđena kao alternativa kako bi se izbjegle ostale vrste šerijatsko spornih osiguranja, a nije mi poznato da u stvarnosti postoji ovo osiguranje.

Dokaz da su socijalno, zdravstveno (neprivatno) i penziono osiguranje dozvoljeni je netrgovački karakter (tj. država ne zarađuje na korisnicima ovih osiguranja) ovih osiguranja zbog čega se zanemaruje veliki rizik koji je zabranjen u poslovnim ugovorima kao što je poslovno osiguranje. Sa druge strane, cilj države je humanistički, tj. ona namjerava da socijalno zaštiti ove kategorije ljudi zbog čega dobar dio troškova ona sama snosi.

Poslovno osiguranje je zabranjeno zbog šest stvari:

● Veliki rizik (tj. nepoznata završnica ugovora) kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabranio u vjerodostojnim hadisima. [Hadis bilježi Muslim (3808).]

● Poslovno osiguranje je jedan oblik kockanja, jer je zasnovan na opasnosti koja se nekad desi a nekad ne desi, pa time ulazi pod opću zabranu kocke: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (Prijevod značenja El-Ma'ide 90.)

● Ovo osiguranje u sebi sadrži obje vrste kamate, o čemu je bilo govora.

● Ovo je jedan oblik klađenja zbog rizika i opasnosti koji se nalaze u njemu, a klađenje je zabranjeno vjerodostojnim hadisima.

● Također u njemu je bespravno uzimanje tuđeg imetka, a da se zauzvrat ne dâ ništa, koje zabranjeno Kur'anom, o čemu smo već govorili.

● Sadrži u sebi obavezivanje onim čime Šerijat ne obavezuje, jer osiguravajuće društvo nije uzrokovalo nezgodu da bi je ono moralo nadoknaditi, a sa druge strane uzima imetak od korisnika a da nije ništa uradilo za korisnika.

Radžih (odabrano) mišljenje: Četvrto mišljenje, da je poslovno osiguranje zabranjeno na što jasno i nedvosmisleno upućuju gore spomenuti dokazi, a da je kooperativno i društveno dozvoljeno, a Allah zna najbolje.
Ovo mišljenje zastupa većina savremenih učenjaka, između ostalih: Kolegij islamskog prava pri Rabiti (Kararul-medžme'a fid-devretil ula 10/8/1398 hidžretske.), Kolegij islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije [Medželetul-medžme'a (2/731).], Vijeće velike uleme iz Saudijske Arabije (Kararu Hej'eti kibaril ‘ulema, broj 55, 4/4/1397 hidžretske.) i Egipatsko muftijstvo. [Ahta'u ša'ia’ fil-buju’, od Seida Abdulazima (9-11).]

Napomena: Muslimanu nije dozvoljeno da se dobrovoljno osigurava u postojećim trgovačkim osiguravajućim društvima. Izuzima se iz ovoga saobraćajno osiguranje (i njemu slično) na koje prisiljava sama država, ono je dozovljeno i u njemu nema grijeha, inšaAllah. Naime, saobraćajno osiguranje je trgovačko osiguranje koje je inače u osnovi zabranjeno, međutim opća potreba muslimana za vožnjom auta (i drugih prevoznih sredstava), koje se ne može ostvariti bez uzimanja osiguranja, na nivou muslimanske zajednice je vid nužnosti, i nezamislivo da se svi muslimani odreknu te potrebe. Dokaz za ovu dozvolu je šerijatsko fikhsko pravilo: opća potreba se spušta na nivo nužde (hadžetu amme tunezzelu menzilete darureti), a nužda dozovljava ono što je zabranjeno.

Nije dozvoljeno raditi u preduzećima za poslovno osiguranje, jer je to pomaganje u grijehu i haramu, a kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.” (El-Ma'ide 2.) Kada Allah nešto zabrani postane zarađivanje na njemu zabranjeno.

Ve billhi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com

Vidi manje

U zadnje vrijeme se širi mišljenje da ne treba upozoravati na novotarije i novotare, jer se time pravi sukob među muslimanima, cijepa jedinstvo ummeta i slabi njegova snaga. Kažu: preče je šutiti, prelaziti preko novotarija i pustiti ljude da svako radi ono što misli da je ispravno, jer uvijek ima neki učenjak koji dozvoljava određenu novotariju.

Ovakvo tretiranje novotarija i ophođenja prema novotarima je velika greška i devijacija, pogotovo ako to postane metod davetskog djelovanja. Na to ukazuju sljedeće stvari:

1- Prešućivanje novotarija je oprečno šerijatskim tekstovima koji obavezuju negiranje munkera. Od tih tekstova su vjerodostojni hadisi:
„Ko od vas vidi neki munker, neka ga otkloni rukom, ako nije nije u stanju, onda jezikom, ako nije u stanju, ona srcem, …“ (Muslim). A novotarija je jedan od najvećih munkera.
„Čuvajte se novina, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet“ (Tirmizi). Naređuje ummetu da se čuva novotarija i stavlja mu do znanja da je svaka novotarija dalalet.
Dovoljna su samo ova dva hadisa da bude jasno da je prešućivanje novotarija velika devijacija.

2- Prešućivanje novotarija je prevara, obmana i izdaja ummeta, jer novotarije vode u Vatru. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „A svaki dalalet vodi u Vatru“ (Tirmizi), i kaže za one koji će biti spriječeni od njegovog Havda (izvora): „Pa ću reći: O Gospodaru, moj ummet, moj ummet! Pa će biti rečeno: Ti ne znaš novine (novotarije) koje su uveli nakon tebe. Pa ću reći: Daleko bili, daleko bili“ (muttefekun alejhi).

3- Prešućivanje novotarija je od razloga brisanja i nestanka pravih istinskih obilježja vjere, jer prešućivanje novotarija vodi u njihovo širenje i javno ispoljavanje. A kada se pojave i rašire novotarije, nestane sunnet i malo ko radi po njemu. I ne samo to, nego se više ni ne pravi razlika između sunneta i novotarije, te postane kod mnogih muslimana istina batil, a batil istina. Pa ako neko negira nešto od toga, kažu: negira Allahov din i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet.

4- Prešućivanje novotarija je razlog poniženja i slabosti ummeta i prevlasti neprijatelja nad njim, jer je Allah obećao da će čuvati ummet od kazne i propasti sve dok su u njemu oni koji popravljaju stanje.
– Kaže Uzvišeni: „Gospodar tvoj nije nikada nepravedno uništavao sela i gradove ako su njegovi stanovnici oni koji popravljaju (stanje)“ (Hud, 117). Koje je to propravljanje (preporod) ako ulema prešućuje novotarije?!
– Kaže Uzvišeni: „A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili“ (Džinn, 16). Da li je onaj ko čini novotarije i odbacuje sunnete od onih koji se Pravog puta drže?! A ako šuti ulema, kada će ljudi znati da su na stranputici?
– Kaže Uzvišeni: „Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će samo Meni ibadet činiti, i neće druge Meni ravnim smatrati.“ (En-Nur, 55) Pa da li zajednica kojom vlada novotarija ispunjava šartove namjesništva na Zemlji?
– Kaže Uzvišeni: „One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, namaz obavljati i zekat udjeljivati i naređivati dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – a Allahu se na kraju sve vraća“ (El-Hadždž, 41). Pa da li su oni koji prešućuju novotarije od onih koji naređivaju dobra djela, a odvraćaju od nevaljalih?
Kada su ashabi i oni koji su ih slijedili u dobru bili ustrajni na sunnetu, bez mijenjanja vjere i uvođenja novina i bez potvrđivanja novotarija koje su se pojavile, Allah ih je za kratko vrijeme učinio namjesnicima i na istoku i na zapadu kao što im je obećao. A onaj ko zna koliko su u ummetu raširene akidetske i fikhske novotarije, ne čudi se što je ponižen, podijeljen i što njime vladaju njegovi neprijatelji.

5- Prešućivanje novotarija je prekidanje ugovora kojim je Uzvišeni obavezao učene da pojašnjavaju istinu i da je ne skrivaju, i zaprijetio im je najžešćim kaznama ako istinu sakriju osim ako se pokaju, poprave i to javno ispolje.
Kaže Uzvišeni: „One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put nakon što smo ga u Knjizi ljudima označili, Allah će prokleti, a proklet će ih i oni koji proklinju. Izu­zet će se oni koji se pokaju i poprave, i to javno ispolje; takvima ću Ja oprostiti, jer Ja sam Taj Koji prima pokajanje i milostiv sam.“ (El-Bekare, 159-160) Zar nakon ovog ajeta učeni ima hrabrosti da krije istinu a može je pojasniti, zar ima hrabrosti da poziva da se prešućuju novotarije kako bi ugodio ovoj ili onoj skupini?!

6- Oni koji razjedinjuju ummet i remete jedinstvo su upravo oni koji uvode novotarije, jer su skrenuli sa Pravog puta i izdvojili se od džemata na kojem je Ehlu sunne. Najmanje što radi onaj koji negira novotarije je poziv na vraćanje u džemat istine, pa ako odbiju oni su oni koji dijele muslimane. Zbog toga Uzvišeni obavezuje da se naređuje dobro, zabranjuje munker i poziva na hajr, zatim upozorava ummet da se ne razilaze kao što su se razišli oni prije njih. Pa ako se niko ne bio odazvao onome ko poziva u istinu, on bi jedini bio džemat, a oni koji odbiju oni su oni koji razjedinjuju.
Kaže Uzvišeni: „I neka među vama bude grupa ljudi koja na dobro poziva i naređuje dobro i odvraća od zla. To su oni koji su spašeni! I ne budite kao oni koji su se razjedinili i razišli, nakon što su im već Jasni dokazi došli! Njima pripada kazna velika!” (Ali Imran, 104-105)

Ovo su neke štetne posljedice prešućivanja novotarija iz kojih se razumije greška tog stava, jer nema dokaza ni u Kitabu ni u sunnetu, niti u praksi selefa ummeta koji su negirali novotarije jezicima i perima, ignorisali novotare, otkrivali ljudima istinu oko toga i saburali na velikim neprijatnostima koje su imali na tom putu.

A zatim specifično za mevlud:

– Ako treba prešućivati novotariju mevluda i imati širine u tome, onda se postavlja pitanje zašto ulema na čije se znanje u akidi vraćamo, poput šejhova Muhammeda ibn Ibrahima, Abdurrahmana S'adija, Bin Baza, Albanija, Ibn Usejmina i drugih, nije šutila o tome? Ili su i oni pravili fitnu, rušili jedinstvo ummeta i bili uskogrudi jer nisu imali širine u tome?!

– Već 20-ak godina negiramo novotariju mevluda, a uprkos tome, ona je sve jača i šira, otkud sad da treba šutjeti?! Zašto nismo odmah šutjeli? U stvari, postavlja se pitanje kada smo bili na istini, kada smo negirali ili sada kada treba šutjeti?! Kontradiktornost je očigledna ili je posrijedi nešto drugo?!

– Ako ne treba preko društvenih mreža ukazivati na novotariju mevluda kad je u navišem jeku njegovo obilježavanje (naravno, uz poštovanje, sa edebom bez ružnih riječi), pa preko čega ćemo?! Ne daju nam u mesdžidima, niti na hutbama, niti nekom drugom oficijelnom vjerskom glasilu.

– Hadis „Kada se spomenu ashabi, šutite“ u najmanju ruku ne priliči da se dovodi u kontekst novotarije mevluda i kaže „Kada se spomene mevlud, šutite“, jer o onome što se desilo među ashabima treba šutjeti zbog njihovog fadla kao najbolje generacije ummeta, a mevlud je novotarija na koju je vadžib upozoriti.

– Ako treba šutiti o novotariji mevluda, jer se ulema razilazi, onda treba šutiti (ili se već šuti) oko neispravnosti eš'arijsko-maturidijske akide, Ajvatovice i drugih pećina, svih pogrebnih novotarija, učenja Kur'ana za pare, braka mute, oko akide šija-rafidija, vrsta alkohola (koje hanefije dozvoljavaju pod određenim uvjetima), kamate zbog viška i tako redom, jer su sve ovo pitanja oko kojih postoji razilaženje ili ih neko od uleme zagovara.

– Velikani ummeta koji su dozvolili mevlud, poput Ibn Hadžera, Sujutija, Sehavija, Ibn el-Hadž, Iraki, Ibn Abidin i drugi, nisu bezgriješni niti im je ovo jedina greška, a kamoli bolji od drugih velikana od prvih generacija koji nisu ni čuli za mevlud kao i potonjih učenjaka koji su jasno ukazali da je to novotarija. Ibret je u dokazu, a slijepo se slijedi samo Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji nam nije ubaštinio mevlud.

– Veća bi sreća trebala biti u ljubljenju istruhle cipele ashaba, četvorice imama ili autora poznatih hadiskih zbirki koji nisu mevlud učinili ibadetom nego istruhle cipele Ibn Hadžera koji greškom ohalali mevlud. Vrijednost, znanje i veličina nekog alima ne čini ga bezgriješnim niti nama opravdava da ga slijedimo u greškama.

– Razlika između menhedža selefija i ihvanija u davi je baš u tome što selefije negiraju novotarije a ihvanije prešućuju, i ne samo da prešućuju nego ih i ne smatraju novotarijama, tretiraju to upravo razilaženjem uleme. Prešućivanje novotarija je općepoznata devijacija ihvanija.

– Vrijednost selefijske dave i daija i njihov uspjeh (čak i popularnost) se prvenstveno krije u dvije karakteristike: što popravljaju akidetske devijacije i negiraju novotarije. Pa kada to ostave izjednačit će se sa drugima i izgubiti vrijednost i uspjeh.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com

Vidi manje

Korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom (telefonom, kamerom i slično), je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa.

Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:

Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.

Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.

Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.

Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod

Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh.

Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai.

A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.

Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.

Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.

Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.

Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.

Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.

Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.

Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava (ili lice, tj. oči, nos i usta) ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com/

Vidi manje

Zabranjeno je ukrašavanje džamija

Seid b. Ebu Seid, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Kada budete dekorirali džamije i ukrašavali Mushafe, bit ćete uništeni. ‘

Ibn Abbas, radijallahu anhu, govorio je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: Nije mi naređeno da dekoriram džamije. “‘2

Ovaj isti ashab govorio je: “Zaista ćete uljepšavati džamije kao što su židovi i kršćani uljepšavali svoje bogomolje.”3

Omer, radijallahu anhu, naredivši izgradnju džamije, rekao je: “Izgradite je tako da ljude štiti od kiše, a klonite se uljepšavanja kako ljude ne biste odveli u smutnju.”4

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, imam El-Begavi rekao je: “Izraz tešjid, spomenut u hadisu, odnosi se na dizanje i širenje građevine, a isti je izraz upotrebljen u ajetu: ‘ … pa kad bili i u visokim kulama.’ (En-Nisa, 78)

Za vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, džamija u Medini bila je izgrađena od ćerpiča, krov je bio od palminih grana, a stupovi – palmina debla. Ebu Bekr, radijallahu anhu, džamiju nije renovirao. Omer, radijallahu anhu, džamiju je renovirao, ali sve karakteristike ostale su iste. Međutim, Osman, radijallahu anhu, renovirajući je, dodao je mnoge stvari: zidove i stupove sazdao je od klesanog kamena i maltera, a krov od tikovog drveta.5 Kažem: možda su ashabi mrzili i prezirali baš to, jer prekomjerno ukrašavanje džamije od uklesanog kamena nije dopušteno.

Ibn Abbasove, radijallahu anhu, riječi: ‘Zaista ćete uljepšavati džamije kao što su židovi i kršćani uljepšavali svoje bogomolje’ znače: židovi i kršćani uljepšavali su svoje bogomolje nakon što su izmijenili i iskrivili svoju vjeru, a vi idete njihovim stopama, i na kraju ćete se prepirati zbog džamija i nadmetati u njihovoj veličini i ljepoti.”6

Drugo, dekoriranje džamija zabranjeno je zbog sljedećih stvari: prvo, to se suprotstavlja hadisima u kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da džamija bude skromna, da ne bude mnogo uljepšana, na šta jasno ukazuju sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Izgradite je od sijena i debala, neka izgleda poput Musaove kolibe, ćak i to je previše'7; drugo, to zaokuplja one koji klanjaju, a sve što odvraća od skrušenosti u namazu zabranjeno je činiti (o tome će biti govora u drugom poglavlju); i, treće, to vodi u drugo, veće zlo: nadmetanje u izgradnji džamija.

Treće, imam Eš-Ševkani zapisao je sljedeće: “Hadis ukazuje da je podizanje džamija novotarija. Međutim, preneseno je da je Ebu Hanifa to dopuštao, a imam Ebu Talib govorio je da je dopušteno uljepšati mihrab, dočim je El-Mensur rekao da je dopušteno uljepšati cijelu džamiju. Bede b. el-Munir izjavio je: ‘Budući da su ljudi podigli svoje kuće i uljepšali ih, priliči da se i džamije uljepšaju kako bi se sačuvala njihova svetost.’ Na njegovu se izjavu može odgovoriti: ako je povod zabrane slijeđenje prvih generacija u tome i izbjegavanje razmetanja, onda je u pravu; a ako je povod bojazan od toga da to ne preokupira ljude koji klanjaju, onda nije u pravu jer povod ostaje mjerodavan.

Oni što dopuštaju dekoriranje džamija, između ostalog, pozivaju se na to da prve generacije nisu ukoravale ljude koji su tako činili, da je to lijepa novotarija i da potiče na odlazak u džamiju.

Međutim, ovo su lažni dokazi i ne uzima ih u obzir ko ima imalo uvida u Šerijat, pogotovo što su oprečni hadisima koji ukazuju da dekoriranje džamija nije bila Resulullahova, sallallahu alejhi ve sellem, praksa; što to vodi u zabranjeno nadmetanje; što je jedan od predznaka Kijametskog dana; što je praksa židova i kršćana, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je da se od njih razlikuje, pozivajući na to u općim i posebnim prilikama.

Pozivanje na to da prve generacije nisu osuđivale dekoriranje džamija neispravno je, naprotiv, pored onih koji su to prešutjeli – ne iz zadovoljstva već zbog sebe – bilo je iskrenih učenjaka koji su se usprotivili i glasno upozorili na dekoriranje džamija i ostale brojne novotarije koje su činili nepravedni vladari bez konsultiranja učenih i pobožnih ljudi.

Tvrdnja da je to lijepa novotarija i da potiče odlazak u džamiju – ništavna je. Doduše, to privlači i potiče na odlazak u džamiju, ali onih ljudi koji isključivo idu da vide tu ljepotu i vještinu koja odvraća od skrušenosti. Ali to nije slučaj s ljudima koji u džamije idu radi iskrenog i skrušenog ibadeta.

Ibadet bez skrušenosti liči na tijelo bez duše. Znamo da je Resulallah, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Džehmu vratio ukrašeni ogrtač i potegao uljepšane zavjese.

Učenjaci koji žele potvrditi novotarije koje uvode vladari često dođu u ćorsokak, pa su prinuđeni izmišljati kojekakve lažne dokaze koje ni malouman ne bi prihvatio.”8

 

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Vidi manje