Piše: Mr. Safet Kuduzović
Musliman je dužan voditi računa o svom vremenu jer će biti pitan kako je proveo svoj život. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Neće se pomjeriti stopala čovjeka na Sudnjem danu dok ne bude upitan za: život u šta ga je potrošio…” (Tirmizi, 5/194/2425, El-Arida, sa ispravnim lancem prenosilaca). Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Iskoristi pet stvari prije nego što doðe drugih pet: …slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.” (Hakim, 4/341/7846, Hatib u El-Fekihu vel-mutefekkih, 2/170/804, i Vekia u Ez-Zuhdu, 1/223-224, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Fethul-Bari, 11/235, El-Mugni, 5/204 (Ihjau ulumid-din) i Sahihul-džamia, 1/244.)

U drugoj predaji, koju prenosi Ibn Abbas, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Dvije su blagodati čija je vrijednost nepoznata mnogim ljudima: zdravlje i slobodno vrijeme.” (Buharija) Zamislite muslimana koji Uzvišenom Allahu na pitanje o blagodati slobodnog vremena, odgovori: “Gospodaru moj, prošli su mi dani, mjeseci i godine u igri, zabavi i dangubi.” Neki kažu da je vrijeme zlato! Pored lijepe namjere napravili su kobnu grešku, jer zlato u odnosu na vrijeme koje predstavlja čovjekov život nema nikakve vrijednosti.

Prvi koje izmislio šah bio je Sissah b. Zahir el-Hindi. Kada je poznati farisijski kralj po imenu Bihrem čuo za šah, jako se obradovao i nagradio izumitelja. (Keffur-rea’a, str. 115.)

često se postavljaju pitanja i vode polemike u vezi s propisom igranja šaha. U narednom tekstu pojasnit ćemo stav islamskih pravnika vezan za ovo pitanje. Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da je igranje šaha haram ukoliko postoji ulaganje imetka, jer se tada tretira kockom. (Vidjeti: Et-Temhid, 13/181-182, i Medžmu’ul-fetava, 32/137, 152.)

Ako igranje šaha rezultira ostavljanjem namaza, psovkom, vrijeðanjem ili neprijateljstvom, takoðer biva haram. (Vidjeti: El-Kavaninul-fikhijje, str. 311, od Ibn-Džuzzija, Medžmu’ul-fetava, 32/137, Mugnil-muhtadž, 6/347, Keffur-rea’a, str. 101, od Hejtemija i Sahihut-tergib, 3/180-181.)

Ako, pak, igra šaha ne sadrži kocku niti uzrokuje neku od zabranjenih stvari, tada islamski učenjaci imaju različite stavove. Većina učenjaka, od kojih su: hanefijski, malikijski i hanbelijski pravnici, smatraju, opet, igranje šaha zabranjenim. (Vidjeti: El-Mugni, 12/37, i El-Kafi, 4/4/322, od Ibn Kudame; Šerhu Fethil-kadir, 7/411, 413, Bedaeus-sanaia, 4/305, El-Kavaninul-fikhijje, str. 311, El-Fevakihud-devani, 2/563, Medžmu’ul-fetava, 32/152, Mealimus-sunen, 2/209, El-Furusijje, str. 303, El-Kebair, str. 101, i El-Insaf, 12/52-53.)

Što se tiče šafijskih pravnika, većina njih igranje šaha smatra pokuðenim, a neki, kao većina učenjaka, zabranjenim. (Vidjeti: El-Minhadž, 15/14, od imama Nevevija; Es-Sunenul-kubra, 10/358 od Bejhekija; i Keffur-rea’a, str. 107.) Imam Šafija kaže: “Šah je zabava koja sliči batilu, pa ga prezirem, ali nisam još našao dokaz o zabrani.” (Vidjeti: Ialamul-muveki’in, 2/79.) Imam Šafija kaže: “Ne volimo da se igra šah, ali je, ipak, blaži od nerdešira.” (Vidjeti: El-Umm, 8/189, Marifetus-sunen, 7/432 i Es-Sunenul-kubra, 10/357.)
Nerdešir je poznata igra za koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko bude igrao nerdešir kao da je umazao svoje ruke svinjskom krvlju i mesom.” (Muslim) U drugom hadisu stoji: “Nepokoran je Allahu i Poslaniku onaj koji igra nerdešir.” (Ebu Davud, Ibn Hibban, Begavi, 12/384/3414, sa dobrom lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 8/285, i Gajetul-meram, str. 179/395.)

Ishak b. Rahavej upitan je da li u igranju šaha vidi kakve smetnje, pa je odgovorio: “U šahu je svaka smetnja.” Kada mu je rečeno da neki ljudi igraju šah, rekao je: “To su grješnici.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401, od Ibn Hadžera el-Hejtemija)
Muhammed b. Kab el-Kurezi je rekao: “Najmanje što šahista treba očekivati jeste da će biti proživljen sa sljedbenicima batila.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401.)
Kada je Ibrahim en-Nehai upitan o šahu, kazao je: “Šah je proklet.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401, i Es-Sunenul-kubra, 10/359.)
Vidimo da propis šaha kruži izmeðu zabrane, kod većine islamskih učenjaka, i pokuðenosti kod šafijskih pravnika. Niko od ovih imama nije kazao da je igranje šaha mubah. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/136-137.)

U sunnetu se navode brojni hadisi koji ukazuju na zabranu igranja šaha, ali nijedan od ovih hadisa nije vjerodostojan kako tvrde imam Munziri, Ibn Kajjim, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Sehavi, Albani, Bekr Ebu Zejd i drugi. (Vidjeti: El-Mensurat, str. 288, od imama Nevevija; El-Menarul-menif, str. 134, Ed-Diraje, 2/240, Nasbur-raje, 4/274-275, Keffur-rea’a, str. 101-105, El-Mekasidul-hasene, str. 669; Ed-Durerul-muntesire, str. 174, od imama Sujutija; Nejlul-evtar, 8/108, Kešful-hafa, 2/363, Esnel-metalib, str. 462, i Sahihut-tergib, 3/181.)

Šejh Albani je nekoliko hadisa koji govore o zabrani igranja šaha ocijenio apokrifnim. (Vidjeti: Es-Silsiletud-daife, 3/283-284 i 9/47, i Daiful-džamia, str. 762/5277.) Razlog slabosti ovih hadisa je jednostavan – šah se pojavio u vrijeme ashaba, a ne u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako tvrdi Ibn Kesir. (Vidjeti: Nejlul-evtar, 8/107-108.) Nakon osloboðenja nekih farisijskih predjela u vrijeme ashaba, muslimani su se prvi put susreli sa šahom. (Keffur-rea’a, str. 116.)

Prenosi se da je Alija b. Ebi Talib prošao pored ljudi koji su igrali šah, pa je rekao: “Kakvi su ovo kumiri kojima ste u obožavanju posvećeni?” (Ibn Ebi Šejbe, 5/289/26149, Ahmed u El-Verea, str. 74, i Bejheki u Šuabul-iman, 5/241/6518. U drugoj predaji stoji da je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Šah je nearapska kocka.” (Bejheki u El-Kubra, 10/358/20928, i u El-Edeb, str. 417. Imam Bejheki tvrdi da ova mursel predaja ima drugu koja je pojačava.) Ibn Tejmijje i Ibn Kajjim ovu su predaju ocijenili vjerodostojnom, a šejh Albani slabom. Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/152, El-Furusijje, str. 312, i Irvaul-galil, 8/288.) Ibn Abbas je spalio šah koji je jedno siroče naslijedilo od oca. (Bejheki, 10/358/20933. Vidjeti: El-Kebair, str. 102, i Keffur-rea’a, str. 104.)
Ibn Omer je rekao: “Šah je gori od nerdešira.” (Bejheki, 10/359/20934. Ibn Kajjim, Sehavi i Hejtemi ovu predaju smatraju vjerodostojnom. Vidjeti: El-Furusijje, str. 313-314, i Keffur-rea’a, str.104.)

Ibn Kajjim kaže: “U vjerodostojnim predajama navodi se zabrana igranja šaha od Ibn Abbasa i Ibn Omera i niko od ashaba nije kazao suprotno ovome.” (Vidjeti: El-Furusijje, str. 313.)
Na drugom mjestu šejhul-islam Ibn Kajjim kaže: “Nije poznato da je neko od ashaba igrao niti dozvolio igranje šaha. Lažne su predaje u kojima se spominje da je Ebu Hurejre igrao šah. Svako ko poznaje život ashaba osudit će ovakve tvrdnje.” (Vidjeti: El-Furusijje, str. 311.)
Imam Bejheki spominje konsenzus ashaba o zabrani igranja šaha, a on i drugi učenjaci hadisa najbolje poznaju riječi i postupke ashaba. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/150, i Šerhuz-Zurkana alel-muvetta, 4/484.)

Ibn Šihab ez-Zuhri rekao je: “Ne volim šah, jer je šah batil.” (Et-Temhid, 13/179, i Šuabul-iman, 5/241.) Imam Malik, Ibn Tejmijje, Ibn Kajjim i drugi smatraju igranje šaha većim grijehom od nerdešira. (Vidjeti: Et-Temhid, 13/179, Medžmu’ul-fetava, 32/139, El-Furusijje, str. 305, Nejlul-evtar, 8/107, i Avnul-mabud, 13/194.)
Neki učenjaci posebno su strogi kada je u pitanju igranje šaha sa figurama koje imaju likove živih bića. (Vidjeti: Keffur-rea’a, str. 112, i Ahkamul-musabekat, str. 88, od Abdus-Sameda Belhadžija.)

Imam Ebu Hanife i Ahmed smatraju, čak, da nije dozvoljeno nazvati selam šahistima. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/136, 153.)
Malikijski pravnici kada govore o skupinama ljudi kojima se ne naziva selam, izmeðu ostalih, spominju i šahistu. (Vidjeti: Mevahibul-dželil, 2/122.)
Imam Ebu Hanife i Malik ne primaju svjedočenje šahiste bez obzira radilo se o ulogu ili bez uloga. (Vidjeti: Keffur-rea’a, str. 112, od Ibn Hadžera Hejtemija)

Od savremenih učenjaka igranje šaha zabranjuju: Ibn Baz, Ibn Usejmin i Stalni kolegij za naučna istraživanja i fetve (El-Iedžnetud-daime).

Na osnovu spomenutog možemo konstatovati da je igranje šaha zabranjeno i da nije dozvoljeno učestvovati na takmičenjima, seminarima ili kursevima koji su vezani za šah, a Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: subota, 10 Studeni 2007 02:43

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić
Mestve (el-huff) su obuća od kože koja, kada se obuje, prekriva stopala i nožne zglobove.
Mesh u arapskom jeziku znači lagano rukama potrati po nečemu, a mesh po mestvama ima značenje potiranja mestvi vlažnom rukom po tačno preciziranom predjelu i koje traje tačno odreðeno vrijeme.

VALIDNOST MESHA PO MESTVAMA

Islamski učenjaci su saglasni da je onome ko upotpuni svoju čistoću (gusul i abdest), a zatim u takvom stanju obuje mestve pa nakon toga izgubi abdest, dozvoljeno da potire po mestvama. (El-Idžma’ od Ibn Munzira, str. 20, El-Evsat, 1/434)

Hadisi koji govore o meshu po mestvama dostigli su stepen tevatura (kategoričnosti).

DA LI JE BOLJE POTIRATI PO MESTVAMA ILI PRATI NOGE?

Potiranje po mestvama je dozvoljeno, a pranje nogu je bolje po mišljenju većine islamskih učenjaka, jer je pranje osnova, dok hanbelije smatraju da je potiranje bolje jer je lakše, a Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., nikada nisu bile ponuðene dvije stvari a da nije izabrao onu lakšu (hadis ovakvog značenja bilježe Buharija, br. 3569, i Muslim, br. 2327, od Aiše, r.a.).

ODABRANO MIŠLJENJE

Da li je bolje oprati noge ili potrati po mestvama zavisi od trenutačnog stanja u kome se nalaze stopala tog čovjeka. Tako naprimjer, ukoliko čovjek hoće da uzme abdest a na nogama ima mestve koje je obuo na punu čistoću, bolje mu je da potire kako bi na taj način činio ono što je činio Allahov Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi, dok je onome ko na svojim nogama nema mestve bolje da opere noge, a ne da obuva mestve pa onda potire. Ovo mišljenje odabrao je Ibn Tejmije, r.h. (El-Ihtijarat, str. 13)

UVJETI DOZVOLE MESHA PO MESTVAM

Da bi musliman imao pravo koristiti ovu olakšicu, moraju se ispuniti sljedeći uvjeti:

Prvi: da mestve obuje na punu čistoću (abdest). Dokaz za ovaj uvjet je hadis od Mugire b. Šu’be, r.a., u kojem stoji da je on jedne prilike bio na putu sa Muhammedom, s.a.v.s., pa ga je vidio da se abdesti. Nakon što ga je vidio kako je oprao lice, ruke do iza lakata i potrao po svojoj glavi, ovaj ashab se sagnuo želeći da skine mestve koje je Poslanik imao na svojim nogama, na što mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ostavi ih, ja sam ih obuo na potpunu čistoću”, a zatim je potrao po njima. (Buharija, br. 206, i Muslim, br. 232)

Iz ovog hadisa vidljivo je da je Poslanik, s.a.v.s., potpunu čistoću učinio uvjetom valjanosti potiranja po mestvama.

Drugi: da je porijeklo mestvi halal prirode, odnosno da ne budu ukradene ili otete, ili da ne budu od svile ukoliko se radi o muškarcu, jer veliki dio uleme smatra da se olakšice ne smiju koristiti u nečem što je po svojoj prirodi haram (poput kraćenja i spajanja namaza onima koji su krenuli na put sa namjerom činjenja harama).

Treći: da mestve prekrivaju stopalo zajedno sa zglobovima.

VRIJEME TRAJANJA MESHA PO MESTVAMA

Musafir ima pravo da potire po mestvama tri dana i tri noći, a mukim (onaj koji je u mjestu boravka) će potirati jedan dan i jednu noć. Ovo je mišljenje hanefija, hanbelija, i novije mišljenje imama Šafije kao i mišljenje zahirijskog(bukvalističkog) pravca. (El-Mebsut, 1/98, El-Umm, 1/34, El-Mugni,1/209, El-Muhalla, 2/80

DOKAZI ONIH KOJI ZASTUPAJU OVO MIŠLJENJE

1. Predaja od Alije, r.a., u kojoj stoji da je Poslanik, s.a.v.s., odredio (vrijeme trajanja mesha) tri dana i tri noći musafiru i jedan dan i noć mukimu. (Muslim, br. 276)
2. Hadis koji prenosi Avf b. Malik el-Ešdžei, r.a., da im je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u vrijeme Bitke na Tebuku naredio da musafir potire po mestvama tri dana i tri noći, a mukim jedan dan i jednu noć. (Ahmed, 6/27, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. Slično bilježi i Ibn Madže, br.556. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u El-Irva, br. 102.)

Druga skupina učenjaka mišljenja je da mesh nema odreðeno vrijeme trajanja, nego da čovjek može potirati mestve neograničeno, sve dok ih ne skine. Ovo je mišljenje imama Malika, r.h., i Šafije u njegovom starom mezhebu koji je poslije promijenio, kao i imama Lejsa, r.h. (El-Mudevvene, 1/41, Bidajetul-mudžtehid, 1/24)

DOKAZI ZAGOVORNIKA OVOG MIŠLJENJA

1. Prenosi se od Ubejja b. Immare, r.a., da je rekao Poslaniku, s.a.v.s.: ”Allahov Poslaniče, hoću li potirati po svojim mestvama?” ”Da”, odgovori Poslanik. ”Jedan dan?”, upita ga on. ”Da”, opet reče Poslanik. ”Dva dana?”, opet ga upita. ”Da, i dva dana”, odgovori Poslanik. ”A tri dana?”, (pitao je sve dok nije došao do sedam dana), na što mu Poslanik, s.a.v.s., reče: ”Koliko god hoćeš!” (Ebu Davud, br. 158, Ibn Madže, br. 557, sa slabim lancem prenosilaca. Kaže Ibn Abdul-Berr, r.h.: Ovaj hadis nije vjerodostojan i nema lanac prenosilaca koji je ispravan, a imam Nevevi kaže da je slab po jednoglasnom mišljenju hadiskih stručnjaka. Albani ga je ocijenio slabim u Daifu Ebi Davud, br. 20, kao i u Daifu Ibn Madže, br. 122.)
2. Prenosi se od Enesa b. Malika, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada neko od vas uzme abdest i obuje svoje mestve, neka u njima klanja i neka potire po njima, a zatim ako želi neka ih (nikako) ne skida, osim ako se odžunupi.” (Bejheki, 1/280, sa slabim lancem prenosilaca)
3. Od Huzejme b. Sabita, r.a., prenosi se da je rekao: ”Poslanik, s.a.v.s., nam je odredio trajanje mesha tri dana, a da smo zatražili više, on bi povećao.” (Ebu Davud, br. 157, Ibn Madže, br. 553. Hadis je slab, a da je i vjerodostojan računao bi se kao mišljenje ashaba koje se suprotstavlja mišljenju većine drugih ashaba.)

ODABRANO MIŠLJENJE

Prvo mišljenje je sigurno jače i prioritetnije jer se zasniva na vjerodostojnim hadisima

KADA SE POČINJE RAČUNATI VRIJEME MESHA?
Ako nam je jasno da mesh za musafira traje tri dana i tri noći, a za mukima jedan dan i jednu noć, pitanje je kada se počinje računati početak tog perioda? Ulema po ovom pitanju ima više mišljenja.

Prvo: Počinje se računati od prvog onečišćenja (gubitka abdesta) nakon oblačenja mestvi. Ovo je mišljenje Sufjana es-Sevrija, Šafije, Ebu Hanife i jedno mišljenje u hanbelijskom mezhebu.

Drugo: Počinje od vremena oblačenja mestvi (Hasan el-Basri).

Treće: Potirat će pet namaza ako je mukim ili petnaest ako je musafir, i neće se zamarati vremenskim računanjem. Ovo je mišljenje Ša’bija, Ishaka, Ebu Sevra i drugih. (El-Mugni, 1/291, El-Medžmu’u, 1/466, El-Evsat, 1/444)

četvrto: Vrijeme mesha počinje se računati poslije prvog potiranja nakon što se izgubi abdest. Ovo je odabrano mišljenje po ovom pitanju, a zastupaju ga Ahmed b. Hanbel, Evzai, Nevevi, Ibnul-Munzir, a odabrao ga je i šejh Ibn Usejmin, r.h. Dokaz je općenitost riječi Poslanika, s.a.v.s.: ”Potire musafir i potire mukim…”, jer se ni za koga ne može reći da je potrao svoje mestve sve dok to uistinu ne učini.

Primjer: čovjek je uzeo abdest pred podne-namaz i obuo svoje mestve oko dva sata poslije podne, a nakon toga nije izgubio abdest sve do četiri sata poslije podne. Poslije je uzeo abdest ponovo oko pet sati i tada prvi put potrao svoje mestve. Ima pravo da potire po svojim mestvama sve do pet sati narednog dana ukoliko je mukim, ili do pet sati četvrtog dana ako je musafir (naravno ukoliko nije skidao mestve).

MUKIM JE POTRAO PO MESTVAMA, A ZATIM OTPUTOVAO

Ukoliko mukim potare po svojim mestvama, a zatim krene na put, ima li pravo potirati samo jedan dan i jednu noć ili će potirati tri dana i tri noći? Po ovom pitanju ulema ima dva mišljenja, od kojih je ispravnije da ovakva osoba ima puno pravo da potire tri dana i tri noći, jer je za njega olakšica putnika nastupila onog trenutka kada je krenuo na put. Isto tako, kada je uzeo abdest i nakon toga obuo svoje mestve, nije uvjet ispravnosti mesha da čovjek nijjeti da će potirati po njima. Ovo je mišljenje imama Sevrija, Ebu Hanife i njegovih učenika, Ibn Hazma i rivajet od imama Ahmeda. (Mugni, 1/299, Muhalla, 2/109)

MUSAFIR POTIRE PO MESTVAMA, A ZATIM SE VRATI U MJESTO BORAVKA

Ako putnik potire po svojim mestvama dva dana naprimjer, a zatim se vrati u mjesto boravka, obavezan je odmah skinuti svoje mestve i oprati noge ukoliko želi obavljati namaz. To znači da musafiru prestaje ta olakšica, kao i svaka druga, onoga trenutka kada se vrati u svoje mjesto. Ibn Munzir prenosi idžma po ovom pitanju kod one uleme koja je na stanovištu da mesh ima svoje ograničeno vrijeme, što je svakako ispravno mišljenje. (El-Evsat, 1/446)

Korist: Ako se musafir vrati u svoje mjesto, a još nisu prošli jedan dan i jedna noć od njegovog prvog potiranja po mestvama, ima pravo da potire još onoliko vremena koliko je preostalo da namiri noć i dan s početkom od prvog potiranja.

DA LI JE DOZVOLJENO ČINITI MESH PO PODERANIM MESTVAMA?

Veći dio islamskih pravnika za dozvolu mesha po mestvama uvjetuje da mestve budu čitave i bez rupa kroz koje bi se vidjelo stopalo i da pokrivaju onaj dio stopala koji je obaveza prati prilikom uzimanja abdesta. Zbog toga ova skupina fakiha ne dozvoljava mesh po poderanim mestvama, jer kažu da je obaveza oprati onaj dio kože koji se vidi kroz poderane mestve, pa bi trebalo spojiti mesh i pranje, a to nije dozvoljeno, tako da ostaje na osnovi, a to je pranje nogu. Ovo je mišljenje imama Šafije i Ahmeda. (Mugni, 1/287, El-Umm, 1/28)

Imam Malik i Ebu Hanife kažu da je dozvoljeno činiti mesh po poderanim mestvama ukoliko je moguće hodati u njima i ukoliko se za takve mestve još uvijek može reći da su mestve. Ovo mišljenje odabrao je i Ibn Tejmijje, r.h., (El-Fetava, 21/173) i ono je, inšallah, ispravno, jer šerijatski tekstovi dozvoljavaju mesh po mestvama općenito, i nigdje nije došlo ograničenje da one moraju biti cijele i bez rupa. Zbog toga kažemo da, dok se god nešto zove mestvama, dozvoljeno je činiti mesh po njima. U prilog odabiru ovog mišljenja ide i činjenica da su mnogi ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bili vrlo siromašni i da sigurno njihove mestve nisu bile bez rupa i poderotina, i da je ovo bio uvjet, Poslanik, s.a.v.s., sigurno bi im to objasnio

KOJI SE DIO MESTVI POTIRE?

Ispravan stav po ovom pitanju jeste da se potire gornji dio mestvi i to samo jednom, zbog predaje od Alije, r.a., u kojoj se kaže: ”Da je vjera po razumu (mišljenju), donji dio mestvi bio bi preči za potiranje od gornjeg. Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako potire gornji dio svojih mestvi.” (Predaju je zabilježio Ebu Davud, r.h., u svome Sunenu, br. 162, sa dobrim lancem prenosilaca, kako tvrdi Ibn Hadžer, r.h. Vidjeti: Bulugul-Meram, br. 54. Takoðer, Albani ju je ocijenio vjerodostojnom u Sahihu Ebi Davud, br. 153. Vidjeti: El-Irva, br. 103)

Ovo mišljenje zastupaju: Sevri, El-Evzai, Ahmed, Ebu Hanife i njegovi učenici i ovo je, kako smo rekli, odabrano mišljenje.

Imam Malik i Šafija stava su da se mestve potiru odozgo i odozdo zajedno, ali ako se potare samo gornji dio, mesh će biti ispravan. Ovaj stav zasnivaju na predaji od Mugire b. Šube, r.a., u kojoj stoji da je Poslanik, s.a.v.s., uzeo abdest a zatim potrao gornji i donji dio svojih mestvi. (Hadis nije vjerodostojan. Bilježe ga Ebu Davud, br. 165, Tirmizi, br. 97, Ibn Madže, br. 550. Slabim ga smatraju Ahmed, imam Buhari, Ibn Ebi Hatim, Darekutni.) Ovaj isti ashab prenosi hadis u kojem kaže da je vidio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da potire gornji dio svojih mestvi, a ova predaja je dobra. (Ebu Davud, br. 161, Tirmizi, br. 98)

Iz navedenog zaključujemo da onome ko bi potrao samo donji dio mestvi, taj postupak ne bi bio ispravan.

ŠTA KVARI MESH PO MESTVAMA

Mesh kvari:

1. džunupluk, zbog hadisa Safvana b. Assala, r.a., u kojem kaže: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio nam je da, ukoliko smo na putu, ne skidamo svoje mestve tri dana i tri noći, osim ako se odžunupimo…” (Ahmed, 4/239, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i drugi. Albani ga je ocijenio dobrim u El-Irva, br. 104.);

2. kada istekne vrijeme mesha (kod one uleme koja je mesh vremenski ograničila na tri dana i noći za musafira i jednu noć i dan za mukima);

3. skidanje mestvi i gubljenje abdesta prije nego što se opet obuju.

Pripremljeno prema djelu Sahihu Fikhis-sunne ve edilletuhu, autora Ebu Malika Kemala Ibn Sejjida Salima

Prvi put objavljeno: srijeda, 20 Veljača 2008 22:20

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Pripremio: Elvedin Pezić
Mi živimo u vremenu u kojem je učestalo konvertiranje – primanje islama od strane onih koji nisu bili vjernici. Za čovjekov ulazak u islam vezuju se odreðeni propisi, a jedan od njih je propis kupanja za osobu koja je prihvatila islam. često smo u prilici slušati da neko želi prihvatiti islam, samim tim automatski se postavlja pitanje da li je takvoj osobi obaveza da se okupa prilikom ulaska u islam? U nastavku teksta pokušat ćemo sažeto spomenuti stavove mezheba i mišljenja islamskih učenjaka u vezi s tim.

Dvojica imama, Malik i Ahmed, smatrali su da je osobi koja želi da prihvati islam kupanje obavezno, bez razlike da li u vremenu kada je bila nevjernik počinila nešto zbog čega je u islamu obavezno kupanje ili ne. Tog stava bili su imam Ebu Sevr i Ibn Munzir. Svoje mišljenje argumentirali su hadisom Allahovog Poslanika u kojem se spominje dogaðaj Sumame ibn Usala, r.a., kada je primao islam, da mu je Allahov Poslanik naredio da se okupa. (Hadis je zabilježio Abdur-Rezak u Musanefu, njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.) Takoðer, svoj stav su argumentirali hadisom u kojem je Poslanik naredio Kajsu ibn Asimu, r.a., kada je primio islam, da se okupa. (Tirmizi i dr., njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.) Kazali su da je Poslanik naredio ovim ashabima kada su konvertirali da se okupaju, a poznato je da je obaveznost osnova za propise koji su propisani u imperativu – naredbenoj formi

Imam Šafija je smatrao da osobi koja primi islam nije obaveza kupanje, osim ako je u vremenu kada je bila nevjernik počinila nešto zbog čega je po islamskom učenju obaveza da se okupa (džunupluk i sl.)

Imam Ebu Hanife smatrao je da osobi koja konvertira nije obaveza kupanje u svakom slučaju, bez razlike počinila prije prihvatanja islama nešto zbog čega je obavezno kupanje ili ne. To je argumentirao dokazom da islam briše ono što je bilo prije islama. Takoðer, veoma mnogo ljudi primilo je islam, i da je svakome Poslanik nareðivao da se okupa, to bi bilo preneseno mutevatir hadisima. Meðutim, dogaðaji sa Kajsom ibn Asimom, r.a., i Sumamom ibn Usalom, r.a., ukazuju da je to pohvalno.

Komentar mišljenja i dokaz

Što se tiče mišljenja imam Šafije, za to mišljenje ne postoji jasan i vjerodostojan argument. Suprotno tome, nije preneseno da je Allahov Poslanik pitao nekog od ashaba koji su prihvatali islam da li su u periodu nevjerstva počinili nešto zbog čega je obaveza, po učenju islama, da se čovjek okupa. Da je to bila obaveza, Poslanik bi ih pitao, a da je pitao, to bi bilo preneseno mutevatir predajama zbog mnoštva onih koji su primali islam.

Ostaju nam dva mišljenja: prvo, da je to obaveza u svakom slučaju i drugo, da je to pohvalno, a ne obaveza.

Prije toga treba spomenuti da islamski učenjaci imaju jednoglasan stav da je osobi koja primi islam propisano kupanje, ostaje samo da vidimo da li je to obaveza ili ne.

Što se tiče hadisa Sumame, r.a., on je prenesen u dva rivajeta. U jednom je preneseno da je Poslanik naredio Sumami, r.a., da se okupa, a u drugom je preneseno da je on sam otišao i okupao se, a to je Poslanik odobrio.

Stoga smatram da je najprioritetnije mišljenje da osobi koja konvertira kupanje nije obavezno, već da je pohvalno. Na to ukazuju sljedeće činjenice

Prvo: Izuzetno velik broj ljudi konvertirao je za vrijeme Allahovog Poslanika, i da je nareðivao svima koji konvertiraju da se kupaju, to bi bilo preneseno mutevatir predajom, ili bi to bila općepoznata stvar

Drugo: Allahov Poslanik poslao je Muaza, r.a., u Jemen i pojasnio mu je da je izgovaranje šehadeta prva obaveza muslimanu. Stoga, da je kupanje bilo obavezno, Poslanik bi mu to spomenuo, jer je to jedan od prvih vadžiba u islamu.

Rekao je El-Hatabi: ”Većina učenjaka smatrala je da je osobi koja konvertira kupanje pohvalno, a ne obavezno.”

Preneseno je u jednom rivajetu od imama Ahmeda da je smatrao da je osobi koja konvertira kupanje pohvalno, a ne obavezno. To mišljenje odabrala je skupina učenjaka hanbelijske pravne škole. Kazao je autor knjige El-Insaf: ”To mišljenje je prioritetnije.”

Na osnovu spomenutog možemo kazati da hadis Kajsa ibn Asima, r.a., i hadis Sumame ibn Usala, r.a., ukazuju da je osobi koja konvertira kupanje pohvalno.

Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav da je propisano kupanje konvertitu, s tim što su neki kazali da je to pohvalno, a neki su kazali da je obaveza

Pripremljeno prema knjizi «Tevdihul-Ahkam min Bulugil-meram», autora Abdullaha ibn Abdur-Rahman el-Besama, 1 tom, str. 380.
Prvi put objavljeno: Srijeda, 27 Veljača 2008 22:41

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Safet Kuduzović
Da bi ovosvjetski život tekao harmonično, Uzvišeni Allah dozvolio je trgovinu meðu ljudima. Trgovinom kupac i prodavac ostvaruju svoje koristi i nije moguće zamisliti normalan ljudski život bez kupoprodaje. Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da je trgovina legitimna u islamu, osim nekih vidova kupoprodaje koje je Šerijat zabranio.

(Uporediti: El-Mugni, 4/4.) Postoje, takoðer, odreðeni vidovi kupoprodaje oko kojih islamski klasici imaju podijeljena mišljenja, kao npr. prodaja putem licitacije.

Licitacija je prodaja odreðene robe tako što je prodavac ponudi po odreðenoj cijeni, potom prisutni nude više od početne cijene dok prodavac ne pokaže svoje zadovoljstvo i pristanak na zadnju ponudu. (Vidjeti: El-Mebsut, 15/84 i El-Havil-kebir, 5/344, El-Kavaninul-fikhijje, str. 198, i Tekmiletul-medžmua, 12/93.) Neki islamski učenjaci smatraju ovaj vid trgovine pokuðenim, neki zabranjenim, dok apsolutna većina pravnika tretira ovakvu trgovinu validnom. Ovo je stav učenjaka hanefijske, malikijske, šafijske, hanbelijske i zahirijske (bukvalističke) pravne škole. (Vidjeti: Šerhu fethil-Kadir, 6/477, El-Mebsut, 15/76, El-Binaje šerhul-hidaje, 8/211, El-Kavaninul-fikhijje, str. 198, El-Havil-kebir, 5/345, El-Mugni, 4/300, El-Muhalla, 8/447, Es-Sejlul-džerrar, 3/85.) Neki islamski učenjaci su po ovom pitanju spominjali konsenzus pravnika. Meðutim, poznato je mišljenje imama Ishaka, Ataa i drugih da su ovu kupoprodaju smatrali zabranjenom. Ako se konsenzusom mislilo na konsenzus pet pravnih škola, tada je potvrðen, u protivnom nije. Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prodavao pokrivač i posudu jednog ensarije, pa je neki čovjek ponudio dirhem, na šta Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dva ili tri puta upita: ‘’Ko će dati više?“ Na to je drugi ashab ponudio dva dirhema i kupio robu. (Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Dija el-Makdisi u El-Muhtare 6/246-250.) Imam Tirmizi predanje smatra dobrim. Meðutim, njegovu autentičnost porekli su imam Buhari, Ibn Kattan el-Farisi, Ibn Hadžer, Zejlei i neki drugi, što preferira kod hadiskih stručnjaka. Omer, Mugire b. Šuba, Mudžahid, Ata, Omer b. Abdul-Aziz, Ibn Sirin i neki drugi prodavali su robu putem licitacije. (Ibn Ebi Šejbe, 6/456, Abdur-Rezzak, 8/236-237, i Ibn Hazm, 8/488.)

Prodaja putem licitacije, a shodno izboru, dijeli se na:

1. Izborna licitacija (ar. muzajedetun ihtijarijje), u kojoj prodavac prodaje robu svojom željom po najvećoj ponuðenoj cijeni.

2. Prisilna licitacija (ar. muzajedetun idžbarijje), u kojoj nadreðeni organi vlasti (kadija, sultan ili posebne institucije ovlaštene za otuðivanje imovine) prodaju imovinu bez pristanka vlasnika iz odreðenog razloga, kao izmirivanje duga ili slično tome.

Postoji i drugi način podjele licitacije i to shodno načinu prezentovanja prodajne robe:

1. Javna prodaja (ar. ardun alenijjun), koja predstavlja najčešći vid licitacije gdje učestvuju svi zainteresirani bilo da se radi o institucijama ili pojedincima.

2. Tajna prodaja (ar. ardun sirrijjun ili el-mezarîf), koja najčešće biva meðu firmama, udruženjima, državnim institucijama i sl.
Neophodno je napraviti razliku izmeðu licitacije i nedžeša. Nedžeš je prodaja u kojoj jedna osoba nudi veću svotu za izloženi proizvod, iako ne želi kupiti dotičnu robu, s ciljem da doprinese prodavcu na račun kupacâ koji povećavaju ponudu radi te osobe. Postoje jasni hadisi u kojima Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje nedžeš. Ove hadise bilježe imami Buharija i Muslim od Ebu Hurejre i Ibn Omera. Stoga su islamski učenjaci osudili nedžeš, koji je, ustvari, čista obmana i prevara poštenih kupaca. (El-Mugni, 4/300, Medžmu’ul-fetava, 28/73, El-Vesit, 2/84-85, Et-Temhid, 13/348-349, El-Muhalla, 8/448, Šerhu fethil-kadir, 6/476) A Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 14 Travanj 2008 08:54

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/