Piše: Emir Demir
Rukja označava liječenje od bolesti uroka, sihra, šejtanske obuzetosti i dr. Liječenje rukjama je dvovrsno: šerijatsko i idolopokloničko, koje podrazumijeva puhanje u sihirske (magijske) uzlove.

Šerijatska rukja ima tri uslova:

1. Da bude uz spomen Allahovog govora, Njegovih lijepih imena i uzvišenih svojstava. tj. da bude iz Kur’ana, iz hadisa ili u bilo kojem drugom obliku govora koji u sebi ne sadrži primjese idolopoklonstva i paganstva.

2. Da se rukja izgovara na arapskom jeziku ili na drugim jezicima čija su značenja razumljiva, tj. da govor bude razumljiv, pa makar i ne bio na arapskom.

3. Onaj ko uči rukju, ili je sluša, mora biti uvjeren da ona ne utječe sama po sebi, već da je samo povod izlječenja. Ukoliko je čovjek uvjeren da ga rukja sama po sebi liječi, onda je to nevjerstvo. Isto tako, rukja neće biti korisna ako čovjek nije uvjeren da ona kao povod ne može utjecati.

Vrste rukji iz vjerovjesničke prakse

1. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je sam sebi rukju;

2. učio je rukju svojim ashabima;

3. nareðivao je ashabima da uče rukju drugima.

Traženje učenja rukje od drugoga smatra se suprotnim potpunom pouzdanju u Allaha. Od El-Mugire b. Šu’be prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ”Onaj ko bude pržio svoju ranu (kada ne može zarasti) ili bude tražio učenje rukje, odrekao se pouzdanja u Allaha.” (Et-Tirmizi, El-Hakim, hadis je sahih.)

Međutim, liječenje je pohvalno u sljedećim okolnostima: kada je čovjek u nuždi da se liječi i kada kod njega preovladava mišljenje da će bolest suzbiti liječenjem. Ukoliko čovjek bude u dvojbi izmeðu toga da će biti izliječen i da neće biti izliječen, onda mu je bolje da ostavi liječenje oslanjajući se na Gospodara.

Uslovi rukje

1. Uslovi za onoga ko uči rukju:

a) da bude ispravan, bogobojazan, pošten,

b) da prilikom učenja rukje bude svojim srcem okrenut ka Allahu, azze ve dželle, tj. da srce i jezik budu u saglasnosti.

2. Onaj kome se uči rukja treba ispuniti, takoðer, dva uslova:

a) da srcem bude usmjeren ka Allahu, azze ve dželle,

b) da bude psihički spreman na rukju.

Pet je utemeljenih puteva liječenja rukjom koji se navode od Poslanika, s.a.v.s.

1. Učenje rukje sa puhanjem i pljuckanjem. U Sahihu-Muslimu navodi se da je poglavara jednog plemena ujela škorpija, pa se spominje da je učač pljuckao i učio Fatihu, a u drugoj predaji stoji da je učio Ummul-Kur’an (Fatihu) i da je sabirao pljuvačku, a potom je dotični čovjek i izliječen. U drugoj predaji navodi se da bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi neko od njegovih ukućana obolio, puhao u njega učeći sure El-Ihlas, El-Felek i En-Nas.

2. Učenje bez puhanja i pljuckanja, kao što se navodi u oba Sahiha da je Džibril, alejhis-selam, učio rukju Vjerovjesniku, s.a.v.s., bez ovih popratnih elemenata.

3. Da čovjek nešto zemlje ili prašine pomiješa sa svojom pljuvačkom, jer se u Muslimovom hadisu od Aiše, radijallahu anha, navodi da kada bi čovjek obolio ili na sebi imao kakvu ranu ili čir, stavio bi svoj kažiprst na zemlju, a zatim bi ga podigao govoreći: ”Sa Allahovim imenom, ovo je prašina naše zemlje, sa pljuvačkom jednog od nas, kako bi naš bolesni bio izliječen, sa dozvolom našeg Gospodara.” Imam En-Nevevi kaže: ”čovjek na svoj kažiprst stavi malo pljuvačke, a zatim ga stavi na zemlju, a zatim vrati kažiprst sa onim što se na njega zalijepilo od zemlje stavljajući ga na mjesto boli.”

4. Učenje rukje uz trljanje tijela ili mjesta boli. U Sahihu-Muslimu prenosi se da se Osman b. Ebi el-As požalio Vjerovjesniku, s.a.v.s., na bol koju osjeća, pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Stavi svoju ruku na dio tijela koji te boli, a zatim reci bismillahi – tri puta, a sedam puta poslije toga još reci: E’uzu billahi ve kudretihi min šerri ma edžidu ve uhazir (utječem se Allahu i Njegovoj moći od zla koje osjećam i kojeg se pribojavam).”

Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., nekim svojim ukućanima učio zaštitu trljajući desnom rukom i govoreći: ”Allahumme rabbennas ezhibil-be’s, vešfi enteš-Šafi, la šifae illa šifauk, šifaen la jugadiru sekamen (Allahu, Gospodaru ljudi, otkloni ovu bolest, izliječi, jer Ti liječiš i nema drugog lijeka osim Tvoga, liječenjem koje iza sebe ne ostavlja drugu bolest).” Potiranje može biti prije rukje ili poslije, a većina ljudi potire tokom rukje ili poslije nje. U predajama se navodi da je Poslanik, s.a.v.s., prvo puhao, a zatim učio rukju, ili učio rukju, pa puhao.

5. Učenje rukje na vodu, kao što je zemzem-voda i sl.

O tome se navode mnogobrojni hadisi. Ebu Davud prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., jedne noći klanjao, pa ga je ujela škorpija, te je rekao: ”Allah prokleo škorpiju. Nije ostavila Vjerovjesnika, s.a.v.s., da na miru klanja.” Potom je pozvao da mu se donese voda i u nju je stavio soli, a potom proučio suru El-Kafirun, Felek i En-Nas. So ima osobinu izvlačenja otrova.

Što se tiče drugih postupaka, oni nisu potvrðeni, kao što su pisanje šafranom, a sve predaje koje se prenose od Ibn Abbasa su slabe. Dozvoljeno je usloviti protunaknadu za učenje rukje, jer se od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi anegdota o tome u oba Sahiha.

Greške onih koji uče rukje

1.Pogrešno je odrediti posebne rukje za posebne bolesti, jer o tome ne postoji vjerodostojan tekst, kao kada kažu: Ove rukje su za šejtansku obuzetost, ove za sihr, ove za urok, ove za psihičke bolesti i sl.

2.Greška je reći da se rukja sastoji iz skupine ajeta i hadisa, a zna se npr. da sama Fatiha može biti rukja.

3.Da se precizira broj učenja rukje i pojedinih ajeta, kao što je tri puta, sedam puta itd., a to predstavlja novotariju koja nema utemeljenja. Nije dozvoljeno da se odreðeni broj učenja rukje učini uslovom ili adabom rukje.

4. Otvaranja ambulanti za liječenje rukjama je novotarija, ili da osoba ima posebne prostorije i odaje za učenje rukje. ”Koliko ima onih koji žele dobro, ali ga ne postignu.”

5. Učenje rukje skupinama tako da se ljudi naðu na jednom mjestu, ili učenje putem razglasa, jer nije navedeno da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ikada sabrao ljude i kolektivno im učio, mada je postojala prilika za to.

6. Sabrati sure iz kojih se uči rukja na kasetu ili CD, a zatim bolesnome reći: ”Slušaj ovu kasetu sedam puta, stotinu puta” itd.

7. Da se čovjeku kaže: ”Prouči sam sebi rukju”, a nije sposoban svaki čovjek da uči rukju i da bude učač rukje.

8. Razgovor sa džinnima, jer nije potrebno da se razgovara i otvara dijalog sa neprijateljem koji nasrće, pa makar to bilo sa namjerom poziva ka Allahu. Ukoliko se radi o opsjednutosti džinnima, obaveza ih je direktno protjerati i izbaciti iz tijela, bez upotrebe dijaloga, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije razgovarao sa džinnima, već je samo govorio: ”Izlazi, Allahov neprijatelju!” Nema potrebe za razgovorom sa džinnima kada oni ne govore istinite informacije, a Poslanik, s.a.v.s., rekao je Ebu Hurejri u vezi s džinnom koji ga je potkradao: ”Rekao ti je istinu, a inače su oni lažljivci.” Kakva je korist i ako bi džinni rekli istinu, kao npr. informacije koje su vjere, koliko imaju godina, djece i sl.? Prema džinnima se ophodimo kao prema stvorenjima koja stanuju i nasrću na tuða tijela, pa da li je pojmljivo da u jeku borbe sa Allahovim neprijateljima i fasicima pitamo ih koje su vjere, spola, jesu li oženjeni i druge besmislice?

Ovakav postupak je novotarija iz dva razloga:

– zato što ga Poslanik, s.a.v.s., nije činio;

– zbog nepoznavanja stanja onoga kome se obraćamo, jer učenjaci hadisa ne uzimaju u obzir govor od nepoznatih.

9. Svi hadisi koji govore o učenju rukje na uho su slabi i neispravni.

10. Neki učači udaraju bolesne, a zbog svoga neznanja i neiskustva ne znaju da u bolesnima nema džinna, već se radi o uroku, sihru i sl. Iako se ovakav postupak može opravdati samo dobro iskusnim učačima, ipak ćemo spomenuti da postoje tri mjesta koja se prilikom udaranja moraju izbjegavati:

– osjetljiva mjesta čijim se udaranjem bolesni može odvesti u smrt,

– iznad uha, sljepoočnica i genitalije,

– lice.

U Sahihul-Buhariji navodi se hadis koji općenito zabranjuje udaranje u lice, pa važi i u ovome slučaju: ”Kada neko od vas udara, neka izbjegava lice.”
Zabranjena je i svaka druga vrsta udarca koja će prelomiti kost, oštetiti tijelo i nanijeti ranu ili modrice. Nije dozvoljeno bolesnoga udariti više od deset puta osim kada se sprovode šerijatske kazne, zbog Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., hadisa koji se navodi u Musnedu imama Ahmeda.

Prvi put objavljeno: subota, 05 Srpanj 2008 08:57

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić
Džabir b. Abdullah r.a., kaže: “Putovao sam s Poslanikom s.a.w.s., u jednom pohodu, pa je otpočeo klanjati namaz. Uzeo sam abdest, prišao Mu i stao sa Njegove lijeve strane. On me dohvati svojom rukom, zaokrenu me i postavi sa njegove desne strane. U tom je došao Džebbar b. Sahr i stade sa Njegove lijeve strane, pa nas On dohvati svojim rukama i sastavi nas iza Njega.”

(Sahih. Muslim, br.3010., Ebu Davud, br.634., Hakim u Mustedreku, br.932.)

Enes b. Malik r.a., prenosi: “…pa Poslanik s.a.w.s., stade na hasuricu, a ja i jedan jetim se usafismo iza njega, a starica stade iza nas. Poslanik s.a.w.s., nam je klanjao dva rekata namaza, nakon kojih ode.” (Sahih. Sunen Ebi Davud, br.612.; Sunen Nesa’i, br.801.)

Semure b. Džundub r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Dvojica će klanjati zajedno, a ako su troje onda će jedan istupiti naprijed.” (Sunen Darekutni, 1/278.)

Ibrahim prenosi da je Omer r.a., rekao: “Ako su trojica namazlija dvojica će stati iza imama!” (Musannef Abdurrezzak, br.3880.)

Abdurrahman b. el-Esved prenosi od svoga oca sljedeću predaju: “Alkame i Esved su zatražili dozvolu da uðu kod Abdullaha b. Mes’uda r.a., i nakon dužeg čekanja pred njegovim vratima, jedna robinja iziðe i reče im da mogu ući. Nakon odreðenog perioda klanjao nam je namaz tako što je stao izmeðu mene i njega, a zatim je rekao: Ovako sam vidio Allahov Poslanika s.a.w.s., da radi.” (Sahih. Sunen Ebi Davud, br.613., 1/222.; Sunen Nesa’i, br.799.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.4311-4347-4386.; Musannef Abdurrezzak, br.3883-3884.)

Imam Ibnu Kudame rhm., kaže: “Ako je muktedija koji pristaje klanjati za imamom – sam/jedan, i to muškarac – sunnet mu je da stane u namazu sa desne strane imama, odrastao bio on ili dječak, i to shodno hadisu Ibnu Abbasa, Enesa i Džabir b. Abdullaha r.a., koji kaže: “Putovao sam s Poslanikom s.a.w.s., u jednom pohodu, pa je otpočeo klanjati namaz. Uzeo sam abdest, prišao Mu i stao sa Njegove lijeve strane. On me dohvati svojom rukom, zaokrenu me i postavi sa njegove desne strane. U tom je došao Džebbar b. Sahr i stade sa Njegove lijeve strane, pa nas On dohvati svojim rukama i sastavi nas iza Njega.” (Hadis je Sahih. Muslim, br.3010., Ebu Davud, br.634., imam Hakim u Mustedreku, br.932.)

Ako su u pitanju trojica ljudi (imam i dvojica muktedija), imam će biti naprijed, a dvojica muktedija će stajati iza njega. Ovog je stava Omer, Alija, Džabir b. Zejd, Hasan, ‘Ata’, Šafija i hanefije. Ashab Abdullah b. Mes’ud r.a., je smatrao da će oni trojica klanjati svi zajedno u jednom saffu. Ako muktedija započne namaz stajući s desne strane imama, a zatim doðe treći muktedija i stane sa lijeve strane imama – imam će ih sastaviti iza sebe isto kao što je uradio Poslanik s.a.w.s. sa Džabirom i Džebbarom r.a.; imam neće ići naprijed izuzev u slučaju da iza imama ne bude imalo mjesta pa ako iskorači dozvoljeno je.” (Pogledaj: el-Mugni, 2/44-45.)

Imam el-Nevevi rhm., kaže: “Iz ove predaje se može izvući nekoliko propisa: dozvoljeno je vršiti odreðene sitne pokrete/radnje u namazu što neće biti mekruh ako se je u potrebi za time. To će biti mekruh ako se radi a nije se u potrebi za time. Jedan muktedija će stajati sa desne strane imama, a ako stane sa lijeve strane imama – imam će ga prebaciti na svoju desnu stranu. Muktedije će klanjati zajedno u saffu iza imama bili oni trojica ili više. Ovo je stav sve islamske uleme izuzev Ibnu Mes’uda r.a., i njegova dva učenika, koji su bili stava da će dvojica klanjača stajati s lijeve i desne strane imama u zajedničkom saffu.” (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, 18/141.)

Autor djela ‘Avnul-Ma’abud, Šemsul-Hakk el-‘Azim Abadi rhm., kaže: “Ako sa imamom bude jedan klanjač s njegove desne strane, a zatim doðe drugi i stane sa lijeve strane imama – na imamu je da ih zajedno sastavi iza sebe ako bude imalo mjesta a ako ne bude imalo mjesta onda će on iskoračiti naprijed, na što nas upućuje hadis od Semure b. Džunduba r.a., koji kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je naredio da kada trojica obavljaju namaz – da jedan pred njima istupi.” (Sunen Tirmizi, br.233.)” (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 2/238.)

Imam Tirmizi rhm., nakon spomena hadisa: “Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je naredio da kada trojica obavljaju namaz – da jedan istupi pred njima.” (Sunen Tirmizi, br.233.) – kaže: “Ulema postupa po ovom hadisu i stava su da kada trojica ljudi klanjaju da će jedan biti naprijed a dvojica iza njega. Od Ibnu Mes’uda r.a., se bilježi da je klanjao zajedno sa Alkamom i Esvedom, te da su tada stajali jedan s desne a drugi sa lijeve strane imama.” (Pogledaj: Sunen Tirmizi, br.233., 1/452.)

U Muvetti imama Malika, rivajet Muhammed b. Hasana rhm., stoji slijedeće: “Mezheb Abdullaha b. Mes’uda r.a., jeste da će trojica klanjača biti u jednom saffu ako klanjaju zajedno, a imam će im biti u sredini, a ako ih bude više od trojice jedan će biti ispred njih. Ovog stava je i imam el-Neha’i i manji dio učenjaka Kufe, kako se to spominje u djelu “el-I’itibar” od Hazimija. U muslimovom sahihu se spominje kako je Ibnu Mes’ud r.a., klanjao namaz sa ‘Alkamom i Esvedom rhm., stajući kao imam meðu njima. Isto bilježi Ebu Davud, Bejheki, Muhammed Šejbani u djelu “el-Asar”, Tahavija i ostali. U nekim od tih predaja stoji: “Ovako je postupao Allahov Poslanik s.a.w.s.”. Većina islamske uleme (koja smatra da će trojica klanjati namaz tako što će imam biti naprijed a dvojica iza njega), odgovaraju na ovaj stav slijedećim: Ibnu Mes’udu r.a. – ili nije stigao hadis od Enesa r.a., i ostalih, koji jasno ukazuje na to da će imam biti ispred dvojice u namazu, ili je Ibnu Mes’ud r.a., tako postupio zbog neke opravdane situacije ili kao pojašnjenje šta je dozvoljeno činiti a ne šta je sunnet činiti ili da je dotična Ibnu Mes’udova praksa derogirana i dokinuta drugim hadisima.” (Pogledaj: Muvetta imam Malik, rivajet Muhammed Šejbani, br.179., 1/272.; tahkik: dr. Tekijjuddin el-Nedevi)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., kaže: “Imam Tahavi rhm., bilježi od Ibnu Sirina rhm., to da je on obrazložio praksu Ibnu Mes’uda r.a., time da je u pitanju bio uzak prostor za klanjanje.” (Pogledaj: Fethul-Bari, 2/212.)

Imam Ševkani rhm., kaže: “Dvojica koji klanjaju sa imamom će stajati u saffu iza njega i ovog stava je Ali b. Ebi Talib, Omer i njegov sin, Džabir b. Zejd, Hasan, ‘Ata, imam Malik, imam Šafija, imam Ebu Hanife i jedan dio fakiha Kufe. Ibnu Sejjidin-Nas rhm., kaže: Kod svih navedenih imama – ovakvo stajanje iza imama nije šart/uslov (ispravnosti namaza, op.prev.), već je samo razilaženje u vezi toga šta je preče i bolje. Od Ibnu Mes’uda r.a., se bilježi da će dvojica stajati s desne i lijeve strane imama, a više od dvojice će klanjati iza imama.” (Pogledaj: Nejlul-Evtar, 3/219.)

U djelu “Šerhu Muntehel-Iradat”, 1/278., stoji: “Ako jedan ili obojica džematlija ne budu mogli, iz nekog razloga, da se sastave iza imama, onda će imam istupiti naprijed kako bi se oni ipak našli iza njega i kako bi postupili po sunnetu!”

Prvi put objavljeno: nedjelja, 09 Studeni 2008 03:44

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Husnija Sarkić.
Liječenje bolesti koje prouzrokuju džini podrazumijeva istjerivanje džina iz tijela oboljele osobe. To liječenje sprovodimo učenjem (određenih dijelova) Kur’ana oboljelom. Allah, dželle – še’nuhu, je rekao: „Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a zulumćarima on samo povećava propast.“ (El – Isra, 82)

II POGLAVLJE : RUKJA-LIJEČENJE KUR’ANOM

Postupak liječenja Kur’anom nazivamo rukja. Šire značenje rukje i njen propis objašnjeni su u ovom poglavlju.

FILOLOŠKO ZNAČENJE RUKJE
Rukja – Dolazi od glagola reka – opčiniti, (op)začarati; dati zapis (amulet)
Er – raki : onaj koji uči rukju,
Rukja – tj. avveze, te’viz – Moliti spas od Boga, zaštititi, tražiti utočište.
„Rukja je traženje utočišta / utjecanje. Ovo je govor lingvista / jezičara.“

TERMINOLOŠKO ZNAČENJE
Neki kažu da je rukja: „Utjecanje (isti’aza) za oboljelog od vrućice, padavice i drugih bolesti.“ Navodi Ibn Kajjim el – Dževzi hadis kojeg bilježi Ebu Davud u svome Sunenu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nema rukje osim za urok ili otrov ili ubod (ubod škorpije i svega otrovnog).“ (Ibn Kajjim El – Dževzi, Zadul – me’ad fi hedji hajril – ibad, Muessesetu – rrisale, Mektebetu El-Menaru el- islamijjetu, Bejrut, 1987., IV/168. (Bilježi ga Ebu Davud ( 3888 ) u poglavlju o medicini)
Rukju obuhvataju: kratke dove preporučene samo za rukje, propisani zikr, određeni, ali i svi ajeti iz Kur’ana, posredništvo (tevessul), kao i određene radnje uz učenje, poput držanja ruke na oboljelom, pljuckanje, puhanje i slično.
Tako možemo reći da je rukja: „Utjecanje Kur’anom, dovama i propisanim zikrom, za očuvanje zdravlja ili za otklanjanje bolesti.“ (Hasan b. Ahmed El – Feki, Ahkjamu el-edvijetu fi eš-šeri’ati el-islamijeti, str. 445. Ovo značenje ulema nije spomenula u tekstovima, ali njihov govor o tome upućuje na ovakvo definisanje.)
„Neki kažu da je rukja dova, posredovanje, tražeći njome od Allaha, dželle – še’nuhu, lijek bolesnom i ozdravljenje.“

Dakle, u definisanju termina rukje postoje tri smjera koja je određuju:
-ono što je sačinjava (ajeti iz Kur’ana, propisane dove i zikr),
-ko je čini i kome je čini (sam sebi i drugima) i
-zbog čega je čini (zbog koje bolesti je uči, npr. sihra, sar’a, i sl.).
„U djelu Tejsiril – azizil – hamid se navodi da se rukja čini Kur’anom, Allahovim lijepim imenima i svojstvima, dovama upućenim Njemu, utjecanjem (s ovim) Njemu, Jedinom, Koji nema druga, i da to nije širk, niti zabranjeno, već je to čak pohvalno ili dozvoljeno.“

DOZVOLJENOST RUKJE
U pogledu dozvoljenosti, dvije su vrste rukje:
-dozvoljena
-zabranjena.
Potvrđenost rukje nalazimo u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ona je dozvoljena. A što se tiče zabranjene rukje, ona se odnosi na njen karakter, a ne suštinu.

DOKAZI DOZVOLJENOSTI RUKJE IZ SUNNETA:
Džibril, alejhi-sselam, je učio rukju Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Muslim bilježi hadis od Aiše, radijallahu ‘anha, da je rekla: „Kada bi se razbolio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Džibril mu je činio (učio) rukju.“ (Muslim, 4/1718)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je učio rukju sebi i nekom iz svoje porodice. Hadis od Aiše, radijallahu ‘anha, da je rekla: „Kada bi se razbolio neko do njegove porodice, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi puhao u njega (ili je rečeno pljuckao), uz učenje „El-Mua’vvizat“, tj. sura Ihlas, Felek i Nas.“ Kao i hadis koji bilježi Buharija od nje, radijallahu ‘anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, „kada bi pošao spavati puhao u svoje ruke uz učenje sura “Kul huvallahu ehad” i “El-Mua’vvizetejn” (El-Felek i En-Nas) zatim bi se potrao po licu i po čitavom tijelu dokle je mogao dohvatiti.“
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je učio rukju drugima. „Preneseno je od Osmana ibn Ebu el-Asa, radijallahu ‘anhu, da je rekao: “Kada me Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, imenovao za namjesnika Taifa počelo mi se dešavati nešto čudno u namazu, nisam znao ni šta klanjam. Kad sam to vidio, zaputio sam se Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Rekao mi je: “Ibn Ebi el-As?” Rekao sam: “Da, Allahov Poslaniče!” Rekao je: “Otkud ti ovdje?” Rekao sam: “Allahov Poslaniče, nešto mi se dogodi u namazu i ne znam šta klanjam!” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: “To je šejtan. Približi se!” Približio sam se, sjedio sam na koljenima. Udario me rukom u prsa, pljucnuo u moja usta i rekao: “Izlazi, Allahov neprijatelju!” To je uradio tri puta. Nakon toga je rekao: “Idi sada, radi svoj posao!” Rekao je Osman, radijallahu ‘anhu; “Uistinu, mislim da mi nije više dolazio.“ (Ibn Madže, 2/1175. Autor djela Ez-Zevaid je rekao: „Lanac prenosilaca je vjerodostojan.)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je naređivao učenje rukje. Bilježi Imam Buhari u svom Sahihu, u Knjizi o medicini, u poglavlju o liječenju od urokljivog oka hadis da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vidio u kući Ummi Seleme, radijallahu ‘anha, robinju, na kojoj su se primijećivali tragovi uroka (oka), pa je naredio: „Ona je urečena, učite joj rukju!“ I rekao je Esmi bint Umejs, u vezi njene djece: „Učite im rukju!“ (Sahihul – Buhari, Kitabu et –tibbi, poglavlje o liječenju od urokljivog oka, hadis: 5738, 5739, El-feth (10/210), Muslim (1725/4, 1726) fi kitabi – sselam.)
I kada je pitan o rukji, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ko od vas može koristiti svome bratu, neka to učini!“( Sahihu Muslim (4/1726)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je preporučio i ratificirao slučajeve učenja rukje od drugih osoba. „Preneseno je od Haridže ibn Es – Salta, rahimehullah, a on od svoga amidže, radijallahu ‘anhu, da je došao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i primio islam. U povratku je prošao pored ljudi među kojima je jedan bio okovan u gvožđe, bio je lud. Njegova porodica je rekla: „Čuli smo da je vaš prijatelj došao sa velikim dobrom, imate li kakvog lijeka za ovog?“ Učio mu je Fatihu kao rukju, pa je ozdravio. Dali su mu stotinu ovaca. Došao je ponovo Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i sve mu ispričao, pa je rekao: „Da li si učio nešto drugo?“ Rekao je: „Ne.“ Rekao je: „Uzmi ih, teško onom ko se hrani neispravnim rukjama, ti si zaradio ispravnom rukjom.“ U drugoj predaji stoji: Učio mu je Fatihu kao rukju, tri dana ujutro i naveče. Kad god bi završio Fatihu sabrao bi pljuvačku i pljucnuo.“ (Bilježi ga Ebu Davud. Imam Nevevi ga je ocjenuo vjerodostojnim u svom djelu El – Ezkar, str.87.)
Postoje još mnogi hadisi koji jasno upućuju na dozvoljenost učenja rukje. Gornjim predajama naveo sam po jedan od hadisa koji nas uče da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bio podvrgavan tretmanu rukje, učio rukju samome sebi i drugima, naređivao učenje rukje i preporučivao, odnosno odobravao rukju.

STAV I PRAKSA ISLAMSKIH UČENJAKA KOJI DOZVOLJAVAJU RUKJU
Imam Ahmed, rahimehullah, je liječio od džinske padavice. Nakon što mu je halifa Mutevekkil poslao nekog čovjeka da mu javi da je jedna njegova robinja opsjednuta džinom, „imam Ahmed je izvadio drvene papuče za abdest, sa kaiševima od palmine kore, dao mu ih i rekao: “Idi halifinoj kući, sjedi robinji pored glave i reci džinu: Poručio ti je Ahmed, da li ti je draže izaći iz te žene ili biti udaren sedamdeset puta ovim papučama?” Čovjek je otišao, sjeo pored njene glave i rekao što mu je imam Ahmed rekao da kaže. Tada mu se džin javio iz te žene i rekao: “Slušam i pokoravam se. Kada bi nam Ahmed zabranio boravak u Iraku, mi ne bismo boravili u njemu. On se pokorio Allahu, a ko se pokori Allahu, pokorava mu se sve.” Džin je izišao iz sluškinje, smirila se i djecu rodila. Nakon Ahmedove, rahimehullah, smrti džin se ponovo vratio. Mutevekkil je pozvao Mirvezija, rahimehullah, i sve mu ispričao. Mirvezi, rahimehullah, je uzeo iste te papuče i otišao kod nje, ali mu se džin iz nje javio i rekao: “Neću izaći iz nje, neću te poslušati, niti od tebe naredbu primiti. Ahmed ibn Hanbel se pokorio Allahu pa nam je naređeno da mu se pokorimo.“ (Akamu el-merdžan, str.115.)
Prenosi Ibn el-Kajjim, rahimehullah, govoreći da je Ibn Tejmijje često liječio od džina. Rekao je: „Vidio sam našeg šejha, rahimehullah, poslao je jednog čovjeka da kaže džinu: “Rekao ti je šejh da izađeš jer to nije dozvoljeno pa bi oboljela osoba ozdravila. Ponekad se lično obraćao džinu. U nekim slučajevima džin je bio neposlušan pa ga je istjeravao udarcima nakon čega se bolesnik budio neosjećajući bol. Ja i drugi smo to često viđali. Naročito često je učio na uho oboljelom ajet: „Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?“ (El-Mu’minun, 115)
Ibn Tejmijje, rahimehullah, govoreći o nekoj vrsti rukje, koja je namjenjena za šejtanski dodir je rekao da je ona od najboljih djela, koji su radili vjerovjesnici, alejhimusselam, i iskreni vjernici, jer su oni uvijek otjeravali (odbijali) šejtane od Ademovih potomaka, s onim što je Allah propisao. (Medžmu’ul – fetava, 19/56)
Šejhul – islam, Ibn Tejmijje, rahimehullah, također navodi da je liječenje oboljele osobe od džinske padavice „dozvoljeno i pohvalno, a u nekim slučajevima može biti i obavezno pomoći onome kome je nanesena nepravda, jer naređeno nam je pomoći nevoljniku ukoliko smo u stanju. Ukoliko bolesnik ozdravi dovom, zikrom, naredbom ili zabranom džinima, udaranjem, grđenjem, proklinjanjem ili sličnim govorom cilj je postignut, bez obzira što to podrazumijeva oboljevanje nekih džina ili njihovu smrt.“

SUPROTNA MIŠLJENJA
Drugi tekstovi se suprotstavljaju gore navedenim:
Rekao je Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu ‘anhu,: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: „Zaista su rukja, zapisi i vračanje širk.“ (Musned, Ahmed b. Hanbel ( 1/381 , Sunen Ebu Davuda)
U podužem hadisu od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhu, o onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa i patnje, stoji da su oni opisani kao: „Oni koji nisu tražili da im se uči rukja.“ I ovaj hadis je muttefekun ‘alejh.
I hadis od Mugire ibn Šu’be, radijallahu ‘anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ko koristi kauterizaciju (žigosanje) ili bude tražio da mu se uči rukja, on je čist od tevekkula – oslonca na Allaha, dželle – še’nuhu.“
Ovo su glavni dokazi onih koji zabranjuju rukju, a na ove tekstove se oslanjaju i oni koji je smatraju mekruh (pokuđenom). (Ibn Hadžer El – A’skalani, Fethul – Bari bišerh Sahihil – Buhari, 10/222)

ODGOVOR ONIMA KOJI ZABRANJUJU RUKJU
„Njihovo zabranivanje rukje se odnosi na rukje nerazumljivim riječima (koje nemaju značenje) jer može u njim biti kufra, ili one koje su bile upotrebljavane u vremenu prije islama, čija je karakteristika bila da su pripisivali ozdravljenje rukji, tj. uzroku (sebebu), a ne onom ko je dao taj uzrok (musebbib), a On je Allah. I ovo je validan odgovor na dokaze s hadisima od Ibn Mesu’da i Mu’gire, radijallahu ‘anhuma, da je to ubjeđenje iz vremena prije islama, bez tevekkula (oslonca) na Allaha, dželle – še’nuhu, a što se tiče rukje u kojoj ima širka, jasno je da je zabranjena.“
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je upitan o rukjama u predislamsko doba, je rekao: „Pokažite mi (na uvid) te svoje rukje.! Nema smetnje (dozvoljena je) u rukji u kojoj nema širka.“ (Sahihu Muslim, 4/1727, Kitabu – sselam, poglavlje o dozvoljenosti rukje, hadis 2200.)
Spominje se na kraju (nekog) govora od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, da je odgovorio (nekoj ženi): „Dovoljno ti je da govoriš ono što je uvijek govorio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „ezhibil-be’se rabbe-nnasi, išfi ente Šafi“ gdje je jednu vrstu rukje zabranio, a drugu dozvolio.
Prethodno spomenuti dokazi upućuju na to da rukja nije samo dozvoljena, već čak i pohvalna.
Rukja je dozvoljena po konsenzusu islamske uleme (Idžmaul-ulema’) ako zadovoljava uvjete valjanosti rukje, koje navodi Ibn Hadžer. U četvrtom poglavlju ovog rada biće riječi o šartovima ispravnosti rukje.

VRSTE RUKJE
U pogledu postizanja cilja, dvije su vrste rukje:
-rukja koja se uči radi ozdravljenja, nakon što neka osoba oboli i
-rukja koja se uči preventivno, radi zaštite, imunizacije i sprečavanja oboljenja. (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 68.)

VAŽNOST RUKJE I NJENE PREDNOSTI
Kada bi naš brat bio napadnut od neprijatelja ili nekog zalima, da li bi smo mu pomogli? Kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Ko od vas može koristiti svome bratu, neka to učini!“
Važnosti rukje su sljedeće:
-njome izvršavamo naredbu pružanja pomoći onome ko je u nevolji, a Allah, dž.š., nam je to naredio,
-liječenje onim što su propisali Allah i Njegov Poslanik, zamjena je za širk i njegove pristalice,
-liječenje pravovaljanom rukjom je lijep čin u da’vi,
-učenjem rukje će i džini prije spoznati istinu, za razliku od sahirskih spletki,
-učenje rukje je šerijatski utemeljena alternativa svim drugim vidovima liječenja.

Nastavit će se inšallah…

Prvi put objavljeno: utorak, 24 Ožujak 2009 04:43

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Safet Kuduzović.
Plemeniti Stvoritelj je iz Svoje apsolutne mudrosti stvorio sve u paru, kako čovjeka, tako i ostala stvorenja. Naredio nam je ženidbu i podstakao na nju u brojnim kur’anskim ajetima kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisima. Neopravdano izbjegavanje bračne veze je odstupanje od Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, upute i kosi se sa ljudskom prirodom i postoji stalna opasnost od upadanja u grijeh. Katade je rekao: “Davno su govorili: Kada dječak napuni punoljetstvo, a otac odbije da ga oženi, pa počini nemoral, otac biva grješan (kao i bludnik).” (Ibn Ebi Dunja u El-Ijal, 1/333/172.) Jezid b. Mejsere govorio je: “Strast u ljudskom tijelu je poput razbuktalog požara.” (Seid b. Mensur u Es-Sunne, 1/166/500, i navodi je Ibn Redžeb u Džamiul-ulumi, str. 127.) Muaz b. Džebel je na smrtnoj postelji govorio: “Oženite me, prezirem da sretnem Allaha neoženjen.” (Ibn Ebi Šejbe, 3/439/15903, i spominje je imam Sujuti u Ed-Durrul-mensur, 2/551.) Omer b. El-Hattab upitao je nekog čovjeka da li je oženjen, a nakon negativnog odgovora, Omer mu reče: “Ili si lud ili pokvarenjak.” (Addurrezzak, 6/170/10383-10384.)
Vehb b. Munebbih rekao je: “Primjer neoženjenog čovjeka je kao primjer drveta koje se nalazi na brisanom prostoru, vjetar ga povija čas lijevo čas desno.” (Abdur-Rezzak, 6/171/10386.)

Obaveza je starateljima kao i mladencima da bračnu vezu sklapaju isključivo sa osobama koje su dostojne i zadovoljavajuće u pogledu vjere. Kur’an i sunnet jasno ukazuju na važnost braka i svojim jezgrovitim tekstovima pojašnjavaju temelje i detalje koji se tiču bračne institucije. Uzvišeni Allah će pomoći onoga ko bude nastojao sačuvati svoju čednost i podariti mu dostojnog životnog saputnika. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah se obavezao da će pomoći trojici: onome ko se želi oženiti da sačuva svoju čednost, robu koji se želi otkupiti i mudžahidu na Allahovom putu.” (Tirmizi, 5/239/1655, Abdurrezzak, 5/259/9542, Hakim, 2/174/2678, i Begavi, 9/7/2239, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Gajetul-meram, str. 114 od šejha Albanija)

Bračna veza sklapa se isključivo sa prikladnom osobom

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Izaberite lijepo mjesto za vaše sjeme, ženite kuf (kuf je osoba koja je ravna, zadovoljavajuća, prikladna i dostojna za bračnog druga) i udajite za njega.” (Ibn Madže, 1/633/1968, Darekutni, 3/206/3746, i Hakim, 2/176/2687, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/564, i Es-Sahiha, 3/56.)

Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada vam dođe prosac čijom ste vjerom i ponašanjem zadovoljni, oženite ga, ako tako ne postupite, na zemlji će nastupiti velika iskušenja i nered širokih razmjera.” (Tirmizi, 4/494//1084, Ibn Madže, 1/632/1967, i Ibn Ebi Asim u ”El-Ahadu”, 2/351/1122, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 3/20.)

Jedan čovjek se savjetovao sa Hasanom el-Basrijem oko udaje kćerke pa mu je Hasan rekao: ”Udaj je za bogobojaznog čovjeka, ako je zavoli, poštovat će je, a ako je zamrzi, neće joj činiti nepravdu.” (Vidjeti: ”Ihjau ulumid-din”, 2/54, od imama Gazalije, i ”Merkatul-mefatih”, 6/241.)

Došao je jedan čovjek kod Ibn Abbasa da prosi jetimku koja je bila kod njega. Ibn Abbas mu reče: ”Nisam za to da ti bude žena.” ”Zašto?”, upita čovjek. ”Zato što je rasipnica”, reče Ibn Abbas. ”Meni to ne smeta”, reče prosac. Ibn Abbas mu odgovori: ”Sada nisam zadovoljan da joj budeš muž.” (Vidjeti: ”Vefejatul-eajan”, 3/64.) U drugoj verziji stoji da je čovjek zaprosio kćerku Mejmuna b. Mehrana pa mu je rekao da nije zadovoljan da mu njegova kćerka bude supruga jer pretjerano voli nakit. Prosac mu odgovori: “Ja imam nakita koliko joj volja!” Mejmun tada reče: “Sada nisam zadovoljan da budeš njen muž.” (Vidjeti: ”Sijeru ealamin-nubela”, 5/75.)

Omer b. El-Hattab rekao je: ”Zabranjujem udaju časnih žena osim ako je u pitanju njima ravna osoba (ar. kuf).” (Abdurrezzak, 6/152/10324.) A kada se desila gladna godina, Omer je zabranjivao ženidbu i govorio: ”Možda će teško stanje navesti ih da se udaju za neodgovarajuće osobe.” (Vidjeti: Garibul-hadis, 1/559, od Ibn Kutejbe)

Bukejr b. Abdillah el-Ešedždž kaže da je Omer b. El-Hattab došao pred jednu kuću od pripadnika Ezda (mjesto u Jemenu), a djevoka te porodice nalazila se u svojoj odaji, pa je rekao: ”Mervan b. El-Hakem prosi vašu djevojku, a on je prvak Kurejšija. Džeriz b. El-Bedžle prosi vašu kćerku, a on je prvak istočnjaka. I Abdullah b. Omer prosi vašu kćerku, o njemu ste već čuli, i vladar pravovjernih (tj. Omer) prosi vašu kćerku za sebe.” Tada se javi djevojka iz svoje odaje i upita: ”Je li vladar pravovjernih misli ozbiljno.” ”Svakako”, odgovorio je Omer. ”Onda me udajte za vladara pravovjernih”, reče djevojka. Omer ju je oženio i izrodila mu je djecu. (Vidjeti: Et-Temhid, 19/159.)

Imam Ahmed upitan je o čovjeku čiju kćerku zaprosi siromašan ali pobožan i bogat ali nije bogobojazan, pa je odgovorio: ”Draže mi je da je uda za bogobojaznog siromaha, to joj je bolje, ništa se ne može mjeriti sa bogobojaznošću.” (Mesail Ibn Hani, 1/197/98.)

Spominje imam Zehebi u biografiji Ebu Nasra es-Sidžija da mu je jednog dana došla jedna žena sa hiljadu dinara, stavila ih ispred njega i kazala: ”Podijeli ih kako želiš.” Imam Es-Sidžzi upita: ”Šta ciljaš time?” Žena reče: ”Oženi me, ja, ustvari, nemam potrebe za brakom, ali želim da te služim.” Naredio joj je da uzme hiljadu dinara i da ide. (Vidjeti: Sijeru ealamun-nubela, 17/655, i Inajetun-nisa, str. 123, od šejha Mešhura)

Imam Ibnul-Hummam kaže: ”Kada bi se žena iz lijepe porodice udala samovoljno za pokvarenjaka, staratelji imaju pravo razvrgnuti bračnu vezu, iako suprug bio iz vladareve porodice.” (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 3/299)

Imam Eš-Šabi je rekao: “Ko uda svoju kćerku za grješnika, pokidao je s njom rodbinske veze.” (Hafiz Iraki je u El-Mugniju, 2/54 (El-Ihja) ovu predaju ocijenio ispravnom. Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/61, i El-Emru bil-itiba, str. 68 od imama Sujutija) Imam Berbehari ove riječi pripisuje El-Fudajlu b. Ijadu umjesto Eš-Šabija. (Vidjeti: Šerhus-sunne, str. 128-129)

Stoga, ako nije opravdano udati muslimanku za muškarca koji ima ružan ahlak, kako je dozvoljeno udati je za osobu koja ima pokvarenu vjeru?!

Imam Ajni kaže: ”Neophodno je uzeti u obzir dostojnost, jer je bračna veza ropstvo kako se navodi u hadisu: ‘Brak je ropstvo, pa neka svako gleda gdje će ostaviti sebi najdražu osobu u ropstvu.”’ (Vidjeti: El-Binaje, 5/109.) Međutim, hadis koji je citirao imam Ajni nije vjerodostojan, već se prenosi kao riječi Aiše i Esme.

Ibn Abdil-Berr kaže: ”Razilaze se islamski učenjaci kada je u pitanju prikladnost (dostojnost) za brak. Imam Malik i sljedbenici malikijske pravne škole smatraju da je dostojnost u vjeri. Imam Malik smatra da vladar ima pravo udati raspuštenicu za muškarca koji je prikladan u pogledu vjere, ali nije u porijeklu i porodu, uprkos stavu oca koji to odbija.” (Vidjeti: Et-Temhid, 19/163.)

Ibn Rušd kaže: ”Što se tiče dostojnosti, složni su da se to odnosi na vjeru.” (Bidajetul-mudžtehid, 2/16.)

Imam Nevevi kaže: ”Grješnik nije dostojan čedne muslimanke.” (Vidjeti: Revdatut-talibin, 7/81)

Imam Mutii kaže: ”U tom pogledu se tretira vjera, čovjek koji konzumira alkohol, čini nemoral ili ne klanja nije dostojan za slobodnu čednu muslimanku.” (Vidjeti: Tekmiletul-medžmua, 17/285.)

Ibn Kudame kaže: ”Dokaz da je dostojnost vezana za vjeru su riječi Uzvišenog: ‘Zar da vjernik bude isti kao nepokornik, oni nisu jednaki’ (Es-Sedžde, 18).” (Vidjeti: El-Mugni, 6/377)

Imam Ševkani kaže: ”Gleda se na dostojnost u vjeri po konsenzusu islamskih učenjaka, kako tvrdi Ibn Hadžer, a na to ukazuju riječi Uzvišenog: ‘Najbolji od vas kod Allaha su oni koji Ga se najviše boje’ (El-Hudžurat, 13).” (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 2/291.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Nema prednost Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijeli nad crnim, niti crni nad bijelim, osim po bogobojaznosti. Ljudi su Ademovi potomci, a Adem je od zemlje.” (Ahmed, 17/12/23381, i Ebu Šejh u ”Et-Tevbihu vet-tenbih”, str. 41/250, sa ispravnim lancem prenosilaca kako tvrde šejhul-islam Ibn Tejmijje i šejh Albani. Vidjeti: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/412, i Es-Silsiletus-sahiha, 6/449)

Nakon ovih općih pravila kada je u pitanju sklapanje bračne veze sa dostojnom osobom, može se nedvojbeno zaključiti da nije dozvoljen brak između sunnija i šiija, naročito sa onima od njih koji smatraju da je Kur’an nepotpun, tavafe oko mezarja, smatraju da postoje nepogrješivi imami, vrijeđaju ashabe Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne prihvataju Buharijinu, Muslimovu i ostale priznate hadiske zbirke itd. U okviru ehli-sunnetskog učenja postoji više pravnih škola čija razilaženja učenjaci tretiraju dozvoljenim i prihvatljivim. Međutim, razilaženje sa šiijama-rafidijama je u temeljnim pitanjima vjere (akaid) pa ih, stoga, ehli-sunnet tretira zabludjelom sektom, nikako petim mezhebom kako smatra veliki broj muslimana i kako to već žele predstaviti šiitski proklamatori na našim prostorima.

Izjave nekih islamskih učenjaka o braku sa šiijama

Hafs b. Gajjas (poznati kadija u Kufi) savjetovao bi čovjeka koji želi udati jetimku da dobro gleda za koga je udaje i govorio bi: ”Ako je rafidija (zagriženi šiija), ne udaji je, ako bude konzumirao nebiz (vrsta opojnog pića), ne udaji je.” (Vekia u Ahbarul-kudah, 3/185. Ovo, također, spominju: imam Hatib u ”Tarihu Bagdad”, 8/189-190, Mizzi u ”Tehzibul-kemal”, 2/234, i Zehebi u ”Sijeru ealamun-nubela”, 9/27.)

Kadija Hafs bi poslao čovjeka da provjeri da li prosac konzumira alkohol i da li pri sebi ima šiitskih ubjeđenja. Ako bi bio čist od toga, pristupio bi sklapanju bračne veze. (Vekia u Ahbarul-kudah, 3/187-188.)

Imam Ahmed zabranjivao je brak sa haridžijom, rafidijom i kaderijom. (Vidjeti: El-Mugni, 7/30.)

Spominje imam Subki u biografiji Ebu Abdillaha El-Harisa b. Eseda el-Muhasibija da je El-Džunejd rekao: ”Kada je umro El-Harisov otac, on nije htio uzeti ništa iz njegovog silnog imetka iako je bio izuzetno siromašan, i govorio je: ‘Sljedbenici različitih vjera ne se mogu međusobno nasljeđivati’, a njegov otac bio je rafidija.” Ebu Alij b. Hajran el-Fekih govorio je: ”Vidio sam El-Harisa u mjestu Babut-Tâk kako nasred puta drži svoga oca dok su ljudi okupljeni oko njih, a on govori: ‘Moja majka, razvedi je, jer ti si sljedbenik jedne, a ona druge vjere.”’ (Vidjeti: Tabekatuš-šafiijjel-kubra, 2/277.)

Ibn Ebi Musa el-Hanbeli kaže: “Rafidije koje vrijeđaju ispravne prethodnike nisu dostojni za brak niti se smije s njima sklapati bračna veza.” (Vidjeti: Es-Sarimul-meslul, str. 541, od šejhul-islama Ibn Tejmijje)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: ”Nije nikome dozvoljeno da svoju štićenicu uda za rafidiju ili za onoga ko je ostavio namaz.” Na drugom mjestu kaže: ”Ne treba musliman udati svoju štićenicu za rafidiju.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/61.)

Siddik Hasan Han, nakon što je spominjao gnusno vrijeđanje ashaba i njihovo proglašavanje nevjernicima od strane rafidija, rekao je: ”Kur’an i hadis jasno ukazuju na nevjerstvo ovih ljudi (tj. rafidija) i potrebno je prema njima sprovoditi sve propise koji te tiču nevjernika (tj. otpadnika): ne stupati s njima u bračnu vezu, ne boriti se s njima protiv drugih, odgovarati na njihove zablude, smatrati da nisu pripadnici islama i tretirati ih najgorim bićima na zemlji.” (Vidjeti: Ed-Dinul-halis, 3/278.)

Savremeni kolegij za islamska pitanja upitan je o braku sa rafidijama koji mole Aliju, Hasana i Husejina mimo Uzvišenog Allaha, i odgovor je glasio: “Nama nije dozvoljeno udavati muslimanke za njih, niti se ženiti od njih, niti nam je dozvoljeno jesti meso koje zakolju.” (Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daime, 2/373) A Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/