Piše: Šejh dr. Selman el-Awde
Preveo: Smail L. Handžić
Od Ebu Ejjuba el-Ensarija, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala, to će mu biti kao da je postio čitavo vrijeme.“ Ševval je odabran upravo radi toga što se u njemu javlja velika potreba za hranom, jer je on mjesec koji dolazi nakon mjeseca posta.U tom slučaju post postaje naporniji, a samim tim i nagrada za njega postaje mnogo veća. U hadisu koji se prenosi od Sewbana, a on od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, se prenosi da je rekao: „Ko bude postio ramazan – jedan mjesec je kao deset mjeseci – i postio šest dana nakon Bajrama, to biva kao da je postio čitavu godinu!“ Dakle, misli se na ramazan i šest dana nakon njega. Imam En-Nevevi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Učenjaci su kazali da to vrijedi kao post čitavo vrijeme upravo radi toga što jedno učinjeno dobro djelo vrijedi kao deset dobrih djela. Odatle je vrijednost mjeseca ramazana kao deset mjeseci, a šest dana kao dva mjeseca.“ Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, je rekao: „Meðu hadisima koji govore na ovu temu ne postoji vjerodostojniji hadis od ovoga.“

Vrijednosti posta u ševvalu

Za post šest dana mjeseca ševvala se vežu mnoge vrijednosti. Prije svega postom ovih šest dana se upotpunjava vrijednost posta čitavog vremena. Zatim, mjesec ševval i ša’ban su kao namaski sunneti koji dolaze prije i poslije obaveznog namaza, a oni upotpunjavaju eventualne nedostatke i mahane koje su se desile pri izvršavanju samog farza, te je odatle velika potreba za činjenjem djela koja će ga upotpuniti! Osim toga, sama navika i ustrajnost u postu nakon posta mjeseca ramazana je veoma lijep znak da je primljen post ramazana. To je zbog toga što Uzvišeni Allah kada primi odreðeno djelo nekog roba uputi ga na činjenje tog djela i kasnije. Otuda su neki kazali da je nagrada za učinjeno dobro djelo, ustvari, sâmo dobro djelo koje će se učiniti nakon njega. Zato onaj koji svoje dobro djelo poprati činjenjem drugih dobrih djela, ima jasan znak da mu je to djelo primljeno! I obrnuto, ako se desi da nakon učinjenog dobrog djela uslijedi činjenje lošeg djela, to je znak da dobro djelo nije primljeno! Već prije se spominjalo da je post mjeseca ramazana razlog za opraštanje svih grijeha koji su učinjeni. S obzirom da postači bivaju nagraðivani za svoj trud na dan Bajrama, a to je Dan nagrada, u tom slučaju post šest dana ševvala biva kao zahvala na ukazanu blagodat. Zaista nema veće blagodati od oprosta svih grijeha! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je imao običaj toliko dugo klanjati da su mu njegova stopala oticala. Kada bi ga neko upitao: ”Zbog čega to činiš kada ti je Allah oprostio sve tvoje prijašnje i buduće grijehe?”, on bi odgovorio: „Zar da ne budem zahvalni rob!?“ Uzvišeni Allah je naredio Svojim robovima da Mu zahvaljuju na ukazanim blagodatima posta mjeseca ramazana, samim tim što će Ga spominjati, ali i drugim vidovima iskazivanja zahvalnosti. Uzvišeni je rekao: …da odreðeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete. (El-Bekare, 185.) Nema sumnje da je jedan vid iskazivanja zahvalnosti roba njegovom Gospodaru na ukazanim blagodatima, odnosno nadahnuću i Njegovoj pomoći da se isposti čitav mjesec ramazan, kao i da mu se oproste svi njegovi grijesi, upravo post iz zahvalnosti. Neki naši ispravni prethodnici (selefi) su običavali da, ako bi bili nadahnuti da klanjaju u nekoj noći, sutradan osvanu kao postači upravo iz zahvalnosti na tom nadahnuću. Prenosi se da je Wuhejb ibn el-Werd često pitao o nagradama za neka dobra djela, poput tavafa ili nečega drugog, pa je neko rekao: „Nemojte se raspitivati o nagradama za učinjeno djelo, nego se raspitujte kako će se zahvaliti onaj koji bude nadahnut dobrom djelu, kako bi bili pomognuti i ponovo nadahnuti!“ Svaka Allahova blagodat koju ukaže Svome robu, bez obzira bila ona u pogledu njegove vjere ili ovosvjetskog života, iziskuje zahvalnost. Zatim, nadahnuće za činjenje te zahvalnosti je opet druga blagodat koja ponovo iziskuje drugu zahvalnost. Druga zahvalnost je, ustvari, opet blagodat koja iziskuje ponovo zahvalnost, što ide u nedogled. Otuda možemo kazati da robovi nisu u stanju nazahvaljivati se na blagodatima koje ih obasipaju, te da je prava zahvalnost, zapravo, potpuno priznanje za nesposobnost zahvaljivanja!

Propis posta šest dana ševvala

Post šest dana mjeseca ševvala je djelo koje je mustehab. Takvo mišljenje dijele imami Šafija, Ahmed i Ishak, a prenosi se i od Ibn Abbasa i Ka’ba el-Ahbara. Osim njih, to je stav Tawusa, Eš-Ša’bija, Mejmuna ibn Mehrana i Ibn el-Mubareka. Taj svoj stav potkrjepljuju sa gore navedenim hadisima koji govore o vrijednostima posta ovih šest dana, a koje bilježe Muslim i drugi. Neki su ovo pokudili! Meðu njima su imami Malik i Ebu Hanife koji svoj stav pravdaju bojaznošću da običan svijet, dakle, koji ne posjeduje znanje o njima, ne bi te dane prihvatio kao obavezu, i time što oni predstavljaju poistovjećenje sa sljedbenicima Knjige koji su dodali na obavezni mjesec posta! Meðutim, to nije nikakav dokaz jer sunnet je potvrdio post šest dana mjeseca ševvala, kao što stoji kod Muslima i u drugim hadiskim zbirkama. Ako bismo ostavili sunnet iz bojazni da on ne bude dodatak postu koji je farz, u tom slučaju bismo zapostavili sve ostale mendube, kao što je post Dana Ašure, bijelih dana i slično. Navodi se da je i sam imam Malik postio te dane kao sopstveni vird, te da kasniji zagovarači hanefijskog pravca u postu tih dana nisu vidjeli nikakvu smetnju. Ibn Abdul-Berr, Allah mu se smilovao, je rekao: „Do Malika nije došao hadis koji se prenosi od Ebu Ejjuba, iako je on bio medinski hadis. Nemoguće je bilo da on obuhvati sve znanje! To što je Malik smatrao pokuðenim, to je i objasnio i obznanio da je zbog bojazni da se ne doda na post mjeseca ramazana od strane običnih ljudi. Inače, on je bio mnogo brižljiv i oprezan kada je u pitanju vjera. Što se tiče posta šest dana zbog njihove vrijednosti i objašnjenja koje se navodi od Sewbana, mislim da Malik to ne bi, uz Allahovu volju, nimalo prezirao, jer je post zaštita, a njegova vrijednost je dobro poznata! Postač ostavlja svoju hranu i piće samo Allaha radi, i to je djelo koje je dobročinstvo i koje je lijepo! Uzvišeni je rekao: …i dobra djela činite da biste postigli ono što želite! (El-Hadždž, 77.) Malik je sve ovo dobro znao.“

Kako se ovi dani trebaju postiti?

Neki islamski učenjaci kažu da treba odmah ove dane postiti, dakle odmah sa početkom nastupanja samog mjeseca. To je mišljenje imama Šafije i Ibn el-Mubareka. Drugi uopće ne prave razliku izmeðu spajanja ovog posta sa ramazanskim i bilo kojih dana iz mjeseca ševvala, te kažu da je to isto. Ovo je mišljenje imama Ahmeda i Weki’a. Treće mišljenje je da se ne treba odmah postiti kada nastupi Bajram, jer su to dani kada je dozvoljeno jesti i piti i veseliti se. Lijepo je da se posti tri dana prije bijelih dana, te sami bijeli dani, ili nakon njih. To je stav Ma’mera i Abdur-Rezaka. Dakle, ipak se postaču ostavlja mogućnost da odabere bilo koje od ovih mišljenja i ne može mu se zamjeriti zbog njegovog odabira.

Post šest dana osobe koja je dužna napostiti propuštene dane ramazana

U Muslimovom ”Sahihu” se nalazi hadis od Ebu Ejjuba el-Ensarije, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala, to će mu biti kao da je postio čitavo vrijeme.“ Iz ovog hadisa se jasno da primijetiti da se za post šest dana ševvala neće postići obećana vrijednost ako je osoba dužna izvršiti svoju obavezu napaštanja propuštenih ramazanskih dana. Zbog toga nije ispravno kazati da će osoba zaslužiti opisanu nagradu ako prije toga nije upotpunila ramazanski post. Onaj koji je dužan da naposti te dane, za takvoga se još ne može kazati da je ispostio ramazan. Zatim, valja kazati da će vrijednost od posta šest dana mjeseca ševvala postići ona osoba koja je sa šerijatskim razlogom iftarila u danima ramazana. Neki rekoše da je post šest dana ševvala usko ograničen vremenom, za razliku od napaštanja ramazanskih dana koji nisu ograničeni samo u mjesecu ševvalu. Uzvišeni Allah je rekao: …isti broj drugih dana (El-Bekareh, 184.), a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala…“ On je znao da će mnogi ljudi biti obuzeti napaštanjem propuštenih ramazanskih dana, i zbog toga se nije jasno uvjetovalo u hadisu da se prvo trebaju napostiti propušteni dani. Na osnovu ovog mišljenja, onaj koji bude uposlen napaštanjem ramazanskih dana u kojima je iftario zbog valjanog šerijatskog razloga, i koji ima mogućnost i neophodnu širinu da nakon toga isposti i šest dana ševvala, takav će zatražiti Allahovu pomoć i prvo se usredsrediti na obavezu od svoga Gospodara, odnosno, obavit će napaštanje, a nakon toga će postiti šest dana ševvala. Tako će skinuti svoju obavezu i postići nagradu! Meðutim, ona osoba koja bude toliko uposlena sa napaštanjem ramazanskih dana u kojima je iftarila zbog validnog razloga, i kojoj ševval ne bude dovoljan da u njemu naposti svoju obavezu i nakon nje šest ševvalskih dana, ta osoba spada u onu kategoriju koja je sa razlogom onemogućena, pa će prvo postiti šest dana ševvala zbog stjecanja nagrade, a nakon toga će nadoknaditi svoj propušteni ramazanski post. To je zbog toga što ova osoba nije bezrazložno propuštala svoj ramazanski post, a sa druge strane imamo veliki broj argumenata koji govore da će svaka osoba koja je sa validnim razlogom onemogućena da stekne odreðenu nagradu, biti počašćena tom nagradom. Ovako se navodi u Buharijevom i Muslimovom ”Sahihu”, u hadisu koji se prenosi od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, vraćajući se iz Bitke na Tebuku, kada se približio Medini, rekao: „Zaista u Medini ima ljudi koji su sa vama bili tokom čitavog vašeg puta, i u svakoj dolini gdje ste i vi bili!“ Rekoše: „Allahov Poslaniče, ali oni su u Medini!?“ Reče: „Da, oni su u Medini, ali ih je onemogućio opravdan razlog!“

Post šest dana mimo mjeseca ševvala

Post šest dana se striktno veže za mjesec ševval, i to zbog dva razloga. Prvi je što se sa njima želi učiniti dobro prema osobi koja je šerijatski obveznik, jer je ta osoba već navikla na post pa će joj tih šest dana ševvala biti lahko postiti. Samim tim što se u hadisu spomenuo mjesec ševval, primjećujemo da je post u danima mimo njega vrjedniji. Ovo je veoma čudno i nepoznato mišljenje koje je naveo El-Karafi, učenjak malikijskog mezheba. Drugi razlog je to što se sa njima želi postići požurivanje ka činjenju dobrog djela i iskoristiti fenomenalna prilika prije nego li ona iščezne. Uzvišeni kaže: …i takmičite se u činjenju dobra! (El-Bekare, 148.) I kaže: …i požurite da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje! (Ali Imran, 133.) To je objašnjenje jedne skupine učenjaka iz šafijske pravne škole i drugih. Oni kažu: „Ova vrijednost se ne postiže sa postom nekih drugih dana mimo ševvala, jer se tim propustila prilika požurivanja sa dobrim djelima koja su draga Allahu!“ Dalje, oni kažu da se hadis potpuno slaže sa ovim mišljenjem, te da je ono najpreče da se prihvati! Uopće nema nikakve sumnje da je nemoguće obezvrijediti posebnost ševvala! Na koncu, kakva je onda korist od njegovog spominjanja u samom hadiskom tekstu?! Drugi su kazali da je neminovno da će se desiti odreðeni propusti vezani za ramazanski post, poput narušavanja njegovih prava i vadžiba, te je to razlog potrebe za postom šest dana mjeseca ševvala koji će nadoknaditi i ispraviti eventualne propuste koji se mogu dogoditi. Otuda se ovi dani shvataju kao sunneti koji odmah slijede nakon farza, a koji će upotpuniti njegove nedostatke. Na osnovu ovog mišljenja se jasno uočava korist od spominjanja mjeseca ševvala, a Allah najbolje zna!

Neka važna upozorenja

Neki ljudi prihvataju odreðeno vrijeme koje nije definisano šerijatskim slovom kao svoj praznik. Primjer tome je običaj neukih ljudi da osmi dan ševvala proslavljaju nazivajući ga danom dobročinitelja. To je očita zabludjela novotarija koja je pokuðena i koja je nepoznata našim ispravnim prethodnicima, jer to oni nisu činili. Muslimani imaju samo svoja dva praznika! Zatim, neki ljudi gaje mišljenje da je osoba koja jednom isposti šest dana ševvala dužna to svake godine činiti. Naravno, ovo je neispravno i svaka osoba ima potpuno pravo na svoj odabir. U jednoj predaji se kaže: „Dobrovoljni postač je svoj vlastiti starješina, ako želi postit će, a ako želi prekinut će post!“ Mnogi hadisi koji su vezani za mjesec ševval, uprkos svojoj poznatosti, su nevjerodostojni. Meðu njima je i hadis: „Ko bude postio ramazan, ševval, srijedu i četvrtak, ući će u Džennet!“ (Prenosi ga Ahmed, a u lancu je neimenovani prenosilac.) Zatim, tu je i hadis: „Ko bude postio ramazan, i nakon njega nastavi sa šest dana ševvala, postat će bezgrješan kao na dan kada ga je njegova majka rodila.“ (Prenosi ga Et-Taberani u ”El-Evsatu”, a u lancu prenosilaca se nalazi Mesleme ibn Ali el-Hušenijj koji je daif.)

Allahu moj, primi od nas naš post i naše namaze, Ti si zaista Onaj Koji sve dobro čuje i sve zna! Allahu moj, oprosti nam naše grijehe, jer Ti si Onaj Koji mnogo prašta i Koji je milostiv!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

Pitanje: Na jednom internetskom portalu navodi se da je neprimjereno korištenje misvaka u džamiji i da je to krajnje nekulturan postupak, te da zube treba očistiti prije ulaska u džamiju! Da li je to tačno?

Odgovor: U vjerodostojnom sunnetu navode se brojni hadisi koji govore o upotrebi misvaka u raznim prilikama, između ostalog prije namaza. Ebu Hurejra prenosi da je Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću otežati svome ummetu, naredio bih im (da koriste) misvak prije svakog namaza.”[1] Iz citiranog hadisa razumije se da se misvak koristi neposredno prije stupanja u namaz. Poznati šafijski učenjak imam Ibn Dekik el-‘Id kaže: “Mudrost korištenja misvaka prije stupanja u namaz ogleda se u tome što je šerijatskim obaveznicima naređeno da se približavaju Uzvišenom Allahu u stanju potpune čistoće iskazujući tako respekt i poštovanje prema ibadetu kojem su se predali.”[2]

Ebu Selema prenosi od Zejda b. Halida el-Džuhenija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću opteretiti svoje sljedbenike, naredio bih im da upotrebljavaju misvak prije svakog namaza.” Ebu Selema kaže: “Vidio sam Zejda b. Halida (poznatog ashaba) kako sjedi u džamiji, a misvak mu bijaše za uhom, kao što je olovka kod pisara. Kada god bi ustao da klanja, upotrijebio bi misvak.”[3] U verziji koju bilježi Tirmizi i koju je ocijenio ispravnom, Ebu Selema kaže: “Zejd b. Halid klanjao je namaze u džamiji, a misvak se nalazio iza njegovog uha kao olovka kod pisara. Kada god bi ustao na namaz, očistio bi svoje zube misvakom, potom bi ga vratio na njegovo mjesto.”[4] Zejd b. Halid, koji prenosi hadis o korištenju misvaka prije namaza, iz prethodnih riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shvatio je da se misvak koristi u džamiji neposredno prije stupanja u namaz. Kod hadiskih stručnjaka postoji pravilo da prenosilac hadisa najbolje poznaje njegovo značenje.[5]

Zar se možemo usuditi i za poznatog ashaba Zejda b. Halida el-Džuhenija i apsolutnu većinu islamskih učenjaka, koji nisu zabranjivali korištenje misvaka u džamiji, kazati da im je nedostajalo bontona i kulture?! Nikako!, greška je u našem razumijevanju i shvatanju lijepog i pohvalnog, odnosno, ružnog i pokuđenog, a ne u praksi ashaba i islamskih učenjaka!

Bilježi imam Hatib el-Bagdadi u djelu Er-Ruvatu an Malik, od Ebu Hurejre da je rekao: “Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi držali su svoje misvake iza uha i koristili bi ih prije svakog namaza.”[6] Salih b. Kejsan kaže da su Ubada b. Es-Samit i drugi ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odlazili (kućama) a njihovi su misvaci bili iza njihovih ušiju.[7] U jednom hadisu koji ima slab lanac prenosilaca navodi se da je Džabir rekao: “Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, misvak bio je iza njegovog uha kao olovka kod pisara.”[8] Ovo predanje slabim su ocijenili veliki hadiski eksperti Ebu Zura er-Razi[9], Bejheki[10] i Ibn Kajjim.[11]

Imam Tekijjuddin b. Dekik el-‘Id kaže: “Nije mi poznato da je neko od učenjaka smatrao pokuđenim upotrebu misvaka u džamiji. Naprotiv, predanja ukazuju na to da su odabrane generacije koristile misvak u džamiji.”[12] Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Ne poznajem nikoga ko smatra da je korištenje misvaka u džamiji pokuđen postupak.”[13]

Veliki islamski učenjaci, članovi Stalnog kolegija na čelu sa šejhom Ibn Bazom, upitani su da li je zabranjeno korištenje misvaka u džamiji, pa su odgovorili: “Upotreba misvaka je sunnet. Posebno je pohvalno čistiti zube misvakom kada se ukaže potreba, kao prilikom uzimanja abdesta, prije namaza, učenja Kur’ana, kada se osjeti neprijatan miris iz usta i slično tome. Dozvoljeno ga je koristiti u džamiji i izvan džamije, budući da ne postoji dokaz koji zabranjuje njegovo korištenje u džamiji, naročito kada se ukaže potreba i zbog općenitosti hadisa: ‘Da se ne bojim da ću opteretiti svoje sljedbenike, naredio bih im upotrebu misvaka prije svakog namaza.’”[14]

Međutim, naučni emanet i pravičnost kojoj težimo usmjeravaju nas da objektivno pristupamo svakom pitanju i da za sve navedemo i druga mišljenja, ako postoje, tako da ćemo ovom prilikom spomenuti da neki malikijski pravnici smatraju da je bolje izbjegavati upotrebu misvaka u džamiji[15], ali njegovu upotrebu ne smatraju pokuđenim, nekulturnim ili zabranjenim postupkom. Što se tiče grube osude koja je spomenuta u postavljenom pitanju, radi se o emotivnoj i paušalnoj fetvi koja nije utemeljena na šerijatskom dokazu niti na riječima islamskih učenjaka. Nije dozvoljeno osuđivati postupke drugih izuzev u slučaju kada postupaju suprotno Kur’anu, sunnetu ili jednoglasnoj praksi prvih generacija.

U džamiji je dozvoljeno jesti, piti, spavati, razgovarati i raditi sve drugo što nije zabranjeno jasnim i vjerodostojnim argumentom ili konsenzusom islamskih učenjaka. U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Abesinci su se igrali svojim kopljima u džamiji[16], ashabi su vezali zarobljenike za džamijske stubove[17], spavali su u džamiji[18] i dosta drugih postupaka koji su potvrđeni u vjerodostojnim predanjima. Ibn Kudama spominje da su Ebu Bekr, Omer i ostali pravedni vladari čak uzimali abdest u džamiji.[19] Bilježi Ibn Ebu Šejba da su Ebu Bekr, Omer i Osman uzimali abdest za svaki namaz. Ako bi se zatekli u džamiji, tražili bi lavor (da se abdeste).[20]

Svi se slažemo da u današnje džamije ne treba ulaziti u obući i slično tome, iako se to činilo u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što je više nego jasno, međutim, ne treba pretjerivati u tom pogledu pa zabranjivati i osuđivati postupke koji ni u kojem pogledu ne skrnave svetost džamije niti su u koliziji s lijepim ponašanjem i islamskom etikom, a Allah najbolje zna.

[1] Buhari, 192/887; Muslim, 127/252.

[2] Vidjeti: Tarhut-tesrib, 2/61.

[3] Ebu Davud, 1/12/47. Šejh Albani je ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Sahihu Sunen Ebu Davud, 1/23.

[4] Tirmizi, 1/35/23.

[5] Uporediti: Šerhuz-Zerkani alel-Muvetta, 1/438.

[6] Vidjeti: Iraki, El-Mugni an hamlil-esfar, 1/182 (El-Ihja); Ibn Mulekkin, El-Bedrul-munir, 2/67; Ibn Hadžer, Et-Telhisul-habir, 1/105.

[7] Ibn Ebu Šejba, 1/156/1794, 1810.

[8] Bejheki, 1/61/157.

[9] Vidjeti: Ibn Ebu Hatim, Ilelul-hadis, 1/189.

[10] Vidjeti: Es-Sunenul-kubra, 1/61.

[11] Vidjeti: Ibn Kajjim, El-Menarul-munif, str. 9.

[12] Vidjeti: Metalibu ulin-nuha, 2/263; El-Keššaf, 2/374.

[13] Vidjeti: Muhtesarul-fetaval-misrijja, str. 34.

[14] Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daima, 5/128.

[15] Vidjeti: El-Mufhim, 1/509.

[16] Buhari, 1140/5190; Muslim, 344/892.

[17] Buhari, 113/462.

[18] Buhari, 109/440, 441.

[19] Vidjeti: El-Mugni, 3/77.

[20] Ibn Ebu Šejba, 1/35/303.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Pitanje: Da li je žena dužna pokriti podbradak?

Odgovor: Da bismo došli do ispravnog odgovora u vezi s ovim pitanjem, moramo se vratiti na šerijatsko značenje riječi lice, budući da u Kur’anu i hadisima nije precizno pojašnjeno šta se smatra licem koje je šerijatski obaveznik dužan oprati prilikom uzimanja abdesta i koje punoljetna žena smije otkriti pred muškarcima strancima ako ne smatra zastiranje lica obaveznim.

Islamski su pravnici dali jasnu definiciju lica i odredili njegove granice. Kada je riječ o samom podbradku ili podvoljku, tj. mehkom tkivu između donjih vilica koje počinje od kraja bradne kosti i širi se u obliku slova “v”, potom se spaja s vratom, on ne pripada licu, te ga je obaveza pokriti u namazu i pred muškarcima strancima.

Učenjaci četiri pravne škole, koda spominju definiciju lica, isključuju podbradak iz njegovog značenja. U narednim redovima spomenut ćemo samo definiciju dužine lica jer se ona tiče spomenutog pitanja, budući da je definicija širine lica kod učenjaka od jednog do drugog uha, osim imama Malika koji se u tom pogledu nešto razlikuje, što nije predmet odgovora. (Vidjeti: Et-Temhid, 20/118; El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 6/86)

Među samim učenjacima jedne pravne škole postoji razlika u izrazima definicije lica, ali se, uglavnom, odnosi na isto značenje.

Učenjaci hanefijske pravne škole kažu:

وحد الوجه : من قصاص الشعر إلى أسفل الذقن

“Granica lica je od mjesta gdje počinje izrastati kosa (na čelu) do donjeg dijela bradne kosti.” (Vidjeti: El-Mebsut, 1/6; El-Hidaja, 1/15; Bedaius-sanaia, 1/66; El-Ihtijar, 1/12–13; Tuhfetul-muluk, str. 25; Reddul-muhtar, 1/218–219)

Učenjaci malikijske pravne škole kažu:

فحده طولا : من أول منابت شعر الرأس المعتاد إلى آخر الذقن

“Dužinska granica lica je od mjesta gdje obično izrasta kosa, do kraja bradne kosti.” (Vidjeti: El-Istizkar, 1/161; Ez-Zehira, 1/246; El-Kavaninul-fikhijja, str. 24; Mevahibul-Dželil, 1/184; Hašijetud-Dusuki, 1/143)

Učenjaci šafijske pravne škole kažu:

والوجه : ما بين منابت شعر الرأس إلى الذقن ومنتهى اللحيين

“Licem se smatra sve između mjesta gdje počinje kosa na glavi do bradne kosti kosti i do kraja donjih vilica (sa strane).” (El-Vesit, 1/78–79; El-Medžmua, 1/430; Bidajetul-muhtadž, 1/133; Mugnil-muhtadž, 1/172; Hašijetul-Budžejremi, 1/92–93)

Učenjaci hanbelijske pravne škole kažu:

الوجه : هو من منابت شعر الرأس إلى ما انحدر من اللحيين والذقن

“Lice počinje od početka kose na glavi, dok samo pređe preko donjih vilica i bradne kosti.” (Vidjeti: El-Mugni, 1/126; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Muntehel-iradat, 1/16; El-Insaf, 1/154; El-Keššaf, 1/153–154)

Hanefijski učenjak Zejnuddin Ebu Bekr er-Razi, rekao je da se licem smatra dio “od mjesta gdje počinje izrastati kosa do donjeg dijela bradne kosti (ar. zekan)”, dodavši: “Nije poznato da postoji razilaženje među islamskim pravnicima u vezi s tim.” (Vidjeti: El-Ajni, El-Binaja, 1/148)

Iz spomenutih definicija vidimo da učenjaci četiri pravne škole smatraju da lice završava sa završetkom donjeg dijela bradne kosti.

Islamski pravnici četiri mezheba, kada definiraju bradnu kost (ar. zekan), koja je spomenuta u prethodnim definicijama, kažu: “To je mjesto gdje su spojene dvije donje vilične kosti.” (Vidjeti: Et-Taberi, Džamiul-bejan, 22/181; El-Havil-kebir, 12/276; El-Mugni, 1/126; Zadul-mesir, 3/59; El-Medžmua, 1/430; Revdatut-talibin, 9/282; El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 10/348; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Umdetul-kari, 18/66; Hašijetud-Dusuki, 1/143; El-Keššaf, 1/154; Mevahibul-Dželil, 1/184; Hašijetul-Budžejremi, 1/92–93; Reddul-muhtar, 1/218–219; Merkatul-mefatih, 11/94; Ruhul-meani, 8/178) Jasno se vidi da termin zekan označava mjesto gdje su sastavljene dvije donje vilice, po mišljenju svih pravnika, bez posebnog razilaženje, i niko od islamskih učenjaka, definitivno, nije riječju zekan ciljao na podvoljak ili podbradak, već bradnu kost, tj. bradu. U Muftićevom rječniku termin zekan preveden je kao brada, što se, bez dvojbe, podudara s riječima islamskih učenjaka.

U jednom od najpoznatijih riječnika arapskog jezika Lisanul-arab, navodi se: “Dvije se vilice spajaju u sredini bradne kosti (zekanu).” (Vidjeti: Lisanul-arab, 10/480)

Dakle, podbradak – mehko tkivo između dvije vilice, bez sumnje, nije sastavni dio lica i u meni dostupnim fikhskim i hadiskim knjigama nisam uspio naći da je neko od učenjaka objedinio podbradak u lice.

Šejh Albani upitan je o pokrivanju podbradka, pa je rekao: “Ono što je iza brade (zekana) ne pripada licu, a ono što je s prednje strane brade, to pripada licu. Ono što je iza brade pokriva se, a ono što je s prednje strane ne pokriva se, osim ako žena želi pokriti.” (Poslušati audio zapis: Silsiletul-huda ven-nur, br. 323, http://albanyimam.com/play.php?catsmktba=12449)

Na poznatoj internetskoj stranici islamweb.net navode se sljedeći odgovori:

إسلام ويب مركز الفتوى – إن من تعمدت كشف هذا الموضع في صلاتها سواء ابتدأت الصلاة هكذا أو كشفته في أثنائها عالمة بالحكم فصلاتها باطلة على الراجح.

“Žena koja u namazu namjerno otkrije ovaj dio (tj. podbradak), bez obzira počela namaz s otkrivenim dijelom ili ga otkrila tokom namaza, po ispravnijem mišljenju, njen je namaz pokvaren, ako poznaje ovaj propis.”

إسلام ويب – وعليه فما كان وراء هذين العظمين لا يعد من الوجه ولا يجب غسله

Prema tome, ono što se nalazi iza (tj. između) ove dvije kosti (tj. dvije donje vilice) ne smatra se licem i ne treba ga prati (prilikom abdesta).

Islamski učenjaci kažu da je riječ lice (ar. vedžh) izvedenica iz riječi muvadžehetun, što znači ono što stoji nasuprot, s čime se suočava i susreće. Ovo je jednoglasan stav učenjaka četiri pravne škole. (Vidjeti: Et-Temhid, 4/39; El-Mugni, 1/126; El-Hidaja, 1/15; El-Medžmua, 1/427) Sve čime se ne može postići suočavanje, ne smatra se licem u arapskom jeziku i na osnovu toga islamski su učenjaci izgradili propise. (Vidjeti: Ibn Mulekkin, El-Ialam, 1/331) Da li se podbradak smatra dijelom tijela koji stoji nasuprot nečega i suočava se? Nikako, podbradak je više skriveni nego istaknuti dio tijela.

Šafijski pravnici spominju da čovjek, ako je u mogućnosti, treba prilikom abdesta oprati i jedan dio glave, vrata i jedan dio ispod bradne kosti, jer se samo tako, kažu šafijski učenjaci, može upotpuniti pranje lica, kao što će šerijatski obaveznik postiti kratko (barem trenutak) nakon nastupanja noći da bude ubijeđen da je upotpunio post cijelog dana, i kao što će malo preći preko članaka i lakata prilikom pranja za abdest, da bi bio siguran da je upotpunio pranje obaveznog. (Vidjeti: El-Medžmua, 1/416; Revdatut-talibin, 1/52; El-Gurerul-behijja, 1/222; Bidajetul-muhtadž, 1/133) Vidimo da šafijski pravnici dio ispod brade, kao ni dio vrata i glave ne smatraju sastavnim dijelom lica, već traže da se opere nešto više od propisanog da bi čovjek bio siguran u pranje cijelog lica.

Slično ovome kažu hanbelijski učenjaci koji sljedećim riječima definiraju granice lice koje treba prati prilikom abdesta: “…od početka kose na glavi dok samo pređe preko donjih vilica i brade.” (Vidjeti: El-Mugni, 1/126; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Muntehel-iradat, 1/16; El-Insaf, 1/154; El-Keššaf, 1/153–154). Dakle, šerijatski obaveznik treba oprati barem malo više od propisanog da bi bio ubijeđen da je upotpunio propisano pranje, a ne iz razloga što je pranje toga obavezno.

Šejh Ibn Usejmin, kada je govorio o granicama lica, spomenuo je da lice prestaje na čelu, na mjestu gdje se lobanja počinje polukružno savijati (gdje počinje kosa), jer se do tog mjesta licem postiže suočavanje i susretanje s nečim, dok se dijelom tijela koje savijeno ne postiže suočavanje. (Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 1/149) Ako se suočavanje ne može postići s prednjim dijelom glave, koji je prilično isturen i vidan, kako da se postigne s podbradkom?!

Zaključak: Podbradak ne pripada licu i dužnost ga je pokriti u namazu i pred strancima. U govoru islamskih učenjaka nisam uspio naći citat koji ukazuje suprotno spomenutom, kao što nisam uspio naći da je iko od njih spomenuo podbradak u sastavu lica, a ako slučajno postoji takvo mišljenje, radi se o neprihvatljivim iznimkama, naročito ako u obzir uzmemo konsenzus koji je spomenuo imam Razi, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: mr. Elvedin Pezić
Gledajući ljude koji klanjaju u džamiji za imamom, veoma često možemo primijetiti da ne poznaju propis klanjanja za imamom. Ljudi nisu svjesni da, iako su došli u džamiju, što je za svaku pohvalu, u toku namaza koji klanjaju za imamom, mogu počiniti veliki grijeh, a i dovesti u pitanje ispravnost namaza, a sve zbog pogrešnog odnosa prema izvršavanju namaskih radnji za imamom.
Islamski učenjaci spominju da se klanjač/muktedija u toku zajedničkog namaza može naći u jednoj od četiri situacije: (1) da namaske radnje obavlja prije imama, (2) da namaske radnje izvršava istovremeno sa imamom, (3) da slijedi imama i (4) da zaostaje za imamom u obavljanju namaskih radnji. Svaka ova varijanta ima svoje propise, koje ćemo spomenuti rezimirano, bez detaljnog razmatranja.
1. Obavljanje namaskih radnji prije imama
U slučaju da klanjač prije imama obavi neke namaske radnje, kao naprimjer, da ode na rukū prije imama, ili da ode na sedždu prije njega, ili da se podigne sa rukūa prije imama, ili da se podigne sa sedžde prije imama, na taj način počinio je jasni haram. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zar se onaj koji podigne glavu u namazu prije nego što to učini imam ne boji da mu Allah glavu neće pretvoriti u glavu magarca, ili da njegov izgled neće izmijeniti u izgled magarca?!” (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)
Ako klanjač donese početni tekbir prije imama, na taj način on uopće nije stupio u namaz za imamom, što opet jasno ukazuje na to koliko je opasno namaske radnje izvršavati prije imama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Imam je postavljen da ga slijedite, pa kada on donese početni tekbir, i vi ga donesite.” (Buhari i Muslim, od Enesa, radijallahu anhu)
Ako bi čovjek svjesno i namjerno obavio namaske radnje prije samog imama, shodno citiranim predajama, njegov bi namaz bio pokvaren.
Ako bi čovjek tokom namaza prije imama izgovorio ono što je u toku namaza propisano izgovoriti poslije imama, kao naprimjer da u toku podne ili ikindija-namaza brže prouči Fatihu od imama, ili brže prouči Ettehijatu, u tome nema smetnje, jer je u osnovi nemoguće voditi računa o tome. Pod zabranom izvršavanja namaskih radnji prije imama podrazumijeva se zabrana u preticanju imama u tjelesnim pokretima.
2. Obavljanje namaskih radnji istovremeno sa imamom
Za klanjača koji namaske radnje obavlja istovremeno sa imamom može se reći da ne slijedi sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je preporučio da se namaske radnje izvršavaju neposredno nakon imama. Klanjač koji ovako postupa dovodi sebe u situaciju da sumnja da li je namaske radnje obavio prije imama ili ne.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Imam je postavljen da ga slijedite, pa kada donese početni tekbir, i vi ga donesite, kada ode na rukū, i vi otiđite, kada izgovori: ‘Semiallahu limen hamideh”, vi izgovorite: “Rabbena ve lekel-hamd”, kada ode na sedždu, i vi otiđite na sedždu, a ako imam klanja sjedeći, i vi za njime klanjajte sjedeći.” (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)
Ovaj hadis je najveći dokaz o ispravnom slijeđenju imama. Na samom početku hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno daje do znanja da je imam postavljen da se slijedi govoreći: “Imam je postavljen da ga slijedite”, a zatim, kada god je spomenuo neku od namaskih radnji imama, preporučio je da klanjač/muktedija učini tu radnju nakon imama.
Klanjač koji namaske radnje izvršava istovremeno sa imamom jasno krši smjernice koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo u hadisima, u kojima zabranjuje da se namaske radnje obavljaju prije imama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Imam je postavljen da ga slijedite, pa kada donese početni tekbir, i vi ga donesite, i nemojte donositi tekbir sve dok ga on ne donese, kada ode na rukū, i vi p otiđite, i nemojte ići na rukū sve dok on ne ode. Kada izgovori: ‘Semiallahu limen hamideh’, vi kažite: ‘Rabbena ve lekel-hamd’, a kada ode na sedždu, i vi otiđite na sedždu, i nemojte ići na sedždu sve dok je on ne učini. Kada imam klanja stojeći, i vi klanjajte stojeći, a ako imam klanja sjedeći, i vi za njime klanjajte sjedeći.” (Ebu Davud od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a šejh Albani ovaj je hadis ocijenio vjerodostojnim)
Shodno ovom hadisu, neki su učenjaci kazali da, ako bi klanjač donio početni tekbir istovremeno sa imamom, ne bi se smatralo ni da je stupio u namaz.
3. Slijeđenje imama
Slijeđenje imama u obavljanju namaskih radnji, tako da klanjač namaske radnje obavlja neposredno nakon imama, smatra se sunnetom i ispravnim načinom klanjanja za imamom. To potvrđuje prethodno spomenuti hadis u kojem se navodi da je imam postavljen da se slijedi, a slijeđenje podrazumijeva da se namaske radnje izvršavaju nakon imama. Isto tako Allahov Poslanik u većini hadisa u naredbi o izvršavanju određenih namaskih radnji za imamom izrekao je koristeći veznik “pa”, što u arapskom jeziku jasno označava redoslijed i slijeđenje bez kašnjenja.
Pošto su ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolja generacija, koju je Poslanik odgajao šutnjom odobravajući njihove postupke, riječima ih usmjeravajući i savjetujući ih onda kada pogriješe, oni su nam jasno prenijeli kako su oni slijedili Poslanika u namazu.
Abdullah b. Jezid kazuje: “Obavjestio me je Bera, a on sigurno nije slagao, govoreći: “Kada bi Allahov Poslanik u namazu izgovorio: ‘Semiallahu limen hamideh’, niko od nas ne bi povijao/poginjao svoja leđa, sve dok Allahov Poslanik ne bi učino sedždu, a potom bismo mi činili sedždu za njim.” (Buhari i Muslim)
Na osnovu ovog hadisa, a i prethodno spomenutih hadisa, sunnet i jedina ispravna opcija u odnosu klanjača/muktedije naspram imama jeste da ga slijedi nakon što on učini određenu radnju, da ga ne pretiče, a i da ne kasni.
4. Zaostajanje za imamom u obavljanju namaskih radnji
Shاodno citiranim hadisima, slijeđenje imama jedina je ispravna opcija. Islamski učenjaci zaostajanje klanjača za imamom u obavljanju namaskih radnji dijele u dvije kategorije: kraće zaostajanje, u trajanju od jednog namaskog rukna, i duže zaostajanje, veće od jednog namaskog rukna. Ako je u pitanju kraće zaostajanje, tako da klanjač stigne imama na narednom ruknu, to se može tolerisati, iako i to treba izbjegavati, kao u slučaju kada se imam ispravi sa rukūa, a klanjač kratko ostane na rukūu da bi završio dovu, pa se i klanjač podigne prije nego što imam ode na sedždu, ili kada imam ode na rukū sa kijama, a klanjač još nije završio učenje Fatihe, ostao mu je jedan ajet ili dva, kada će proučiti te ajete i sustići imama na rukūu. U pogledu dužeg zaostajanja, toliko da imam ode na sljedeći rukn, a klanjač ga nije stigao na ruknu na kojem ga je trebao slijediti, tada neki učenjaci taj namaz smatraju neispravnim, a jedan od savremenih učenjaka koji je u ovom slučaju smatrao namaz neispravnim jeste i šejh Usejmin. Ova tvrdnja nije potvrđena jasnim dokazima, ali je sigurno da se čovjek ne treba poigravati sa svojim namazom i ne treba da kasni bez validnog razloga.
Kao primjer za zabranjeno duže zaostajanje za imamom možemo navesti situaciju kada klanjač svjesno oduži dovu na sedždi, pa vidimo da se imam ispravio sa sedžde, a on i dalje dovi, pa imam učini i drugu sedždu, a on se još nije podigao sa sedžde, što su islamski učenjaci zabranjivali, a neki su za takav postupak rekli da kvari namaz.
Ako bi se desilo da klanjač duže zaostane za imamom iz opravdanog razloga, da li zato što nije čuo tekbir imama, ili zato što je nestalo struje pa nije čuo glas imama, ili se doista zanese u ibadetu pa zaboravi da slijedi imama, tada će nastaviti da klanja ono što je propustio i nastaviti da slijedi imama, i njegov namaz je validan.
Rezime
Klanjač/muktedija u toku zajedničkog namaza može se naći u jednoj od četiri situacije: (1) da namaske radnje obavlja prije imama, (2) da namaske radnje izvršava istovremeno sa imamom, (3) da slijedi imama i (4) da zaostaje za imamom u obavljanju namaskih radnji. Ono što je jasno potvrđeno sunnetom jeste slijeđenje imama, tako što će klanjač/muktedija namaske radnje namaza obavljati neposredno nakon imama, bez zaostajanja. A Allah najbolje zna!
————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Adnan Maglić
Zadnje dvije decenije muslimani ovih prostora svjedoče buđenju uspavanoga bošnjačkog ummeta. Vjernici sada svakodnevno mogu saznati nešto novo o svojoj vjeri, što im je u prijeratnom periodu i komunističkoj vladavini bilo zabranjeno. Svjetlo istine, Allahovom voljom, dolazi do ljudskih srca i polahko ali sigurno mijenja njihov život. Sve je više ljudi koji se ponose reći da su muslimani i da žive islam u svim segmentima svoga života. Primjetno je da i džamije nisu kao što su nekada bile. Prije se u njih ulazilo samo za Bajram, a ako se radilo o malo boljoj mahali, onda su se džamijska vrata i kapije otvarale i petkom. Danas su naše džamije ”male košnice”. Muslimani su shvatili vrijednost džamija u islamu, vrijednost džemata i zajedničkog namaza.
Osjetivši ljepotu živog i praktičnog islama, oni žele to svjetlo podijeliti i sa svojom porodicom. Zato ćemo danas često vidjeti kako babo ponosno ide sa svojim malim sinčićem u Allahovu kuću da svome Gospodaru padne na sedždu. Džamije su nekada bile samo za stare, ali eto, doživjeli smo da se u njima čuju i piskavi dječiji glasići koji se nemirno šire po mahfilima i džamijskim kupolama. Iako je svima drago tu dječicu vidjeti u džamiji, ona nerijetko znaju napraviti nered i galamu te ometati klanjače dok zajednički ili pojedinačno obavljaju namaz. Zbog toga se jedan dio džematlija opravdano pita koliko je šerijatski ispravno dovoditi mlađu djecu u džamije i na taj način ometati druge ljude dok skrušeno stoje pred Uzvišenim Allahom i Njemu na sedždu padaju. U sljedećih nekoliko redaka pokušat ću barem djelimično ponuditi odgovor na ovo pitanje koje smo sigurno svi nekada sami sebi postavili.
Ovo pitanje možemo posmatrati sa dva aspekta:
1. dozvoljenost ili zabrana dovođenja djece u džamije,
2. koji su to uvjeti koji se moraju ispuniti da bi djeca mogla boraviti u džamiji.
Prvo: Jedan dio učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba smatra da je u džamiju zabranjeno dovoditi djecu ispod sedam godina. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadis koji prenosi Vasile ibn El-Eskea u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nemojte dovoditi u džamije malu djecu i bezumnike (lude ljude), nemojte u njima kupovati i prodavati, raspravljati se i podizati glasove.” Hadis bilježi Ibn Madže (1/247), Bejheki u Sunenu-s-Sugra (3/254) i Sunenul-Kubra (10/103), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (8/132).
Međutim, spomenuti hadis nije vjerodostojan. U lancu prenosilaca se između ostalih nalazi i Haris ibn Nebhan koji je, po konsenzusu hadiskih učenjaka, slab (daif). Slabim su ga ocijenili imam Buharija, Ahmed ibn Hanbel, Ebu Hatim, Nesai i drugi. Ibn Kesir u svom Tefsiru (6/68) kaže: Lanac prenosilaca ovog hadisa je katastrofalan i pun je hadiskih mahana.
Drugi dio učenjaka smatra da je općenito dozvoljeno dovoditi malu djecu (otprilike ispod sedam godina) u džamiju. Ovo mišljenje zastupaju sljedeći učenjaci: imam Nesai, Ibn Redžeb, Nevevi, Ibn Hadžer, Ševkani i drugi. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadise:
1) Ebu Katade, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Dok smo sjedili u mesdžidu pojavio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći u naručju Umamu, kćerku Ebu el-Asa ibn El-Rabie. Njena majka bila je Zejneba, kćerka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je a ta mala djevojčica sjedila mu je na ramenima. Kada bi otišao na ruku’, spustio bi je, a kada bi ustajao, ponovo bi je podizao sa sobom. Tako je radio sve dok nije završio svoj namaz.” Hadis bilježi Ebu Davud (1/345), Nesai (2/45), Bejheki u Sunenul-Kubra (1/127), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (22/440), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim. Kaže Hafiz ibn Hadžer u Fethul-Bariju: ”Ovaj hadis je dokaz za dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije.” Fethul-Bari (2/276).
2) Enes, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, začuo bi plač djeteta koje je došlo sa svojom majkom pa bi učio lakše i kraće sure.” Hadis bilježe Muslim (2/44) i imam Ed-Darekutni (2/86).
3) Enes ibn Malik, radijallahu anhu, kaže: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zaista ja stupim u namaz i želim da u njemu dugo ostanem, ali onda začujem plač djeteta te skratim namaz zbog sažaljenja koje osjeća majka prema njemu.” Hadis bilježe imam Buharija (2/120) i Muslim (2/44).
4) Abdullah ibn Šeddad prenosi od svoga oca da je rekao: ”Jedne prilike nam je na akšamu ili jaciji došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći Hasana ili Husejna (prenosilac hadisa se ne sjeća). Prošao je u mihrab, spustio dijete i donio početni tekbir. Klanjao nam je, ali se na jednoj sedždi u toku namaza neobično dugo zadržao. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, ashabi su ga upitali: ‘O Allahov Poslaniče, u toku namaza si jednu sedždu neobično odužio pa smo pomislili da ti se nešto desilo ili da ti se ne spušta objava.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori im: ‘Ništa se od toga nije dogodilo, nego mi se na leđa popeo ovaj moj sinčić te ga nisam htio požurivati dok ne upotpuni svoju potrebu.”’ Hadis bilježi imam Nesai (2/229), Hakim u Mustedreku (3/181), Imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (7/270), Bejheki u Sunenul-Kubra (2/263), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.
Svi citirani hadisi, a i drugi koje nisam spomenuo, nedvojbeno ukazuju na dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije. U džamiji će dijete naučiti obavljati namaz, učiti Kur’an, prisustvovati predavanjima i kroz to graditi svoju islamsku ličnost.
Međutim, ovdje se sada postavlja pitanje: ako je već dozvoljeno dovoditi djecu u džamiju, kako se onda nositi sa bukom i galamom koju prave i da li postoje određeni uvjeti koje staratelj mora da uzme u obzir kada dovodi svoje dijete?
Iako su islamski učenjaci dozvolili dovođenje djece u džamije, radi gore citiranih hadisa, oni su u isto vrijeme postavili određene uvjete koji se moraju ispuniti kako bi u Allahovim kućama vladala harmonija, a ne anarhija i nered.
Imam Malik upitan je o maloj djeci koju roditelji dovode u džamije pa je odgovorio: ”Dozvoljeno je dovoditi djecu ako njihovo djetinjasto ponašanje ne ometa klanjače i ako se smire kad ih upozorimo. Međutim, ako ometaju klanjače, onda smatram da ih ne treba dovoditi u džamiju.”
El-Mudevene (1/253)
Mustafa es-Sujuti, učenjak hanbelijskog mezheba, u svojoj knjizi Metalibu uli-n-nuha, kaže: ”Sunnet je spriječiti djecu da, igrajući se, podižu glasove u džamiji.” (6/4)
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: ”Potrebno je čuvati džamiju, zaštititi klanjače od bilo kakvog uznemiravanja, spriječiti djecu da dižu glasove, eventualno uprljaju džamijsku prostirku itd., pogotovo za vrijeme namaza jer je to veliki šerijatski prijestup.” Fetava kubra (2/86), Medžmuatul-fetava (22/204).
Ibn Redžeb, govoreći o učenju Kur’ana naglas u mesdžidu, u komentaru Sahihul-Buharije kaže: ”Ako imamo čovjeka koji sam klanja i naglas uči Kur’an i to učenje ometa njegovog brata koji klanja pored njega, onda je ovakav postupak zabranjen.” Fethul-Bari li Ibn Redžeb (2/568)
Ako je zabranjeno uznemiravati muslimana u namazu učenjem Kur’ana, kako onda pravdati uznemiravanje klanjača dječijom galamom.
Kaže šejh Usejmin, r.h.: ”Dozvoljeno je dovoditi manju djecu u džamiju pod uvjetom da ne uznemiravaju klanjače. Međutim, ako ih uznemiravaju, onda ćemo im zabraniti da dolaze u džamiju. Najbolji način zabrane jeste da razgovaramo sa njihovim roditeljima i objasnimo im da galame i prave buku te na taj način ometaju džematlije koje obavljaju namaz.” Na drugom mjestu kaže: ”Ometanje klanjača je zabranjeno jer ih to uznemirava dok su u namazu. Jedne noći je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao u mesdžid a ashabi su pojedinačno klanjali i podizali svoje glasove učeći Kur’an pa im je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio i rekao: ”Nemojte se nadvikivati učeći Kur’an”, a na drugom mjestu kaže: ”Nemojte jedni druge učenjem uznemiravati.” Ovo ukazuje na to da je zabranjeno upražnjavati sve ono što ometa klanjača dok je u namazu.” Fetava nurun ala-d-Darb (17/386)
Kaže šejh Abdullah ibn Abdurrahman Džibrin: ”Zabranit ćemo maloj djeci i njima sličnima da dolaze u džamiju onda kada osjetimo da će se u njoj igrati i zabavljati. Znamo da je u prirodi djece skaču i igraju se, prave buku i galamu, što na kraju ometa klanjače i učače u džamiji, one koji zikre ili podučavaju druge korisnim znanostima. Takvu djecu roditelji obično jako teško smire. Ako su u namazu, onda se okreću, pomjeraju naprijed i nazad, pružaju ruke i igraju se nogama. Sve to ometa onoga koji klanja pored takvog djeteta, utječe na njegovu koncentraciju i skrušenost u namazu te mu umanjuje nagradu. Zbog toga bi roditelji trebali zabraniti manjoj djeci da dolaze u mesdžid sve dok ne budu sigurni da će se njihova djeca lijepo ponašati u džamiji, dok ih ne poduče poštivanju mjesta u kojem se nalaze i nauče da se brinu o čistoći džamije, dok ne budu sigurni da neće praviti buku i galamu i na taj način smetati klanjačima te oskrnaviti svetost Allahove kuće u kojoj se nalaze.”
Rezime:
Iz spomenutih citata vidimo da djecu možemo podijeliti u dvije skupine:
Prva skupina su ona djeca koja ne uznemiravaju klanjače ili ako su i nemirna prestaju sa galamom kada ih roditelj opomene i upozori. Ovakvu djecu je dozvoljeno dovoditi u džamiju.
Druga skupina su ona djeca koja uznemiravaju klanjače, a kada ih roditelj opomene ili upozori, ona i dalje nastavljaju sa galamom i bukom. Ovakvu djecu nije dozvoljeno dovoditi u džamiju jer uznemiravaju muslimane i ometaju ih u obavljanju namaza. A Allah najbolje zna!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/