Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Islamski pravnici uvjetuju tri vrste posebnih šartova za džumu-namaz, mimo šartova pet dnevnih namaza, a to su: Šartove obaveznosti, Šartove valjanosti i Šartove koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti.

Šartovi obaveznosti su oni šartovi bez čijeg ispunjenja namaz nije obavezan, poput punoljetnosti. A Šartovi valjanosti su oni bez čijeg ispunjenja namaz nije ispravan, poput dozvole vladara.

Šartovi obaveznosti, tj. da bi neko bio obavezan klanjati džumu, su: da je muškarac, slobodan, punoljetan, zdrav i u svom mjestu boravka. Analogno tome – žena, rob, dijete, bolesnik i musafir nisu obavezni klanjati džumu.

Šartovi valjanosti i Šartovi koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti

Islamski pravnici uvjetuju za valjanost džume, naravno ako zanemarimo njihovo međusobno razilaženje, četiri šarta, a uvjetuju tri šarta koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti, što je ukupno sedam šartova.

Ti šartovi su:

1. nastupanje namaskog vremena džume – namaza,

2. održavanje hutbe prije namaza,

3. obavljanje džume u džematu sa određenim brojem klanjača,

4. dozvola vladara,

5. neobavljanje džume-namaza na više mjesta u jednom gradu bez potrebe,
6. da se klanja u naseljenom mjestu, gradu ili selu,

7. da se klanja u džamiji i za imamom koji nije musafir.

Koga zanimaju detalji oko stavova učenjaka i mezheba i argumeneti svakog šarta ponaosob, neka pročita tekst na sljedećem linku: ČIJA JE DŽUMA ISPRAVNA.

Nastupanje namaskog vremena džume-namaza

Najbliže istini je, a Allah zna najbolje, da je namasko vrijeme džume-namaza vrijeme podne namaza, jer džuma mijenja podne namaz, a ako se klanja prije nego što sunce pređe polovinu neba džuma je valjana, na što upućuju vjerodostojni hadisi.

Održavanje hutbe prije namaza

Istina po pitanju ovog šarta je, a Allah zna najbolje, da je hutba vadžib, a ne šart, jer sa spomenutim dokazima najviše što se može reći je da je vadžib.

Obavljanje džume u džematu sa određenim brojem klanjača

Ispravno je, a Allah zna najbolje, da je najmanji broj klanjača koji čini džemat u ostalim namazima takođe i u džumi-namazu, tj. dvije osobe. A dokaz za to je vjerodostojan hadis od Ibn'Abbasa, radijallahu ‘anhuma, u kojem se navodi da je noćio kod tetke Mejmune, radijallahu ‘anha, žene Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pa je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ustao i klanjao noćni namaz, a onda mu se Ibn ‘Abbas pridružio te su klanjali u džematu. (Buharija 699 i Muslim 763.) Onaj ko tvrdi da se džuma razlikuje po ovom pitanju, treba da donese validan dokaz.

Dozvola vladara

Nema dokaza da je šart valjanosti džume-namaza dozvola od vladara, na čemu su hanefije, nasuprot džumhuru učenjaka koji to ne uslovljavaju.

Neobavljanje džume-namaza na više mjesta u jednom gradu bez potrebe

Takođe, nema dokaza da je zabranjeno obavljati više džuma u jednom mjestu bez potrebe kao što je tijesan prostor i slično. Najjači dokaz da je ovo šart valjanosti džume je sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ashaba i tabi'ina, tj. oni nisu obavljali osim jednu džumu u jednom mjestu. Nema sumnje da ovaj dokaz najviše na što može upućivati je da je to mustehab, a da bude vadžib ili šart, pa to je daleko. Učenjak Ševkani kaže da ovakvi dokazi ne upućuju ni da je mustehab, a kamoli vadžib ili šart.

Da se klanja u naseljenom mjestu, gradu ili selu

Ispravno je oko ovog šarta, a Allah zna najbolje, da je džumu obaveza klanjati na selima i u bilo kom mjestu, na što upućuju dva hadisa od kojih je jedan vjerodostojan, a drugi hasen (dobar), kao i predaja od Omera, radijallahu ‘anhu. Prvi hadis bilježi Buharija od Ibn ‘Abbasa, radijallahu ‘anhuma, u kome kaže da prva džuma koja je klanjana poslije džume u Medini je džuma u mjestu Džuvasa u Bahrejnu, a ono je jedno od sela plemena Abdul-kajs. (Buharija 892.)
Drugi hadis je onaj u kojem kaže Ka'b ibn Malik da je prvu džumu sa njima klanjao Esad ibn Zurare, radijallahu ‘anhum, u selu blizu Medine, koje se zove Neki'ul-hadamat. (Bilježe ga Ebu Davud i Ibn Madže, Ibn Hadžer je hadis ocijenio dobrim).

A kaže Omer, radijallahu ‘anhu: “Klanjajte džumu gdje god bili!” (Bilježi ga Ibn ebi Šejbe u svom Musannefu 2/101.)

Da se klanja u džamiji i za imamom koji nije musafir

Ovaj sedmi šart ili ove dvije stvari su šart ispravnosti džume samo kod malikija, tako kod njih džuma nije ispravna ako se klanja u kućama, dvorištu kuća, na otvorenom zemljištu ili napuštenim mjestima. Oni imaju četiri šarta za objekat koji se smatra džamijom i navode detalje za koje nema potrebe da ih ovdje navodimo, jer nemaju dokaz kojeg je vrijedno ovdje navesti i komentarisati. Osnov je da to nije šart i nema šerijatskog teksta koji ukazuje na obrnuto. A Allah zna najbolje.

Prema tome, dozvoljeno je da se džuma klanja u privatnoj kući ako je daleko mesdžid.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O gripi

Gripa je zarazna bolest primarno disajnog sistema uzrokovana virusom koji se prenosi kapljicama u zraku nastalim kihanjem ili kašljanjem zaražene osobe. Većina se ljudi oporavlja u roku od sedmicu dana, dok kod starijih osoba i onih s astmom, srčanim i plućnim bolestima mogu se javiti komplikacije u obliku bronhitisa ili upale pluća.

Zbog visoke zaraznosti i širenja gripe često se pojavljuje u epidemijama. Svake godine više milijona ljudi oboli od gripe, a smrtnost je manja od jedan posto.

Postoje tri tipa virusa gripe:

– Tip A je najopasniji, napada mnoge sisavce i ptice, uzrokuje većinu bolesti u čovjeka te je najizgledniji da stvori epidemiju.

– Tip B napada ljude i ptice te može isto uzrokovati epidemije.

– Tip C utječe samo na ljude i ne uzrokuje epidemije.

Opravdanja za ostavljanje namaza u džematu

Prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko čuje ezan pa se ne odazove – nema namaza osim ako ima opravdanje (uzur)“.

Bilježe ga Ibn Madže, Hakim, Ibn Hibban, Bejheki i Darekutni. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Zehebi, Nevevi, Albani i Šu'ajb Arnaut. Skupina muhaddisa, poput Darekutnija, kaže da je hadis mevkuf, tj. da su to riječi ashaba Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

U slabom rivajetu istog hadisa kod Ebu Davuda na upit šta je uzur (opravdanje), Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Strah ili bolest“.

Sa ovim hadisom fakihi dokazuju opšte pravilo da je dozvoljeno izostaviti klanjanje farz namaza u džematu ako za to postoji šerijatski prihvatljivo opravdanje.

Od opravdanja za ostavljanje namaza u džematu na osnovu vjerodostojnih dokaza ili valjanog kijasa (analogije) islamski pravnici navode sljedeća stanja:

– bolest zbog koje se ne može otići u džemat ili sa kojom će se naštetiti drugim džematlijama,

– strah od oboljenja,

– prisustvo jela, a proučen je ikamet,

– trpljenje velike ili male nužde,

– strah,

– jedenje crvenog ili bijelog luka,

– oduživanje imama u namazu,

– putovanje,

– san,

– zaborav.

Propis ostavljanja namaza u džematu zbog gripe

Islamski pravnici su pojasnili kakva je to bolest zbog koje je opravdano izostaviti klanjanje u džematu:

1 – bolest zbog koje bolesnik ne može otići u džemat, ili bi se bolest povećala ili bi time uzrokovano sporije izlječenje ako bi otišao.

2 – bolest sa kojom će naštetiti drugim džematlijama, poput zaraznih bolesti, ili im činiti ezijet ako prisustvuje namazu.

Kaže Ibn Kudame (El-Mugni 1/451): „Bolesnik ima opravdanje u ostavljanju namaza u džematu i džume po stavu velike većine učenjaka. Kaže Ibn El-Munzir: Nije mi poznato da ima razilaženja među učenjacima oko dozvole bolesniku da izostavi klanjanje u džematu“. Zatim je Ibn Kudame naveo gore spomenuti hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, sa dodatkom kod Ebu Davuda. Takođe, naveo je slučaj zabilježen u hadisima Buharije i Muslima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izostavljao klanjanje i predvođenje namaza kada je bio u smrtnoj bolesti i govorio je: „Naredite Ebu Bekru neka predvodi namaz“.

Kaže Nevevi (El-Medžmu’ 4/205): „Kažu učenjaci našeg (šafijskog) mezheba da je od opravdanja ostavljanja klanjanja u džematu da klanjač bude bolestan tako da hodanje teško pada, pa i ako je u mogućnosti, ali mu to šteti i čini teškoću, jer kaže Uzvišeni Allah „I On vam u vjeri nije ništa teško propisao“. A ako je bolest lagana zbog koje hodanje ne predstavlja poteškoću, poput zubobolje, lakše glavobolje i lagane gripe, to nije opravdanje. Učenjaci su postavili pravilo dozvole ostavljanja džemata zbog bolesti: da bolest stvara teškoću, poput teškoće hodanja kada pada kiša“.

A ako je bolesnik bolestan zaraznom i prijelaznom bolešću, to je valjano šerijatsko opravdanje za ostavljanje namaza u džematu kako ne bi nanosio štetu klanjačima i činio im time ezijet. Pa čak kada bi mu se i zabranilo da dolazi u mesdžid dok ne ozdravi bilo bi ispravno, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se bolesne deve spajaju sa zdravim. Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nikako ne dovodite bolesne (deve) kod zdravih“.

Prema tome, lagana gripa ili ona koja je u svom početku ili završetku nije šerijatsko opravdanje za ostavljanje namaza u džematu. Dok je teža gripa opravdanje za ostavljanje namaza u džematu, jer je zarazna i jer bolesiku stvara teškoću pri hodanju. Dovoljno je to što je zarazna da bude razlog ostavljanja klanjanja u džematu.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Hadisi u kojima se navodi izgovaranje „Amin“ nakon učenja Fatihe su došli u opštoj formi te se odnose na svakog klanjača, tj. kako na muškarce tako i na žene. Što znači da je i ženama, u osnovi, mustehab da izgovaraju „Amin“ nakon učenja Fatihe.

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: „Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, kada bi završio učenje Ummul-Kur'an, podigao bi glas i rekao: ‘Amin.'“ Bilježi ga Darekutni i Hakim. Darekutni ga ocjenjuje dobrim, a Hakim vjerodostojnim. Kaže Ibn Hadžer u „Telhisu“: „Darekutni je rekao: ‘Lanac prenosilaca je dobar.’ Hakim je rekao: ‘Vjerodostojan je po uvjetima Buharije i Muslima.’ A Bejheki je rekao: ‘Hasen-sahih.'“

Kaže imam Nevevi u knjizi El-Medžmu’ (3/371): „Izgovaranje „Amin“ nakon Fatihe je sunnet svakom klanjaču, svejedno bilo imamu, muktediji, onom ko klanja sam, muškarcu, ženi, djetetu, onom ko stoji, sjedi, leži (iz opravdanog razloga), onome ko klanja farz ili nafilu, u namazima u kojima se uči naglas ili u sebi. Oko ovoga nema razilaženja među našim učenjacima (misli na šafijski mezheb)“.

Sa druge strane, ženi je zabranjeno da podiže glas u prisustvu muškaraca stranaca, pa ako žena klanja u džematu sa muškarcima koji joj nisu mahremi neće izgovarati „Amin“ naglas nego u sebi ili jako tiho. Dokaz za to je hadis u kojem je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ženama da izgovaraju „Subhanallah“ kada treba popraviti ili upozoriti imama u namazu da je napravio grešku; na njima je da udare rukom o ruku (pljesnu).

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tesbih (riječi: subhanellah) je za muškarce, a tasfik (udaranje rukom o ruku) za žene.“ Hadis je mutefekun alejhi, a Muslim dodaje: „U namazu.“

Kaže Ibn Hadžer u „Fethul-bari“ (3/77): „Ženama je zabranjeno da izgovore ‘Subhanallah’ jer im je naređeno uopšteno da stišavaju glas u namazu zbog bojazni da ne bude fitna (muškarcima), a muškarcima je zabranjeno pljeskanje jer je to svojstveno ženama“.

Ali ako žena klanja sa muškarcima koji su joj mahremi ili samo sa ženama ili klanjaju i muškarci i žene skupa, ali su žene u posebnoj prostoriji i ne postoji bojazan da će njihov glas doprijeti do muškaraca, onda im je mustehab da i one izgovaraju „Amin“ naglas.

Kaže Ibn Kudame u „El-Mugni“ (3/38): „Žene izgovaraju naglas u namazima u kojima se uči naglas, a u prisustvu muškaraca ne izgovaraju naglas, osim ako su muškarci njeni mahremi, onda nema smetnje“. Ovo isto potvrđuje imam Nevevi u „El-Medžmu“ (3/390).

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ko propusti namaz zbog sna ili zaborava, nema grijeha u tome, ali je po idžmau učenjaka dužan da ga naklanja. A ko namjerno propusti namaz, griješan je po idžmau učenjaka. Oko naklanjavanja tog namaza ima razilaženje; većina učenjaka je na stavu da je obaveza naklanjati propušteni namaz, a manja skupina smatra da se treba pokajati bez naklanjavanja.

Oko vremena naklanjavanja i opravdano i neopravdano propuštenog namaza, tj. da li je vadžib odmah naklanjati ga ili poslije, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav: da je vadžib naklanjati odmah čim se sjeti da je propustio namaz ili čim ustane, osim ako će mu to nanijeti štetu (tjelesna slabost, bolest, strah i slično).

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka: en-Nehaija, Zuhrija, Rebi'e, Ebu Hanife, Malika, Ahmeda, Ibn Tejmije i drugih.

Dokaz im je hadis mutefekun alejhi od Enesa, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko zaboravi (klanjati) namaz, neka ga klanja kada ga se sjeti. Nema za njega keffareta (otkupa) osim toga: I namaz obavi kad god Me se sjetiš“. U rivajetu kod Muslima je došao dodatak: „Ili ga prespava“.

Kažu: u hadisu je naredba obavljanja namaza kad se sjeti da ga je izostavio, a naredba ukazuje da je vadžib, što znači da je vadžib odmah naklanjati taj namaz.

Drugi stav: da namaz koji se opravdano izostavi (zbog sna, zaborava, nesvijesti i slično) nije vadžib odmah naklanjati nego mustehab, a namaz koji namjerno izostavi vadžib je odmah naklanjati.

Ovo je stav šafijskog mezheba.

Njihovi argumenti su hadisi od Ebu Katade, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija i od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim. U oba hadisa je opisan isti događaj: da su se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi vraćali (kod Muslima iz bitke na Hajberu) noću u Medinu pa su odsjeli da spavaju, a Bilal, radijallahu anhu, je bio zadužen da ih probudi. Bilala, radijallahu anhu, je uhvatio san, tako da su svi prespavali sabah-namaz. Niko se nije probudio sve dok ih Sunce nije obasjalo.

Zatim, u Buhariji je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je uzeo vaše duše kada je htio i vratio ih kada je htio. O Bilale, ustani i prouči ezan“. Uzeo je abdest, pa kada se Sunce podiglo i pobijelilo ustao je i klanjao.

A kod Muslima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Povedite (jahalice)“, pa su poveli svoje jahalice. Zatim je abdestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio Bilalu da prouči ikamet i klanjao sa njima sabah. Kada je završio namaz rekao je: „Ko zaboravi (klanjati) namaz, neka ga klanja kada ga se sjeti. Zaista Allah kaže: I namaz obavi kad god Me se sjetiš“.

Kažu: da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odmah naklanjao namaze koje su opravdano zbog sna propustili.

Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. da namaz koji se opravdano izostavi (zbog sna, zaborava, nesvijesti i slično) nije vadžib odmah naklanjati nego mustehab.

Detalj argumenta koji prevagnjuje na stranu drugog stava je to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u rivajetu kod Muslima, naredio da povedu svoje jahalice kada su se probudili i tek poslije su naklanjali propušteni namaz, a onda nakon namaza rekao: „Ko zaboravi (klanjati) namaz, neka ga klanja kada ga se sjeti. Zaista Allah kaže: I namaz obavi kad god Me se sjetiš“. Znači, spojio je riječi „neka ga klanja kada ga se sjeti“ sa praktičnom primjenom tako što nije odmah naklanjao propušteni namaz.

Prema tome, onaj ko prespava sabah (ili neki drugi namaz) mustehab je da ga odmah naklanja, a nema grijeha ako odgodi naklanjavanje.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Vadžib je da se imetak nakon smrti neke osobe podijeli onako kako je propisano u tri kur'anska ajeta u suri En-Nisa i vjerodostojnim hadisima. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Nije dozvoljeno dijeliti imetak nakon smrti po svojoj volji ili hiru. Onaj ko tako radi je veliki griješnik.

U osnovi onima koji su nasljednici po tekstu Kur'ana i sunneta, poput muške i ženske djece, supružnika, oca i majke, njima se ne piše testament niti vesijet – oporuka. Oni nasljeđuju shodno kako je pojašnjeno u šerijatskim tekstovima. Oporuka se piše samo onima koji nemaju udjela u nasljedstvu i to najviše u visini trećine imetka.

Međutim, ako tvoj otac zna da djeca neće šerijatski podijeliti imetak nakon njegove smrti, ili da neki hoće a drugi neće, dozvoljeno mu je da ostavi testament (oporuku) u kojem će biti napisana podjela njegovog imetka nakon njegove smrti onako kako je propisano po Kur'anu i sunnetu. Kako, koliko i kome se dijeli, o tome treba da se obrati učenoj osobi.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba