Alejkumusselam. Kur’an i vjerodostojan Sunnet su najvažniji izvori istorije za muslimane oko čega nema razilaženja. Oko broja poslanika i vjerovjesnika imamo nekoliko jasnih ajeta, u njima su navedena imena poslanika i vjerovjesnika koje je Allah poslao ljudima u vremena u kojem su živjeli. Kaže Uzvišeni: “To su dokazi Naši koje dadosmo Ibrahimu za narod njegov. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hoćemo. Gospodar tvoj je, uistinu, Mudri i Sveznajući.I Mi mu poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo – a Nuha smo još prije uputili – i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna – eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine – i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Iljasa – svi su oni bili dobri – i Ismaila i Eljese‘a i Junusa i Luta – i svima smo prednost nad svijetom ostalim dali” (En’am, 83 – 86). U ovom ajetu je spomenuto 18 imena poslanika, ali ne sa ciljem obuhvatanja svih poslanika a spomenuta su imena drugih poslanika u mnogim drugim ajetima. Ibn Kesir je sakupio imena svih spomenutih poslanika i vjerovjesnika u Kur’anu, pa je njihov broj bio 25. Pa kaže Ibn Kesir u svom tefsiru (2/469): “Ovo su imena vjerovjesnika koji su spomenuti u Kur’anu a to su: Adem, Idris, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Ismail, Ishak, Jakub, Jusuf, Ejub, Šuajb, Musa, Harun, Junus, Davud, Sulejman, Ilijas, El-jese’u, Zekerijah, Jahja, Isa, Zul-kifl kod mnogih mufesira, a njihov prvak je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem”.
A što se tiče poznavanja broja svih poslanika i vjerovjesnika od onih koje Kur’an nije spomenuo, najbliže je da je to veoma teško odrediti i to iz dva razloga:
Prvi: što Uzvišeni kaže: “Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur – i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali – a Allah je, sigurno, s Musaom razgovarao” (En-Nisa, 163 -164). U ovoj ajetu se jasno naznačava da je Allah, subhanehu ve te’ala, prešutio mnoge priče o poslanicima i da nije obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o njima, a to obuhvata i određivanje njihovog broja takođe.
Drugi: što u hadisima u kojima se spominje broj poslanika i vjerovjesnika postoji veliko razilaženje oko njihove vjerodostojnosti i međusobnom neslaganju rivajeta. Ovi hadisi, iako ih neki potonji učenjaci hadisa smatraju dobrim, poput šejha Albanija, ispravno je da su oni slabi. Prenosi Šejhul-islam Ibn Tejmije u Medžumu’ul-fetava (7/409) od imama Ahmeda i Muhammeda ibn Nasra da je hadis od Ebu Zerra, radijallahu anhu, a on je najpoznatiji hadis koji govori o broju poslanika i vjerovjesnika, odnosno da je broj poslanika 315, a vjerovjesnika 124000, da taj hadis nije vjerodostojan kod njih.
Tekst tog hadisa je ono što bilježe Ahmed, Ibn Hibban i Taberani od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je rekao: “O Allahov Poslaniče koliko je vjerovjesnika? A on odgovori: sto dvadeset četiri hiljade. Pa sam pitao: O Allahov Poslaniče a koliko je bilo poslanika među njima? Odgovorio je: “Tri stotine i trinaest” (u nekim rivajetima 314 i 315) …”. Kaže Šuajb Arnaut za ovaj hadis da je jako slab, a Ibnul-Dževzije ga je svrstao među krivotvorene hadise.
Pa tako, imena poslanika koja su spomenuta u Kur’anu, njih dvadeset pet, su općepoznati, dok je tačan broj vjerovjesnika i poslanika nepoznat po ispravnom mišljenju učenjaka. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Kao prvo nije islamsko vjerovanje po pitanju Isa, alejhi selama, da je on otišao živjeti negdje na Istok. Nego je islamsko vjerovanje ono što je došlo u kur’anskim ajetima i oko čega nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta, a to je: Da je Isa, alejhi selam, živ uzdignut na nebesa prije nego što su Jevreji došli do njega, tako da ga nisu niti ubili ni razapeli. A u vjerodostojnom Sunnetu je došlo u mutevatir predajama (predaje koje je nemoguće da budu lažne) da je on živ i dan danas i da će se spustiti pred Sudnji dan iznad Bijele munare u Damasku.
Kaže Uzvišeni: “I zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!” A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. – A Allah je silan i mudar” (En/Nisa, 157-158).
A što se tiče stava islamskih učenjaka ko je razapet umjesto Isaa, alejhisselam, tu postoji razilaženje; jedni smatraju ad je to bio Juda koji ga je izdao, drugi smatraju da je Isa, alejhisselam, tražio od havarijina (apostola) da se neko od njih žrtvuje umjesto njega. Tako se jedan od njih dobrovoljno javio pa mu je Allah dao da liči na Isaa, alejhisselam, pa kada su Jevreji došli mislili su da je on Isa, alejhisselam, te su ga razapeli.
Poštovani brate, musliman koji vjeruje u Kur’an kao zadnju Allahovu objavu u kojoj je jasno i nedvosmisleno objašnjen slučaj Isaa, alejhisselam, nema nikako potrebu, a niti smije da ima, da po tom pitanju informacije traži u kršćanskim izvorima ili u tzv. naučnim izvorima (jer ta nauka uopšte ne priznaje da postoji bog). Tako da nama nije uopšte bitno šta oni kažu o tome, kakva platna nalaze, imal na njima nekih tragova, gdje to oni čuvaju i kako neće da priznaju istinu i slično. Ono što je muslimanu dovoljno po ovom pitanju mi nalazimo u Kur’anu i vjerodostojnim hadisima. Belaj je što muslimani malo čitaju Kur’an i hadise a imaju kompleks spram zapadne nauke i civilizacije, pa se slomiše da štagod oni naučno potvrde da ima kod nas od istine pa se mi onda rastopimo što ukazuje na to koliko nam je slab jekin i uvjerenje u ono što nam je Allah objavio u Kur’anu i Sunnetu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Musliman meže da zatraži azil od neke kjafirske zemlje u jednom od dva slučaja:

Prvi slučaj – da bude od onih muslimana koji su pobjegli od tlačenja i progonjenja nepravednih režima muslimanskih država u kojima su rođeni bojeći se za svoj život, vjeru i čast, ili nad kojima je izvršen psiho-fizički pritisak, ili slično, a ne može naći neku muslimansku zemlju koja bi ih primila a uzimanjem političkog azila od kjafirske države bio bi zaštićen i siguran.
Ovakvima je dozvoljeno traženje azila kjafirske države jer su prisiljeni na to. Šerijat je dozvolio da musliman u stanju prisile izgovori riječi kufra pod šartom da mu srce bude čvrsto u vjeri našto ukazuje kur’anski ajet, pa preče je da mu se dozvoli uzimanje azila kjafirske države ako je na to primoran.

Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada se vraćao iz Taifa a mušrici Mekke mu nisu dali da uđe u nju, je tražio zaštitu i pomoć od Mut’im ibn ‘Adijja koji je bio kjafir, i tek uz njegovu zaštitu je ušao u Mekku siguran i zaštićen. Tako isto Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio skupini ashaba da učine hidžru u Abesiniju kako bi tamo našli zaštitu kod vladara kjafira koji nikome nije činio zulum. Sve ovo je prenešeno u vjerodostojnim hadisima. A ovo su jasni dokazi koji ukazuju na dozvolu traženja zaštite od kjafira i kjafirskih država u prinudi.

Traženje azila kjafirske države iz gore spomenutih razloga ulazi pod traženje zaštite od kjafira u prinudi. S tim da se ovo uslovljava sljedećim: da njihova prinuda bude stvarna a ne umišljena, da ne pomaže kjafire protiv muslimana, da mrzi kjafire i njihovu vjeru, da im ne pokazuju vjernost i odanost kao i da se pridržava vjerskih propisa koliko su u stanju.

Drugi slučaj – da bude od onih muslimana koji u tome vide uglavnom svoj dunjalučki šićar poput većih privilegija, boljeg posla i slično. U ovom slučaju nije dozovljeno tražiti politički azil kjafirske države.

Od dokaza koji ukazuju na tu zabranu su:

Nužno poznata stvar u vjeri a to je jasna zabrana vjernosti i odanosti kjafirima, kao i prijateljovanje i ljubav prema njima i zadovoljstvo sa munkerima koji su kod njih. A traženje političkog azila od kjafirske države uz stalni boravak u njoj je najjasniji vid ispoljavanja te vjernosti, odanosti, ljubavi i prijateljstva prema kjafirima koju je Uzvišeni Allah na nekoliko mjesta u Kur’anu zabranio: “Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!” (prijevod značenja Ali ‘Imran 28), “O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i Kršćanie! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.” (prijevod značenja El-Maide 51), “Koji prijateljuju sa nevjernicima, a ne s vjernicima! Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada samo Allahu?” (prijevod značenja En-Nisa’ 139)

Uzimanjem državljanstva od kjafirske države musliman se obavezuje na apsolutnu pokornost državnim zakonima te države u svim sferama života, a nije nepoznata činjenica da su ti zakoni u većini oprečni šerijatskim, što je nesumnjivo šerijatski sporno.
Negativne posljedice na porodicu (ako se povede sa sobom). Ova negativnost se ogleda u prihvatanju običaja i načina života, navikavanju na neislamsku sredinu i nemoralan život, učenju u njihovim školama, druženju sa njihovom djecom i mnogi drugi vidovi potpadanja pod uticaje sredine u kojoj se živi. Islamski učenjaci su se razišli oko dozovole samog boravka među kjafirima, gdje je većina na zabrani, pa kako da se traži politička zaštita od kjafirske države?

Naravno, ne bi se trebali dva razumna raziči da je u našim državama u kojim živimo bolje sa stanovišta praktikovanja vjere nego u evropskim kjafirskim zemljama, ali ostaje pitanje: koliko su stvarno naše zemlje u kojima živimo islamskije u odnosu na kjafirske zemlje od kojih se traži politički azil i koja je suštinska razlika među njima. A to je tema za sebe.

A što se tiče primanja socijalne pomoći od bilo koje države, uzimajući u obzir da to država (bilo koja) daje kako dobrotvornu (socijalno-društvenu) pomoć, nema nikakve smetnje u uzimanju tih sredstava pod uslovom da se stekne pravo na nju ispunjavanjem uvjeta koje su postavili a ne prevarom i falsifikovanjem dokumenata. Naravno, i pod šartom da uzimanje te pomoći ne bude usloljeno nečim što je šerijatski sporno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
“Islam kao alternativa” je djelo njemačkog diplomate kovertita Murada Hofmana. Pozadina pisanja ove knjige je želja da svojim sunarodnjacima i bivšim suvjernicima kršcanima (ili vjerski indiferentnim osobama) objasni šta je Islam, to jest, kako su oni (konvertiti-kjafiri koji prime Islam) vidjeli šta je islam, i zašto su Islam prigrlili. Jer, navodno, zapadni konvertiti najbolje znaju kako i šta Zapad u Islamu napada, i onda oni Islam na svoj način brane. Oni posebno žele podvrći kritici uobičajena stereotipna shvatanja, te se žestoko bore da je opovrgnu te stereotipne slike kao što su džihad u verziji ‘svetog rata’, zapostavljena i obespravljena žena, fatalizam (kadersko predodređenje), fundamentalizam, poligamija (višeženstvo), islamski terorizam itd.
Ova knjiga se pokušava predstavit kao mala enciklopedija odgovora na već stoljećima
nagomilana najopčija zapadna shvatanja Islama a, istovremeno, kao enciklopedija
pobijanja zapadnih stereotipa, te da je ona znanstvena odbrana Islama poduprta historijom i svjesnošću problema, ali da je oslobođena apologetike (teoretskog naklapanja), kao i da pokušava probiti sve kulturno determinirane zapreke razumijevanju koje stoje na na putu između Istoka i Zapada.
Međutim, istina je da autor u ovoj knjizi niti je objasnio šta je Islam, niti pobio šubhe i stereotipe oko Islama a niti je pomogao Islam i muslimane. Nego mu se sa pravom može reči: NEMOJ NAS VIŠE BRANIT. Sam autor treba da uči temelje Islama onako kako ih Islam tumači, njemu samom treba otkloniti šubhe oko Islama prije onih kojima je on želio da otkloni.
Razlozi ovako teške ocjene o knjizi je slabo i nedovoljno poznavanja Islama (tj. neposjedovanja ispravnog šerijatskog znanja) kod samog autora, jer da bi on nekome drugom pojašnjavao šta je Islam treba ga on sam naučiti. Poznata arapska poslovica kaže: “Onaj ko nešto nema on to ne može ni dati”.
Rezime primjedbi na knjigu i njenog autora se može svesti na nekoliko tačaka:
Prvo – Kod autora knjige preovlađuju vrijednosti i kriteriji gledanja na svijet koje inače vladaju na Zapadu i što on sa tih pozicija i pogleda analizira religiju Islam i njenu istoriju, a ono našto se kod njega ugleda i sa čime se mjeri i što je dostiglo vrhunac i savršenstvo su savremene zapadne vrijednosti sa kojima kroz cijelu knjigu poredi Islam.
Drugo – Autor nije izučavao Islam niti on u svojoj knjizi predstavljajući Islam govori o Islamu onako kako ga pouzdani klasični islamski učenjaci tumače oslanjajući se na Kur’an i Sunnet. Nego on Islam izučava kao intelektualac sa već izgrađenom zapadnom filozofijom gledanja na svijet i stvari, te njegov govor o Islamu je predstavlja filozofski pogled na Islam.
Naravno, ovo dvoje ga je odvelo da prilikom iznošenja njegovih stavova i tumačenja o Islamu iznese mnoge nebuloze o Islamu, a da ne govorimo od pogrešnom tumačenju, pojačanoj dozi džehla (tj. neposjedovanja ispravnog šerijatskog znanja) koju ne može nadomjestiti intelektualna pronicljivost, životno iskustvo i naobrazba.
Treće – Pogrešno tumačenje temeljnih, velikih i bitnih poglavlja u Islamu, poput:
1- TUMAČENJE ŠEHADETA, gdje on kaže: “Sa formulacijom Ja očitujem da nema drugog boga osim Allaha (Ašhadu ‘an lâ ‘ilâha ‘illâ ´Allah) musliman naglašava
jednoču Božiju. Sa muslimanske tačke gledišta, princip jedinstva (tawhid) primjenjuje se na duh i materiju, dušu i tijelo, znanost i religiju, čovjeka i prirodu, kao i na muslimane same: njihov neprestani cilj je stvoriti jedinstvo u formi umme”. Na ovom tumačenju bi mu i sufije pozavidile. Naravno, pravo značenje šehadeta i tevhida nema veze sa ovim što autor knjige navodi.
2 – TUMAČENJE ALLAHOVIH SVOJSTVA, on kaže: “Po pitanju Božije egzistencije, Njegove esencije i djelovanja; oni (misli na muslimane) vjeruju da je Njega moguće opisati samo u negativnim terminima; naprimjer, da Bog nema početka i nema kraja …”, a ovo predstavlja džehmijsko-mu’atezilsko tumačenje.
3 – TUMAČENJE AKIDE, odnosno poglavlje o misticizmu (sufizmu) ne promatra sa šerijatske strane gledišta, kao i fatalizam (kader) i sve ostala akidetska pitanja tumači sa strane Eš’arijske i Mu’atezilske akide bez osvrta na stav Ehli-sunneta vel-džema o kome nema ni spomena u cijelij knjizi.
4 – ŠIJE, kada govori o Šijama on niti navodi niti razumije njihovu akidetsku devijaciju nego ih analizira sa historijsko-političkog aspekta, a prilikom iznošenja suštinskih razlika između sunija i šija ne analizira te razlike iz ugla sunijskih učenjaka te zbog toga ne navodi najbitnije akidetske razlike.
Uopćeno, u tumačenjima Islama da se primjetiti da se autor nije vraćao na pouzdanu islamsku literaturune nego na sve što mu je došlo pod ruku.
5 – BIDAT, novotarija, po njemu je jedan od razloga nazadovanja muslimana bilo pogrešno tumačenje novotarije od strane učenjaka, odnosno da sve što je novo i progresivno da to vjera zabranjuje i da je podozriva prema njemu. Između ostalog, on kaže: “Kako je srednji vijek odmicao, svako ukazivanje na bid’ah postajalo je močno oružje protiv progresa”.
6 – NAUKA I KUR’AN, po njemu treba odvojiti nauku i naučna istraživanja od onog sa čime su došli Kur’an i Sunnet, zato konstatuje i čudi se: “Jednako naivan efekt postignut je kada su muslimanski studenti ozbiljno zahtijevali da istraživanja u takvim oblastima kao što su historija, sociologija, medicina, politika i biologija (evolucijske teorije), trebaju biti vršena tako da od samog početka budu u skladu sa ‘činjenicama’ iz Kur’âna i sunneta. To je pogrešan put”.
7 – PRIMJENU NAREĐIVANJA DOBRA I ZABRANJIVANJA ZLA naziva nasiljem. On kaže: “Nije li istina da se u Maroku javno jedenje, pijenje ili pušenje
tokom mjeseca ramazana kažnjava zatvorom? Zar nije istina da moralna policija u Saudijskoj Arabiji koristi telefonske pozive da bi provjeravala obavljaju li ljudi namaz u predvideno vrijeme? Zar nisu alžirski muslimani prakticirali golo nasilje radi prisiljavanja na poštovanje neslužbene zabrane alkohola i pokrivanja žena?”
8 – RIDDET, kažnjavanje otpadništva smrtnom kaznom je za njega netolerancija, s tim da se to po njemu u savremenom dobu prebrodilo time što se više u praksi ne primjenjuje. Pa kaže: “Ali šta ako musliman porekne svoju vjeru te postane otpadnik? Islam čak prolazi ovaj test tolerancije, uprkos činjenici da je otpadništvo uvijek kažnjavano smrtnom kaznom, ne samo u srednjem vijeku, nego i u ovome stoljeću, što je slučaj u Sudanu”.
9 – UVOĐENJE ŠERIJATA, on djelovanje islamskih pokreta i njihov zahtjev za uvodenjem Šerijata te pravljenje šerijatske države naziva EKSTREMIZMOM I EKSTREMNIM DJELOVANJEM. Cijelo vrijeme kritikuje pozive islamista na uvođenje Šerijata kao neprimjerenog savremenom dobu jer bi to po njemu značilo uvodenje pravnog sistema iz srednjeg vijeka ili 15. Stoljeća.
10 – ŽENOMRZAČKI STAVOVI U ISLAMU, po njemu Poslanik Islama, sallallahu alejih ve sellem, je bio naklon prema ženama, međutim ženomrzački stavovi su se pojavili poslije njega. On kaže: “Ne može se lahko poreči tvrdnja da su se poslije Poslanikove proženske naklonosti u ranom periodu islama ženomrzački stavovi brzo pojavili, posebice u vrijeme halife ‘Umâra ‘ibn Hattâba, i da čak i danas žive u formi arapskog kulta nepovjerenja i sumnjičavosti”.
11 – POKRIVANJE ŽENE, po njemu nema jasnog kur’anskog ajeta koji naređuje pokrivanje kose žene, tu obavezu su unijeli ortodoksni islamski učenjaci. On kaže: “U skladu sa manjim brojem znanstvenika, princip oblačenja reguliran surom 24:31 može se iscrpiti bez pokrivanja kose gdje god se ljudi – kao u sjevernoj Evropi i Sjevernoj Americi – više osobito ne uzbuđuju na žensku kosu. Medutim, islamska ortodoksija ne pravi dopuštenja oslanjajući se na partikularne uvjete lokalne islamske civilizacije”.
12 – KAZNA KAMENOVANJA ZINALUČARA, po autoru knjige ova kazna ne postoji u Kur’anu te i nije od Islama, nema je pravo ni Poslanik Islama, sallallahu alejih ve sellem, uvesti. Još dodaje da loša praksa kamenovanja zinalučara, da bi još gore bilo, je preuzeta od Poslanika Islama, sallallahu alejih ve sellem, i nastavljena da se praktikuje od njegovih halifa. On kaže u svojoj knjizi: “Na osnovu našeg zrelijeg razumijevanja Šerijata, danas više nije moguće dopustiti da pogrešiva ljudska bića, među koje spada i Poslanik islama, trebaju uvoditi u islamsko pravo kaznu (kamenovanje) koju Kur’ân ne poznaje i koja povećava opasnost od kažnjavanja za krivično djelo kojim se Kur’ân direktno i precizno bavi. Danas polazimo od pretpostavke da Sunna mora biti nijema tamo gdje se Kur’ân oglasio”. Nema potrebe pojašnjavati koliko džehla sardže ove rečenice.
13 – STAV PREMA SUNNETU, po njemu Sunnet nema mjesta gdje je Kur’an jasan. Što ukazuje da ne razumije osnovnu relaciju između ova dva šerijatska teksta, tj. da Sunnet pojašnjava i tumači Kur’an, dok istovremeno dolazi i sa propisima koji nisu spomenuti u Kur’anu. On kaže govoreći o hadisima koji govore o džihadu: “Imaju li se u vidu ovi jasni Kur’ânski navodi, nije neophodno vezati se u čvor srednjovjekovnih autoriteta islamskoga prava. Gdje Kur’ân govori jasno, nema mjesta čak ni za argumente bazirane na hadisu. U svakom slučaju, rat u eri atomskog, biološkog i hemijskog oružja, kao i sofisticirane tehnologije oružja, podrazumijeva karakter koji nam dopušta da sve ranije teoretske diskusije o ovoj stvari – bilo da se radi o katoličkim skolasticima (teorija pravednog rata, justum bellum) ili islamskim znanstvenicima – promatramo kao zastarjele i istrošene”.
Od dva tri hadisa koja je spomenuo u čitavoj u knjizi je i izmišljen hadis: “Na Danu sudnjem, tinta naučnika i krv šehida biti će vagani i tinta naučnika imat će veću težinu od krvi šehida”.
14 – DŽIHAD NA ALLAHOVOM PUTU, po njemu u Islamu postoji samo odbrambeni džihad (rat), a značenje džihada se danas ne mora tumačiti kao vojna borba nego kao borba protiv vlastitih slabosti. Kaže: “Dopunio bih tvrdnjom da se formula gihâd fî sabîli Allâh (trud na Božijem putu) također može shvatiti (kod sufija, naprimjer), naporom za ostvarenje moralnog procišćenja, te da se danas sintagma
veliki gihâd koristi da označi borbu protiv vlastitih moralnih slabosti, a ne protiv neznabožaca i idolopoklonika. Ove istine ne negiraju činjenicu da je tokom islamske historije džihad također primarno shvaćan kao vojna borba. Ovo ima svoje osnove u Kur’ânu… Ajeti koji se provlače kroz cijeli Kur’ân reflektiraju obavezu podupiranja mira dopuštajući jedino odbrambeno ratovanje”. I tako dalje.
Prema tome, ova knjiga ne može biti literatura na čiju sadržinu se musliman može osloniti niti iz koje može crpiti tumačenja vjere Islama, a kamoli da sa njom otklanja šubhe onima koji imaju dileme i nedoumice oko nekih pitanja u Islamu. A to da li autor praktikuje sunnet može se zaključiti iz njegovog stava prema hadisu i sunnetu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Sihr nije poput običnih nasljednih bolesti tako da djeca ne nasljeđuju sihr koji imaju roditelji. S tim da kada sihr na nekome zastari i ostavi traga tjelesnog ili psihičkog na toj osobi, te bolesti koje su posljedice sihra one se mogu prenijeti na djecu, s tim da one nemaju direktne veze sa sihrom. Prema tome, čovjek se ne može roditi sa sihrom koji je naslijedio od roditelja. Ali se može napraviti djetetu sihr dok je u utrobi majke.
Čovjek koji ustanovi da ima sihr njemu je preporučeno da se liječi na ispravan šerijatski način, učenjem Kur’ana, zikrom, dovama, a prije svega praktikovanjem Islama.
Sve što se dešava na dunjaluku bilo dobro ili zlo u našim očima to se sve događa Allahovom voljom i ništa ne može izaći i izmaknuti Allahovoj volji pa i to da neko bude iskušan sihrom. Mnogo je mudrosti u tome da Allah, dželle še’nuhu, iskuša nekoga sa sihrom kao i sa bilo kojim drugim dunjalučkim musibetom. Neke od tih mudrosti su: da mu se povećavaju sevapi i da mu se umanjuju grijesi, da mu se time povećavaju deredže u Džennetu, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima. Takođe, tim musibetom ga Allah može sačuvati od nekog većeg musibeta kojeg ne bi mogao podnijeti. Osnovna stvar u svemu ovome je iskušenje i ispit kako ćemo se ponašati na dunjaluku, jer Allah, subhanehu, iskušava svoje robove i sa dobrom i sa zlom koje im daje na dunjaluku. Kaže Uzvišeni: “Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti” (El-Enbija 35).
A što se tiče “zlih duhova” ovakav način izražavanja šerijatski nije ispravan, jer se iz njega može razumjeti da postoje i dobri duhovi a ovo je terminologija vatropoklonika koji vjeruju u sile dobra i sile zla koje su u stalnoj borbi. U Islamu je došlo da postoje meleci i džini a od džina su šejtani, a među džinima ima i vjernika i nevjernika. A sihr, proricanje, gatanje se vraća na kontaktiranje sa šejtanima i džinima nevjernicima koje je Šerijatom strogo zabranjeno.
Nije sasvim precizna tvoja tvrdnja da se ove stvari prešućuju, pogotovo u toku i nakon ovog zadnjeg rata u Bosni. Već odavno je podignuta zastava borbe protiv sihra i sihirbaza u našim krajevima. Dovoljan je primjer Mekija Turabija, ko je prvi podigao glas protiv njega i ko je u njemu odmah prepoznao šarlatana i sihirbaza. Isto tako, primjer Turabija govori koliko ljudi vole praznovjerje, vjeruju u njega i ne osvrću se na upozorenja i argumente koji su im dolazili sa svih strana. Njegov primjer ti može biti najbolji odgovor na razlog rasprostranjenosti ovih stvari kod nas. Na svima nama je da se trudimo i da upozoravamo na ove štetne i Islamom strogo zabranjene stvari. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com