Alejkumusselam.Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je opsihirio Židov koji se zvao Lebid ibn El-E’asam iz židovskog plemena Benu Zurejk. Tako da se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pričinjavalo da radi nešto a on to ne radi. Zbog toga je jednog dana ili jedne noći Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio, pa dovio i opet dovio. Pa je rekao: “O Aiša, znašli ti da mi je Allah odgovorio na ono što sam ga pitao? Došla su mi dva čovjeka (tj. dva meleka u liku dva čovjeka, kao što je došlo u rivajetu kod imama Ahmeda i da je to bilo u snovima) pa je jedan od njih sjeo kod moje glave a drugi kod nogu, pa je rekao onaj što je kod glave onome koji je kod nogu, ili onaj što je kod nogu onome koji je kod glave: Od čega čovjek boluje (misle na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem)? Rekao je: Opsihiren je. Ko ga je opsihirio, reče drugi. Odgovorio je: Lebid ibn El-E’asam. Kaže: U čemu je (sihr)? Rekao je: U češlju i dlaci (koja je spala prilikom češljanja), unutar ploda palme. Pa ga upita: a gdje je to? A drugi mu odgovori: U bunaru Zervan (koji se nalazio u bašti plemena Benu Zurejk)”. Pa je Aiša nastavila da joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vesellem, nakon toga došao i rekao: “O Aiša, kao da je njegova voda (tog bunara) natopljena kanom i kao da su njegove palme (tog bunara) šejtanske glave”. Pa sam upitala: O Allahov Poslaniče, zar ga (sihr) nisi zapalio? A on odgovori: “Ne nisam, mene je Allah izliječio (od sihra), a ne volim da se među ljudima širi zlo pa sam naredio da se (sihr) zakopa”.
Imam Nevevi u svom komentaru Sahiha od Muslima (14/178) pojašnjava riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “a ne volim da se među ljudima širi zlo pa sam naredio da se (sihr) zakopa” kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je se bojao da ne našteti muslimanima ako bi izvadio sihr, ili ga zapalio, ili to obznanio među ljudima tako što bi se prisjećali sihra, učili kako se on pravi, širili ga, govorili o njemu, ili da ne naude onome ko je napravio sihr itd. A ovo je sa strane ostavljanja onoga što je korisno iz bojazni od štete koja proizilazi iz toga, što predstavlja jedno od najvažnijih pravila Islama: Ostavljanje koristi iz bojazni od štete koja proizilazi iz toga”.
Ovaj hadis su zanegirali neki novotari još davno kao što to prenose mnogi imami (učenjaci) ovog Ummeta, poput: Ibn Kutejbe, Hattabija, Kadi Ijada, Nevevija, Ibnul-Kajjima i mnogih drugih. Kaže imam Nevevi: “Ovaj hadis su zanegirali neki novotari iz razloga što on umanjuje mjesto i čast nubuvveta i dovodi ga u sumnju, kao i to da njegovo prihvatanje (tog hadisa) sprečava da se ima povjerenje u Šerijat (Šerhul-Muslim 7/430). U ovom poricanju hadisa slijedili su ih Rafidije (Šije) i misionari ateizma. Pa tako kaže Ahmed Subhi Mensur (Limaza El-Kur’an, str.109-111): “Optužba Poslanika da je bio opsihiren ili da ga je neko opsihirio, to u sebi sadrži sumnju u poslanstvo, napad na vjeru i gubljenje povjerenja u bilo koju riječ ili djelo koje dođu od njega. Sa strane ovog hadisa se ubacuje sumnja u Islam u općem smislu i u pojedinostima, a sa druge strane ovaj hadis je oprečan riječima Uzvišenog: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8).
Takođe, kaže Muhammed Abduhu, poznati savremeni islamski reformator i mislilac (kod kojeg su, nažalost, prevagnule logika i razum na uštrb vjerodostojnog sunneta): “Mi znamo da je Buharija najistinitija knjiga poslije Allahove knjige i ne sumnjamo da je Buharija čuo ovo od svojih učitelja, a Buharija uslovljava u svojim hadisima da su ravije živjeli u isto vrijeme i da su se sreli, osim što ja smatram da se ovo nije desilo Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Moguće je da su ubačeni neki israilijati šejhovima Buharije od kojih je on uzeo, jer ako bi mi povjerovali da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren mi bi time povjerovali riječima nevjernika koje su spomenute u Kur’anu: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihrena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8). I ako bi povjerovali da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren, Allah, subhanehu ve te’ala, bi nas proglasio lažljivcima u svojoj Mudroj Knjizi: “Oni ga nikako ne mogu prisluškivati”. (Eš-Šuara, 212), i kaže Uzvišeni: “Ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja vreba naići” (El-Džinn, 9) … A što se tiče hadisa, ako bi i pretpostavili da je vjerodostojan on je od vrste ahad- hadisa (tj. nije mutevatir) a ahad-hadisi se ne uzimaju u poglavlju akide. Bezgriješnost Vjerovjesnika od uticaja sihra na njegov razum je akidetsko pitanje, a u odbacivanju te akide od njega (Vjerovjesnika) ne prihvata se osim ono u što imamo čvrsto ubjeđenje (jekin) i nije dozvoljeno da se u akidi prihvata pretpostavka niukom slučaju. Zato je na nama da prepustimo stvar ovog hadisa i da po njemu ne radimo u našoj akidi, nego da uzimamo tekst Kitaba i argument razuma. Jer ako dozvolimo da se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pomiješa u razumu, kao što oni tvrde, bilo bi dozvoljeno da se misli da je on nešto od objave prenio a on to nije učinio, ili da mu je nešto objavljeno a nije mu objavljeno, ova stvar je jasna i nema potrebe da se pojašnjava… Draže mi je da u laž utjeram Buhariju nego da Allahovom Poslaniku pripišem da je bio opsihiren” (Medželletu Menar, 12/697).
Odgovor na ove šubhe koje je iznio Muhammed Abduhu se može rezimirati u dvije tačke.
Prvo – ovaj hadis je vjerodostojan, prenešen je sa najvjerodostojnijim lancem prenosilaca i u najispravnijim knjigama poslije Allahove knjige Kur’ana, tj. prenose ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima što predstavlja najveći vid vjerodostojnosti nekog hadisa, tako da nema sumnje da ono što je prenešeno u ovom hadisu da se to zaista desilo. Veoma je daleko da se kaže da prihvatamo od Buharije a zatim da sumnjamo u njegove šejhove, jer ono što se može reći za Buhariju isto se može reći i za njegove šejhove, tj. da su najveći stručnjaci u hadisu. Takođe, neprihvatljivo je da utjeravamo u laž Buhariju i rivajet ovog hadisa oslanjajući se čisto na mišljenje i razum koji niukom slučaju nemaju udjela u potvrđivanju ili negiranju onoga što se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili u potvrđivanju činjenica nekog događaja ni izdaleka ni izbliza. Kada bi se prihvatilo ono što nam dolazi od strane razuma i čistog mišljenja mi bi time doveli u pitanje mnoge hadise koji su prenešeni sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, i ne samo to, nego bi i mnogi kur’anski ajeti doživjeli istu sudbinu. Mnoge islamske sekte, poput mu’atezila, koje su ljudskom razumu dali veću ulogu nego što u stvarnosti zaslužuje su zanegirali mnoge vjerodostojne hadise koji se navodno ne slažu sa ljudskim razumom. Od tih hadisa su: hadis o silasku Isa’a, alejhisselam, pred Sudnji dan, hadisi o Dedžalu, hadis Isra’a i Mi’radža, hadis upadanja mušice u posudu sa pićem, hadis Musa’a, alejhisselam i meleka smrti, i tako dalje. Pa kada bi tako pustili da se odbacuje šta god se ne slaže sa nečijim razumom mnogo toga što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima bi doveli u pitanje.
Drugo – njegove riječi da iako bi se prihvatilo da je hadis vjerodostojan da je on od hadisa ahad, tj. nije mutevatir, a ti hadisi se ne uzimaju u akidi, nisu tačne. Jer vjerodostojan hadis , svejedno bio ahad ili mutevatir, se prihvata u akidi kao i u fikhu, oko čega nije bilo razilaženja među ashabima, tabi’inima, selefu i učenjacima Ehli Sunneta sve dok se nisu pojavili novotari kojima je smetalo mnogo toga što je došlo u Sunnetu a nije se slagalo sa njihovim tumačenjem vjere, pa su ustvrdili da iz hadisa ahada ne proizilazi čvrsto, jako i nedvosmisleno znanje i ubjeđenje, što naravno nije tačno.
Među prvim učenjacima Ehli Sunneta koji su odgovarali na negiranje i poricanje ovog hadisa je Ibn Kutejbe u svojoj knjizi “Te’vilu muhtelifil-hadisi” (str. 340-357): “To što je ovaj Židov Lebid ibn El-E’asam napravio sihr Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ne treba biti nešto što se treba poricati i negirati. Jer Židovi su prije toga ubili Zekeriju ibn Azina u unutrašnjosti drveta, isjekli su ga pilom na dijelove … Poslije toga su ubili njegovog sina Jahju zbog prostitutke i njene prevare. Židovi su tvrdili da su ubili Mesiha (Isa’a, alejhisselam) i da su ga razapeli na krst, a da nas Allah nije obavijestio rekavši: “A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo” (En-Nisa, 157) mi ne bi znali da je razapet neko ko je na Isa’a, alejhisselam, ličio. Jer Židovi su njegovi neprijatelji, i oni su tako i tvrdili, a kršćani su njegovi zaštitnici i oni su potvrdili Židovima da je tako bilo. Židovi su ubijali vjerovjesnike, kuhali ih i mučili na raznorazne načine, pa da je Allah htio sačuvao bi ih od njih. Otrovan je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa plećkom od ovce pečene na ražnju a otrovala ga je Židovkinja, a taj otrov je neprestano djelovao na njega sve dok nije preselio. I rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Neprestano mi se vraćao bol od zalogaja (otrovane ovce) sa Hajbera, ovo je vrijeme prestanka rada moje srčane vene”. Pa je Uzvišeni Allah dao priliku Židovkinji da utiče na njegovu smrt”.
Takođe, u odgovoru na gore spomenute šubhe oko ovog hadisa prenosi imam Begavi u svojoj knjizi “Šerhus-sunne” (12/187) da je imam Hattabi rekao: “A što se tiče tvrdnje da se prihvatanjem ovog hadisa (o opsihirenosti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) nanosi šteta Šerijatu, to nije tako, jer sihr djeluje na tijela vjerovjesnika, a i oni su ljudi, dozvoljeno je da ih zadese bolesti kao i ostale ljude. Uticaj sihra na njihovo tijelo nije gore od ubistva, djelovanja otrova i simptoma raznih bolesti, pa zar nije ubijen Zekerijah i njegov sin Jahja, alejhimesselam, i otrovan naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio na Hajberu. A što se tiče pitanja vjere, poslanici i vjerovjesnici su bezgriješni u prenošenju onoga sa čime ih je poslao Allah, dželle zikruhu, i On ih je pratio u prenošenju vjere, čuvao je Svoju vjeru i objavu da im se ne desi iskrivljavanje i poremećaj. Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, se samo pričinjavalo da on radi nešto što je isključivo vezano za žene a to je ono što uopćeno ulazi u značenje ajete: “I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti” (El-Bekara, 102). Pa tako nema nikakve štete koja proizilazi iz tog sihra koja utiče na njegov nubuvvet i Šerijat sa kojim je došao, neka je hvala Allahu na tome”.
Slično tome kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-me’ad” (4/124): “Da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren porekla je jedna skupina ljudi rekavši da to nije dozvoljeno da se njemu desi, smatrajući da je to nedostatak i mahana, a stvar nije takva kako oni tvrde. Nego je sihr koji mu se desio poput drugih bolesti koje su ga snalazile, jer je sihr jedna vrsta bolesti pa da ga to snađe je poput toga što je bio otrovan, između toga dvoga nema razlike”. Slične riječi prenosi Ibnul-Kajjim u istoj knjizi (4/124) od Kadi Ijada da je rekao: “Sihr je vrsta bolesti i dozvoljeno je da mu se to desi poput drugih bolesti u čemu nema ništa sporno i ne narušava njegov nubuvvet. A što se tiče toga da mu se pričinjavalo da nešto uradi a on to nije uradio, nema u tome nešto što utiče na njegovu istinitost u govoru, jer dokazi šerijatskih tekstova i idžma’a učenjaka ukazuju na to da je po tom pitanju bio bezgriješan. Nego je ovo (opsihirenost) dozvoljeno da ga snađe jer je od stvari dunjaluka zbog kojih on nije poslan, niti mu je data prednost nad ostalima zbog toga, njemu se u stvarima dunjaluka može desiti ono što se dešava i ostalim ljudima”.
Kada se analiziraju razlozi odbijanja i odbacivanja ovog hadisa oni se mogu svesti na nekoliko tačaka:
– da ovaj hadis umanjuje mjesto i položaj nubuvveta i dovodi ga u sumnju,
– da dovodi u sumnju bezgriješnost vjerovjesnika u prenošenju vjere,
– da prihvatanje ovog hadisa stvara nepovjerenje u Šerijat uopćeno,
– da je ovaj hadis oprečan onome što je došlo u Kur’anu: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8).
– da pošto je sihr djelo šejtana, ako bi se prihvatio ovaj hadis to bi značilo da šejtan može da utiče na vjerovjesnika.
U odgovoru na ovo treba spomenuti da su islamski učenjaci prihvatili ovaj hadis nalazeći objašnjenje za ono što mu se pripisuje, uz istovremeno očuvanje mjesta i položaja nubuvveta i bezgriješnosti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u dostavi vjere. Pa kažu:
Prvo – tvrdnja da ovaj hadis umanjuje mjesto i položaj nubuvveta i dovodi ga u sumnju, te da dovodi u sumnju bezgriješnost vjerovjesnika u prenošenju vjere i da prihvatanje ovog hadisa stvara nepovjerenje u Šerijat uopćeno, sve ovo što su ustvrdili neki novotari je batil. Jer nesumnjivi argumenti potvrđuju iskrenost, validnost i bezgriješnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu onome što je prenio od vjere. A nadnaravnost Šerijata je najjači dokaz za sve to. A dozvoliti da se ustvrdi nešto suprotno ovome je batil.
Drugo – opsihirenost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja mu se desila uzdiže mjesto njegovog nubuvveta a ne da ga čini manjim, čini ga još časnijim i ne suprostavlja se njegovoj bezgriješnosti u dostavljanju objave. Jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio sačuvan od toga da ga zadesi bolest, on je jeo, pio i bivao bolestan, kao što kaže Aiša, radijallahu anha: “Zaista je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio bolešljiv čovjek i dolazili bi mu arapski ljekari, pa bi ja od njih učila”. Bilježi ga Hakim i ocjenjuje ga vjerodostojnim a sa njim se složio i Zehebi. Kaže Kadi Ijad (Eš-Šifa 2/180-183): “Došlo je u nekim rivajetima ovog hadisa pojašnjenje da je sihr koji ga je zadesio bio na njegovom tijelu i na udovima a ne na njegovom razumu, srcu i uvjerenju … “, a na drugom mjestu, takođe dodaje: “Sve što je došlo u predajama da mu se pričinjavalo da radi nešto a on to nije uradio i tome slično, svodi se na pričinjavanje njegovim očima a ne nedostatak koji zadesi razum, a u svemu ovome nema nešto što ubacuje nejasnoću oko njegove dostave vjere i Šerijata, ili nešto što narušava istinitost onoga sa čim je došao zbog argumenata i idžma’a (učenjaka) da je sačuvan od ovoga, pa tako novotari nemaju sa koje strane dovesti u upitnost ovaj hadis”.
Takođe, treba dodati da nije prenešeno ni u jednom rivajetu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio i jednu riječ u periodu dok je bio opsihiren a koja ukazuje da mu je razum bio poremećen, niti da je nešto rekao suprotno onome što je u stvarnosti, a ako neko tvrdi suprotno ovome treba imati dokaz za to.
Treće – bezgriješnost u dostavljanju vjere od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je spomenuta u ajetu: “O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi” (El-Maide, 67), pod tim čuvanjem i zaštitom se misli da će ga Allah čuvati od ubistva, atentata i zamki koje bi ga odvele u propast, a da ne govorimo o njegovom čuvanju od strane Allaha da ne ode u dalalet, slijeđenja strasti i činjenja velikih grijeha. U ovu bezgriješnost, odnosno garanciju da će ga Allah čuvati, ne ulazi da će biti zaštićen od bolesti. Sve vjerovjesnike su snalazile prirodne bolesti koje inače zadese ljude. Što znači da ovaj ajet nema opće značenje, tj. da ga Allah čuva od svega, jer inače ne bi mu mogao niko nauditi ni riječima ni djelom a koliko je prenešeno toga da mu je činjen ezijet nazivajući ga luđakom, prorokom, sihirbazom, razbijena mu je glava, slomljeni zubi i tome slično, a sve to jasno ukazuje da se pod ajetom misli da je on zaštićen od ubistva, atentata, dalaleta i skretanja sa istine, što znači da se to ne kosi sa onim što je prenešeno u hadisu da ga je Židov opsihirio.
Četvrto – tvrdnja da je ovaj hadis oprečan i kontradiktoran kur’anskom ajetu jer potvrđuje optužbu mušrika: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8), ova optužba je neprihvatljiva kao što su neprihvatljive optužbe mušrika da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ljudsko biće, da je siromah, da ne zna gajb i slično, u smislu da kažemo da mušrici lažu jer u stvarnosti on i jest bio siromah, i ljudsko biće, nije znao gajb i bio je opsihiren. Takođe, sa druge strane ne može se potpuno sigurno tvrditi da mušrici sa ovim riječima u ajetu misle na ono što se desilo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio opsihiren, tj. da ga je Židov opsihirio nekoliko dana pri čemu mu se pričinjavalo da radi nešto a on to ne radi pa ga je nakon toga Allah izliječio. Mušrici nisu mislili na to, nego je bliže da su htjeli reći da ono što dolazi od njega u prenošenju vjere da je to rezultat halucinacija i ludosti a ne da mu se objavljuje Istina sa nebesa. Pa tako kada prihvatimo ono što je došlo u hadisu time ne potvrđujemo optužbu mušrika, jer je njihova optužba usmjerena na jedno a hadis govori o nečemu drugom.
Peto – njihova tvrdnja da je sihr šejtansko djelo, a onaj ko se čuva od šejtana sa činjenjem ibadeta, kao što to rade vjerovjesnici, nad takvima šejtan ne može imati vlasti i uticaja, onda je nemoguće da bude jedan vjerovjesnik opsihiren. Ova tvrdnja i optužba je neprihvatljiva na osnovu onoga što je došlo u Plemenitom Kur’anu od ajeta u kojima se potvrđuje da je šejtan činio ezijet vjerovjesnicima na razne načine pokušavajući da im našteti i da ih zavede, pa i pored toga Allah, dželle še’nuhu, ih je sačuvao od toga da ih šejtan zavede ili da im nanese neku štetu koja se vraća na vjeru. Od tih primjera je ono što se spominje o Ejjubu, alejhisselamu: “I sjeti se roba Našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: “Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!” (Sad, 41). Takođe, ono što je došlo o zavođenju Adema i njegove žene od strane šejtana: “I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. “Siđite!” – rekosmo Mi – “jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenoga živjeti!” (El-Bekara, 36).
Treba znati da djelovanje sihra na vjerovjesnike ne znači da su oni zbog toga otišli u dalalet i bili zavedeni, to je sasvim pogrešno rezonovanje. Kaže Uzvišeni: “O Musa” – rekoše oni – “hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?” “Bacite vi!” – reče on – i odjednom mu se pričini da se konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog sihra njihovog, kreću, i Musa u sebi osjeti zebnju. “Ne boj se!” – rekosmo Mi – “ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutaće ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka sihirbaza, a sihirbaz neće, ma gdje došao, uspjeti.” (Taha, 65-69). Ovi ajeti jasno i nedvosmisleno govore da je sihr firavnovih sihirbaza učinio da je se Musau, alejhisselam, pričinilo da se konopi i štapovi njihovi kreću, tj. da se pred njim promijenila stvarnost pa je mu se učinilo da su konopi zmije i da ono što miruje da se kreće, pa kada je osjetio u sebi strah Allah ga je sačuvao sa vahjom (objavom) objavivši mu da se ne boji jer je on istinski Allahov poslanik, te da je na njemu da baci štap koji je u njegovoj desnoj ruci i tako dalje. U ovim ajetima se potvrđuje da sihr djeluje na vjerovjesnike uz istovremeno čuvanje vjerovjesnika od strane Allaha da im sihr ne nanese štetu po njihovu davu i misiju.
Pa tako postaje jasno da se ovaj hadis ne kosi ni sa jednim ajetom iz Kur’ana, nego čak šta više kur’anski ajeti ga podupiru poput sure Felek gdje kaže Uzvišeni: “Reci: “Utječem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla onih koji pušu u uzlove (sihirbaza), i od zla zavidljivca kad zavidi!” (El-Felek, 1-5). Nakon objave ovih ajeta Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ostavio sve drugo što je učio kako bi se štitio od uroka, zavisti i sihra, a učio je suru Felek i Nas kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima.
Prema tome, nadam se sestro da ćeš nakon svega ovoga rečenog naći odgovore na svoja pitanja i da nećeš sebi dozvoliti da budeš od nekolicine novotara koji svojim razumom prihvataju ili odbijaju nešto što je došlo od Islama, kao da je njihov razum mjerilo šta je ispravno u Islamu a šta nije. Ovaj hadis je vjerodostojan u što nema sumnje jer ga bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima čime se on ubraja u nešto što je najvjerodostojnije poslije Kur’ana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Pitanje o kojem govoriš se vraća na mes’elu upotrebe slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, a ona traži malo više prostora da bi se obradila.
Naime, korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom, je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:
Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).
Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:
Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.
Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.
Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.
Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh. Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai.
Pa je tako po Ibn Hadžeru zabranjeno upotrebljavati slike svega onoga što ima dušu a naslikano je u svom potpunom i cjelovitom izgledu, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba s tim da se ne vješa ili stavlja na istaknuta mjesta i slično.
A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.
Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.
Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.
Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.
Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.
Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.
Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.
Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.
Prema tome, to što je radio djed tvog muža se ne slaže sa hadisima i stavovima učenjaka, ispravno je da slike nije dozvoljeno vješati na zidove, stavljati na ormare i slično. Nastoj ubijediti svoga muža da je to ispravno, te da nije argument u djelima naših djedova nego u dokazima Kur’ana i Sunneta. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Odgovor na prvo pitanje: Prenosi se u vjerodostojnom hadisu u mnoštvu rivajeta da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mom mesdžidu je vrijedniji od 1000 namaza od namaza u drugim (mesdžidima) osim el- mesdžidu el-harama, namaz u el-mesdžidu el-haramu je vrijedniji od 100 000 namaza mimo drugih (mesdžida)”. Ovaj rivajet bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, a vjerodostojnim su ga ocijenili El-Munziri, El-Busiri i Albani.
Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga na što se misli pod terminom “el-mesdžidu el-haram”. Navodi učenjak Zerkeši sedam mišljenja po ovom pitanju: prvo – da se misli na mjesto na kojem je zabranjeno džunubu da boravi u njemu, drugo – da je to grad Mekka, treće – da je to Harem, odnosno zabranjena zemlja oko K’abe u kojoj je zabranjeno kjafirima ući a čije granice je pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četvrto – da se misli na K’abu i mesdžid oko nje, peto – da je to sama K’aba, što je najslabije mišljenje kako kaže Zerkeši, šesto – da se misli na Harem (zabranjenu zemlju) i Arefat, a što je stav Ibn Hazma, sedmo – da je to K’aba i sve što je u kamenu od Bejta (nije potpuno jasno šta se pod ovim misli).
Od svih vih mišljenja uglavnom učenjaci se dijele između dva mišljenja:

Prvo mišljenje: da se pod el-mesdžid el-haram u kojem je namaz vrijedniji misli na sam mesdžid oko K’abe u kojem se klanja u džematu. Ovo je stav većine učenjaka hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka šafijskog mezheba, a takođe izabrali su ga Nevevi, Taberi, Ibn Muflih, Ibn Hadžer El-Hejsemi i od savremenih učenjaka Ibn Usejmin.

Drugo mišljenje: da se pod el-mesdžidu el-haram misli na Harem (zabranjenu zemlju). Ovo je stav većine učenjaka od kojih su hanefijski, malikijski i šafijski mezheb, a izabrali su ga između ostalih i Ibnul-Kajjim, Bin Baz od savremenih učenjaka i to je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji.
Zagovarači i jednog i drugog mišljenja između ostalog dokazuju svoje stavove kur’anskim ajetima u kojima je spomenuta riječ “el-mesdžidu el-haram”, odnosno da je u tim ajetima Uzvišeni spomenuo mesdžidu el-haram, a po jednom stavu se misli na mesdžid gdje se klanja a po drugom na Harem (zabranjenu zemlju). Na primjer, oni koji dokazuju prvi stav da se misli na mesdžid oko K’abe dokazuju to sa ajetima: “I nemojte se protiv njih boriti kod el-mesdžidu el-harama” (El-Bekara 191) i ajeta: “Zaista su mušrici nedžaset i neka se ne približavaju el-mesdžidu el-haramu nakon ove godine” (Et-Tevba 27). Kažu: u ova dva ajeta se pod el-mesdžidu el-harama misli na mesdžid oko K’abe. Takođe, druga strana dokazuje sa istima jaetima da se misli na Harem (zabranjenu zemlju). Od ajeta sa kojim dokazuju obe strane svoj stav su i riječi Uzvišenog: “Veličanstven je Onaj koji je noću prenio svoga roba od el-mesdžidu el-harama do el-mesdžidul el-aksa” (El-Isra’, 1).
Pa zagovarači prvog stava dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dok sam bio u Hidžru (ograđenom dijelu K’abe koji nije sazidan) došao mi je Džibril …”, pa je sa njim učinjen Isra’, što znači da je bio unutar mesdžida. Dok zagovarači drugog mišljenja sa istim ajetom dokazuju svoj stav na osnovu hadisa u Buhariji u kojem je došlo da je sa njim učinjen Isra’ iz kuće Ummu Hani. A šejh Usejmin spaja između va dva hadisa tako što kaže da je početak i najava činjenja Isra’ bio u kući Ummi Hani a da je prenešen iz mesdžida kod K’abe. Odgovor na sva ova dokazivanja sa spomenutim ajetima je da je u Kur’anu riječ el-mesdžidu el-haram spomenuta na petnaest mjesta a ima šest različitih značenja kako to spominju mufesiri Kur’ana, što znači da dokazivanje sa ovim ajetima ne presuđuje po ovom pitanju.
A što se tiče hadisa najjači dokaz drugog mišljenja (koji smatraju da se misli na čitav Harem) je hadis kojeg bilježi Ahmed u svom “Musnedu” prilikom spominjanja priče o događaju na Hudejbiji. U hadisu koji je veoma dug je došlo da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao namaze u Haremu (zabranjenoj zemlji) a inače je boravio van Harema, jer se mjesto Hudejbija jednim dijelom nalazi u Haremu a jednim dijelom van njega. pa kaže Ibnul-Kajjim da je u ovome dokaz da se vrijednost namaza u el-mesdžidu el-haramu odnosi na cijeli Harem jer inače zašto bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao da klanja u tom dijelu Hudejbije. Međutim, odgovor na ovaj hadis je da je on slab jer je došao u rivajetu od Ibn Ishaka od Zuhrija, a Ibn Ishak je mudellis. A i da je hadis prihvatljiv ne mora imati to značenje, nego može značiti da je vrednije klanjati u Haremu nego van njega.
A najjači dokaz sa kojim se dokazuje prvo mišljenje je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u njemu (Poslanikovom mesdžidu) je vredniji od hiljadu namaza mimo njega od mesdžida osim mesdžida K’abe”. Riječ “mesdžida K’abe” nedvosmisleno ukazuje da se misli na mesdžid oko K’abe a ne čitav Harem.
Tako se na kraju može reći da je ovaj zadnji hadis šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju, a to je da se pod el-mesdžidu el-haramu u kojem je namaz vredniji 100 000 puta od namaza u drugim mesdžidima misli na mesdžid oko K’abe u kojem se klanja u džematu, a Allah zna najbolje.

Odgovor na drugo pitanje: islamski ravnici takođe imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li se ta vrijednost namaza odnosi samo na farzove ili i na nafile.
Prvo mišljenje je da mnogostruka vrijednost namaza se odnosi i na farzove i na nafile. Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba. Oni svoj stav dokazuju time što je u hadisima koji govore o ovoj temi riječ namaz došla u općoj formi, što znači da obuhvata i farzove i nafilu.

Drugo mišljenje je da se mnogostruka vrijednost namaza odnosi samo na fard namaze. Ovo je stav hanefija i malikija. Oni to dokazuju hadisom od Zejd ibn Sabita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najbolji namaz čovjeka namaz u njegovoj kući osim propisanih namaza”. A poznato je da je hiljadu puta vrijednije klanjati namaz u Poslanikovom mesdžidu nego u drugim mesdžidima a kamoli u kućama, pa im je opet Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao da im je vredniji namaz nafile u njihovim kućama. Naravno, ovo isto se odnosi na mesdžid u Mekki.
Ševkani u svojoj knjizi “Nejlul-evtar” navodi stav da nema smetnje da se spoji između dokaza prvog i drugog mišljenja, tj. da mnogostruka vrijednost klanjanja u Poslanikovom mesdžidu i el-mesdžidu el-haramu u Mekki obuhavata i nafilu, a ako je klanjaju u Mekki i Medini u kućama da im je to još vrednije kao što je došlo u hadisu, a što se može smatrati specifičnim samo za Mekku i Medinu.
Ovo zadnje je bliže ispravnom jer vanjsko značenje hadisa ukazuje na to, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Od onog što je došlo u sunnetu je da se novorođenčetu kolje akika, brije glava, nadijeva ime i uči ezan na desno uho.

Akika (tj. klanje kurbana povodom dobijanja novorođenčeta) je sunnet jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao akiku za Hasan i Husejna. Sunnet je da se akika kolje sedmi dan po rođenju shodno hadisu: ”Svako dijete vezano je za svoju akiku, koja se kolje sedmi dan po njegovu rođenju, a isti dan mu se brije kosa i nadijeva ime.”
(Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, hadis je vjerodostojan)

Akika se kolje za muško i za žensko dijete kao što je došlo u hadisu: ”Za muško dijete se kolju dvije jednake ovce, a za žensko dijete jedna ovca.” (Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže) Dozvoljeno je za muško dijete zaklati jednu akiku jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako učinio sa Hasanom i Husejnom. Akika se kolje sedmi dan, četrnaesti ili dvadeset i prvi kako je došlo u sunnetu. A poslije toga bilo koji dan sve dok dijete ne postane punoljetno. Nakon punoljetnosti akiku nije propisano klati po ispravnom mišljenju učenjaka. Meso zaklane akike se može podijeliti kao što se dijeli kurbansko meso povodom Kurban bajrama. Takođe, ispravno je da se zaklana akika ispeče na ražnju i pozovu prijatelji, komšije i rođaci i pojede.

Djetetu se glava brije sedmi dan po rođenju shodno hadisu: ”A kosa mu se brije i ime mu se nadijeva sedmi dan po rođenju.” (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai) Kolika bude težina obrijane kose toliko će se u srebru dati sadake siromasima: ”O Fatima, obrij mu glavu i daj u sadaku srebra siromasima kolika je težina obrijane kose.” (Ahmed, Tirmizi, s tim da ovaj hadis ima slabosti).

Najljepša i najiskrenija imena navedena su u hadisu: ”Najdraža Allahu imena su: Abdullah i Abdurrahman, a najiskrenija imena su: Hemmam i Haris.” (Ahmed, Ebu Davud). Zabranjeno je dati djetetu ime Kralj Kraljeva i slično, shodno hadisu: ”Najmrže Allahu ime na Sudnjem danu bit će Kralj Kraljeva.” (Buharija, Muslim, Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi) Pokuđeno je dijete nazivati određenim imenima kao što su: ”Ne nazivajte dijete Jesar (olakšanje), niti Rebah (dobitak), niti Nedžah (uspjeh), niti Efleh (uspješan), jer kada kažeš:Ima li Jesara ili Rebaha ili Nedžaha ili Efleha, bit ćeš prisiljen reći da ga nema (tj. nema olakšanja,dobitka niti uspjeha).” (Muslim, Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i drugi).

Učenje ezana na desno uho novorođenčeta je zasnovano na hadisu u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio na uho (desno) Hasan ezan kada ga je rodila Fatima, radijallahu anha. Ovaj hadis bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Hakim, Bejheki i ostali. Vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi i Hakim, a Albani dobrim. A slabim su ga ocijenili Zehebi, Šuajb Arnaut i ostali jer je u senedu ‘Asim ibn ‘Ubejd koji je slab. A ispravno je da je hadis slab i da su svi drugi rivajti koji ga podupiru još slabiji od ovog hadisa. Poput hadisa: “Kome se rodi dijete pa prouči mu ezan na desno a ikamet na lijevo uho neće mu nanositi štetu šejtan”, prenosi ga Nesai’ u knjizi “‘Amelul-jeumi vel-lejleti” a u njegovom senedu je Jahaja ibnul-‘Ala’ za koga su Ahmed i drugi rekli da je lažljivac koji izmišlja hadise, takođe u njegovom senedu je Mervan ibn Salim koji takođe optužen za krivotvorenje hadisa. Iako je hadis (prvi gore spomenuti) slab po njemu su radili učenjaci ovog Ummeta, zato kaže Tirmizi da se po njemu radi, tj. da je prihvaćen te su ga zbog toga učenjaci navodili u svojim knjigama i smatrali da je mustehab proučiti ezan na uho novoređenčeta.

Nije došlo u hadisima pojašnjenje ko treba proučiti ezan, pa tako ko god prouči izvršeno je ono što je pohvaljeno. A smatrati da ga treba neko posebno proučiti radi bereketa nema nikakvog osnova. Ko god prouči ezan ne utiče na vrijednost i fadl tog čina. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Ti spadaš u osobe tzv. SAHIBU UZUR. tj. osobe koje zbog bolesti i slično neprestano gube abdest, poput toga da ne mogu kontrolisat puštanje vjetrova, izlazak mokraće ili izmeta i slično.
Takve osobe imaju posebne propise oko abdesta. Njoj je obaveza da za svaki farz namaz uzme abdest kada nastupi namasko vrijeme (nakon početka učenja ezana) ili kada hoće klanjati u toku namaskog vremena nekog namaza. Kada uzme abdest na početku namaskog vremena puštanje vjetra (ili nešto drugo zbog čega se smatra sahibu uzrom) nakon toga joj ne kvare abdest sve do sljedećeg namaza. Osim da pokvari abdest sa nečim drugim sa čime se gubi abdest mimo puštanja vjetra. Znači sa tim uzetim abdestom klanja namaz, farz sunete i nafile, uču Kur’an i radi sve drugo što se radi sa abdestom bez obzira što i dalje nekontrolisano pušta vjetrove.
Dokaz da se ovako treba ponašati onaj ko ima sličan problem, tj. ko je sahibi uzur, su hadisi koji govore o propisima žene koja ima istihazu (tj. kojoj neprestano ističe krv iz polonog organa mimo hajza), pa kijasom (analogijom) na nju sahibu uzur ima iste propise. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com