Alejkumusselam.

Kao prvo, ne vidim zašto bi bilo dobro da se ne iznosi javno kako doktori islama argumentiraju svoje stavove u škakljivim mes’elama za naše podneblje.

Kao drugo, bitno je navesti ko argumentira na ovakav način. To jest, gore spomenuta pitanja su navedena na stranici http://www.dzemat-oberhausen.de pod naslovom “Savjeti muslimanskoj omladini (dr. Fuad Sedić i dr. Izet Terzić) Tekst je objavljen u hrestomatiji: SAVREMENE MUSLIMANSKE DILEME, pluralizam, ljudska prava, demokratija, pravda, džihad, ekstremizam, terorizam. Priređivač: Ahmet Alibašić. Izdavač: Centar za napredne studije, Sarajevo, 2009./1430. h.g. (pdf-izdanje)“.

A što se tiče odgovora na pitanje on glasi:

Prva mes’ela (Korištenje tespiha i zajednički zikr u namazu)

Argumentiranje opravdanosti zajedničkog zikrenja u namazu sa:
– “oduvijek je kod nas bila praksa da se poslije namaza zajednički zikri (tespih čini) i da se zajednički uči dova”,

– “naši stariji su lijepo govorili: “Kada se dije sijeno, treba lijepo dovršiti”, aludirajući time na tespihanje i učenje dove nakon namaza”,

– etiketiranje ovog zajedničkog zikra novotarijom i zajedničko netespihanje je zbunjivanje našeg naroda i pokušaj uvođenja smutnje i razdora,

– “dosadašnja praksa u Bosni je pokazala da imamo toliko ljudi među našim džematlijama koji će, ako nemaju u rukama tespih, i ako im još mujezin glasno ne kaže šta treba da izgovaraju, samo šutjeti. Pa zašto onda smeta da ljudi, ako im to olakšava zikr, koriste tespih ili neko drugo pomagalo”,

– “tespih je kod nas oduvijek imao vjersko obilježje”, …

Ovakvo argumentiranje i opravdavanje nekog postupka u najmanju ruku ne priliči nekome ko završi neki pa i najlošiji islamski fakultet a kamoli nekom doktoru islama. U Šerijatu su argumenti i dokazi ajeti iz Kur’ana, vjerodostojni hadisi, idžma učenjaka i kijas (analogija) (a oko ostalih dokaza kao izvora Šerijata ima veliko razilaženje među učenjacima).

Nema sumnje da je zajednički zikr (ne korištenje tespiha, jer oko njega ima razilaženje) novotarija, a dokaz je hadis mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija”.

Druga mes’ela (Obavljanje namaza po drugim mezhebima)

A što se tiče onoga što je navedeno po pitanju mes’ele obavljanja namaza po drugom mezhebu:

– “forsiranje drukčijeg načina klanjanja nije donijelo nikakve pozitivne rezultate u našoj sredini, nego je samo unijelo zabunu među našim narodom”,

– oni koji to rade unose zabunu i remete ustaljeni način klanjanja, zaboravljaju da je sloga i zajedništvo farz, a da su te stvari (dizanje ruku prije i poslije ruku’a) samo pohvaljene sunnet, …

Sve navedeno je neprihvatljivo jer slijeđenje mezheba nije vjerska obaveza, tj. slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb. A obavezivanje muslimana da slijede neki određeni mezheb (bio hanefijski ili neki drugi) je novotarija u vjeri našto ukazuje sljedeće:

1. Hadis mutefekun alejhi: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija”. A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.

2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.

3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur’ana i Sunneta.

4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.)

Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”. (Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž, 3/468).

Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.)

Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur’ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31). El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame, 1/10).

Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…”. (Medžmu’ul-fetava, 20/208-209).

Treća mes’ela (Dizanje ruku prilikom učenja dove i potiranje lica nakon toga)

Tačno je da je dizanje ruku prilikom učenja dove prenešeno u mutevatir hadisima, s tim da mi nije poznato da iko od onih protiv kojih je usmjerena knjiga “Savjeti muslimanskoj omladini” negira ovo pitanje (dizanje ruku prilikom učenja dove) i ovu praksu a kamoli da to smatra novotarijom.

A što se tiče spomenutih hadisa o potiranju lica nakon dove, treba znati da potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice kojeg bilježe Ebu Davud od Ibn Abbsa i Tirmizija od Omera, radijallahu anhum, ovaj hadis je munker (veoma loš), takvim ga ocjenjuju Ebu Davud i Ebu Hatim u knjizi “El-‘Ilel” (2/351).

U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab (Tehzibul-kemal, 7/281). Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim u knjizi (Irvaul-galil, 433 i 434).

Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima. Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano. Čudno je da doktor hadisa nije naveo ili istražio i spomenuo šta su učenjaci rekli o ovim hadisima, tj. da su svi slabi, a negiranje prakse koja je zasnovana na slabim hadisima nije netolerancija i jednostranost.

Uglavnom, uopćena ocjena ovakvog argumentiranja, dokazivanja i obrađivanja nekih aktuelnih šerijatskih pitanja je veoma slaba, nema objektivnosti u pristupu tematici niti su naučno (šerijatskom naukom, naravno) obrađena pitanja, a da ne govorimo o smiješnim (i istovremeno žalosnim) pokušajima opravdavanja postojeće prakse kojekakvim narodnim izrekama ili parolama: “zbunjivanja ljudi i sijanja smutnje i razdora” i “zajedništvo i jedinstvo su farz”. Stiče se dojam da je cilj knjige bio da se po svaku cijenu opravda postojeća praksa praktikovanja vjere u Bosni (i šire) u spomenutim pitanjima, svejedno imali za to dokaza u Šerijatu ili ne i je su li to novotarije ili ne. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Većina islamskih učenjaka stava je da je konjsko meso dozvoljeno jesti. Kao dokaz tome oni spominju nekoliko vjerodostojnih hadisa, među kojima je i hadis Džabira b. Abdillaha, radijallahu anhuma. Spomenuti hadis Džabira b. Abdillaha, radijallahu anhuma, u kojem kaže: ‘‘Na dan Hajbera zabranio nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da jedemo meso domaćih magaraca, a dozvolio konjsko.” bilježe:

-Buharija u svome Sahihu, u 64-toj Knjizi o bitkama, u 39-om poglavlju o Bici na Hajberu, pod br. 4219. Također, u 72-oj Knjizi o klanju i lovu, u 27-om poglavlju o konjskom mesu, pod br. 5520: i 5524.
-Muslim u svome Sahihu, 34-oj Knjizi o lovu i klanju, u 6-om poglavlju o dozvoljenosti jedenja konjskog mesa, pod br. 1941, (odnosno radi lakšeg pronalaska: 5022/36/1941).
-Ebu Davud u svome Sunenu, u 21-oj Knjizi o ishrani, u 34-om poglavlju o jedenju mesa domaćeg magarca, pod br. 3808; i šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim.
-Nesai u svome Sunenu, u 43-oj Knjizi o lovu i klanju, u 29-om poglavlju o dozvoli jedenja konjskog mesa, pod br. 4338; i šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim.
Spomenuo ga je i Tahavija u djelu Šerh Me’ani-l-asar, 4/204.
Također, Ibnu Hazm u djelu El-Muhalla, 7/407.

O jedenju konjskog mesa govori i hadis Esme kćerke Ebu Bekra, radijallahu anhuma, u kojem kaže: „Za života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zaklali smo konja i i pojeli ga.“

Ovaj hadis zabilježio je:
-Buharija u svome Sahihu, u 72-oj Knjizi o klanju i lovu, u 27-om poglavlju o konjskom mesu, pod br. 5519.
-Muslim u svome Sahihu, u 34-oj Knjizi o lovu i klanju, u 6-om poglavlju o dozvoljenosti jedenja konjskog mesa, pod br. 1942 (tj. 5025/38/1942).

Na drugoj strani, pojedini islamski učenjaci –među kojime je bio i Ebu Hanife, rahimehullahu te’ala, smatraju da je jedenje konjskog mesa pokuđeno. Svoj stav oni dokazuju kur’anskim ajetom i hadisom. Što se tiče kur’anskog ajeta, to su riječi Uzvišenog Allaha: „i (stvorio je Allah za vas) konje, i mazge, i magarce da ih jašete, i kao ukras …“ (Prijevod značenja En-Nahl, 8.)

Islamski učenjaci su odgovorili da se u ovom ajetu spominje najčešći način iskorištavanja spomenutih životinja ali ne i jedini. Što se tiče hadisa, to je ono što se prenosi (ruvije) od Halida b. El-Velida, radijallahu anh, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio meso: konja, mazgi, magaraca i svih ptica grabljivica.“ Hadis su zabilježili: Ebu Davud, 3792; Nesai, 4332; i dr.
Međutim, hadis je slab. Šejh Albani ga je ocijenio daifom-slabim.
Buharija je rekao: „Ovaj hadis je diskutabilan.“
Bejheki je rekao: „Lanac prenosilaca ovog hadisa je poremećen, a i pored svoje poremećenosti suprotstavlja se (svojim značenjem) vjerodostojnim hadisima.“
Ebu Davud je rekao: „Ovaj hadis je dokinut.“
A Allah najbolje zna i nema uspjeha osim s Njim Uzvišenim!

Na pitanje odgovorio: prof.Hajrudin Tahir Ahmetović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Na prvom mjestu bi trebalo provjeriti određenu stvar da li je širk sa stajališta islama ili pak nije, stim ako prihvatimo da se radi o širku onda se može reči da je širk najveći grijeh, nepravda ,velika zabluda i uvjet za ulazak u Džennet, stoga se musliman mora čuvati širka i svih stvari koje vode njemu: “ Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan“ ( Nisa 116) i : „Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: “O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.”( Lukman 13).
Stim da Uzvišeni Allah, iz svoje neizmjerne milosti, oprašta svojim robovima sve grijehe čak i širk ukoliko Mu se pokaju u svome životu i zatraže oprost od Njega, čak i da se rob više puta vraća istom grijehu, jer muslimanu nije dozvoljeno da očajava i gubi nadu u Allahovu milost i oprost : “ Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.”( Zumer 35).i :‘“ i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onome svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je;( Furkan 68-70). I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: “ Onaj koji se pokaje od grijeha je kao onaj koji nema grijeha“ ( Hadis bilježi Tirmizi i šejh Albani ga je ocijenio hasenom).

Dragi brate ukoliko te nadvlada duša koja naređuje zlo ne gubi nadu u Allahov oprost i milost već se iskreno pokaj Onome koji prima pokajanje od Svojih robova i zatraži oprost od Njega. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u Hadis Kudsiji da je rekao Uzvišeni Allah :“ Učinio je rob grijeh, potom je rekao :“ Gospodaru moj oprosti mi moj grijeh. Rekao je Allah tebareke ve teala:“ Učinio je Moj rob grijeh, pa je uvidio da ima Gospodara Koji oprašta grijehe i kažnjava zbog njih. Potom se vratio grijehu i rekao:’“ Gospodaru moj oprosti mi moj grijeh. Rekao je Allah tebareke ve teala:“ Učinio je Moj rob grijeh, pa je uvidio da ima Gospodara Koji oprašta grijehe i kažnjava zbog njih. Potom se opet vratio grijehu i rekao :’“ Gospodaru moj oprosti mi moj grijeh. Rekao je Allah tebareke ve teala:“ Učinio je Moj rob grijeh, pa je uvidio da ima Gospodara Koji oprašta grijehe i kažnjava zbog njih. Radi šta hočes, zaista sam ti oprostio“ ( Muslim).

Stim da bih na kraju želio napomenuti da prethodni Kur`anski ajeti i hadisi ne pozivaju na olako činjenje grijeha i nepridavanju pažnje njihovoj opasnosti. Prethodni ajeti i hadisi pozivaju muslimana da se iskreno pokaje Allahu kada počini grijeh i da zatraži od Njega oprost i da ne gubi nadu u Allahovu milost, već da svaki grijeh poprati sa iskrenom tevbom pa čak da se istom grijehu vrati više puta.
Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlovic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Od vjerovanja ehli sunneta vel-džemata je da onaj musliman koji umre a bio je ustrajan u velikom grijehu, kao što je zinaluk, blud ili kraða, on će na onom svijetu biti prepušten Allahovoj molisti. Ako bude htio oprostit će mu a ako bude htio kaznit će ga, pa će za te neoproštene grijehe odreðeno vrijeme gorjeti u vatri a kada odgori, na kraju će njegovo konačno prebivalište biti Džennet. Kaže Uzvišeni Allah: »Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge ravnim smatraju, a oprostit će kome hoće ono što je manje od toga.» (en-Nisa,116.)

Takoðer i mnogi hadisi upučuju da će veliki griješnici koji su se samo Allahu klanjali, ako dopadnu vatre na kraju biti izvedeni iz nje Allahovom milošću. Jedan od tih hadisa prenosi Ubade ibn Samit r.a. i kaže: “bili smo kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem,pa nam je rekao:»Hoćete li mi dati prisegu da Allahu saučesnika ne ćete pripisivati, da nećete blud činiti, i da nećete krasti, zatim je proučio ajet sure en-Nisa u kojem se spominje prisega žena, a zatim nastavio: »Ko bude dosljedan (prisege), nagrada mu je kod Allaha, a ko nešto od toga učini pa zato bude kažnjen (na ovom svijetu) to će mu biti otkup od grijeha, a ko nešto od toga učini pa ga Allah sakrije, njegov slučaj je prepušten Allahu, ako bude htio oprostit će mu, a ako bude htio kaznit će ga.» (Buharija)

Onaj ko čini velike grijehe smatra se velikim griješnikom ili vjernikom manjkavog imana i ne smatra se otpadnikom od vjere. Meðutim, ljudi koji čine uporno velike grijehe su u velikoj opasnosti po svoju vjeru, jer veliki grijesi vode nevjerstvu. Covjek koji neprestano čini velike grijehe to ga odvraća od dobrih djela kao što je namaz, post i sadaka, i nema sumnje da je tako sve bliži čistom nevjerstvu.

Grijesi takoðe na ljudskom srcu ostavljaju crne mrlje koje se nagomilaju, pa čovjek doðe u takvo stanje da više ne raspoznaje istinu od neistine. Zato preporučujemo svakom muslimanu da se odmah kaje za svoje grijehe i da se kloni svih grijeha, a naročito velikih. Molimo Allaha Uzvišenog da oprosti svim Svojim robovima, amin!

Na pitanje odgovorio: prof. Abdulvaris Ribo
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Ve alejkumu selam.

Elhamdulillahi, ne postoji suprotnost između Kur`ana i sunneta jer su obadvoje objava Gospodara svih svjetova i ako se pojavi određena suprotnost onda je to zato što hadis nije vjerodostojan ili nemamo dovoljno šerijatskoga znanja da razumijemo određene kur`anske ajete i hadise.

Hadis kojeg ste spomenuli nalazi se kod Imama Muslima, Allah mu se smilovao, stim da bilježe Imam Buhari i drugi imami hadise koje ukazuju da je Allah stvorio Adema, alejhi selam, u Svojoj “suri”. Pomenuti hadisi potvrđuju da Allah ima sure- oblik, izgled, istinsko stanje i osobina kao što to znači termin sura. Stim da je ona svojstvena Allahu i ne liči Njegovim stvorenjima.

Značenje hadisa je da je Allah stvorio Adema, alejhi selam, sa vidom, čulom i da govori kada hoće, što je ujedno i opis Allaha da On sve čuje, vidi i govori kada hoće, stim da to ne znači sličnost, jer “sure” koju ima Allah nije kao “sura” stvorenja, već znači da Allah sve čuje , vidi i da govori kada hoće, kao što je tako stvorio i Adema, alejhi selam, čuje, vidi, ima lice, ruke, stopala, stim da čulo nije kao čulo, niti vid kao vid, niti govor kao govor. Naprotiv Allah ima osobine koje priliče Njegovoj uzvišenosti a Njegov rob ima osobine koje priliče njemu i njegove osobine pogađa prolaznost i manjkavost a Allahove osobine su potpune i ne pogađa ih manjkavost, niti prolaznost. I zbog toga je rekao Allah: ’Nije ništa isto kao On i On sve čuje i vidi ( Šura 11 ) i rekao je: ”Niko mu nije ravan “( Ihlas 4 ) ( Govor Šejha Ibn Baza , Allah mu se smilovao).

Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com