Alejkumusselam.

U osnovi je dozvoljeno da se dova upućuje Uzvišenom Allahu svojim riječima, tj. ne mora dova biti zasnovana na kur’anskom ili hadiskom tekstu. Ovo je dozvoljeno pod uvjetom da ta dova u sebi ne sadrži riječi ili značenje širka (širk je pripisivanje Allahu sudruga u svojstvima i ibadetu), grijeh, kidanje rodbinskih veza ili nešto drugo što je šerijatski sporno.

Međutim, gore spomenuta dova i način njenog širenja su sporni zbog sljedećih stvari:

Prvo – što ova dova u sebi sadrži sporno akidetsko značenje sa strane mjesta gdje se nalazi Uzvišeni Allah sa svojim bićem. U dovi je došlo “Allahu dragi, uđi u moju kuću i u kuću mojih prijatelja”, a ovako nešto mogu reči samo oni koji su na akidi da je Uzvišeni Allah svojim bićem na svakom mjestu, što je besumnjivo zabludjela akida. Ispravno je da je Uzvišeni Allah je svojim bićem iznad Arša odvojen od Svojih stvorenja, a Svojim znanjem je na svakom mjestu, On sve vidi i sve čuje. Ovo je ono našto ukazuju jesni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi a što je akida Ehli sunneta vel džemata. A ako bi se pokušale opravdati ove riječi time da se misli u prenesenom značenju, kontekst same dove to obija zbog riječi “bdij i liječi nad nama …”.

Drugo – dovljenje Allahu da liječi u Allahovo ime, tj, da liječi u Svoje ime, što je došlo u dovi “Allahu dragi, uđi u …, bdij i liječi … u Allahovo ime”. Ovo je greška u ophođenju prema Allahu, jer je ispravno da Njegova stvorenja čine dobra djela u Njegovo ime a ne da Allah bdije i liječi u Svoje vlastito ime.

Treće – tvrdnja da je ova dova “toliko moćna” je izmišljanje nečega što nema argumenta u šerijatskim tekstovima. Jer da bi neka dova bila moćna i djelotvorna o tome nam treba doći obavještenje u šerijatskim tekstovima kao što je došlo za mnoge zikrove i dove u vjerodostojnom sunnetu.

Četvrto – tražiti da se dotična dova proslijedi 12 puta, te tvrditi da je prosljeđivanje ove dove test da li je Allah na prvom mjestu u nečijem životu, sve ovo je govor o Allahovj vjeri bez znanja i argumenata. Jer da je prosljeđivanje 12 puta (više ili manje što ne igra ulogu) neke dove poput ove test čovjekovog imana, tj. na kom mjestu je kod njega Allah, za ovakav način tumačenja vjere (jer je dova ibadet, tj. srž vjere) nema apsolutno nikakvog dokaza u Šerijatu. Čak nema sličnih primjera u slabim ili krvotvorenim hadisima.

Sve ovo spomenuto nam ukazuje da je ova dova sa načinom kako se širi čista novotarija u vjeri. Jer je dova ibadet, pa ako se ona izmisli (izgovara svojim riječima što je u osnovi dozvoljeno), sa šerijatsko spornim tekstom, a onda se za nju tvrdi da ima djelotvornu moć, te da je treba proslijediti 12 puta drugima i da to predstavlja mjerilo da li je Allah na prvom mjestu ili ne, a da za sve ovo nema dokaza u Šerijatu, onda je to bez sumnje novotarija u vjeri.

A kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija (tj. to je batil i ništavno)”. Takođe, u hadisu kojeg bilježi Tirmizi, a kojeg muhaddisi ocjenjuju vjerodostojnim, je došlo: “Čuvajte se novina (u vjeri), jer je svaka novina novotarija a svaka novotarija dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru”.

Prema tome, ovu dovu nije dozovljeno koristiti pri dovljenju zbog njenog spornog sadržaja. Takođe, traženje da se ova dova proslijedi u spomenutom broju, te tvrdnja da je moćna i da je odazivanje svemu ovome mjerilo na kom mjestu je kod nekoga Allah, sve ovo je čista novotarija u vjeri, a svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Tekst tog hadisa je sljedeći: Prenosi Ebu Malik El-Eš’arijj, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije tvoj neprijatelj onaj koji ako ga ubiješ biva tebi svjetlost a ako on tebe ubije uđeš u Džennet, nego je najljući tvoj neprijatelj tvoje dijete koje je izašlo iz tvoje kičme, zatim je najljući tvoj neprijatelj tvoj imetak kojeg si stekao svojom desnicom”.

Prema tome, u prevodu hadisa koji je gore spomenut ima previše slobode u prevodu jer u hadisu nije spomenuto “neodgojeno dijete”, a u tvom pitanju je još nepreciznije i proizvoljnije opisano stanje tog djeteta da ono nije u Islamu, a u izvornom tekstu hadisa nije spomenuto ni neodgojeno dijete, niti da nije u Islamu.

Spomenuti hadis od Ebu Malika, radijallahu anhu, bilježi Taberani u “Kebiru” i Ibn Bišran u knjizi “El-Emali”, a sened oba rivajeta hadisa ima slabosti a to je prekid seneda između Šurejha i Ebu Malika u prvom rivajetu i prekid seneda između Ibn Ebi Hilala i Ebu Malika u drugom rivajetu. Uz ovo učenjak El-Hejsemi dodaje još jednu slabost a to je ravija Muhammed ibn Ismail ibn Ajjaš koji je slab i nepouzdan. Šejh Albani je u “Silsileti daifa” ovaj hadis ocijenio slabim.

Prema tome, ovaj hadis je slab a slabi hadisi nisu dokaz pri uzimanju propisa, a posebno upada u oči neprimjereno poređenje, tj. stavljanje neprijateljstva djeteta i imetka iznad neprijateljstva neprijatelja kjafira.

Da čovjek musliman može imati neprijatelja u svojoj ženi, djetetu i imetku na to ukazuju kur’anski ajeti, ali ne u kontekstu koji je spomenut u ovom slabom hadisu. Naime, kaže Uzvišeni: “O vjernici, i među ženama vašim i djecom vašom doista imate neprijatelja pa ih se pričuvajte! A ako preko toga pređete i opravdanje prihvatite i oprostite, pa i Allah prašta i samilostan je. Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje a u Allaha je nagrada velika” (Et-Tegabun, 14-15).

Pod tim da vjernik ima neprijatelja u ženi ili djetetu se misli na to, kako to pojašnjavaju mufesiri, da odvodu čovjeka od pokornosti Allahu i činjenja dobrih djela tako što ga zabave sticanjem imetka za njihov ugodan i lagodan život i iskazivanjem ljubavi, naklonosti i dobročinstva prema njima ili čak da ga oni navedu na činjenje harama.

Takođe, ovo isto se odnosi na čovjekov imetak da je on fitna i iskušenje za njega u smislu da je imetak fitna, ispit i iskušenje za vjernika jer ga može navesti na njegovo sticanje na haram način ili da ga ljubav prema njemu odvede u neizvršavanje imovinskih obaveza prema Uzvišenom Allahu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Radi preciznijeg i potpunijeg odgovora na ovo pitanje potrebno je da se ukratko nešto kaže o samom učenjaku Ebu Hamidu Gazaliju, zatim najbitnije stvari o njegovoj knjizi “Ihjau’ulumiddin” i na kraju doći do zaključka da li muslimani trebaju posjedovati i čitati ovu knjigu.

Ebu Hamid Gazali (450-505. h)

On je poznati učenjak koji je u svom naučnom, radnom i životnom vijeku prošao kroz nekoliko faza. Prvo se bavio ‘Ilmu kelamom (islamskom skolastikom) i postao jedan od prvaka i eksperata u toj oblasti, da bi poslije kritikovao ‘Ilmu kelam i zabranio bavljenje njime. Nakon toga izučavao je filozofiju i postao stručnjak u njoj da bi poslije dao žestoku kritiku filozofiji. U sljedećoj fazi se posvetio tesavvufu (sufizmu) i smatrao da je to jedini put koji vodi ka spoznaji (u ovom periodu je napisao knjigu “Ihjaul’ulumiddin”). Zatim se pred kraj života, kako navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u Medžu’ul-fetava (10/551), vratio hadiskim knjigama tako da je umro a na njegovom prsima je bio Sahih Buharije. Takođe, bitno je spomenuti da se od šerijatskih znanosti istakao u oblasti fikha (poput knjige “El-Vedžiz”) i usulil-fikha (poput knjige “El-Mustasfa”), a što se tiče hadisa i akidetskih znanosti tu je bio veoma slab i to je ono gdje mu se prigovara, sam je za sebe rekao: “Moje poznavanje hadisa je veoma slabo” (El-Bidaje, 2/311). Pogrešno i lažno je nazvan Hudždžetul-islam (dokaz Islama) a priličnije je da se nazove Hudždžetom i Imamom zabludjelog i novotarskog sufizma i filozofije.

Najbolji opis njegovog znanstvenog životnog puta, po meni, je napisao malikijski fakih i učenjak imam Tartuši (umro 520. h). On u svom pismu upućenom Ibnu Muzafferu kaže: “A što se tiče Ebu Hamida kojeg spominješ vidio sam ga i razgovarao sa njim. Našao sam ga kao učenjaka vrijednog poštovanja u kojem se sastala pamet i razumijevanje, bavio se naukom čitavog života i nadmašio je u tome većinu učenjaka svog vremena. A zatim se okrenuo od puta kojim idu učenjaci i krenuo pustolovinama. Postao je sufija i zapostavio je bavljenje naukom okrenuo se od učenjaka i onda se posvetio razmišljanju, djelima srca i šejtanskim vesvesama. A onda je tome pridodao filozofska mišljenja i Halladžove simbole te je napadao islamske fakihe i učenjake Ilmu kelama, tako da se često lišavao vjere. A nakon što je napisao “Ihjau” imao je namjeru da piše o Ulumul-ahval (“nauka” o sufijskim stanjima) i o sufijskim simbolima. A nije imao znanje o tome niti je bio stručnjak u toj oblasti pa je pao na glavu, pa niti je ostao među muslimanskim učenjacima, niti se skrasio u stanjima zahida (sufija). On je svoju knjigu (“Ihja'”) napunio sa lažima na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ja ne znam da ima knjiga na licu Zemlje, shodno mom znanju, da ima u njoj više laži na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od nje. Napunio ju je (knjigu “Ihja”) filozofskim pravcima i tumačenjima iz “Resaila Ihvanussaffa” (Ihvanussaffa su ljudi koji su smatrali da se vjerovjesništvo stiče vježbanjem, po njima vjerovjesnik nije ništa više od osobe koja se okitila lijepim ahlakom). Primjer onoga ko hoće da pomogne vjeru Islam sa filozofskim pravcima i njihovim logičkim premisama je poput onoga ko pere vodu sa mokraćom. U njoj navodi čudne stvari jednu za drugom, sijeva i grmi, pobuđujući želju i čežnju tako da kada se one pobude u dušama onda kaže: “Ovo je nauka o ophođenju, a ono iza nje je nauka o otkrovenju i nije dozvoljeno njeno pisanje u knjizi”. Ili kaže: “Ovo je od tajne kadera čije otkrivanje je nama zabranjeno”. A ovo je postupak Batinija (oni koji smatraju da u Islamu sve ima tajno značenje) i onih koji unose smutnju i fesad u vjeru. Ona (knjiga “Ihja”) unosi zabunu u akidi i nipodaštava ono na čemu je riječ Džemata (muslimana). Pa ako je čovjek (Gazali) bio ubijeđen u ono što je napisao u svojoj knjizi nije daleko da se on protekfiri (proglasi nevjernikom), a ako nije bio ubijeđen najbliže je da se proglasi da je na dalaletu” (Sijeru e’alamin-nubela od Zehebija, 19/339).

Najbitnije o knjizi “Ihjau ulumiddin”

Sadržaj ove knjige, mimo akidetskih i fikskih pitanja, govori o mudrosti i smislu ibadeta kao i oblastima iz rekaika, tj. govori o odgoju, strahu, šukru, samodisciplini, iskrenosti i tome slično.
Što se tiče same knjige “Ihjau’ulumiddin” treba znati da je zbog akidetskih i drugih šerijatski spornih stvari koje sadrži učenjak Ebul-Feredž Ibnul-Dževzi (umro 597.h) rezimirao tu knjigu i naslovio je “Minhadžul-kasidin”, iz nje izbacio izmišljene i slabe hadise i akidetski sporne stvari od sufizma, filozofije i ostalog, a zatim je od ovog njegovog rezimea učenjak Ibn Kudame napisao skraćenu verziju pod nazivom “Muhtesar Minhadžul-kasidin” pri čemu je iz prethodnog rezimea izostavio poglavlja koja obrađuju čisto fikhska pitanja. Pa tako ko hoće da dođe do onoga što je bilo korisno u knjizi “Ihjau ulumiddin” neka se vrati na knjigu “Muhtesar Minhadžul-kasidin” koja je uglavnom čista od svih spornih stvari Gazalijevog “Ihja”.

Pisanje “Ihjau ulumiddina” u vrijeme krstaškog klanja i spaljivanja Kudsa

Ebu Hamid Gazali je počeo pisao svog “Ihja” u vrijeme kada su krstaške horde vodile svoje krstaške ratove protiv muslimana u Šamu (današnjoj Palestini) a završio je njeno pisanje u Damaska, a veoma je zanimljivo da u svojoj knjizi koja je napisana u toliko tomova nije nijedno poglavlje posvetio podsticanju na džihad, propisima džihada i uopće išta o džihadu, osim poglavlja o borbi protiv duše (džihadun-nefs) . Naime, krstaši su ušli u Kuds i osvojili ga, pri čemu su oskrnavili čast muslimanki, prolili krv i pobili desetine hiljada muslimana, klali ih kao ovce svojim sabljama, dok je istovremeno Gazali boravio u svojoj tekiji u Kudsu zadubljen sa svojim zikrovima u tami svog havleta umotan u odjeću očekujući da čuje glas istine i da posmatra Veličanstvenog Gospodara. Ili je u tim momentima bio zauzet pisanjem svog “Ihja” u kojem je pojašnjavao da onaj ko posjeduje dvije košulje, dvoje gaće i dvije maramice da je on izašao iz svih boja zuhda (isposništva), ili da onaj ko uskladišti hrane za četrdeset dana time mu obavezno biva zabranjen mekamu mahmud (pohvalno mjesto), ili da onaj ko izađe u pustinju bez opskrbe sa tevekulom na Allaha i ne nađe ništa na njemu je da bude zadovoljan sa smrću ako mu ne bude olakšano da dođe do biljke ili hrane, a da nije napisao nijedne riječ o klanju muslimana koje se desilo u Kudsu.

Spaljivanje knjige “Ihjau ulumiddin”

Nakon što su učenjaci Magriba i Endelusa (Maroka i Španije) koji su bili na Sunnetu početkom šestog stoljeća po Hidžri izdali fetvu da se spali knjiga “Ihaju’ulumiddin” od Gazalija vladar Jusuf ibn Tašifin (410-500. H), drugi vladar u dinastiji Murabitina, je naredio da se spali njegova knjiga što je i učinjeno. Razlog ove fetve učenjaka i postupka Ibn Tašifina nije političke prirode, kao što pokušavaju podvaliti neki istoričari i orijentalisti, nego zbog toga da bi se time branila akida i Šerijat, odbacile novotarije i širk kojim je bila ispunjena i kako bi to bila pouka i savjet za ovaj Ummet. Ovo pojašnjava učenjak Tartuši koji je jedan od učenjaka koji je izdao tu fetvu, on kaže: “A to što sam naveo od spaljivanja knjige (“Ihja”) vatrom, to je zbog toga ako bi se ona ostavila da se raširi među ljudima i onima kojima nisu poznati ubitačni otrovi koja ona u sebi sadrži, bojati je se za njih da će povjerovati u ono što je zapisano u njoj od dalaleta, pa je treba spaliti analogno onome što su ashabi, radijallahu anhum, zapalili od listova mushafa u kojima je bilo razlike u riječima ili manjak ajeta … A ima mnogo drugih knjiga (mimo “Ihja”) koje su dovoljne našoj braći muslimanima i drugim skupinama dobrih ljudi. A većina onih koji su zavolili ovu knjigu su dobri ljudi koji nemaju znanja gdje je mjesto razumu i šta su akidetski temelji, niti razumiju pitanja vezana o Allahu, dželle še’nuhu, niti imaju ispravno znanje o Allahovim sifatima” (Sijeru e’alamin-nubela od Zehebija, 19/334).

Najvažnije šerijatski-sporne stvari u knjizi “Ihjau ulumiddin” su:

– sufijski širkovi, dalaleti, novotarije i nebuloze,
– otrovna mišljenja i stavovi filozofa o tevhidu, vjerovjesništvu i drugom svijetu,
– više od 600 hadisa između izmišljenih i slabih,
– tumačenja mnogih akidetskih poglavlja, poput izvora vjere (kešfa-otkrovenja), tevhida, stanovnika Dženneta i sličnog, koja se kose sa šerijatskim tekstovima i onome na čemu je selef ovog Ummeta ili nemaju osnova.

Primjeri spornih stvari:

– Gazalijeva podjela tevhida (“El-Ihja”, 4/245-246), on dijeli tevhid na četiri stepena:
Prvi stepen – da čovjek jezikom kaže LA ILAHE ILLELLAH, a srce mu nemarno i negira to poput tevhida munafika (licemjera).
Komentar: općepoznato je da licemjerstvo nije neki stepen od najnižeg stepena tevhida nego najviši stepen kufra, takođe ne mogu se poistovjetiti nemarnost i negiranje.
Drugi stepen – da srce potvrđuje značenje riječi LA ILAHE ILLELLAH poput potvrđivanja većine muslimana, a ovo je akida običnih muslimanskih masa.
Treći stepen – da to posmatra putem kešfa (otkrovenja) posredstvom svjetlosti Hakka (Istine-Allaha), ovo je mjesto bliskih robova, i to tako da vidi mnoštvo stvari s tim da ih ne vidi uz njihovo mnoštvo osim da proizilaze iz Jednog Moćnog …Posmatrač je muvehhid, u značenju da on nije posmatrao osim Jednog Aktivnog…, niti vidi nekog aktivnog u stvarnosti osim Jednog.
Četvrti stepen – da u prisutnom ne vidi osim Jednog, ovo je posmatranje siddika (Allahovih iskrenih robova), koje sufije nazivaju UTONUĆE U TEVHID.
Nema sumnje da je tumačenje tevhida kao posmatranje svega što postoji kao Jednog da je to akida VAHDETUL-VUDŽUD (akida da sve što postoji da je to Allah).
Naravno postavlja se pitanje gdje je tevhid u koji je pozivao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i vjerovjesnici prije njega?

– Gazali dijeli ljude na dvije skupine:
Prva – čistunci koji ne traže i ne žele Džennet, čak ga omalovažavaju, nego žele i traže neprestano sjedenje i druženje sa Gospodarom ‘Izzeta (ponosa),
Druga – obične mase koje uživaju u Džennetu u ženama, hrani i piću poput stoke koji su zamijenili ono što je bolje sa onim što je gore.
Nema sumnje da je ova podjela rezultat sufijskih nebuloza i dalaleta.
Ovakvih primjera sufijskih pretjerivanja i zabluda zamotanih u ruho vjere i bogobojaznosti je knjiga “Ihjau ulumiddin” prepuna a za koje se ne može reći da se to omaklo Gazaliju i da je to lapsus, ovakve izjave i tumačenja negira i ne prihvata običan musliman koji nema šerijatskog znanja a kamoli neko drugi, pa kako onda da ih navodi i potvrđuje neko ko je nazvan (lažno) hudždžetul-islam (dokaz islama)?

Mišljenja nekih učenjaka o knjizi “Ihjau”:

Kaže Ebul-Feredž ibnul-Dževzi (Telbisu Iblis, 1/49): “Ebu Hamid je napisao “El-Ihja” pa ga je napunio batil hadisima a nije znao da su batil (ništavni-slabi ili izmišljeni), govorio je o kešfu (otkrovenju) i izašao je iz kanuna fikha (zakona razuma), …”.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Der’u tearudil-akli ven-nakli, 6/210): “Knjiga “El-Ihja” u njoj ima mnogo korisnih stvari, međutim u njoj je i materijala za osudu,jer u njoj je pokvareni govor filozofa o tevhidu, vjerovjesništvu i drugom svijetu. Kada bi (Gazali) spominjao sufijska naukovanja bio je poput nekog ko uzme neprijatelja muslimana i obuče mu odjeću muslimana. Imami (učenjaci) vjere su prigovorili Ebu Hamidu na ovo što je u njegovim knjigama. Kažu (učenjaci): Učinila ga je bolesnim “Eš-Šifa’ (Liječenje)”, tj, knjiga “Eš-Šifa” od Ibn Sine o filozofiji…”.
Poznati muhaddis Ibn Es-Salah je žestoko kritikovao Gazalija a za njegove knjige rekao da u sebi sadrže praznovjerja, laži i krivotvorene hadise (Gajetul-emani, 2/368).
O njemu kaže Kadi ‘Ijad: “Ebu Hamid, autor odvratnih vijesti i strašnih knjiga… zbog njega se poružnjala slika o Ummetu” (Gajetul-emani, 2/370).
Abullalif ibn Abdurrahman (praunuk Muhammeda ibn Abdulvehaba) piše šta je rekao jednom čovjeku kada je čuo da on i ostale obične muslimanske mase čitaju Gazalijev “Ihja”: “Reako sam mu da u “Ihja” ima iskrivljenih stavova, zabludjelih tumačenja i sličnog što u sebi krije skrivenu bolest … Učenjaci su upozorili na čitanje te knjige … Čak su učenjaci Magriba (Maroka i Endelusa) koji su poznati po Sunnetu izdali fetvu da se knjiga (“Ihja”) spali, mnogi od njih su je nazvali “Imatetu ulumulddina (Umrtvljavanje vjerskih znanosti)” i čvrsto tvrdili da je u mnogim njenim poglavljima čisto licemjerstvo (zendeka) od čijeg autora se neće primiti niti farz niti nafila”(Gajetul-emani, 2/369).

Posjedovanje i čitanje knjige “Ihjau ‘ulumuddin”
Kaže jedan od savremenih hadiskih učenjaka Abdulkerim El-Hudajr, član Vijeća visokorangiranih učenjaka i Stalne komisije za fetve u Saudiji, u tekstu koji se nalazi na njegovoj stranici (http://www.khudheir.com/), govoreći o knjizi “El-Ihja” od Gazalija: “On je čovjek poznat po njegovim akidetskim greškama, on je bio na akidi koja je oprečna akidi na kojoj je bio selef ovog Ummeta u mnogim akidetskim poglavljima. Kod njega se nalazi tesavvuf (sufizam) pomiješan sa filozofijom. On je sporan u mnogim pitanjima, od njega se uzima sa velikim oprezom. Njegovo poznavanje hadisa je veoma slabo. U knjizi (“El-Ihja”) je naveo mnogo izmišljenih i veoma slabih hadisa. Knjiga (“El-Ihja”) ima korisnih stvari za osposobljenog talibu ilma (onog ko traži znanje) koji je u stanju da dokuči ove (sporne) stvari. Međutim, i pored toga i osposobljeni talibu ilm treba sa oprezom da čita ovu knjigu. A što se tiče ostalih ljudi oni je ne trebaju čitati”.
Ovaj precizni stav prema čitanju Gazalijevog “El-Ihja”, a Allah zna najbolje, je najbliži i najispravniji stav po ovom pitanju. Znači, obični muslimani koji se ne mogu ubrojati u osposobljene talibe ilma, pod kojima se misli na šerijatski učene ljude koji su na akidi selefa i dobro je poznaju, ne trebaju da posjeduju niti da se upuštaju u čitanje knjige “El-Ihja” zbog gore spomenutih stvari.

Prema tome, knjiga “El-Ihja” je veoma sporna, čak do te mjere da su učenjaci Magriba (Maroka i Endelusa) početkom šestog stoljeća izdali fetvu da se ona spali. Musliman koji nije osposobljeni „talibu ilm – tragač za znanjem“ ne treba je posjedovati niti čitati, a toliko je drugih ispravnijih knjiga koje su dovoljne muslimanima da utole njihovu potrebu za proširenjem znanja. Ti nađi načina da se riješiš knjige koju si kupio i posavjetuj svakog drugog da je ne kupuje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Oko izgovaranja Bismile učenjaci imaju podijeljeno mišljenje: jedni kažu da je farz, drugi ja farz onome ko je ne izostavlja iz zaborava a onome ko je zaboravi da nije, dok treći smatraju da je sunnet. Svi svoj stav dokazuju hadisom od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza onome ko nema abdesta niti abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime pri njemu (prilikom uzimanja abdesta)”. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed, sa senedom od J’akub ibn Seleme, od njegovog oca od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a kaže Buharija da J’akub nije čuo hadise od svoga oca niti je njegov otac čuo od Ebu Hurejre, radijallahu anhu. Prema tome, ovaj hadis je veoma slab, međutim, preneseni su još neki rivajeti, poput onog što se prenosi od Seid ibn Zejda i Ebu Seida, radijallahu anhuma, ali oba su slaba takođe. Kaže Buharija da najvjerodostojnije što se prenosi u ovom poglavlju (izgovaranja Bismile na početku abdesta) je hadis od Seid ibn Zejda a i taj hadis je kod njega slab jer je u njegovom senedu Rebah ibn Abdurrahman koji je kod Buharije munkerul-hadis, tj. veoma je slab u hadisu. Kaže Medžduddin, djed Ibn Tejmije, u knjizi “El-Munteka” (broj hadisa 164) da su svi hadisi po ovoj temi slabi. Zato Buharija u svom Sahihu propisanost (preporučenost) izgovaranja Bismile na početku abdesta dokazuje sa hadisom u kojem se navodi dova koja se uči prije polnog odnosa sa suprugom a koja počinje sa Bismilom. Prema tome, svi hadisi na ovu temu su slabi.
Sa druge strane, spomenuti hadis sa strane značenja teksta hadisa je sporan, je je u hadisu došlo “Nema abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime pri njemu (prilikom uzimanja abdesta)” što znači da nema ispravnog i valjanog abdesta bez Bismile. A s obzirom da su svi hadisi slabi kako da se ovakav propis prihvati sa slabim hadisima. Zato oni koji smatraju da se ovi hadisi mogu zbog mnoštva rivajeta prihvatiti tumače hadis sa značenje da nema potpunog abdesta bez Bismile.

Međutim, i ovo tumačenje je sporno, jer svi vjerodostojni hadisi od Osmana, Ebu Hurejre, Alije i mnogih drugih ashaba, radijallahu anhum, koji u detalje opisuju način uzimanja abdesta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niko od njih ne spominje Bismilu, tj. da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovarao. A da je abdest bez Bismile nepotpun ili krnjav, a da ne kažemo neispravan, bilo bi to prenešeno makar u jednom vjerodostojnom hadisu a to nemamo. Ovo dodatno podupire stav da po pitanju izgovarana Bismile na početku abdesta nije ništa prihvatjivo, osim što se može preporučenost učenja Bismile dokazivati drugim hadisima u kojima je došla preporučenost učenja Bismile za neke druge prilike.

A što se tiče učenja Bismile pri abdestu u kućnom klozetu, ono može imatu oko tri mogućnosti.

Prava – da se Bismila nikako ne izgovara, uzimajući u obzir slabost hadisa na tu temu, tj. da izostavljanje Bismile ne utiče na valjanost abdesta, kao i složnost učenjaka, kako to prenosi imam Nevevi, oko obaveze poštivanja Allahovog imena, te da zbog toga ne treba na sličnim mjestima spominjati Allahovo ime. Ko ovako uradi nema nikakve smetnje.

Druga – da izgovori Bismilu u sebi a ne naglas, ovo je dozovljeno i ne potpada pod pokuđeno ili zabranjeno izgovaranje Allahovog imena na nečistim mjestima.

Treća – da izgovori Bismilu naglas što je pokuđeno ili po nekim učenjacima i haram.

Međutim, nema šerijatskog teksta koji ukazuje na zabranu izgovaranja Allahovog imana na nečistim mjestima, tako da je pokuđenost najbliži propis po tom pitanju.

Prema tome, za obavezu učenja Bismile na početku abdesta nema validnog dokaza i najviše što se može reći je da je to preporučeno. A učenje Bismile pri abdestu u kućnom klozetu je dozovljeno ako se to čini u sebi a ne naglas, s tim da ako bi se potpuno izostavila nema smetnje, a pokuđeno je i bolje izbjegavati da se uči naglas. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ovo pitanje ulazi pod poznate mes’ele o kojima su islamski pravnici govorili, tj. da li je dozvoljeno muškarcu da liječi žene i ženama da liječe muškarce.
Po ovom pitanju se prenose i neki hadisi sa kojima se dokazuje dozvola liječenja muškarca od strane žene i obrnuto.

Od tih hadisa je ono što bilježi Buharija u svom Sahihu u poglavlju koje je naslovio riječima: “Poglavlje: Da li muškarac liječi ženu i žena muškarca?”, a zatim je naveo hadis od Rubeijje bint Muvvaez, radijallahu anha, da je rekla: “Bile smo se borile, napajale ljude i služile ih, i vraćale ubijene i ranjene u Medinu”. Ibn Hadžer pojašnjava u svom komentaru ovog hadisa da u tekstu ovog rivajeta nije došlo “da su liječile ranjene” a što je došlo u drugim zbirkama mimo Buharije, što je način Buharije u njegovom naslovljavanju poglavlja, tj. da napiše u naslovu neki propis kojeg nema u tekstu hadisa kojeg je on naveo ali ga ima u drugim rivajetima koji nisu na stepenu vjerodostojnosti tog hadisa. Uglavnom, sa ovim hadisom se dokazuje dozvola liječenja muškaraca od strane žena a putem kijasa (analogije) i obrnuto, tj. dozvola liječenja žena od strane muškaraca.
Međutim, kako kaže Ibn Hadžer, ovom dokazivanju se može prigovoriti da su ovo žene radile prije naredbe hidžaba ili da je u pitanju liječenje žena i muškaraca koji su jedni drugima mahrem. I još dodaje Ibn Hadžer (Fethul-bari, 10/136): “A što se tiče propisa ovog pitanja (Da li muškarac liječi ženu i žena muškarca?), dozvoljeno je međusobno liječenje stranaca (žena i muškaraca koji jedni drugima nisu mahremi) u nuždi, a ona se određuje shodno potrebi s obzirom na gledanje, diranje rukom (stidnog mjesta) i slično”.

Takođe, neki učenjaci dokazuju ovo pitanje sa hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ummu Seleme da je ona tražila dozvolu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da uradi hidžamu, pa je on naredio Ebu Tajbe da joj učini hidžamu. Kaže Ez-Zubejr (ravija hadisa), prenoseći od Džabira, radijallahu anhu: “Mislim da sam čuo da je rekao da joj je on (Ebu Tajbe) bio brat po mlijeku ili da još nije bio punoljetan”. (sve ovo navodi Muslim) S obzirom da je muškarac koji je učinio hidžamu Ummi Seleme, radijallahu anha, bio njoj brat po mlijeku ili da još nije polno sazrio, ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Hadis za koji se može sa pouzdanošću reći da je dokaz po ovom pitanju je ono što bilježe Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai od Enesa, radijalalhu anhu, u kojem kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je išao u borbu sa Ummu Sulejm i ženama od Ensarija pa kada bi bio u borbi one bi napajale vodom i liječile ranjene”.

Prema tome, ovo je direktan šerijatski tekst koji ukazuje na dozvolu liječenja muškaraca od strane žena koji im nisu mahrem u slučaju nužde ili jake potrebe. Naravno, analogijom se dokazuje i obrnuto, odnosno da je dozvoljeno da se žene liječe od strane muškaraca u slučaju nužde i jake potrebe.

Ovo pitanje je bazirano na općepoznatoj i šerijatskim argumentima potvrđenoj zabrani gledanja muškarca u stidno mjesto žene kojoj nije mahrem i obrnuto, kao i diranja muškarca tijela žene kojoj nije mahrem i obrnuto. Izuzetak iz ove zabrane je međusobno liječenje jednog drugog u nuždi ili jakoj potrebi.

A što se tiče govora islamskih pravnika sve četiri mezheba, skoro da su složni na tome da je dozvoljeno liječenje žene od strane muškarca koji joj nije mahrem u slučaju nužde i jake potrebe. S tim da se ova dozvola ograničava i uslovljava ispunjavanjem određenih šartova.

Ti šartovi su:

Prvi – da u slučaju liječenja žene od strane muškarca nema žene (muslimanke ili kjafirkinje) ljekara osposobljene za to, a u slučaju liječenja muškarca od strane žene da nema muškarca (muslimana ili kjafira) ljekara.

Drugi – da se liječenje žene od strane muškarca vrši u prisustvu njenog mahrema ili da se žena pri liječenju ne osamljuje sa ljekarom.

Treći – da se prilikom liječenja ne gleda i ne otkriva i ne dira osim onaj dio tijela koji je nužno da se vidi, otkrije ili dodiruje.

Prema tome, shodno gore spomenutom ti sam sebi odgovori na pitanje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com