(Časopis El-Asr, broj 69. – novembar/decembar)

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom, , a salavati i selami našem miljeniku i poslaniku Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i svim plemenitim ashabima.
Zaista se Uzvišeni Allah smilovao ovom ummetu pa ih je počastio najboljim Poslanikom, sallahu alejhi ve sellem, kojeg je poslao sa uputom, i najboljom Knjigom koju je spustio sa znanjem, i najboljim vjerozakonom kojeg je propisao sa pravdom. Usavršio im je Svoju plemenitu vjeru, upotpunio blagodati prema vjernicima i zadovoljan je da samo islam bude njihova vjera. U tom smislu, On se obavezao da će sačuvati Kur'an od bilo kakvih izmijena i devijacija: “Mi smo, uistinu, objavili Kur'an i zasta ga Mi čuvamo.” (El-Hidžr, 9) Ta božanstvena zaštita Kur'ana, kao što obuhvata čuvanje kur'anskog teksta u izvornom obliku, isto tako obuhvata i čuvanje izvornog značenja tog teksta i ispravnog tumačenja, a to, na koncu, podrazumijeva i čuvanje cjelokupne vjere od iskrivljenja.
Taj emanet čuvanja i zaštite vjere, Allahovim htijenjem i dozvolom, na svojim plećima ponjeli su islamski učenjaci. Radi toga, učenjacima koji slijede istinu pripada poseban stepen u islamu. Oni su predvodnici u ummetu i prvaci među narodom. Putem njih Uzvišeni Allah obnavlja zaboravljeno, oživljava umrle i budi nemarne. Kada god jednih nestane pojave se drugi, u svakom vremenu i generaciji. Oni potonji prenose od ranijih i tako međusobno dijele miras / nasljedstvo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Imam ehlis-Sunneta vel-Džema'ata bez premca, imam Ahmed b. Hanbel, Allah mu se smilovao i podario mu Džennet, je rekao: “Hvaljen neka je Allah koji je u svakom vremenu dalekom od poslanstva ostavio učene ljude koji pozivaju one što skrenuše s pravog puta na uputu, saburaju na njihovom ezijetu, ozivljavaju Allahovom knjigom one čija su srca mrtva i usmjeravaju Allahovim nurom one čije su oči slijepe. Koliko je samo onih što ih Iblis ubi pa ga oživiše, i onih izgubljenih što ih na pravi put izvedoše; ali, kako je samo lijep njihov uticaj po ljude, a kako je samo ružn uticaj ljudi po njih!” (Er-Reddu alez-zenadika vel-džehmijje, str. 170)
Međutim, iako Allah čuva Svoju vjeru, brani istinu i pomaže iskrene, ipak je odredio da pored istine i Pravog puta postoje zabluda i stranputica. Mudrost u tome je očigledna. Uzajamne suprotnosti u prirodi pojašnjavaju jedne druge, pa tako, npr. da nema hladnoće ljudi ne bi znali šta je toplota, da nema tuge ne bi znali šta je radost itd. Pa u tom smislu, da nema zablude i stranputice ljudi ne bi znali šta je istina i Pravi put, a Uzvišeni Allah želi da “… dobre od nevaljalih odvoji” (El-Enfal, 37)
Uzvišeni Allah ne voli razilaženja i podjele, ali je kaderom odredio da će se ljudi razilaziti: “… oni će se uvjek razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje.” (Hud, 118-119) Ali, kada se desi razilaženje, naredio im je da se vrate i za sud obrate Njemu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (En-Nisa, 59) Dužni su da se vrate Allahovoj Plemenitoj knjizi, i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dok je živ, a njegovom sunnetu nakon smrti. Ovo je tumačenje ajeta po konsenzusu islamskih učenjaka. (Vidjeti: Ibnul-Kajjim, I'alamul-muvekk'in, 1/39)
Njegove, dželle šanuh, riječi: “… ako se u nečemu ne slažete” obuhvataju svaki vid neslaganja i razilaženja u pitanjima vjere, svejedno radilo se o krupnim pitanjima ili manje bitnim. Da u Allahovoj knjizi i sunnetu Poslanika nema rješenja za sve parnice i razmimoilaženja među vjernicima, onda nam to ne bi Uzvišeni naredio. Nemoguće je i nezamisljivo da nas obaveže vraćanjem na sud Njemu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i to u svim sporovima, a da tog suda nema ili je nepotpun.
Prema tome, u Allahovoj knjizi i sunnetu Poslanika imamo riješenja za sve nedoumice – znao to onaj ko znao a ne znao onaj ko ne znao. Odgovori na neka pitanja su jasni, vidljivi i dostupni svima, a neka druga pitanja poznaju samo onim koji su više upućeni u nauku i u stanju su izvlačiti propise iz kur'ansko-hadiskih neiscrpnih riznica znanja. Uzvišeni je u tom kontekstu objavio: “A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predvodnicima svojim, saznali bi šta je prava istina oni koji su sposobni za zaključe (izvlače propise, ispituju) među njima.” (En-Nisa, 83) Pod “predvodnicima” spomenutim u ajetu misli se na učenjake. (Vdijeti: Tefsir-Taberi, 8/572; Tefsir-Bagavi, 2/255, Sujûti, Ed-Durrul-mensur, 2/601) U tom smislu je i predaja Zejda b. Sabita, radijallahu anhu, koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah prosvijetlio lice čovjeku koji čuje od nâs neki hadis pa ga zapamti sve dok ga drugom ne prenese, jer možda onaj ko nosi znanje prenese ga drugom ko će ga bolje razumjeti, a možda i neko među onim koji nose znanje ne razumije ga.” (Ebu Davud, br. 3660; Tirmizi, br. 2656; Ibn Madže, br. 230 idr.) Znači, ljudi se razlikuju u razumjevanju ajeta i hadisa. Neki razumiju više a neki manje, dok neki, pak, razumiju ispravno, a drugi pogrešno.
Pogrešno razumjevanje i tumačenje kur'ansko-hadiskih tekstova je jedan od glavnih razloga skretanja sa Pravog puta mnogih muslimana. Nekada je to pogrešno razumjevanje i tumačenje rezultat neznanja, uz ispravne namjere, a nekada je, uz neznanje, rezultat slijeđenja strasti i loših namjera. Ipak, nekada uopće nije riječ o neznanju, nego samo o lošim namjerama. Radi toga, Uzvišeni Allah nam je zabranio slijeđenje strasti u vjeri, jer nas to odvodi s Pravog puta: “… i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta.” (Sâd, 26)
Osobina pravih, iskrenih i odabranih vjernika je potpuna pokornost i predanost svim tekstovima objave, bez izuzetka, “Kada se vjernici Allahu i Poslaniku pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ – Oni će uspjeti.” (En-Nûr, 51) A oni neiskreni, koji se povode za strastima i čija srca su bolesna, njihova osobina je slijeđenje manje jasnih tekstova kako bi opravdali svoje loše nakane. Uzvišeni nam o tome kazuje: “On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni.” (Alu Imran, 7) Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednog dana proučio ovaj ajet potom joj se obratio rekavši: “Kada budeš vidjela one koji slijede manje jasne ajete, znaj da su to oni koje je Allah spomenuo, pa ih se pripazite!” (Buhari, br. 4547; i Muslim, br. 2665)
Iz navedenog vidimo da jedna skupina ljudi zaluta radi pogrešnog razumjevanja vjere, a druga radi pogrešnog tumačenja i interpretacije; ili bolje rečeno: jedni skrenu radi neznanja a drugi radi slijeđenja strasti, a neki, pak, objedine oba zla, što je tama nad tamom – da nas Allah sačuva!
Kao što imamo ljude koji pogrešno razumjevaju i tumače kur'ansko-hadiske tekstove, isto tako imamo i ljude koji pogrešno razumjevaju i tumače govore učenjaka. Svima je poznato da se islamski učenjaci razilaze po mnogim pitanjima u vjeri. Razlozi tih razilaženja su mnogi a povodi raznoliki. U osnovi, pravi učenjak svoja mišljenja zasniva na dokazima, ali svaki čovjek sklon je pogrešci. Nekada učenjak iznese stav koji je pogrešan i u suprotnosti sa Kur'anom i Sunetom, ali mu nije bio cilj svjesno kontrirati istini. Zna se desiti da zasnuje mišljenje na ajetu koji je derogiran, a on ne zna da je derogiran, ili na hadisu koji je nevjerodostojan, a on misli da je prihvatljiv, ili kaže mišljenje koje je suprotno konsenzusu učenjaka, ali do njega taj konsenzus nije došao isl. Često imamo situaciju da dva ili više učenjaka prihvataju isti dokaz, iako su im mišljenja različita, tj. jedan ga razumijeva suprotno razumjevanju drugog. Prema tome, nekada nije riječ o raznolikosti dokaza, nego o različitom shvaćanju i tumačenju jednoteistog teksta. (Vidjeti detaljnije: Ibn-Tejmijje, Ref'ul-melâm anil-eimmetil-e'alâm)
Međutim, bitno je napomenuti da sva razilaženja nisu na istom stepenu. Postoje dozvoljena (utemeljena) razilaženja i zabranjena (neutemeljena) razilaženja.
Kada je riječ o dozvoljenim (utemeljenim) razilaženjima, to je svako razilaženje zasnovano na validnim dokazima, tj. kada svaka skupina dokazuje sa dokazima koji se mogu uzeti u obzir i razmatranje. Primjer toga je razilaženje učenjaka po mnogim pitanjima fikske prirode, kao npr. da li dodirivanje žene kvari abdest muškarcu, da li jacijsko vrijeme traje do sabaha ili do polovine noći, da li hidžama kvari post ili ne, i slično tome Ispravan odnos prema ovakvom vidu razilaženja je uvažavanje svih mišljenja te učenjaka koji ih zastupaju, ali to ne znači da imamo pravo slobodnog i proizvoljnog izbora, nego smo dužni, iskreno, ulagati trud da dođemo do stava koji je ispravniji i bliži istini – svako shodno stanju i mogućnosti. Takvo razilaženje je, na jedan način, vid milosti, i bilo je prisutno još od vremena ashaba, radijallahu anhum, te treba biti popraćeno sa mnogo širokogrudnosti i razumjevanja. Dozvoljeno je da oni koji se razilaze u ovakvim pitanjima vode naučne rasprave sa edebom, znanjem i uvažavanjem, te da jedni drugima oporučuju slijeđenje preferirajućeg mišljenja.
Druga vrsta razilaženja je zabranjeno (neutemeljeno) razilaženje. To je kada neki učenjak iznese mišljenje koje nije zasnovano na prihvatljivim i validnim dokazima, a ujedno se suprostavlja jasnim i nedvosmislenim dokazima, ili, pak, radi određenih okolnosti zasnuje mišljenje bez dokaza. Takvi stavovi su odbačeni, neprihvatljivi, iznimni i zabranjeno ih je uzimati u obzir, nego je obaveza slijediti istinu, ne gledajući ko je zastupa a ko joj se suprostavlja. Učenjacima koji su pogriješili u određenim pitanjima čuvamo njihovo mjesto i stepen koji im pripada, ali njihova pogrešna mišljenja kategorički odbacujemo.
U tom pogledu, ovdje se želimo dotaći jedne skupine sljedbenika strasti koja je zalutala i skrenula sa puta istine. Riječ je onima koji koriste razilaženja islamskih učenjaka kako bi opravdali svoje strasti i loše namjere. Takvi, želeći da sebi olakšaju propise u kojima Allah nije dao olakšice, iskorištavaju razilaženja učenjaka kao opravdanja i izgovore za svoju pogrešnu interpretaciju islama. Oni slijede mišljenja koja su za njih olakšavajuća, bez obzira da li su ispravna ili pogrešna. Njima nije cilj slijediti dokaze i istinu, nego kopaju po mišljenjima učenjaka nebil’ našli stavove koji odgovoraju njihovim strastima. Znači, nije riječ o slijeđenju i uvažavanju učenjaka, nego o zaklanjanju i skrivanju iza učenjaka, a sve to kako njihovi bolesni ciljevi ne bi jasno došli do izražaja i bili osramoćeni pred narodom.
Prema onima koji se povode za greškama i olakšavajućim mišljenjima pojedinih učenjaka nećemo imati tolerancije niti razumjevanja, nego ćemo ih kritikovati i savjetovati da se okane tih grešaka. Musliman je dužan slijediti istinu i dokaz kada mu se predoči, a ne povoditi se za neutemeljenim mišljenjima i olakšicama. Imam Šafija, rhm, ističe: “Svi muslimani su složni da onom kome se predoči (tj. spozna) sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije dozvoljeno da ga ostavi radi nečijeg govora.” (Ibnul-Kajjim, I'alamul-muvekki'in, 2/361)
Postignut je konsenzus islamskih učenjaka da je zabranjeno povoditi se za greškama i mišljenjima učenjaka tragajući za olakšicama i popustljivim stavovima. (Vidjeti: Ibn Hazm, Merâtibul-idžmâ'a, str. 175; Ibn Abdul-Berr, Džâmi'u bejanil-‘ilmi ve fadlih, 2/927; Ibnus-Salâh, Edebul-mufti vel-mustefti, str. 125; Ibn Hamdân, Sifetul-fetva, str. 41, Ibnul-Kajjim, I'alâmul-muvekki'in, 4/162). Njihovih citata o tome je mnogo.
Od Zejda b. Hudejra, rhm, prenosi se da je rekao: “Upitao me je Omer b. el-Hattab, radijallahu anhu: ‘Da li znaš kako se ruši islam?’, rekao sam: ‘Ne znam!’, a on reče: ‘Ruši ga pogreška učenjaka, licemjer koji raspravlja dokazujući Kur'anom i vladavina vladara koji druge odvode u zabludu!'” (Darimi, br. 220)
Sulejman et-Tejmi, rhm, u tom smislu kaže: “Ako bi radio po olakšicama i greškama svih učenjaka tako bi sakupio svo zlo pri sebi.” (Ebu Nu'ajm, Hiljetul-evlija, 3/32)
Imam Ebu ‘Amr el-Evzâ'i, rhm, ističe: “Onaj ko prihvati iznimna mišljenja učenjaka napustiće islam.” (Bejheki, Es-Sunenul-kubra, 10/356)
Ibrahim b. Edhem, rhm, kazao je: “Ako budeš učio iznimna (odbačena) mišljenja uleme, naučit ćeš puno zla.” (Hatib el-Bagdâdi, El-Džâmi'u li ahlâkir-râvi, 2/159)
Abdur-Rahman b. Mehdi, rhm, je rekao: “Ne može biti imam (predvodnik drugima u vjeri) onaj ko prihvata netačno znanje.” (Ibn Abul-Berr, Et-Temhid, 1/64)
Imam Jahja b. Se'id el-Kattân, rhm, tvrdi: “Kad bi čovjek radio po svim olakšicama: po mišljenju (nekih) učenjaka Kûfe o alkoholu, po mišljenju (nekih) učenjaka Medine o muzici, po mišljenju (nekih) učenjaka Mekke o mut'a braku – bio bi fasik (veliki grješnik)” (Abdullah b. Ahmed, El-Mesâil, str. 449)
Imam ‘Usman b. Se'id ed-Dârimi, rhm, kaže: “Onaj ko želi napustiti istinu on traga za napuštenim mišljenjima učenjaka i hvata se za njihove greške.” (Er-Reddu ‘alel-džehmijje, str. 124)
Imam Ebu-Dža'fer et-Tahâvi, rhm, navodeći prepoznatljive osobine sljedbenika ehlis-Sunneta vel-Džemâ'ata ističe: “… i klonimo se iznimnih i pogrešnih mišljenja” (El-Akidetu-tahâvijje, str. 70)
Od Isma'ila b. Ishaka el-Kâdija, rhm, navodi se da je rekao: “Jednom prilikom ušao sam kod El-Mu'tedida (halife) pa mi je dodao neku knjigu. Prelistao sam je, kad u njoj sakupljene olakšice na osnovu grešaka učenjaka i dokazi sa kojima su dokazivali. Rekao sam mu: ‘O vođo pravovjernih, pisac ove knjige je zindik (heretik)!’, a on upita; ‘Pa zar ti hadisi nisu vjerodostojni?’ Rekao sam: ‘Hadisi su onakvi kao što su prenešeni, ali onaj ko je dozvolio vino nije dozvolio mut'a-brak, a onaj ko je dozvolio mut'a-brak nije dozvolio muziku i vino. Ne postoji ni jedan učenjak a da nema grešaka. Onaj ko sakupi greške učenjaka i radi po njima izgubiće vjeru.’ Nakon toga je El-Mu'tedid naredio da se knjiga spali.” (Bejheki, Es-Sunenul-kubra, 10/356)
Imam Ibn Hazm el-Endelusi, rhm, tvrdi: “Učenjaci su jednoglasni da je povođenje za olakšavajućim tumačenjima – bez vraćanja Kur'anu i Sunnetu – veliki grijeh i zabranjeno.” (Merâtibul-idžmâ'a, str. 175)
Hafiz Ibnus-Salâh, rhm, kaže: “Onaj ko bude tragao za razilaženjima učenjaka, pa birao mišljenja koja su mu lakša, on je postao – ili samo što nije postao – zindik (heretik).” (Fetâva Ibnus-Salâh, 2/500)
Imam Ibnul-Kajjim, rhm, tvrdi: “Nije dozvoljeno raditi djela i izdavati fetve o Allahovoj vjeri po nahođenju i proizvoljnom izboru radi ostvarenja ličnih interesa. Traga za mišljenjem koje se podudara s njegovim interesima ili interesima onih kojima se želi dodvoriti pa radi po njemu i sudi po njemu. A, ako bi se radilo o njegovom neprijatelju, presudio bi suprotno tome. To je jedan od najžešćih prijestupa i jedan od najvećih grijeha.” (I'alâmul-muvekki'in, 4/162)
Hafiz Šemsuddin ez-Zehebi, rhm, je rekao: “Onaj ko bude tragao za olakšicama u mezhebima i greškama mudžtehida njegova vjera biće tanka.” (Sijeru e'alâmin-nubela, 8/90)
Dragi brate i sestro, znajte da lakšice imaju svoje mjesto u vjeri. Uzvišeni Allah je rekao: “Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.” (El-Bekare, 185) Od Ibn-Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista Allah voli da se slijede Njegove olakšice isto kao što prezire da Mu se čine grijesi.” (Ahmed, br. 5866)
Ovom ummetu propisane su razne vrste olakšica. Onaj ko razmisli o cjelokupnom Šerijatu, kako je propisan, sagrađen i zasnovan, lahko može uočiti principe olakšavanja. Uzmimo nekoliko primjera. Umjesto pedeset namaza koji su nam prvenstveno bili propisani, olakšano nam je i propisano samo pet namaza. Onaj ko nije u stanju klanjati stajeći, može klanjati sjedeći, a onaj ko nije u stanju sjedeći, može klanjati ležeći. Osoba koja ne posjeduje vodu za abdest, propisano joj je uzimanje tejemmuma zemljom. Putniku je propisano spajanje i kraćenje namaza. Post je naređen samo mjesec dana u godini, i to osobama koje nisu na putovanju i nisu bolesne, a onaj ko ima opravdanje, napostit će isti broj dana kada mogne. Hadždž je propisan jednom u životu onome ko ima materijalnu i fizičku sposobnost. Zekat su dužni izdvajati samo bogati, a opet je riječ o veoma malom iznosu. Onaj ko je prinuđen, nije mu zabranjeno da jede svinjsko meso i pije alkohol, kako bi preživio itd. Prema tome, olakšica u vjeri – hvala Allahu – ima puno, i sve su zasnovane na potpunoj pravdi i mudrosti. Ali, oni o kojima ovdje govorimo nisu se zadovoljili propisanim olakšicama. Takvi traže olakšice koje više nalikuju dokidanju vjerskih propisa i napuštanju vjere. Znajte da taj način i takav prstup greškama učenjaka vodi muslimane u pogrešnom smijeru. Takvo nešto suprotno je osnovama i temeljima Šerijata koji zabranjuje slijeđenje strasti u vjeri. Prihvatanje neutemeljenih stavova, kao izgovor da u primjeni mnogih propisia ima širine, dovest će muslimane do toga da uopšte ne poštuju šerijstske propise, a na koncu, nedajbože, vodi i do napuštanja vjere u potpunosti. Navedeni pristup greškama učenjaka otvara vrata raznim din-dušmanima da se poigravaju sa svetim izvorima i ciljevima Šerijata, te da ga prikazuju kontradiktornim, nedefinisanim i nesavršenim.
Obaveza je stati na put takvim poigravanjima s vjerom. U današnje vrijeme se susrećemo sa takvim primjerima mnogo. Sjetimo se onih koji dozvoljavaju slušanje muzike, činjenje novotarija, miješanje muškaraca i žena, da žena predvodi muškarce u namazu, da žena bude vladar ili sudija, da je dozvoljen mut'a-brak, da su dozvljene neke vrste kamate, da je dozvoljena svaki vid osiguranja, davanje prednosti općoj koristi nad kur'ansko-hadiskim tekstovima, da je dozvoljeno praviti i klesati kipove, da nema razlike u nasljednom pravu između muškaraca i žena, itd. Za sve te stavove oni su sebi našli greške nekih učenjaka iza kojih se skrivaju, iako na drugoj strani imamo jasne dokaze koji to zabranjuju. (Vidjeti: dr. Ahmed Sejr el-Mubâreki, El-Kavluš-šazz ve eseruhu fil-fetva, str. 103-129; Abdul-Latif et-Tuvejdžeri, Tetebbu'ur-ruhasi bejneš-šer'i vel-vâki'i, str. 45-68; dr. Salih eš-Šemrâni, Isrâluš-šuvâz ‘ala men tetebbe'aš-ševâz, str. 151-209)
Pored ove zablude, na suprotnoj strani imamo jednu drugu krajnost. To su oni koji uzimaju otežavajuće stavove, iako su neutemeljni i suprotni dokazima, pa na osnovu njih opravdavaju svoja pretjerivanja i zastranjivanja. Takav pristup nije ništa manje koban, pogrešan i štetan po vjeru od prvog. Dužni smo u svemu tome slijediti istinu, dokaze i utemeljena mišljenja, bez obzira da li to bilo otežavajuće po nas ili olakšavajuće, i bez obzira ko ih zastupao i slijedio.
I za kraj, navest ćemo poučan događaj kojeg nam pripovjeda imam El-Maziri, rhm, koji kaže: “Sjećam se dok sam bio mladić, pred dane punoljetstva, sjedio sam pred svojim učiteljem i imamom. Bio je to prvi dan ramazana, ali ljudi ga (greškom) nisu zapostili. Ja sam mu tada rekao: ‘Neću napostiti ovaj dan radeći po mišljenju nekih sljedbenika imama Malika – po odbačenoj predaji!’ Učitelj me tada uhvati za uho i reče: ‘Ako ćeš tako učiti znanje, nemoj ga učiti! Budeš li išao putićima, pored glavnog puta, doći ćeš do cilja poput zindika (heretika)!'” (dr. Ahmed Sejr el-Mubâreki, El-Kavluš-šazz ve eseruhu fil-fetva, str. 85-86)
Molim Allaha da poduči muslimane njihovoj vjeri, da iz izvede iz tmina na svjetlo, da ojača vjeru u njihovim srcima i da pomogne našu potlačenu braću u Siriji, Palestini, Iraku, Afganistanu, Čečeniji, Burmi i svim drugim mjestima. Amin!

Amir I. Smajić
Medina, 10. muharrem, 1437 god.
https://amir-smajic.blogspot.com/2015/11/slijeenje-neutemeljnih-olaksica-i.html?fbclid=IwAR3rjDzqjQsjSOzmQtGoo6cYzTg_yGKxwvRzHR7wQrOWAzOHfWAm1ZO8628

Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, je kazao: Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je kazao: “Jesi li ikada osjetio glavobolju?” Beduin reče: “Šta je glavobolja?” On, sallallahu ‘alejhi ve sellem, odgovori: “Pritisak koji osjećaš u glavi, a koji udara na žile.” – “Ne, nikad nisam takvo nešto osjetio”, odgovori beduin.. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: “Ko god želi da vidi čovjeka Džehennema, neka pogleda ovog čovjeka” (Hadis su zabilježili Ahmed (br. 8394), Buhari u djelu ‘Edebul-mufred’ (br. 495), Ibn Hibban (br. 2916) i dr. Lanac prenosilaca nije loš. U njemu se nalazi ravija pod imenom Muhammed b. ‘Amr b. ‘Alkame, kojeg su neki od hadiskih kritičara smatrali slabim, a neki prihvatljivim. Ispravno je mišljenje da je općenito prihvatljiv, osim ako dođe sa hadisima koji su suprotni drugim predajama koje su vjerodostojnije od onih koje je prenio. Međutim, ova predaja ima i druge predaje koje je podupiru i pojačavaju, a Allah najbolje zna)

Po nekim učenjacima, poput Ibn Hibbana i drugih, ovaj hadis je specifičan samo za ovog beduina, tj. da je Allah obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on od stanovnika Vatre zato što nije bolovao od bolesti. Čovjek inače griješi svakodnevno, pa ga Allah iskušava bolestima i iskušenjima kao vid iskupa za grijehe. Pošto je ovaj beduin radi svojih loših djela zaslužio patnju u vatri, Allah ga nije izlagao tim iskušenjima poput glavobolje i slično. Hadis ne znači da je svako onaj ko ne boluje od glavobolje od stanovnika Vatre.

Odgovorio hfz. Amir Smajić – preuzeto sa facebook profila Amir Smajic – https://www.facebook.com/am.ibr.sm