Piše: Mr. Safet Kuduzović
Muslimani trebaju biti jedan džemat u svakom pogledu. Dužni su izbjegavati sve što ih vodi ka parčanju, razjedinjavanju i cijepanju. U prvim stoljećima islama u muslimanskim džamijama je, uglavnom, bio poznat namaz u jednom džematu za jednim imamom. Dva ili više džemata u jednoj džamiji nisu bili poznati do šestog hidžretskog stoljeća.

Neki islamski učenjaci smatraju drugi džemat pokuðenim. Imam Tirmizi kaže: “Sufjan es-Sevri, Ibn-Mubarek, Malik i Šafija ismatraju da je ljudima bolje klanjati pojedinačno u džamiji u kojoj je već obavljen kolektivni namaz.” (Vidjeti: Aridatul-ahvezi, 1/280.). Ovo mišljenje se prenosi i od: Hasana el-Basrija (iako, od El-Basrija postoji i druga verzija o dozvoli), Ebu-Hanife, El-Evzaija, Abdur-Rezzak, Lejsa b. Sada, Ibn-Avna i drugih. (Vidjeti: El-musannef, 2/293-294, Essunenul-kubra, 3/99 i Marifetus-suneni vel-asar, 2/342-243 od imama Bejhekija, El-mugni, 2/10-11, El-medžmua, 4/120, Šerhus-sunne, 3/437, Šerhu fethil-Kadir, 6/233, Umdetul-kari, 5/165 i Bezlul-medžhud, 4/177.). Imam Šafija kaže: “Ako skupina ljudi zakasni na namaz u džamiji u kojoj postoji stalni imam, klanjaće pojedinačno. Ako, pak, klanjaju kolektivno namaz će im biti ispravan.” (Vidjeti: El-umm, 1/407.). U drugoj verziji imam Šafija kaže: “Uspostavljanje drugog džemata smatra se pogrdnim postupkom jer to nisu praktikovali naši prethodnici, već su to neki od njih prezirali i o tome podrobno pisali. Ovdje se izuzima džamija u kojoj nema stalnog mujezzina niti imama.” (Vidjeti: Marifetus-suneni vel-asar, 2/342.). Imam Malik kaže: “Kada bi u nekoj džamiji jedan čovjek bio imam i meuzzin. Ako se nakon proučenog ezana niko ne odazove, pa imam klanja sam, potom pristignu džematlije, klanjaće pojedinačno.” (Vidjeti: El-mudevvenetul-kubra, 1/181 i Šerhuz-Zurkani, 1/237.). Ibn-Dževzi navodi da je imam Ebu-Hanife rekao: “Nije dozvoljeno uspostaviti drugi namaz u džemat u džamiji u kojoj postoji stalni imam.” (Vidjeti: Nasbur-raje, 2/58.).

Islamski učenjaci koji zabranjuju uspostavljanje drugog džemata u džamijama u kojima postoje stalni imami koriste se narednim argumentima:

Dokaz iz Kur’ana

1.Uzvišeni Allah kaže: “A ono koji su džamije sagradili da bi štetu nanijeli, i nevjerovanje osnažili, i razdor meðu vijernike unijeli.” (Et-Tevbe, 107.). U komentaru citiranog ajeta ima Ebu-Bek b. el-Arebi el-Maliki, kaže: “Licemjeri su željeli pocijepati muslimana koji su bili jedan džemat u jednoj džamiji. Od osnovnih ciljeva gradnje Allahovih kuća jeste povezivanje vjerničkih srca i ulanjanje svih prepreka koje vode ka njihovom razjedinjavanju. Stoga je imam Malik kazao da nije dozvoljeno uspostavljanje drugog ili više džemata u jednoj džamiji bilo da se radi o istom ili drugom imamu.” (Vidjeti: Ahkamul-Kur’an, 2/496.). Imam Kurtubi i Muhammed b. Jusuf el-Abderi su prenijeli riječi Ebu-Bekra el-Malikija i složili se s njim. (Vidjeti: Džamiu ahkamil-Kur’an, 8/238 i Etadžu vel-iklil, 2/109.).

Dokazi iz Sunneta

1. Ebu-Bekre, kaže: “Došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s predgraða Medine želivši obaviti namaz. Vidjevši ljude da su završili s namazom, vratio se je svojoj kući i klanjao sa porodicom.” (Taberani u El-evsatu, 7/84/6821. Imam Hejsemi kaže: “Bilježi ga Taberani u El-kebiru i El-evsatu”, sa lancem čiji su prenosioci pouzdani. Šejh Albani je ovu predaju ocijenio dobrom. Vidjeti: Temamul-minne, str, 155.).

U komentaru ove predaje imam Serhasi, Kenkûhi, Ibn-Abidin i drugi, kažu: “Da je bilo ispravno uspostaviti drugi džemat, nebi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio posebno vrijedan namaz u svojoj džamiji.” (Vidjeti: El-mebsut, 1/135, Hašijetu Ibni-Abidin, 1/553 i Tuhfetul-ahvezi, 2/9.).

2. Ebu-Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Htio sam postaviti nekoga da predvodi namaz ljudima potom otići i popaliti kuće muškaraca koji ne dolaze na namaz u džamiju.” (Buhari, 2/125 i Muslim, 1/145.).

U komentaru ovoga hadisa hanefijski pravnik Tehanevi, kaže: “Da je bilo ispravno uspostaviti drugi džemat, nebi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poželio popaliti kuće onih koji ne dolaze na prvi džemat, jer mogu njegovu nagradu dostići uspostavljanjem drugog džemata. Iz obaveze prvog džemata neminovno proizilazi pogrda uspostavljanja drugog džemata u istoj džamiji.” (Vidjeti: Ialaus-sunen, 4/261.).

Dokazi iz postupaka selefa

1. Imam Šafija kaže: “Postoje predaje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zakasnio na namaz sa skupinom ashaba i klanjali su pojedinačno, iako su mogli klanjati u džematu.” U komentaru ovih riječi imam Tehanevi kaže: “Jedan islamski pravnik neće pripisivati odreðeni postupak prvim generacijama, osim ako ima validan argument za dotičnu stvar.” (Vidjeti: Ialaus-sunen, 4/265.).

2. Prenosi se da su Ibn-Mesud, Alkame i El-Esved zakasnili na namaz u džematu, pa su se vratili kući i klanjali u džematu. (Abdur-Rezzak, 2/409 i Taberani, 9/318, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Temmamul-minne, str. 155.).

3. Bilježi imam Buhari od El-Esveda da bi odlazio u drugu džamiju klanjati kada zakasni na namaz u džematu. (Sahihul-Buhari, 2/131. Lanac prenosilaca su spojili Abdur-Rezzak, Ibn-Ebi-Šejbe i drugi s ispravnim lancem prenosilaca kako tvrdi hafiz Askalani. Vidjeti: Fethul-Bari, 2/131.).

4. Bilježi imam Buhari u svojoj povijesti, sa slabim lancem prenosilaca da je Ubade b. Samit zabranjivao ljudima da uspostave drugi džemat. (Vidjeti: Et-tarihul-kebir, 2/137.).

5. Hasan El-Basri kaže: “Ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi zakasnili na namaz u džematu klanjali bi pojedinačno.” (Abdur-Rezzak, 2/293 i Ibn-Ebi-Šejbe, 2/113.).

Dokaz iz zdrave logike

Imam Serhasi kaže: “Ako ljudi znaju da ostavljanjem prvog džemata gube njegovu nagradu, požuriće u džemat u protivnom se neće truditi, jer nagradu džemata mogu dobiti kada god klanjaju kolektivno.” (Vidjeti: El-mebsut, 1/135.).

Ebu-Bekr b. El-Arebi nakon što je spomenuo mišljenje imama Malika o pogrdi drugog džemata, kaže: “Uspostavljanjem drugog džemata gubi se mudrost i svrha prvog džemata.” (Vidjeti: Aridatul-ahvezi, 2/21.).

Imam Šafija kaže: “Smatram da su učenjaci prezirali drugi džemat jer se tako razjedinjava muslimansko tijelo i njihova riječ.” (Vidjeti: El-umm, 1/407.).

Nakon što je spomenuo prethodno citirane riječi imama Šafije šejh Ahmed Šakir, kaže: “Zaključak imama Šafije u potpunosti odgovara ciljevima islamskog učenja. Primarni cilj islama je ujedinjenje muslimanske riječi i srcâ…” (Potom je šejh Šakir u podužem tekstu na veoma mudar način govorio o ovoj temi. Vidjeti: Sunenut-Tirmizi, 1/431-432, sa opaskama Ahmeda Šakira.)

Ovaj propis, svakako, odnosi se na klasične džamije u kojima postoji stalni imam, ne na džamije koje su pored prometnih puteva ili pijaca, iako imale stalnog imama. Imam Nevevi kaže: “Po konsenzusu islamskih učenjaka nije pokuðeno uspostaviti drugi, treći ili više džemata u džamijama u kojima nema stalnog imama.”(Vidjeti: El-medžmua, 4/119-120, Umdetul-kari, 5/165 i Tenkihut-tahkik, 2/41, od Ibn-Abdil-Hadija), a Allah najbolje zna.

PROPIS USPOSTAVLJANJA DRUGOG DŽEMATA U ISTOJ DŽAMIJI (Drugi dio)

Druga skupina islamskih pravnika smatra uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji dozvoljenim. Imam Tirmizi kaže: „Nema smetnje kolektivno obaviti namaz u džamiji u kojoj je već klanjano.“ (Vidjeti: Džamiut-Tirmizi, 1/430.). Imam Begavi tvrdi: „Dozvoljeno je u istoj džamiji uspostaviti džemat dva puta. Ovo mišljenje zastupa skupina ashaba i tabiina.“ (Vidjeti: Šerhus-sunne, 3/437.). Imam Nevevi navodi da ovaj stav podržava i imam Davud Ez-Zahiri. (Vidjeti: El-medžmua, 4/121.).
Ibn-Kudame kaže: „Nije pokuðeno uspostaviti drugi džemat u istoj džamiji. Ako nakon prvog džemata koga je predvodio stalni imam doðe skupina, ljudi lijepo je da klanjaju zajednički.“ (Vidjeti: El-mugni, 2/7.). Imam Ibn-Hazm kaže: „Ko dode u džamiju u kojoj je obavljen kolektivni namaz sa stalnim imamom, neka uspostavi drugi džemat. Dovoljan mu je prethodno proučeni ezan i ikamet, a ako ponovi ezan i ikamet lijepo je postupio.“ (Vidjeti: El-muhalla, 4/236.). Od savremenih učenjaka ovo mišljenje odabrao je Ibn-Usejmin. (Vidjeti: Eš-šerhul-mumtia, 4/230.).

Islamski učenjaci koji dozvoljavaju uspostavljanje drugog džemata koriste naredne argumente:

Dokazi iz Sunneta:

1. Ibn-Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kolektivni namaz bolji je od namaza pojedinca za dvadeset pet puta.“ U drugoj verziji ovoga hadisa stoji: „… za dvadeset sedam puta.“ (Buhari, 1/231/645-646.).

Citirani hadis je došao u općoj formi i ukazuje da je namaz u džematu bolji od namaza pojedinca za dvadeset pet ili dvadeset sedam puta, bilo da se radi o prvom ili drugom džematu. (Vidjeti: El-mugni, 2/8 i Umdetul-kari, 5/165.).

2. Ebu-Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka koji klanja samostalno, pa je rekao: „Zar neko od vas neće podijeliti sedaku klanjajući s ovim čovjekom.“ (Ahmed, 5/3, Ebu-Davud, 1/157/574 i Ibn-Huzejme, 3/63-64/1632. Imam Hakim i Zehebi ovaj hadis smatraju vjerodostojnim).

Imam Hakim nakon što je zabilježio ovaj hadis, rekao je: „Citirana predaja predstavlja glavni argument kada je u pitanju obavljanje kolektivnog namaza u istoj džamiji dva puta.“ (Vidjeti: El-mustedrek, 1/209.).

U komentaru ovoga hadisa imam Begavi kaže: „Hadis aludira da je dozvoljeno onome ko klanja u džematu ponovo klanjati s drugima, i da je dozvoljeno uspostaviti drugi džemat u istoj džamiji.“ (Vidjeti: Šerhus-sunne, 3/437.).

Ibn-Huzejme je na osnovu ovoga hadisa naslovio poglavlje: „Olakšica za uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji, suprotno stavu onih koji smatraju da će klanjati pojedinačno.“ Imam Tirmizi je naslovio: „Šta se navodi o drugom džematu u džamiji u kojoj se već klanjalo.“ Imam Ebu-Davud je naslovio: „Dva džemata u istoj džamiji.“ Imam Darimi je naslovio: „Džemat u džamiji u kojoj je obavljen namaz.“

Islamski učenjaci su na razne načine odgovarali na hadis koga prenosi Ebu-Seid i izmeðu ostalog kazali da se ovdje ne radi o klasičnom uspostavljanju drugog džemata, već simboličnom. Ashab koji je pristupio s ovim čovjekom je obavio propisani namaz, potom je klanjao dobrovoljni namaz pristajući iza onoga koji je klanjao farz-namaz. Ovu formu nije zabranio niko od islamskih učenjaka.

Dokazi iz postupaka selefa:

1. Spominje imam Buharija bez lanca prenosilaca da je Enes Ibn-Malik došao u džamiju u kojoj je završen (sabah) namaz. Naredio je jednom od prisutnih da prouči ezana i ikamet, pa su klanjali u džematu. Ibn-Hadžer je spojio ovu predaju sa ispravnim lancem prenosilaca. (Vidjeti: Taglikut-talik, 2/276.). U nekim verzijama se spominje da je Ebes b. Malik prolazio sa dvadesetak svojih saputnika pored mesdžida benu-Salebe… (Ebu-Jala, 7/351.). Dakle, Enes je bio na putu i uspostavljanje drugog džemata nije bilo u lokalnoj džamiji, već u prolazu. Nema sumnje da se ovaj postupak uveliko razlikuje od uspostavljanja drugog džemata u džamiji gdje se obično obavljaju kolektivni namazi. Isto tako, postoji mogućnost da se radilo o džamiji pored prohodnih puteva u kojima najčešće klanjaju putnici. Kod Ibn-Ebi-Šejbe, 2/112, stoji da je Enes stao u sredinu prvog safa u ravninu s ostalim klanjačima. Na takav način Enes b. Malik je, takoðer, izmijenio i klasičnu formu džemat-namaza čime, svakako, blijedi dokazivanje ovom predajom.

2. Prenosi se da je Jezid Es-Suhbani prošao sa Ibrahimom En-Nehaijem pored džamije u kojoj obavljen kolektivni namaz, pa su potom klanjali u džematu. (Abdur-Rezzak, 2/292/3419, sa slabim lancem prenosilaca). Pored slabosti ove predaje, od Ibrahima En-Nehaija se navodi da je ponavljanje džemata u istoj džamiji smatrao pokuðenim. (Ibn-Ebi-Šejbe, 2/112.).

3. Abdullah b. Mesud je usao u džamiju u kojoj je obavljen namaz, potom je klanjao predvodeci Alkamu, Mesruka i El-Esveda. (Ibn-Ebi-Šejbe, 2/323, sa dobrim lancem prenosilaca). U dokazima prve skupine navodili smo predaju da se Ibn-Mesud vratio kući i predvodio ih u džematu.

Dokazi iz zdrave logike:

Onaj ko nije obavio namaz s prvim dzematom, kažu ovi učenjaci, neka naknadno uspostavi drugi džemat zbog njegove vrijednosti, kao sto se čini u džamijama u kojima navraćaju putnici prolaznici ili u džamijama koje nemaju stalnog imama i tačno odreðeno vrijeme ezana i ikameta.

Meritornije mišljenje

Islamski učenjaci su diskutovali o argumentima i jedne i druge skupine. Svaki od ovih argumenata podložan je kritici ili različitom tumačenju kada je u pitanju dokazivanje njime. Ova rasprava je prilicno duga i komplikovana, stoga ćemo se ograničiti samo na iznošenje, po našem mišljenju, preferirajućeg stava. Uzvišeni Allah najbolje zna, ali mišljenje učenjaka koji zabranjuju uspostavljanje drugog džemata odgovara općim ciljevima šerijata i čuvanja muslimanskog jedinstva. Ovo se svakako odnosi na džamije u kojima ima stalni imam i mujezzin gdje uspostavljanje drugih džemata dovodi do sumnji, mržnje, cijepanja i razjedinjavanja muslimana. Dokaz tome je hadis u kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Volim da namaz vjernika bude jedan. Htio sam poslati ljude da svaku kuću obavijeste i upozore na namaz.“ (Ebu-Davud, 1/138-140/506 i Ibn-Huzejme, 1/199/383. Vidjeti: Sahihul-džamia, 2/910.), a Allah Uzvišeni, opet, najbolje zna.

Prvi put objavljeno: u ponedjeljak, 07 Svibanj 2007 06:23 (1 dio) i u utorak, 05 Lipanj

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Safet Kuduzović
Vjerodostojni hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bezdvojbeno aludiraju da je puštanje brade vjerska obeveza a njeno brijanje zabranjeno. Poznati hanefijski pravnik Haskefi kaže: “Haram je brijati bradu.” (Vidjeti: Er-reddul-muhtar (Ibn-Abidin), 9/672.). Ibn-Hazm navodi konsenzus pravnika po ovom pitanju. (Vidjeti: Meratibul-idžma, str. 225 i El-furu’a, 1/100.). Aiša, radijallahu anha, je govorila: “Naka je slavljen Allah koji je ukrasio muškarce bradom.” (Vidjeti: Kešful-hafa, 1/538 i Ihjau ulumid-din, 1/195.). U drugoj verziji stoji da se Aiša, radijallahu anha zaklinjala Onim Koji je ukrasio muškarce bradom. (Vidjeti: Fejdul-kadir, 6/18.).

Neki islamski učenjaci kažu da je Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obavezao na puštanje brade i da je, shodno općem značenju vjerodostojih hadisa, nije dozvoljeno kratiti. Druga skupina učenjaka smatra kraćenje brade dozvoljenim. (Vidjeti: Et-temhid, 24/145.). Učenjaci koji dozvoljavaju kraćenje brade svoj stav temelje na narednim argumentima:

Dokazi iz Sunneta:

1. Mudžahid b. Džebr kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka s dugom bradom pa je rekao : “Zašto neko od vas ruži samog sebe.” (Ebu-Davud u El-merasil, str. 316/448. Lanac prenosilaca ove predaje je vjerodostojan do Mudžahida, ali je, ipak, prekinut izmeðu tabi’ina i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovu predaju bilježi Taberani u El-evsatu, 8/206/8290 preko Džabira, ali sa potpuno slabim lancem prenosialaca).

2. Ata’ b. Jesar kaže da je ušao jedan čovjek u Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju rasčupane kose i brade pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao rukom da izaðe iz džamije. Otišao je uredio svoju kosu i bradu potom se vratio. Kada se ponovo pojavio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Zar ovako nije ljepše nego da dolazi rasčupane kose kao šejtan.” (Malik, 4/457/1834 i Bejheki u Šuabul-imanu, 5/225/6462. Ove predaja, takoðer, ima ispravan lanac prenosilaca do Ata’a, ali je i ona mursel). Nema sumnje da ove dvije predaje pojačavaju jedna drugu, ali je problem što verzija koju prenosi Ata’ nije jasna kada je u pitanju kraćenje brade. Našao sam još pet hadisa koji ukazuju na legitimnost kraćenja brade ali su potpuno slabi i ništavni pa ih nećemo ni spominjati. Dakle, u Sunnetu ne postoji validan argument kada je u pitanju kraćenje brade.

Dokazi iz postupaka ashaba:

Prenosi se od skupine ashaba da su kratili svoje brade. To se prenosi od:

1. Ibn-Omera da je na hadždžu i umri kratio ono što preðe dužinu šake. (Buhari, str. 1272/5892. Ova predaja od Ibn-Omera ima devet različitih puteva kojim se prenosi. U nekim vjerodostojnim vezijama se spominje hadždž i umra u drugima ne).

2. Od Ebu-Hurejre da je uhvatio svoju bradu u šaku i skratio ono što je prešlo preko šake. (Ibn-Ebi-Šejbe, 5/226/25472 i Ibn-Sad, 4/334, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-silsiletud-daife, 5/377-378.).

3. Od Džabira da je rekao: “Ne kratimo dužinu brade osim na hadždžu ili umri.” (Ibn-Ebi-Šejbe, 2/227/25478 i Ebu-Davud, 4/82/4201, sa dobrim lancem prenosilaca kako tvrdi Ibn-Hadžer. Vidjeti: Fethul-Bari, 10/350.).

4. Od Ibn-Abbas da je u komentaru Allahovih riječi “Neka sa sebe prljavštvinu uklone” (El-Hadždž, 29.), rekao: “brijanje glave, kraćenje brkova … kraćenje brade.” (Taberi, 17/196/18973 i Ibn-Ebi-Šejbe, 3/414/15668, sa ispravnim lancem prenosialaca. Vidjeti: Es-silsiletud-daife, 5/377.). Od poznatog tabi’ina Muhammeda b. Kaba el-Kurezija se prenosi da je na isti način protumačio citirani ajet s nešto izmjenjenim redosljedom i spomenuo je kraćenje barde. (Ibn-Džerir, 17/197/18975, sa dobrom lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-silsiletud-daife, 5/377.).

5. Od Alije se prenosi da je kratio bradu, ali sa slabim lancem prenosialca. (Ibn-Ebi-Šejbe, 5/226/25471.).

Dokazi iz postupaka tabi’ina:

Prenosi se ispravnim putevima od skupine tabi’ina da su zastupali ovo mišljenje. To se prenosi od:
1. Ata’a b. Ebi-Rebaha,
2. Hasana el-Basrija,
3. Muhammeda b. Sirina,
4. Tavusa b. Kejsana,
5. Ibrahima en-Nehaija,
6. Muhammeda b. Kaba el-Kurezija,
7. Mudžahida b. Džebra i drugih sa vjerodostojnim lancima prenosialaca. Ove predaje bilježe: Ibn-Ebi-Šejbe, 5/226-227/25473, 25474, 25475, 25478, 25481, Taberi, 17/197/18975, 18977, Bejheki u Šuabul-imanu, 5/220/6438 i drugi. Ovo mišljenje zastupa Eš-Šabi kao i dva poznata medinska fekiha i tabi’ina: Kasim b. Muhammed i Salim b. Abdillah. (Ibn-Ebi-Šejbe, 5/226/25476, Malik, 2/490/918. Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 1/195.).

Mišljenja učenjaka o kraćenju brade:

1. Hanefijski mezheb
U hanefijskom djelu En-nihaje stoji da je obaveza kratiti bradu ako preðe dužine šake, a da kraćenje mimo toga nije niko dozvolio, a da je njeno brijanje oponašanje židova, hindusa i vatropoklonika. (Vidjeti: Šerhu fethil-Kadir, 2/347, El-bahru-raik, 2/302 i Hašijetu Ibn-Abidin, 3/456-457.). Ibn-Abidin na drugom mjestu kaže: “Sunnet je da brada bude u dužini šake i da se skrati ono što preðe preko njene dužine.” (Ibid, 9/671.). Imam Merginani kaže: “Sunnet je da brada bude u dužini šake.” (Vidjeti: Šerhu fethil-Kadir, 2/347.).

2. Malikijski mezheb
Pitan je Ibn-Kasim da li je imam Malik nakon skidanja ihrama smatrao obaveznim kraćenja brade, brkova i noktiju? Rekao je: “Nije smatrao obaveznim ali je smatrao pohvalnim da nakon brijanja glave skrati nokte, brkove i bradu.” (Vidjeti: El-mudevvenetul-kubra, 1/441.). Imam Badži, takoðer, kaže da je imam Malik smatrao pohvalnim kraćenje brade. (Vidjeti: El-munteka, 4/61.). Imam Malik kada je upitan o čovjeku koji ima pretjerano dugu bradu, rekao je: “Neka je skrati.” (Vidjeti: Tenvirul-havalik, 1/232 i Šerhuz-Zurkani, 4/453.). Kaže kadija Ijad: “Kraćenje brade sa strana i dužine je pohvalan postupak.” (Vidjeti: Nejlul-evatr, 1/133.).

3. Šafijski mezheb
Imam Šafija u svom djelu El-umm, 3/121, kaže: “Draže mi je da skrati svoju bradu i brkove, a ako ne učini nije griješan jer se obredi vežu za glavu ne za bradu.” Na drugom mjestu imam Šafija kaže: “Niko nije obavezan kratiti bradu i brkove, jer se kraćenje veže za kosu.” (Ibid, 9/337.).

4. Hanbelijski mezheb
Bilježi imam Hallal u djelu “Et-teredždžul”, sa vjerodostojnim lancem prenosialca da je imam Ahmed dozvoljavao kraćenje brade koja preðe dužinu šake i dokazivao je to postupkom Ibn-Omera. (Vidjeti: El-furu’a, 1/100, Kešful-kina’a, 1/124 i Es-silsiletud-daife, 5/377.). Ibn-Muflih kaže: “Nije pokuðeno kratiti bradu koja preðe dužinu šake.” (Vidjeti: El-furu’a, 1/100.). Imam Merdavi kaže: “Nije pokuðeno kratiti bradu koja preðe dužinu šake.” (Vidjeti: El-insaf, 1/121 i Kešful-kina’a, 1/124.).

Vidimo da kraćenje brade na dužinu šake ima utemeljenje u praksi prvih generacija i nije mi poznat neko od ashaba da je kazao suprotno ovome. Meðutim, nije dozvoljeno kratiti bradu manje od dužine šake, jer kako kaže Ibn-Abidin da kraćenje mimo dužine šake nije dozvolio niko od učenjaka. To se jasno vidi u raspravama koje vode islamski pravnici kada razglabaju da li je dozvoljeno skratiti bradu koja preðe dužinu šake ili ne, ali nisam našao u kapitalnim djelima da se raspravljaju o kraćenju brade mimo dužine šake. Neki smatraju da je kraćenje brade vezano isključivo za hadždž i umru što nije ispravno. U nekim predajama se spominje da su ashabi kratili bradu na hadždžu i umri, ali u drugima nespominje. Stoga je ispravno kazati da je kraćenje brade legitimno za vrijeme obreda i mimo toga, Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: srijeda, 15 Kolovoz 2007 16:43

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Safet Kuduzović
Uzvišeni Allah odlikovao je jedna mjesta nad drugima kao što je odlikovao jedne ljude nad drugima i jedna vremena nad ostalim vremenima. Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da su Mekka i Medina dva najbolja mjesta na svijetu i da namazi u dvije poznate džamije imaju posebne odlike. Džabir prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Namaz u mojoj džamiji (u Medini) bolji je od hiljadu namaza obavljenih u drugim džamijama, a namaz u El-Mesdžidul-haramu (u Mekki) bolji je od sto hiljada namaza obavljenih na drugom mjestu.” (Ahmed, Tirmizi, Tahavi, 3/127 i Zehebi u Es-Sijeru, 22/255. Mnogi hadiski stručnjaci prihvatili su ovaj hadis kao vjerodostojan. Vidjeti: Et-Temhid, 6/26, Tenkihut-tahkik, 2/453 od Ibn Abdil-Hadija, Misbahuz-zudžadže, 1/250 i Irvaul-galil, 4/341.)
Prenosi Abdullah b. ez-Zubejr da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mojoj džamiji bolji je od hiljadu namaza obavljenih u drugim džamijama, osim El-Mesdžidul-harama gdje je namaz bolji za stotinu puta od namaza u mojoj džamiji.” (Ahmed, Tahavi, 3/127, i Ibn Hibban, 4/499/1620. Imam Ibn Hazm, Munziri, Kurtubi, Ibn Kajjim, Albani i drugi ocjenjuju ovu predaju autentičnom, dok je imam Nevevi smatra dobrom. Vidjeti: El-Muhalla, 7/290, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 9/385, El-Medžmua, 7/471, Zadul-mead, 1/48 i Sahihul-džamia, 2/714.)
Ebu Bekr en-Nekkaš kaže: “Računao sam vrijednost jednog namaza u El-Mesdžidul-haramu i došao do rezultata da vrijedi kao životni vijek u kome se klanja pet dnevnih namaza u trajanju od pedeset pet godina, šest mjeseci i dvadeset dana.” (Vidjeti: Fethul-Bari, 3/82.)
U ovu nagradu, svakako, nije uračunata vrijednost kolektivnog namaza u El-Mesdžidul-haramu za dvadeset i sedam puta, a koja je predmet razilaženja meðu učenjacima i koja zahtijeva poseban naučni pristup. Ova odlika, po mišljenju šafijskih i hanbelijskih učenjaka, obuhvata kako obavezne tako i dobrovoljne namaze, za razliku od imama Ebu Hanife i Malika koji smatraju da se nagrada odnosi isključivo na propisane namaze.

Meðutim, da li je ova obilna nagrada specifična samo za one koji klanjaju u El-Mesdžidul-haramu ili, pak, vrijedi za sve mekkanske džamije pa i šire od toga, predmet je razilaženja meðu islamskim učenjacima.
Po ovome pitanju kod islamskih učenjaka postoje četiri mišljenja:
prvo, da se pod El-Mesdžidul-haramom misli na Kabu,
drugo, da se misli na mesdžid koji okružuje Kabu,
treće, da se misli na cijelu Mekku,
četvrto, da se misli na Harem (tj. sveto područje koje je šire od same Mekke).

Svaka od ovih skupina nastoji potkrijepiti svoje mišljenje vjerodostojnim argumentima. Meðutim, učenjaci koji smatraju da se nagrada odnosi samo na one koji klanjaju u džamiji koja okružuje Kabu imaju najjače argumente. Stoga ćemo se ograničiti na iznošenje njihovih dokaza.

Uzvišeni Allah kaže: “I ne borite se protiv njih kod Mesdžidi-harama dok vas oni tu ne napadnu.” (El-Bekare, 191.) U drugom ajetu Uzvišeni kaže: “O vjernici, mnogobošci su sama pogan i neka se više ne približavaju Mesdžidi-haramu poslije ove godine.” (Et-Tevbe, 28.) I kaže Uzvišeni: “Nevjernicima i onima koji odvraćaju od Allahova puta i Mesdžidi-harama – a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mještanina tako i za došljaka – i onome ko u njemu htjedne bilo kakvo nasilje učiniti, dat ćemo da patnju nesnosnu iskusi.” (El-Hadždž, 25.) Citirani ajeti odnose se na mesdžid koji okružuje Kabu. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 12/36, El-Medžmua, 3/189-190, Fetava Ibn Usejmin, 1/438.)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je u prethodno spomenutom hadisu: “Namaz u mojoj džamiji bolji je od hiljadu namaza obavljenih u drugim džamijama, a namaz u El-Mesdžidul-haramu bolji je od sto hiljada namaza na drugom mjestu.” U ovome hadisu spomenuta je vrijednost namaza u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji i izuzet je El-Mesdžidul-haram, pa bi izuzetak trebao odgovarati onome iz čega je izuzet, što znači da se radi o dvije poznate džamije u Medini i Mekki. Šejh Ibn Usejmin kaže: “Kako je nagrada specifična samo za Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju, tako je specifična za džamiju u Mekki. Na ovu činjenicu ukazuje hadis: ‘Nije dozvoljeno putovati osim radi tri džamije: Mesdžidi-harama, moje džamije i džamije u Kudsu.’ Ako bi neko otputovao radi neke od mekkanskih džamija, osim Mesdžidi-harama, uradio bi šerijatski zabranjeno djelo, jer nije dozvoljeno putovati osim radi džamijâ u kojima za obavljene namaze ima posebna nagrada.” (Vidjeti: Fetava Ibn Usejmin, 1/438.)

U jednoj verziji ovog hadisa stoji: “…namaz u njoj (tj. u džamiji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) bolji je od hiljadu namaza u drugim džamijama osim džamije koja pripada Kabi (mesdžidul-Kaba).” (Muslim, 9/140/1396, Ahmed i Taberani) Citirana verzija bezrezervno aludira da se radi o džamiji koja okružuje Kabu, a ne o drugim mekkanskim džamijama ili Mekki ili Haremu općenito.

Kada bi se musliman zavjetovao da će boraviti u itikafu odreðeni broj dana u El-Mesdžidul-haramu, a potom boravio u nekoj od mekkanskih džamija ili nekom stambenom objektu unutar Mekke ili Harema, njegov itikaf bio bi neispravan po konsenzusu islamskih učenjaka. Ova činjenica ukazuje nam da se izraz El-Mesdžidul-haram odnosi na džamiju koja okružuje Kabu.

Napomena: Svi klanjači koji su povezani saffovima sa Mesdžidi-haramom imaju nagradu spomenutu u ovom hadisu, iako klanjali van džamije. Meðutim, saffovi koji su bliže džamiji i Kabi su vredniji, jer su bliže prvom saffu, a Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: nedjelja, 03 Veljača 2008 17:50

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/