Piše: Mr. Safet Kuduzović
Mnogi klanjači, naročito u ramazanu, nakon teravih-namaza i vitra žele klanjati dodatne nafile noću pa se često vodi polemika da li je dozvoljeno klanjati nakon vitra ili ne. Islamski učenjaci kažu da je dobrovoljne namaze legitimno klanjati u svim vremenima osim ako postoji validan argument koji izuzima odreðena vremena.

Osnovni dokaz učenjaka koji smatraju da nakon vitr-namaza nije ispravno klanjati je hadis koji bilježe najpoznatiji hadiski autoriteti od Ibn Omera da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka vaš zadnji namaz noću bude vitr.” Citirani hadis ukazuje da nakon vitra ne treba klanjati noćni namaz. Meðutim, imam Muslim bilježi predaju od Aiše, radijallahu anha, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dva rekata nakon vitr-namaza u sjedećem položaju. Slično ovome prenosi Ummu Seleme sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, kako tvrdi šejhul-islam Ibn Tejmijje u Medžmu’ul-fetava, 23/92.

Hadis koji prenosi Aiša, radijallahu anha, aludira na legitimnost namaza nakon vitra, što, opet, oponira riječima Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: “Neka vaš zadnji namaz noću bude vitr.” Postoji mogućnost pomirenja ovih hadisa ako kažemo da je namaz nakon vitra bio specifičan za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ne za sljedbenike njegovog ummeta. Ovaj način pomirenja hadisâ nije jak iz dva razloga. Prvo, da bi se odreðeno djelo smatralo propisanim isključivo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, treba imati jasan argument iz Kur’ana, sunneta ili konsenzusa učenjaka, što u ovom slučaju ne postoji, već se zaključuje iz predaja čija se prividna oprečnost želi usaglasiti. Drugo, u sunnetu se navodi hadis koji ukazuje da namaz nakon vitra nije specifičan samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Sevban, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Put je zaista napor i opterećenje, pa kada jedan od vas klanja vitr, neka nakon toga klanja dva rekata, ako se ne probudi, to će mu biti (umjesto noćnog namaza).” (Ibn Hibban, 6/315/2577, Ibn Huzejme, 2/159/1106, Tahavi u Šerhul-meani, 1/341, Taberani, 2/92/1410, Darekutni, 2/26/1165, 1167. Ibn Hadžer i šejh Albani ovaj hadis smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: Kešfus-sitr, str, 18 i Es-Silsiletus-sahiha, 4/646-647.) Ibn Huzejme je u svome “Sahihu” kod ovoga hadisa naslovio poglavlje: “Dokaz da je dozvoljeno (mubah) klanjati nakon vitra i da namaz koji je klanjao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vrijedio samo eksplicitno za Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, mimo ostalih ljudi.” Mišljenje Ibn Huzejme odabrao je i šejh Albani u svojim vjerodostojnim serijama hadisa, 4/647.

Jedini način na koji možemo usaglasiti ove hadise jeste da kažemo da predaje u kojima se spominje namaz nakon vitra ukazuju na ispravnost i dozvoljenost namaza u tom vremenu, iako je bolje i preče da zadnji namaz u noći bude vitr, što je bila najčešća praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jedini, koliko znam, ko je namaz nakon vitra svrstao meðu pritvrðene sunnete bio je Ebul-Hasan el-Amidi, poznati hanbelijski pravnik, koga nisu podržali čak ni sljedbenici hanbelijskog mezheba. Imam Nevevi tvrdi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao ova dva rekata da pojasni da se smiju klanjati u ovom vremenu, ne da se klanjanje poslije vitra uzme kao stalni sunnet. (Vidjeti: El-Medžmua, 4/23.) Ovo mišljenje zastupa većina učenjaka hanefijske, malikijske i hanbelijske, te je poznato mišljenje kod šafijske pravne škole. Prenosi se, takoðer, od: Ebu Bekra, Sada, Ammara, Ibn Abbasa, Aiše, Evzaija i Alkame. (Vidjeti: Sahihu fikhis-sunne, 1/386.)

Neki učenjaci kažu da je dozvoljeno klanjati nakon vitra, ali prethodno treba klanjati jedan rekat kojim bi prethodni vitr učinio dvorekatnim namazom kao klasične nafile pa se, uopće, ne bi računao vitrom. Potom bi se nakon noćnog namaza klanjao vitr. Ovaj stav je poznat u šafijskoj pravnoj školi i prenosi se od Osmana, Alije, Usame, Ibn Omera, Ibn Mesuda i Ibn Abbasa. (Vidjeti: Sahihu fikhis-sunne, 1/386.) Ovo mišljenje nije jako, jer vitr nakon što se ispravno obavi, ne može se preobraziti u klasični noćni namaz dodavajući mu jedan rekat, i ovakav postupak, koliko mi je poznato, nije bio praksa odabranih generacija. Takoðer, jedan dio islamskih učenjaka smatra da nije ispravno nakon vitra dodati jedan rekat, jer, kako tvrde, u šerijatu nije poznata jednorekatna nafila, što je stav učenjaka hanefijske pravne škole i imama Ahmeda po jednoj verziji. (Vidjeti: Šerhu fethil-kadir, 1/438, Šerhu umdetil-ahkam, 2/84, od Ibn Dekika, Tenkihut-tahkik, 1/514, od Ibn Abdil-Hadija, Fethul-Bari, 2/479 i Sahihu fikhis-sunne, 1/387.) Dakle, ako se doda jedan rekat, time se bit prethodnog vitra neće promijeniti pa će ponovno klanjanje vitr-namaza doći u koliziju sa riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema dva vitra u jednoj noći.” (Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Taberani, 8/333. Imam Tirmizi i Ibn Hadžer ovu predaju smatraju dobrom. Vidjeti: Fethul-Bari, 2/481.) Neki klanjači nakon što imam preda selam na vitru, ustaju i klanjaju još jedan rekat, budući da žele klanjati dodatni noćni namaz. Ovim postupkom može se izgubiti nagrada spomenuta u hadisu koji prenosi Ebu Zerr kada su nakon noćnog namaza sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tražili da im nastavi namaz do zore, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko klanja sa imamom dok ne završi namaz, bit će mu upisan kijamu-lejli cijelu noć.” (Sabirači Sunena i Ibn Hibban, 6/288/2547, sa lancem prenosilaca koji odgovara Muslimovim kriterijima.) Dakle, bolje je završiti namaz sa imamom, a potom onaj ko želi može ponovo klanjati noćni namaz bez ponavljanja vitra, a Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: četvrtak, 25 Rujan 2008 19:00

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Safet Kuduzović.
Plemeniti Stvoritelj je iz Svoje apsolutne mudrosti stvorio sve u paru, kako čovjeka, tako i ostala stvorenja. Naredio nam je ženidbu i podstakao na nju u brojnim kur’anskim ajetima kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisima. Neopravdano izbjegavanje bračne veze je odstupanje od Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, upute i kosi se sa ljudskom prirodom i postoji stalna opasnost od upadanja u grijeh. Katade je rekao: “Davno su govorili: Kada dječak napuni punoljetstvo, a otac odbije da ga oženi, pa počini nemoral, otac biva grješan (kao i bludnik).” (Ibn Ebi Dunja u El-Ijal, 1/333/172.) Jezid b. Mejsere govorio je: “Strast u ljudskom tijelu je poput razbuktalog požara.” (Seid b. Mensur u Es-Sunne, 1/166/500, i navodi je Ibn Redžeb u Džamiul-ulumi, str. 127.) Muaz b. Džebel je na smrtnoj postelji govorio: “Oženite me, prezirem da sretnem Allaha neoženjen.” (Ibn Ebi Šejbe, 3/439/15903, i spominje je imam Sujuti u Ed-Durrul-mensur, 2/551.) Omer b. El-Hattab upitao je nekog čovjeka da li je oženjen, a nakon negativnog odgovora, Omer mu reče: “Ili si lud ili pokvarenjak.” (Addurrezzak, 6/170/10383-10384.)
Vehb b. Munebbih rekao je: “Primjer neoženjenog čovjeka je kao primjer drveta koje se nalazi na brisanom prostoru, vjetar ga povija čas lijevo čas desno.” (Abdur-Rezzak, 6/171/10386.)

Obaveza je starateljima kao i mladencima da bračnu vezu sklapaju isključivo sa osobama koje su dostojne i zadovoljavajuće u pogledu vjere. Kur’an i sunnet jasno ukazuju na važnost braka i svojim jezgrovitim tekstovima pojašnjavaju temelje i detalje koji se tiču bračne institucije. Uzvišeni Allah će pomoći onoga ko bude nastojao sačuvati svoju čednost i podariti mu dostojnog životnog saputnika. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah se obavezao da će pomoći trojici: onome ko se želi oženiti da sačuva svoju čednost, robu koji se želi otkupiti i mudžahidu na Allahovom putu.” (Tirmizi, 5/239/1655, Abdurrezzak, 5/259/9542, Hakim, 2/174/2678, i Begavi, 9/7/2239, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Gajetul-meram, str. 114 od šejha Albanija)

Bračna veza sklapa se isključivo sa prikladnom osobom

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Izaberite lijepo mjesto za vaše sjeme, ženite kuf (kuf je osoba koja je ravna, zadovoljavajuća, prikladna i dostojna za bračnog druga) i udajite za njega.” (Ibn Madže, 1/633/1968, Darekutni, 3/206/3746, i Hakim, 2/176/2687, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/564, i Es-Sahiha, 3/56.)

Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada vam dođe prosac čijom ste vjerom i ponašanjem zadovoljni, oženite ga, ako tako ne postupite, na zemlji će nastupiti velika iskušenja i nered širokih razmjera.” (Tirmizi, 4/494//1084, Ibn Madže, 1/632/1967, i Ibn Ebi Asim u ”El-Ahadu”, 2/351/1122, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 3/20.)

Jedan čovjek se savjetovao sa Hasanom el-Basrijem oko udaje kćerke pa mu je Hasan rekao: ”Udaj je za bogobojaznog čovjeka, ako je zavoli, poštovat će je, a ako je zamrzi, neće joj činiti nepravdu.” (Vidjeti: ”Ihjau ulumid-din”, 2/54, od imama Gazalije, i ”Merkatul-mefatih”, 6/241.)

Došao je jedan čovjek kod Ibn Abbasa da prosi jetimku koja je bila kod njega. Ibn Abbas mu reče: ”Nisam za to da ti bude žena.” ”Zašto?”, upita čovjek. ”Zato što je rasipnica”, reče Ibn Abbas. ”Meni to ne smeta”, reče prosac. Ibn Abbas mu odgovori: ”Sada nisam zadovoljan da joj budeš muž.” (Vidjeti: ”Vefejatul-eajan”, 3/64.) U drugoj verziji stoji da je čovjek zaprosio kćerku Mejmuna b. Mehrana pa mu je rekao da nije zadovoljan da mu njegova kćerka bude supruga jer pretjerano voli nakit. Prosac mu odgovori: “Ja imam nakita koliko joj volja!” Mejmun tada reče: “Sada nisam zadovoljan da budeš njen muž.” (Vidjeti: ”Sijeru ealamin-nubela”, 5/75.)

Omer b. El-Hattab rekao je: ”Zabranjujem udaju časnih žena osim ako je u pitanju njima ravna osoba (ar. kuf).” (Abdurrezzak, 6/152/10324.) A kada se desila gladna godina, Omer je zabranjivao ženidbu i govorio: ”Možda će teško stanje navesti ih da se udaju za neodgovarajuće osobe.” (Vidjeti: Garibul-hadis, 1/559, od Ibn Kutejbe)

Bukejr b. Abdillah el-Ešedždž kaže da je Omer b. El-Hattab došao pred jednu kuću od pripadnika Ezda (mjesto u Jemenu), a djevoka te porodice nalazila se u svojoj odaji, pa je rekao: ”Mervan b. El-Hakem prosi vašu djevojku, a on je prvak Kurejšija. Džeriz b. El-Bedžle prosi vašu kćerku, a on je prvak istočnjaka. I Abdullah b. Omer prosi vašu kćerku, o njemu ste već čuli, i vladar pravovjernih (tj. Omer) prosi vašu kćerku za sebe.” Tada se javi djevojka iz svoje odaje i upita: ”Je li vladar pravovjernih misli ozbiljno.” ”Svakako”, odgovorio je Omer. ”Onda me udajte za vladara pravovjernih”, reče djevojka. Omer ju je oženio i izrodila mu je djecu. (Vidjeti: Et-Temhid, 19/159.)

Imam Ahmed upitan je o čovjeku čiju kćerku zaprosi siromašan ali pobožan i bogat ali nije bogobojazan, pa je odgovorio: ”Draže mi je da je uda za bogobojaznog siromaha, to joj je bolje, ništa se ne može mjeriti sa bogobojaznošću.” (Mesail Ibn Hani, 1/197/98.)

Spominje imam Zehebi u biografiji Ebu Nasra es-Sidžija da mu je jednog dana došla jedna žena sa hiljadu dinara, stavila ih ispred njega i kazala: ”Podijeli ih kako želiš.” Imam Es-Sidžzi upita: ”Šta ciljaš time?” Žena reče: ”Oženi me, ja, ustvari, nemam potrebe za brakom, ali želim da te služim.” Naredio joj je da uzme hiljadu dinara i da ide. (Vidjeti: Sijeru ealamun-nubela, 17/655, i Inajetun-nisa, str. 123, od šejha Mešhura)

Imam Ibnul-Hummam kaže: ”Kada bi se žena iz lijepe porodice udala samovoljno za pokvarenjaka, staratelji imaju pravo razvrgnuti bračnu vezu, iako suprug bio iz vladareve porodice.” (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 3/299)

Imam Eš-Šabi je rekao: “Ko uda svoju kćerku za grješnika, pokidao je s njom rodbinske veze.” (Hafiz Iraki je u El-Mugniju, 2/54 (El-Ihja) ovu predaju ocijenio ispravnom. Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/61, i El-Emru bil-itiba, str. 68 od imama Sujutija) Imam Berbehari ove riječi pripisuje El-Fudajlu b. Ijadu umjesto Eš-Šabija. (Vidjeti: Šerhus-sunne, str. 128-129)

Stoga, ako nije opravdano udati muslimanku za muškarca koji ima ružan ahlak, kako je dozvoljeno udati je za osobu koja ima pokvarenu vjeru?!

Imam Ajni kaže: ”Neophodno je uzeti u obzir dostojnost, jer je bračna veza ropstvo kako se navodi u hadisu: ‘Brak je ropstvo, pa neka svako gleda gdje će ostaviti sebi najdražu osobu u ropstvu.”’ (Vidjeti: El-Binaje, 5/109.) Međutim, hadis koji je citirao imam Ajni nije vjerodostojan, već se prenosi kao riječi Aiše i Esme.

Ibn Abdil-Berr kaže: ”Razilaze se islamski učenjaci kada je u pitanju prikladnost (dostojnost) za brak. Imam Malik i sljedbenici malikijske pravne škole smatraju da je dostojnost u vjeri. Imam Malik smatra da vladar ima pravo udati raspuštenicu za muškarca koji je prikladan u pogledu vjere, ali nije u porijeklu i porodu, uprkos stavu oca koji to odbija.” (Vidjeti: Et-Temhid, 19/163.)

Ibn Rušd kaže: ”Što se tiče dostojnosti, složni su da se to odnosi na vjeru.” (Bidajetul-mudžtehid, 2/16.)

Imam Nevevi kaže: ”Grješnik nije dostojan čedne muslimanke.” (Vidjeti: Revdatut-talibin, 7/81)

Imam Mutii kaže: ”U tom pogledu se tretira vjera, čovjek koji konzumira alkohol, čini nemoral ili ne klanja nije dostojan za slobodnu čednu muslimanku.” (Vidjeti: Tekmiletul-medžmua, 17/285.)

Ibn Kudame kaže: ”Dokaz da je dostojnost vezana za vjeru su riječi Uzvišenog: ‘Zar da vjernik bude isti kao nepokornik, oni nisu jednaki’ (Es-Sedžde, 18).” (Vidjeti: El-Mugni, 6/377)

Imam Ševkani kaže: ”Gleda se na dostojnost u vjeri po konsenzusu islamskih učenjaka, kako tvrdi Ibn Hadžer, a na to ukazuju riječi Uzvišenog: ‘Najbolji od vas kod Allaha su oni koji Ga se najviše boje’ (El-Hudžurat, 13).” (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 2/291.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Nema prednost Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijeli nad crnim, niti crni nad bijelim, osim po bogobojaznosti. Ljudi su Ademovi potomci, a Adem je od zemlje.” (Ahmed, 17/12/23381, i Ebu Šejh u ”Et-Tevbihu vet-tenbih”, str. 41/250, sa ispravnim lancem prenosilaca kako tvrde šejhul-islam Ibn Tejmijje i šejh Albani. Vidjeti: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/412, i Es-Silsiletus-sahiha, 6/449)

Nakon ovih općih pravila kada je u pitanju sklapanje bračne veze sa dostojnom osobom, može se nedvojbeno zaključiti da nije dozvoljen brak između sunnija i šiija, naročito sa onima od njih koji smatraju da je Kur’an nepotpun, tavafe oko mezarja, smatraju da postoje nepogrješivi imami, vrijeđaju ashabe Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne prihvataju Buharijinu, Muslimovu i ostale priznate hadiske zbirke itd. U okviru ehli-sunnetskog učenja postoji više pravnih škola čija razilaženja učenjaci tretiraju dozvoljenim i prihvatljivim. Međutim, razilaženje sa šiijama-rafidijama je u temeljnim pitanjima vjere (akaid) pa ih, stoga, ehli-sunnet tretira zabludjelom sektom, nikako petim mezhebom kako smatra veliki broj muslimana i kako to već žele predstaviti šiitski proklamatori na našim prostorima.

Izjave nekih islamskih učenjaka o braku sa šiijama

Hafs b. Gajjas (poznati kadija u Kufi) savjetovao bi čovjeka koji želi udati jetimku da dobro gleda za koga je udaje i govorio bi: ”Ako je rafidija (zagriženi šiija), ne udaji je, ako bude konzumirao nebiz (vrsta opojnog pića), ne udaji je.” (Vekia u Ahbarul-kudah, 3/185. Ovo, također, spominju: imam Hatib u ”Tarihu Bagdad”, 8/189-190, Mizzi u ”Tehzibul-kemal”, 2/234, i Zehebi u ”Sijeru ealamun-nubela”, 9/27.)

Kadija Hafs bi poslao čovjeka da provjeri da li prosac konzumira alkohol i da li pri sebi ima šiitskih ubjeđenja. Ako bi bio čist od toga, pristupio bi sklapanju bračne veze. (Vekia u Ahbarul-kudah, 3/187-188.)

Imam Ahmed zabranjivao je brak sa haridžijom, rafidijom i kaderijom. (Vidjeti: El-Mugni, 7/30.)

Spominje imam Subki u biografiji Ebu Abdillaha El-Harisa b. Eseda el-Muhasibija da je El-Džunejd rekao: ”Kada je umro El-Harisov otac, on nije htio uzeti ništa iz njegovog silnog imetka iako je bio izuzetno siromašan, i govorio je: ‘Sljedbenici različitih vjera ne se mogu međusobno nasljeđivati’, a njegov otac bio je rafidija.” Ebu Alij b. Hajran el-Fekih govorio je: ”Vidio sam El-Harisa u mjestu Babut-Tâk kako nasred puta drži svoga oca dok su ljudi okupljeni oko njih, a on govori: ‘Moja majka, razvedi je, jer ti si sljedbenik jedne, a ona druge vjere.”’ (Vidjeti: Tabekatuš-šafiijjel-kubra, 2/277.)

Ibn Ebi Musa el-Hanbeli kaže: “Rafidije koje vrijeđaju ispravne prethodnike nisu dostojni za brak niti se smije s njima sklapati bračna veza.” (Vidjeti: Es-Sarimul-meslul, str. 541, od šejhul-islama Ibn Tejmijje)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: ”Nije nikome dozvoljeno da svoju štićenicu uda za rafidiju ili za onoga ko je ostavio namaz.” Na drugom mjestu kaže: ”Ne treba musliman udati svoju štićenicu za rafidiju.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/61.)

Siddik Hasan Han, nakon što je spominjao gnusno vrijeđanje ashaba i njihovo proglašavanje nevjernicima od strane rafidija, rekao je: ”Kur’an i hadis jasno ukazuju na nevjerstvo ovih ljudi (tj. rafidija) i potrebno je prema njima sprovoditi sve propise koji te tiču nevjernika (tj. otpadnika): ne stupati s njima u bračnu vezu, ne boriti se s njima protiv drugih, odgovarati na njihove zablude, smatrati da nisu pripadnici islama i tretirati ih najgorim bićima na zemlji.” (Vidjeti: Ed-Dinul-halis, 3/278.)

Savremeni kolegij za islamska pitanja upitan je o braku sa rafidijama koji mole Aliju, Hasana i Husejina mimo Uzvišenog Allaha, i odgovor je glasio: “Nama nije dozvoljeno udavati muslimanke za njih, niti se ženiti od njih, niti nam je dozvoljeno jesti meso koje zakolju.” (Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daime, 2/373) A Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Odgovorio: Mr. Safet Kuduzović
Pitanje: Da li je dozvoljeno klanjati za imamom koji slijedi drugi mezheb? Odgovor: Ne postoji šerijatska prepreka u pogledu klanjanja za imamom koji slijedi neku od ehli-sunnetskih pravnih škola. Fleksibilnost kod fikhskih (pravnih) razilaženja kudikamo je veća nego kod akaidskih (doktrinarnih). Ashabi i tabiini i učenjaci nakon njih klanjali su jedni za drugima iako su se razilazili u mnogim stvarima koje se tiču islamskog prava (fikha). Nikada niko od njih nije osporio namaz za sljedbenikom druge pravne škole ili drugog mišljenja. Među njima ima onih koji su učili kunut na sabah-namazu i onih koji to nisu činili, ima onih koji su obavezno mijenjali abdest nakon hidžame i općeg isticanja krvi, nakon dodira spolnog organa, nakon doticanja žene s požudom i bez požude, a ima onih koji u tom slučaju nisu obnavljali abdest. Ebu Hanife i njegovi sljedbenici, kao i imam Šafija, klanjali su za Medinjanima malikijama iako oni ne uče bismillu u namazu, ni naglas ni u sebi. Ebu Jusuf, učenik imama Ebu Hanife, klanjao je za Harunom er-Rešidom koji se nije abdestio nakon hidžame jer mu je imam Malik izdao takvu fetvu, a Ebu Jusuf nije ponovio namaz. Imam Ahmed je smatrao abdest obaveznim nakon hidžame i kada krv poteče iz nosa, a kada su ga upitali o namazu za imamom kome potekne krv a ne obnovi abdest, rekao je: “Kako da ne klanjam za Seidom b. El-Musejjibom i imamom Malikom.” (Uporediti: Medžmuul-fetava, 23/374)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Što se tiče namaza za imamom koji slijedi drugi mezheb, on je ispravan po konsenzusu ashaba, tabiina i imama četiri pravne škole.” (Uporediti: Medžmuul-fetava, 23/378)

Imam Ibn Kudame, velikan hanbelijskog mezheba, kaže: “Što se tiče pravnih razilaženja sa sljedbenicima hanefijske, malikijske i šafijske pravne škole, namaz obavljen za njima je ispravan, bez pokuđenosti. Tako je kazao Ahmed b. Hanbel, objašnjavajući da su ashabi i tabiini i učenjaci nakon njih klanjali jedni iza drugih iako su se razilazili u fikhskim pitanjima, pa se njihov postupak tretira kao konsenzus.” (Vidjeti: El-Mugni, 2/11)

Savremeni kolegij (El-Ledžnetud-daime), na čelu sa šejhom Ibn Bazom, kaže: “Pravna razilaženja (između imama i muktedija) ne utječu na ispravnost namaza. Imam je dužan postupati po najjačem argumentu bez obzira slagale se muktedije s njim ili ne slagale.” (Vidjeti: Fetaval-Ledžnetid-daime, 7/369)

Milioni učenjaka kroz historiju putovali su po tadašnjem islamskom svijetu u potrazi za naukom (naročito hadisom) i nikada nije zabilježeno da je neko od njih ponovio namaz zbog razlike u mezhebu ili određenom fikhskom pitanju oko kojeg se učenjaci razilaze. Slično je na hadždžu. Muslimani iz cijelog svijeta klanjaju za mekkanskim i medinskim imamima koji se pripisuju hanbelijskoj pravnoj školi. Nakon ovoga neminovno se postavlja pitanje: Kada će se muslimanski ummet ujediniti kao što su se ujedinili njihovi prvaci? Zar oni nisu najbolji uzor vjernicima?! Dokle zloupotrebljavati razilaženja među islamskim velikanima i time ostvarivati lične interese, a zanemarivati primarni i kolektivni interes muslimana?! Allahu dragi, ujedini muslimane i učini ih pomagačima Kur’ana i sunneta! Amin.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/