Učenje početne dove sunnet je u obaveznim i u dobrovoljnim namazima, a nije vadžib. Potrebno je da čovjek ne zapostavi nijednu početnu dovu koju je učio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to jest treba ih učiti naizmjenično kako bi prakticirao sunnet u cijelosti. Ukoliko čovjek pamti samo jednu početnu dovu i na nju se ograniči, nije grešan. Iz vanjskog značenja predanjā može se razumjeti da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uvijek učio istu početnu dovu, kao ni zikr koji se uči na sjedenju, pa ni zikr poslije namaza. To je činio iz dva razloga. Prvi je razlog to što se obveznik navikne na jedan zikr i izgovara ga mehanički, gotovo i ne osjećajući da čini zikr. Akoli naizmjenično uči različite verzije zikra, bit će pribraniji tokom tog ibadeta i bolje će razumjeti ono što izgovara. Drugi razlog jest pružanje olakšice pripadnicima umeta, pa svak uči ono što mu je najlakše i što upravo njemu odgovara.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Islamski učenjaci imaju različita mišljenja u vezi s time: treba li se kratko zadržati na sjedenju poslije prvog, odnosno poslije trećeg rekata. Neki kažu da je to poželjno u svakoj situaciji, drugi, opet, tvrde da to nije poželjno ni u jednoj situaciji, a ima i onih koji kažu da u pogledu toga postoji razlika između klanjačā, pa je poželjno da tako postupi samo onaj kome je teško izravno ustati na drugi, odnosno na četvrti rekat. Imam Ibn Kudama zapisao je u djelu el-Mugni, 1/529, da je to mišljenje umjereno i da objedinjuje sva predanja koja govore o ovom pitanju. Ovaj je islamski autoritet naveo i predanje koje prenosi el-Esrem, a u kojem se kaže da je Alija, radijallahu anhu, izjavio: “Sunnet je da se čovjek u namazu prilikom ustajanja na treći rekat ne odupire rukama o tlo, osim ako je toliko star da ne može ustati” (el-Bejheki, 2/136). Rekao je i ovo: “A predanje koje je prenio Malik b. el-Huvejris, u kojem kazuje da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratko zadržao na sjedenju i zatim se oslonio rukama o tlo nakon što bi se podigao s druge sedžde (el-Buhari, 824) odnosi se na situaciju u kojoj je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, zbog iznemoglosti i starosti, bilo teško bez predaha ustati na sljedeći rekat. Poslanik je taj razlog potvrdio rekavši: ‘Ostario sam, pa me nemojte preticati prilikom obavljanja rukua i sedžde.’”

Naposlijetku sam se priklonio mišljenju učenjaka koji kažu da u pogledu ovog kratkog zadržavanja na sjedenju postoji razlika između klanjačā, pa je poželjno da tako postupi samo onaj kome je teško izravno ustati na drugi, odnosno na četvrti rekat. Naime, Malik b. el-Huvejris, radijallahu anhu, došao je u Medinu kad se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pripremao za polazak na Tebuk (vidjeti: Fethul-Bari, 2/131), a tad je Poslanik već bio ostario i onemoćao. Aiša, radijallahu anha, kazuje: “Pošto se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ugojio uslijed starosti, većinu je namaza obavljao sjedeći” (Muslim, 732). Abdullah b. Šekik upitao je Aišu: “Je li Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao sjedeći?” “Da, klanjao je sjedeći jer su ga ljudi iscrpili”, odgovorila je ona (Muslim, 723). Hafsa, radijallahu anha, kazivaše: “Nisam vidjela da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, obavlja dobrovoljni namaz sjedeći, osim godinu dana prije smrti: tek tad je klanjao sjedeći.” U drugoj verziji stoji: “…osim godinu ili dvije godine dana prije smrti…” (Muslim, 733). Sva ova predanja potvrđuju konstataciju da se Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zadržavao na sjedenju kako bi se oslonio na tlo, a to je činio iz potrebe. To potvrđuje i predanje u kojem Abdullah b. Buhajna, radijallahu anhu, pripovijeda: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predvodio je ashabe u podne-namazu i ustao poslije drugog rekata ne zadržavši se na sjedenju” (el-Buhari, 829, i Muslim, 570). Riječi ovog ashaba: “…ne zadržavši se na sjedenju” općenitog su karaktera, i one se, štaviše, protežu i na kratko zadržavanje na sjedenju poslije prvog, odnosno poslije trećeg rekata. Ali ipak, može se reći i to da je Abdullah b. Buhajna, radijallahu anhu, time htio reći samo to da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zaboravio prvo sjedenje u namazu.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Nije dozvoljeno da putnik skrati namaz ukoliko pristane za imamom koji se nalazi u mjestu boravka, to jest imamom koji ne krati namaz, na osnovi Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Kad čujete učenje ikameta, na namaz idite smireno i dostojanstveno, ne žurite! Pristanite za imamom kad dođete u džamiju, a naklanjajte ono što propustite” (el-Buhari, 636, i Muslim, 151), a one imaju općenit karakter. Prema tome, ako putnik, pristajući za imamom koji se nalazi u mjestu boravka, stigne na druga dva rekata četverorekatnog namaza, mora naklanjati još dva rekata nakon što imam preda selam, a nije dozvoljeno da preda selam s imamom krateći namaz. Allah, opet, najbolje zna.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba