Alejkumusselam. To da u sudoperu ima dosta šejtana kao i da zbog prosipanja vrele vode oni proklinju nije mi poznato da je o tome nešto prenešeno u šerijatskim tekstovima. Da u sudoperu puno šejtana boravi i da kunu zbog prosipanja vrele vode to je stvar gajba (nepoznatog) koju ne možemo znati osim putem Vahja (Objave) ili da nas sami šejtani o tome obavijeste, učače prilikom liječenja a sihrbaze kada kontaktirju sa njima. Međutim koliko se može vjerovati njihovim (džina i šejtana) riječima?

Prenose neki učaci Rukje, tj. oni koji liječe učenjam Kur’ana, da prilikom prosipanja vrele vode na neko mjesto gdje je potvrđeno da borave džini, poput smeljišta, kupatila i slično treba prvo proučiti “Bismillu” i onda prosuti vrelu vodu. Jer kada se prouči Bismila džini se sklone, dok u protivnom bez Bismile prosipanje vode ih oprži pa se onda oni svete osobi koja im je to uradila tako što je ezijete na raznorazne načine, između ostalog ulaskom u tijelo čovjeka i slično.

Podvlačim da ovo nije došlo u nekom vjerodostojnom hadisu nego su to obavijestili džini one koji liječe učenjem Kurana a koji su ušli u neke osobe zbog toga da bi ih ezijetili zato što su ih prethodno opržili prilikom prosipanja vrele vode.

Eh sada koliko je vjerovati onome što kažu džini to je upitna stvar. S obzirom da je po mnogim učenjacima mustehab izgovarati Bismilu prije bilo kojeg posla, bolje je u toj prilici (prikom prosipanja vrele vode na mjesta boravka džina) izgovoriti “Bismilu” nego da nam se lično potvrdi to što se prenosi. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
“Islam kao alternativa” je djelo njemačkog diplomate kovertita Murada Hofmana. Pozadina pisanja ove knjige je želja da svojim sunarodnjacima i bivšim suvjernicima kršcanima (ili vjerski indiferentnim osobama) objasni šta je Islam, to jest, kako su oni (konvertiti-kjafiri koji prime Islam) vidjeli šta je islam, i zašto su Islam prigrlili. Jer, navodno, zapadni konvertiti najbolje znaju kako i šta Zapad u Islamu napada, i onda oni Islam na svoj način brane. Oni posebno žele podvrći kritici uobičajena stereotipna shvatanja, te se žestoko bore da je opovrgnu te stereotipne slike kao što su džihad u verziji ‘svetog rata’, zapostavljena i obespravljena žena, fatalizam (kadersko predodređenje), fundamentalizam, poligamija (višeženstvo), islamski terorizam itd.
Ova knjiga se pokušava predstavit kao mala enciklopedija odgovora na već stoljećima
nagomilana najopčija zapadna shvatanja Islama a, istovremeno, kao enciklopedija
pobijanja zapadnih stereotipa, te da je ona znanstvena odbrana Islama poduprta historijom i svjesnošću problema, ali da je oslobođena apologetike (teoretskog naklapanja), kao i da pokušava probiti sve kulturno determinirane zapreke razumijevanju koje stoje na na putu između Istoka i Zapada.
Međutim, istina je da autor u ovoj knjizi niti je objasnio šta je Islam, niti pobio šubhe i stereotipe oko Islama a niti je pomogao Islam i muslimane. Nego mu se sa pravom može reči: NEMOJ NAS VIŠE BRANIT. Sam autor treba da uči temelje Islama onako kako ih Islam tumači, njemu samom treba otkloniti šubhe oko Islama prije onih kojima je on želio da otkloni.
Razlozi ovako teške ocjene o knjizi je slabo i nedovoljno poznavanja Islama (tj. neposjedovanja ispravnog šerijatskog znanja) kod samog autora, jer da bi on nekome drugom pojašnjavao šta je Islam treba ga on sam naučiti. Poznata arapska poslovica kaže: “Onaj ko nešto nema on to ne može ni dati”.
Rezime primjedbi na knjigu i njenog autora se može svesti na nekoliko tačaka:
Prvo – Kod autora knjige preovlađuju vrijednosti i kriteriji gledanja na svijet koje inače vladaju na Zapadu i što on sa tih pozicija i pogleda analizira religiju Islam i njenu istoriju, a ono našto se kod njega ugleda i sa čime se mjeri i što je dostiglo vrhunac i savršenstvo su savremene zapadne vrijednosti sa kojima kroz cijelu knjigu poredi Islam.
Drugo – Autor nije izučavao Islam niti on u svojoj knjizi predstavljajući Islam govori o Islamu onako kako ga pouzdani klasični islamski učenjaci tumače oslanjajući se na Kur’an i Sunnet. Nego on Islam izučava kao intelektualac sa već izgrađenom zapadnom filozofijom gledanja na svijet i stvari, te njegov govor o Islamu je predstavlja filozofski pogled na Islam.
Naravno, ovo dvoje ga je odvelo da prilikom iznošenja njegovih stavova i tumačenja o Islamu iznese mnoge nebuloze o Islamu, a da ne govorimo od pogrešnom tumačenju, pojačanoj dozi džehla (tj. neposjedovanja ispravnog šerijatskog znanja) koju ne može nadomjestiti intelektualna pronicljivost, životno iskustvo i naobrazba.
Treće – Pogrešno tumačenje temeljnih, velikih i bitnih poglavlja u Islamu, poput:
1- TUMAČENJE ŠEHADETA, gdje on kaže: “Sa formulacijom Ja očitujem da nema drugog boga osim Allaha (Ašhadu ‘an lâ ‘ilâha ‘illâ ´Allah) musliman naglašava
jednoču Božiju. Sa muslimanske tačke gledišta, princip jedinstva (tawhid) primjenjuje se na duh i materiju, dušu i tijelo, znanost i religiju, čovjeka i prirodu, kao i na muslimane same: njihov neprestani cilj je stvoriti jedinstvo u formi umme”. Na ovom tumačenju bi mu i sufije pozavidile. Naravno, pravo značenje šehadeta i tevhida nema veze sa ovim što autor knjige navodi.
2 – TUMAČENJE ALLAHOVIH SVOJSTVA, on kaže: “Po pitanju Božije egzistencije, Njegove esencije i djelovanja; oni (misli na muslimane) vjeruju da je Njega moguće opisati samo u negativnim terminima; naprimjer, da Bog nema početka i nema kraja …”, a ovo predstavlja džehmijsko-mu’atezilsko tumačenje.
3 – TUMAČENJE AKIDE, odnosno poglavlje o misticizmu (sufizmu) ne promatra sa šerijatske strane gledišta, kao i fatalizam (kader) i sve ostala akidetska pitanja tumači sa strane Eš’arijske i Mu’atezilske akide bez osvrta na stav Ehli-sunneta vel-džema o kome nema ni spomena u cijelij knjizi.
4 – ŠIJE, kada govori o Šijama on niti navodi niti razumije njihovu akidetsku devijaciju nego ih analizira sa historijsko-političkog aspekta, a prilikom iznošenja suštinskih razlika između sunija i šija ne analizira te razlike iz ugla sunijskih učenjaka te zbog toga ne navodi najbitnije akidetske razlike.
Uopćeno, u tumačenjima Islama da se primjetiti da se autor nije vraćao na pouzdanu islamsku literaturune nego na sve što mu je došlo pod ruku.
5 – BIDAT, novotarija, po njemu je jedan od razloga nazadovanja muslimana bilo pogrešno tumačenje novotarije od strane učenjaka, odnosno da sve što je novo i progresivno da to vjera zabranjuje i da je podozriva prema njemu. Između ostalog, on kaže: “Kako je srednji vijek odmicao, svako ukazivanje na bid’ah postajalo je močno oružje protiv progresa”.
6 – NAUKA I KUR’AN, po njemu treba odvojiti nauku i naučna istraživanja od onog sa čime su došli Kur’an i Sunnet, zato konstatuje i čudi se: “Jednako naivan efekt postignut je kada su muslimanski studenti ozbiljno zahtijevali da istraživanja u takvim oblastima kao što su historija, sociologija, medicina, politika i biologija (evolucijske teorije), trebaju biti vršena tako da od samog početka budu u skladu sa ‘činjenicama’ iz Kur’âna i sunneta. To je pogrešan put”.
7 – PRIMJENU NAREĐIVANJA DOBRA I ZABRANJIVANJA ZLA naziva nasiljem. On kaže: “Nije li istina da se u Maroku javno jedenje, pijenje ili pušenje
tokom mjeseca ramazana kažnjava zatvorom? Zar nije istina da moralna policija u Saudijskoj Arabiji koristi telefonske pozive da bi provjeravala obavljaju li ljudi namaz u predvideno vrijeme? Zar nisu alžirski muslimani prakticirali golo nasilje radi prisiljavanja na poštovanje neslužbene zabrane alkohola i pokrivanja žena?”
8 – RIDDET, kažnjavanje otpadništva smrtnom kaznom je za njega netolerancija, s tim da se to po njemu u savremenom dobu prebrodilo time što se više u praksi ne primjenjuje. Pa kaže: “Ali šta ako musliman porekne svoju vjeru te postane otpadnik? Islam čak prolazi ovaj test tolerancije, uprkos činjenici da je otpadništvo uvijek kažnjavano smrtnom kaznom, ne samo u srednjem vijeku, nego i u ovome stoljeću, što je slučaj u Sudanu”.
9 – UVOĐENJE ŠERIJATA, on djelovanje islamskih pokreta i njihov zahtjev za uvodenjem Šerijata te pravljenje šerijatske države naziva EKSTREMIZMOM I EKSTREMNIM DJELOVANJEM. Cijelo vrijeme kritikuje pozive islamista na uvođenje Šerijata kao neprimjerenog savremenom dobu jer bi to po njemu značilo uvodenje pravnog sistema iz srednjeg vijeka ili 15. Stoljeća.
10 – ŽENOMRZAČKI STAVOVI U ISLAMU, po njemu Poslanik Islama, sallallahu alejih ve sellem, je bio naklon prema ženama, međutim ženomrzački stavovi su se pojavili poslije njega. On kaže: “Ne može se lahko poreči tvrdnja da su se poslije Poslanikove proženske naklonosti u ranom periodu islama ženomrzački stavovi brzo pojavili, posebice u vrijeme halife ‘Umâra ‘ibn Hattâba, i da čak i danas žive u formi arapskog kulta nepovjerenja i sumnjičavosti”.
11 – POKRIVANJE ŽENE, po njemu nema jasnog kur’anskog ajeta koji naređuje pokrivanje kose žene, tu obavezu su unijeli ortodoksni islamski učenjaci. On kaže: “U skladu sa manjim brojem znanstvenika, princip oblačenja reguliran surom 24:31 može se iscrpiti bez pokrivanja kose gdje god se ljudi – kao u sjevernoj Evropi i Sjevernoj Americi – više osobito ne uzbuđuju na žensku kosu. Medutim, islamska ortodoksija ne pravi dopuštenja oslanjajući se na partikularne uvjete lokalne islamske civilizacije”.
12 – KAZNA KAMENOVANJA ZINALUČARA, po autoru knjige ova kazna ne postoji u Kur’anu te i nije od Islama, nema je pravo ni Poslanik Islama, sallallahu alejih ve sellem, uvesti. Još dodaje da loša praksa kamenovanja zinalučara, da bi još gore bilo, je preuzeta od Poslanika Islama, sallallahu alejih ve sellem, i nastavljena da se praktikuje od njegovih halifa. On kaže u svojoj knjizi: “Na osnovu našeg zrelijeg razumijevanja Šerijata, danas više nije moguće dopustiti da pogrešiva ljudska bića, među koje spada i Poslanik islama, trebaju uvoditi u islamsko pravo kaznu (kamenovanje) koju Kur’ân ne poznaje i koja povećava opasnost od kažnjavanja za krivično djelo kojim se Kur’ân direktno i precizno bavi. Danas polazimo od pretpostavke da Sunna mora biti nijema tamo gdje se Kur’ân oglasio”. Nema potrebe pojašnjavati koliko džehla sardže ove rečenice.
13 – STAV PREMA SUNNETU, po njemu Sunnet nema mjesta gdje je Kur’an jasan. Što ukazuje da ne razumije osnovnu relaciju između ova dva šerijatska teksta, tj. da Sunnet pojašnjava i tumači Kur’an, dok istovremeno dolazi i sa propisima koji nisu spomenuti u Kur’anu. On kaže govoreći o hadisima koji govore o džihadu: “Imaju li se u vidu ovi jasni Kur’ânski navodi, nije neophodno vezati se u čvor srednjovjekovnih autoriteta islamskoga prava. Gdje Kur’ân govori jasno, nema mjesta čak ni za argumente bazirane na hadisu. U svakom slučaju, rat u eri atomskog, biološkog i hemijskog oružja, kao i sofisticirane tehnologije oružja, podrazumijeva karakter koji nam dopušta da sve ranije teoretske diskusije o ovoj stvari – bilo da se radi o katoličkim skolasticima (teorija pravednog rata, justum bellum) ili islamskim znanstvenicima – promatramo kao zastarjele i istrošene”.
Od dva tri hadisa koja je spomenuo u čitavoj u knjizi je i izmišljen hadis: “Na Danu sudnjem, tinta naučnika i krv šehida biti će vagani i tinta naučnika imat će veću težinu od krvi šehida”.
14 – DŽIHAD NA ALLAHOVOM PUTU, po njemu u Islamu postoji samo odbrambeni džihad (rat), a značenje džihada se danas ne mora tumačiti kao vojna borba nego kao borba protiv vlastitih slabosti. Kaže: “Dopunio bih tvrdnjom da se formula gihâd fî sabîli Allâh (trud na Božijem putu) također može shvatiti (kod sufija, naprimjer), naporom za ostvarenje moralnog procišćenja, te da se danas sintagma
veliki gihâd koristi da označi borbu protiv vlastitih moralnih slabosti, a ne protiv neznabožaca i idolopoklonika. Ove istine ne negiraju činjenicu da je tokom islamske historije džihad također primarno shvaćan kao vojna borba. Ovo ima svoje osnove u Kur’ânu… Ajeti koji se provlače kroz cijeli Kur’ân reflektiraju obavezu podupiranja mira dopuštajući jedino odbrambeno ratovanje”. I tako dalje.
Prema tome, ova knjiga ne može biti literatura na čiju sadržinu se musliman može osloniti niti iz koje može crpiti tumačenja vjere Islama, a kamoli da sa njom otklanja šubhe onima koji imaju dileme i nedoumice oko nekih pitanja u Islamu. A to da li autor praktikuje sunnet može se zaključiti iz njegovog stava prema hadisu i sunnetu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ibret je u pojavi dlaka, kome izrastu dlake na tim mjestima, svejedno bio on mlad ili star, muško ili žensko, u pubertetu ili senilan, obavezan je da u roku od 40 dana, kako je došlo u hadisu kod Muslima od Enesa, radijallahu anhu, makar jednom otkloni dlake, a najbolje je da to radi svake sedmice prilikom kupanja.
Naime, bilježi Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Određeno nam je da ne ostavljamo više od četrdeset noći kraćenje brkova, podrezivanje noktiju, otklanjanje dlaka ispod pazuha i oko stidnih mjesta”. (Muslim 258, Ebu Davud 42, Tirmizi 2758, Nesai 1/15, Ibn Madže 295 i Ahmed 3/122)
A za onoga koji to ne čini više od 40 noći da li je time čini haram ili samo mekruh djelo (pokuđeno) dva su stava učenjaka. A učenjaci su složni da to suprotno uputi Islama i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Uzimanju nadoknade od strane učača koji učenjem Kur’ana liječi bolesnog je dozvoljeno i u tome nema nikakve smetnje pod uslovom da izliječi bolesnog i da rukja bude u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se’ida El-Hudrija u kojem je došlo da je grupa ashaba bila na putu, pa su prenoćili kod jednog arapskog plemena koji nije htio da ih ugosti. Zatim je ujela zmija njihovog prvaka, tražili su mu lijeka u svemu ali mu nije koristilo. Potom su tražili pomoći od ashaba, jedan od njih je pristao da mu uči rukju pod šartom da im daju dio stada pa su pristali. Učio mu je suru Fatihu a stanje mu je se popravljalo sve dok nije zdrav prohodao. Dali su im traženu nadoknadu a oni su se dogovorili da je ne dijele međusobno sve dok to ne ispričaju Posalniku, sallallahu alejhi ve sellem. Kada su mu spomenuli rekao je onome što je učio Fatihu: “Kako si znao da se ona (Fatiha) uči za rukju?” A zatim doda: “Uradili ste ispravno, podijelite nagradu međusobno i računajte i meni jedan dio”. Kaže Ibn Tejmije: “Poslnik, sallallahu alejhi ve sellem, je njima dozvolio uzimanje nadoknade za izlječenje onog koga ujede zmija sa rukjom”. Nema sumnje da je ovo jasan dokaz dozvole naplaćivanja liječenja rukjom. Međutim, sporno je uzimanje nadoknade bez obzira da li će bolesnik ozdravi ili ne, tj. uzimanje nadoknade koje nije šartovano izlječenjem. Takođe, mnogi učenjaci osporavaju da liječenje učenjem Kur’ana bude profesija od koje se živi. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Islamski pravnici dijele radnike u dvije vrste. Prva – radnici čiji je posao vremenski ograničen i plaća im se vrijeme koje provedu na tom poslu, u toku tog posla ne dozvoljava im se da rade za nekoga drugog, poput radnika u fabrici ili radnika na kasi u trgovini koji rade 8 ili 10 sati. Druga vrsta radnika – radnici koji naplaćuju svoje usluge na osnovu obavljenog posla a ne vremena provedenog na tom poslu, poput krojača i šivača odjeće, ili radnika koji se dogovore da iskopaju određeni kanal određene dužine i slično. Prvoj vrsti radnika nije dozovljeno uzeti bakšiš dok je drugoj dozovljeno. Dokaz da je zabranjeno prvoj vrsti radnika uzeti bakšiš je hadis mutefekun aleji, tj. kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima. U tom hadisu Ebu Humejd, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, unajmio čovjeka po imenu Ibnul-Lutbijje iz plemena Esed da sakuplja zekat. Kada se vratio taj čovjek rekao je: “Ovo je vama a ovo je meni poklonjeno”. Onda se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, popeo na minber zahvalio Allahu i rekao: “Šta je sa radnikom, pošaljem ga (da uradi posao) a on kaže: ovo je vama a ovo je poklonjeno meni. Što nije sjedio u kući svoga oca ili majke pa nek vidi hoće li mu se dati poklon ili ne. Tako mi Onog u čijoj je ruci duša Muhammedova, niko od vas neće nešto uzeti od toga a da neće doći na Sudnjem danu da ga na vratu nosi deva ili krava koje riče ili ovca koja bleji”, zatim je podigao svoje ruke toliko da mu se vidjela bjelina ispod pazuha i onda je dodao: “Allahu moj jesam li dostavio”, dva puta.
Iz ove zabrane se izuzima slučaj kada radnik pita direktora, odgovornog ili gazdu za bakšiš a ovi isti mu dozvole uzimanje bakšiša.
Prema tome, pošto priroda tvog posla odgovara prvoj vrsti radnika nije ti dozovljeno uzimati bakšiš osim ako ti vlasnik prodavnice to dozvoli. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com