Nije dopušteno pričati o islamu osim s dokazom iz Kur’ana, hadisa, konsenzusa ili analogije. Kada je riječ o običnim muslimanima, oni ne smiju izdavati fetve ni u kom slučaju, niti ih je dopušteno slijediti u onome što govore, osim ako se radi o jasnom propisu.

Imam Kurtubi kaže: “Učenjaci su jednoglasni u mišljenju da obični svijet mora slijediti one u čije znanje se ne sumnja. Isto tako, nema razilaženja među učenjacima da je običnim muslimanskim masama zabranjeno izdavanje fetvi zbog njihovog neznanja.” (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 11/290.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da dijete (od roditelja nevjernika) ima status svojih roditelja kada prihvate islam. Imam Maverdi naveo je konsenzus pravnika o tom pitanju.(Vidjeti: El-Havil-kebir, 17/406.) Međutim, kada je riječ o statusu djeteta čiji jedan roditelj prihvati islam, tu postoji razilaženje među islamskim autoritetima: većina smatra da ima status boljeg roditelja, tj. roditelja muslimana. To je stav učenjaka hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole.(Vidjeti: El-Mebsut, 10/120, Hašijetu Ibni Abidine, 2/229, El-Muhezzeb, 2/239, i El-Mugni, 9/215 i 9/235.) Iako se načelno slažu sa stavom šafijskih i hanbelijskih autoriteta, hanefijski učenjaci prave razliku između roditelja i djeteta na osnovu zemlje u kojoj borave: status djeteta koje živi u zemlji koja je u sukobu s muslimanima razlikuje se od statusa roditelja koji prihvati islam a živi u zemlji islama.(Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 3/417, i El-Bahrur-raik, 3/225.) Kada je riječ o ovom pitanju, većina islamskih učenjaka povodi se za sljedećim argumentima.
Uzvišeni Allah kaže: “Oni koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključit ćemo djecu njihovu…”(Et-Tur, 21.) Naime, Svevišnji Allah priključit će roditeljima muslimanima njihovu djecu, ne praveći razliku između jednog ili oba roditelja.
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Djeca muslimana žive na posebnom brdu u Džennetu, o njima se brinu Ibrahim, alejhis-selam, i Sara, a na Sudnjem danu bit će predani svojim roditeljima.”(Ahmed, 2/326, Hakim, 1/541/1418, i Bejheki u djelu El-Ba‘su ven-nušur, 231. Šejh Albani je ovo predanje okarakterizirao autentičnim u djelu Es-Silsiletus-sahiha, 3/451.)
Ovaj isti ashab prenosi da je Resulullah, ﷺ, u vezi s djecom muslimana rekao: “Ona će vječno boraviti u Džennetu.”(Muslim, 16/156/2635, i Ahmed, 2/488.)
Pobornici ovog mišljenje kažu: “Dijete ima status svojih roditelja u vjeri; ako se vjera razlikuje, tada dijete slijedi roditelja muslimana, naprimjer, dijete iz mješovitog braka slijedi oca muslimana, a ne majku kršćanku.”(Vidjeti: El-Mugni, 9/26.) Naime, islam je istina, a ne nevjerstvo, stranputica, i zato je preče da dijete slijedi Pravi put i istinu, a ne zabludu: “…i učinio je da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ – ona je gornja.” (Vidjeti: El-Havil-kebir, 17/407. Prijevod značenja Et-Tevbe, 40.)
Malikijski pravnici smatraju da dijete ima status one vjere koju ispovijeda otac: ako otac prihvati islam, time dijete postaje musliman, bez obzira prihvati li njegova majka islam ili ne.(Vidjeti: El-Mudevvenetul-kubra, 2/220 i 3/307, i El-Kafi, 1/209.)
U tome se povode za Allahovim, dželle šanuhu, riječima u vezi s nevjernicima: “Zatekli smo očeve naše kako ispovijedaju vjeru, i mi tragove njihove slijedimo.”(Ez-Zuhruf, 23.) Dakle, prema ajetu, djeca imaju status vjere očeva, a ne vjere svojih majki.
Umjesno je spomenuti da se poznati tabiin Ata ne slaže s prethodna dva mišljenja. On smatra da dijete ima status majčine vjere, a ne očeve, jer se kategorički može tvrditi da je određena žena – majka određenog djeteta, dok se za određenog muškarca ne može sa sigurnošću tvrditi da je otac određenog djeteta.(Vidjeti: El-Havil-kebir, 17/406.)
Smatram, a Svevišnji Allah najbolje zna, da je mišljenje većine islamskih učenjaka zasnovano na jačim i prihvatljivijim dokazima. Dakle, malodobna djeca, ona koja razlikuju pojave, ona koja ih ne razlikuju, punoljetna ali umno poremećena – svi oni imaju status roditelja muslimana. Naime, dini-islam Allahova je vjera, koju je objavio da bi ljudi bili sretni na oba svijeta, i zato je najpreče da dijete ima status boljeg roditelja. Kada je riječ o dokazivanju 23. ajetom sure Ez-Zuhruf, kojim malikijski učenjaci dokazuju svoj stav, na njega se može odgovoriti ovako: Svemogući Allah naveo je njihove riječi u pogrdnom kontekstu, stoga ovdje ne mogu poslužiti kao validan argument.
Kada su govorili o ovom pitanju, pravnici su još raspravljali o pitanju ima li dijete status djeda, odnosno nene koji su muslimani ako su njegovi roditelji nevjernici. Hanefijski, malikijski i hanbelijski autoriteti smatraju da unuče nema status djeda ni nene, bilo da su njegovi roditelji živi ili ne.(Vidjeti: El-Havil-kebir, 17/407, El-Mebsut, 10/123, Bedaeus-sanaia, 7/139, Ahkamu ehliz-zimma, 2/923-924, i Ahkamud-dahili fil-islam, str. 76.)
Jer kada bi dijete, naprimjer, imalo djedov status, u tome bi slučaju imalo status njegove cijele uzlazne loze do praoca Adema, alejhis-selam. Ipak, neki šafijski autoriteti smatraju da djed i nena utječu na status djeteta, bez obzira bili roditelji živi ili ne. Međutim, neki učenjaci smatraju da djed i nena utječu na status unučeta samo ako roditelji nisu živi, u protivnom ne utječu, a Uzvišeni Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Po učenjacima ehli-sunneta, djela kao djela (džinsul-amel) jesu elementarni dio imana, iman bez njih ne vrijedi. Imam Šafija smatra da u Kur’anu i hadisu postoji preko stotinu argumenata koji ukazuju da iman obuhvata djela. (Vidjeti: Zadul-mead, 3/607.)
Uzvišeni Allah kaže: “Allah neće dopustiti da propadne vjerovanje vaše.” (El-Bekare, 143.)
Ibn Abdulberr kaže: “Među mufessirima nema razilaženja o tome da se izraz vjerovanje, spomenuto u ajetu, odnosi na namaz prema Bejtul-makdisu (prvoj kibli muslimana).” (Vidjeti: Et-Temhid, 9/245, Džamiul-bejan, 2/24-25, El-Iman, 1/329, od Ibn Mende, i Tazimu kadris-salah, str. 191-193.)
Imam Muslim zabilježio je Ebu Hurejrino, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko ogranaka, najveći ogranak jesu riječi la ilahe illallah, a najniži je ukloniti prepreku s puta, i stid je dio imana.” (Muslim.)
Ebu Malik el-Ešari govorio je da je Poslanik, ﷺe, rekao: “Čistoća je pola imana.” (Muslim.)
Ibn Mes’ud govorio je: “Strpljenje je pola imana.” (Hakim, 2/484, Bejheki u djelu Šuabul-iman, 1/74, Abdullah u djelu Es-Sunne, 1/374, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Fethul-Bari, 1/48, Taglikut-talik, 2/21, i Es-Silsiletud-daifa, 1/714-715.)
Prethodno navedeni ajet i hadisi jasno ukazuju da su djela sastavni dio imana. Ibn Abdulberr rekao je: “Pravnici i muhaddisi jednoglasni su u mišljenju da su riječi i djela sastavni dio imana.” (Vidjeti: Et-Temhid, 9/238.)
Imam Begavi govorio je: “Ashabi, tabiini i kasniji učenjaci ehli-sunneta jednoglasni su u mišljenju da su djela sastavni dio imana.” (Vidjeti: Šerhus-sunna, 1/38.)
Ibn Kesir navodi da su se Šafija, Ahmed i Ebu Ubejde pozivali na konsenzus učenjaka u vezi s tim da iman obuhvata riječi i djela. (Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/41-42.)
Ibn Redžeb tvrdi: “Prve generacije žestoko su osuđivale onoga ko je smatrao da djela ne podilaze pod iman.”(Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 27.) Onaj ko smatra da djela nisu sastavni dio imana tretira se zabludjelim murdžijom.
Međutim, ako neki učenjak ehli-sunneta (pogotovo iz potonjih generacija) kaže: “Djela spadaju u iman, i onaj ko ih ostavi jeste veliki grješnik, ali nije nevjernik”, za njega se neće kazati da je murdžija, treba reći da je pogriješio u svom idžtihadu, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović