Liječenje rukjom- uslovi, greške , vrste ?

Piše: Emir Demir
Rukja označava liječenje od bolesti uroka, sihra, šejtanske obuzetosti i dr. Liječenje rukjama je dvovrsno: šerijatsko i idolopokloničko, koje podrazumijeva puhanje u sihirske (magijske) uzlove.

Šerijatska rukja ima tri uslova:

1. Da bude uz spomen Allahovog govora, Njegovih lijepih imena i uzvišenih svojstava. tj. da bude iz Kur’ana, iz hadisa ili u bilo kojem drugom obliku govora koji u sebi ne sadrži primjese idolopoklonstva i paganstva.

2. Da se rukja izgovara na arapskom jeziku ili na drugim jezicima čija su značenja razumljiva, tj. da govor bude razumljiv, pa makar i ne bio na arapskom.

3. Onaj ko uči rukju, ili je sluša, mora biti uvjeren da ona ne utječe sama po sebi, već da je samo povod izlječenja. Ukoliko je čovjek uvjeren da ga rukja sama po sebi liječi, onda je to nevjerstvo. Isto tako, rukja neće biti korisna ako čovjek nije uvjeren da ona kao povod ne može utjecati.

Vrste rukji iz vjerovjesničke prakse

1. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je sam sebi rukju;

2. učio je rukju svojim ashabima;

3. nareðivao je ashabima da uče rukju drugima.

Traženje učenja rukje od drugoga smatra se suprotnim potpunom pouzdanju u Allaha. Od El-Mugire b. Šu’be prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ”Onaj ko bude pržio svoju ranu (kada ne može zarasti) ili bude tražio učenje rukje, odrekao se pouzdanja u Allaha.” (Et-Tirmizi, El-Hakim, hadis je sahih.)

Međutim, liječenje je pohvalno u sljedećim okolnostima: kada je čovjek u nuždi da se liječi i kada kod njega preovladava mišljenje da će bolest suzbiti liječenjem. Ukoliko čovjek bude u dvojbi izmeðu toga da će biti izliječen i da neće biti izliječen, onda mu je bolje da ostavi liječenje oslanjajući se na Gospodara.

Uslovi rukje

1. Uslovi za onoga ko uči rukju:

a) da bude ispravan, bogobojazan, pošten,

b) da prilikom učenja rukje bude svojim srcem okrenut ka Allahu, azze ve dželle, tj. da srce i jezik budu u saglasnosti.

2. Onaj kome se uči rukja treba ispuniti, takoðer, dva uslova:

a) da srcem bude usmjeren ka Allahu, azze ve dželle,

b) da bude psihički spreman na rukju.

Pet je utemeljenih puteva liječenja rukjom koji se navode od Poslanika, s.a.v.s.

1. Učenje rukje sa puhanjem i pljuckanjem. U Sahihu-Muslimu navodi se da je poglavara jednog plemena ujela škorpija, pa se spominje da je učač pljuckao i učio Fatihu, a u drugoj predaji stoji da je učio Ummul-Kur’an (Fatihu) i da je sabirao pljuvačku, a potom je dotični čovjek i izliječen. U drugoj predaji navodi se da bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi neko od njegovih ukućana obolio, puhao u njega učeći sure El-Ihlas, El-Felek i En-Nas.

2. Učenje bez puhanja i pljuckanja, kao što se navodi u oba Sahiha da je Džibril, alejhis-selam, učio rukju Vjerovjesniku, s.a.v.s., bez ovih popratnih elemenata.

3. Da čovjek nešto zemlje ili prašine pomiješa sa svojom pljuvačkom, jer se u Muslimovom hadisu od Aiše, radijallahu anha, navodi da kada bi čovjek obolio ili na sebi imao kakvu ranu ili čir, stavio bi svoj kažiprst na zemlju, a zatim bi ga podigao govoreći: ”Sa Allahovim imenom, ovo je prašina naše zemlje, sa pljuvačkom jednog od nas, kako bi naš bolesni bio izliječen, sa dozvolom našeg Gospodara.” Imam En-Nevevi kaže: ”čovjek na svoj kažiprst stavi malo pljuvačke, a zatim ga stavi na zemlju, a zatim vrati kažiprst sa onim što se na njega zalijepilo od zemlje stavljajući ga na mjesto boli.”

4. Učenje rukje uz trljanje tijela ili mjesta boli. U Sahihu-Muslimu prenosi se da se Osman b. Ebi el-As požalio Vjerovjesniku, s.a.v.s., na bol koju osjeća, pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Stavi svoju ruku na dio tijela koji te boli, a zatim reci bismillahi – tri puta, a sedam puta poslije toga još reci: E’uzu billahi ve kudretihi min šerri ma edžidu ve uhazir (utječem se Allahu i Njegovoj moći od zla koje osjećam i kojeg se pribojavam).”

Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., nekim svojim ukućanima učio zaštitu trljajući desnom rukom i govoreći: ”Allahumme rabbennas ezhibil-be’s, vešfi enteš-Šafi, la šifae illa šifauk, šifaen la jugadiru sekamen (Allahu, Gospodaru ljudi, otkloni ovu bolest, izliječi, jer Ti liječiš i nema drugog lijeka osim Tvoga, liječenjem koje iza sebe ne ostavlja drugu bolest).” Potiranje može biti prije rukje ili poslije, a većina ljudi potire tokom rukje ili poslije nje. U predajama se navodi da je Poslanik, s.a.v.s., prvo puhao, a zatim učio rukju, ili učio rukju, pa puhao.

5. Učenje rukje na vodu, kao što je zemzem-voda i sl.

O tome se navode mnogobrojni hadisi. Ebu Davud prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., jedne noći klanjao, pa ga je ujela škorpija, te je rekao: ”Allah prokleo škorpiju. Nije ostavila Vjerovjesnika, s.a.v.s., da na miru klanja.” Potom je pozvao da mu se donese voda i u nju je stavio soli, a potom proučio suru El-Kafirun, Felek i En-Nas. So ima osobinu izvlačenja otrova.

Što se tiče drugih postupaka, oni nisu potvrðeni, kao što su pisanje šafranom, a sve predaje koje se prenose od Ibn Abbasa su slabe. Dozvoljeno je usloviti protunaknadu za učenje rukje, jer se od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi anegdota o tome u oba Sahiha.

Greške onih koji uče rukje

1.Pogrešno je odrediti posebne rukje za posebne bolesti, jer o tome ne postoji vjerodostojan tekst, kao kada kažu: Ove rukje su za šejtansku obuzetost, ove za sihr, ove za urok, ove za psihičke bolesti i sl.

2.Greška je reći da se rukja sastoji iz skupine ajeta i hadisa, a zna se npr. da sama Fatiha može biti rukja.

3.Da se precizira broj učenja rukje i pojedinih ajeta, kao što je tri puta, sedam puta itd., a to predstavlja novotariju koja nema utemeljenja. Nije dozvoljeno da se odreðeni broj učenja rukje učini uslovom ili adabom rukje.

4. Otvaranja ambulanti za liječenje rukjama je novotarija, ili da osoba ima posebne prostorije i odaje za učenje rukje. ”Koliko ima onih koji žele dobro, ali ga ne postignu.”

5. Učenje rukje skupinama tako da se ljudi naðu na jednom mjestu, ili učenje putem razglasa, jer nije navedeno da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ikada sabrao ljude i kolektivno im učio, mada je postojala prilika za to.

6. Sabrati sure iz kojih se uči rukja na kasetu ili CD, a zatim bolesnome reći: ”Slušaj ovu kasetu sedam puta, stotinu puta” itd.

7. Da se čovjeku kaže: ”Prouči sam sebi rukju”, a nije sposoban svaki čovjek da uči rukju i da bude učač rukje.

8. Razgovor sa džinnima, jer nije potrebno da se razgovara i otvara dijalog sa neprijateljem koji nasrće, pa makar to bilo sa namjerom poziva ka Allahu. Ukoliko se radi o opsjednutosti džinnima, obaveza ih je direktno protjerati i izbaciti iz tijela, bez upotrebe dijaloga, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije razgovarao sa džinnima, već je samo govorio: ”Izlazi, Allahov neprijatelju!” Nema potrebe za razgovorom sa džinnima kada oni ne govore istinite informacije, a Poslanik, s.a.v.s., rekao je Ebu Hurejri u vezi s džinnom koji ga je potkradao: ”Rekao ti je istinu, a inače su oni lažljivci.” Kakva je korist i ako bi džinni rekli istinu, kao npr. informacije koje su vjere, koliko imaju godina, djece i sl.? Prema džinnima se ophodimo kao prema stvorenjima koja stanuju i nasrću na tuða tijela, pa da li je pojmljivo da u jeku borbe sa Allahovim neprijateljima i fasicima pitamo ih koje su vjere, spola, jesu li oženjeni i druge besmislice?

Ovakav postupak je novotarija iz dva razloga:

– zato što ga Poslanik, s.a.v.s., nije činio;

– zbog nepoznavanja stanja onoga kome se obraćamo, jer učenjaci hadisa ne uzimaju u obzir govor od nepoznatih.

9. Svi hadisi koji govore o učenju rukje na uho su slabi i neispravni.

10. Neki učači udaraju bolesne, a zbog svoga neznanja i neiskustva ne znaju da u bolesnima nema džinna, već se radi o uroku, sihru i sl. Iako se ovakav postupak može opravdati samo dobro iskusnim učačima, ipak ćemo spomenuti da postoje tri mjesta koja se prilikom udaranja moraju izbjegavati:

– osjetljiva mjesta čijim se udaranjem bolesni može odvesti u smrt,

– iznad uha, sljepoočnica i genitalije,

– lice.

U Sahihul-Buhariji navodi se hadis koji općenito zabranjuje udaranje u lice, pa važi i u ovome slučaju: ”Kada neko od vas udara, neka izbjegava lice.”
Zabranjena je i svaka druga vrsta udarca koja će prelomiti kost, oštetiti tijelo i nanijeti ranu ili modrice. Nije dozvoljeno bolesnoga udariti više od deset puta osim kada se sprovode šerijatske kazne, zbog Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., hadisa koji se navodi u Musnedu imama Ahmeda.

Prvi put objavljeno: subota, 05 Srpanj 2008 08:57

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/