Djevojka sam, muslimanka, imam devetnaest godina, živim na način da uvijek osjećam kako griješim, ali ne u socijalnom ili materijalnom smislu, već u psihičkom.
Uzrok tome je što sam u djetinjstvu (u vrijeme prije i poslije punoljetsva, a tokom tri godine) počinila grijehe čije užase niko ne može ni zamisliti. Ako bi neko saznao za njih, ostala bih sama u životu, ili najmanje što bi mi se desilo jeste da me niko ne bi poštivao. Problem je u tome što se tih grijeha još uvijek prisjećam, a kada to činim, ne mogu se nositi s time. Iako sam se, hvala Allahu, pokajala zbog njih, ipak ih ne mogu zaboraviti.Taj osjećaj griže savjesti zbog grijeha povećava mi činjenica da postoji osoba koja zna za taj grijeh, koja me je uhvatila u tome dok sam još bila malodobna, što me čini da poželim da se nisam ni rodila kako me niko ne bi osudio. Uprkos tome što me ne osuđuju, ali bojim se da se ne osramotim, ipak sam sigurna da se dobro sjećaju moga grijeha. Dobro znam kolika je milost Uzvišenog Allaha i da mi je Allah podario uputu, jer me voli, bar tako mislim, ali ipak ovi osjećaji me toliko bole da to vi uvaženi ne možete ni zamisliti. Histerično plačem, naročito što se osjećam grešnom zbog svega što uradim, bilo veliko ili malo. Čak osjećam da ne mogu podnijeti grijeh, da Allah sačuva, ali se doista ovo dešava sa mnom. Rezultat toga jeste da se ponekad stidim da Uzvišenom Bogu uputim dovu za sebe onda kada postoji nešto što bih žarko željela i što bih htjela da se ostvari. Ali uvelike sama sebi umanjujem značaj zbog učinjenog grijeha, uprkos tome što znam da je šejtan taj koji me odvraća od dove. U isto vrijeme stidim se da tražim od Gospodara nešto što predstavlja veliko dobro za mene ako bi se ostvarilo.
Htjela bih da znam od koje godine je osoba odgovorna za svoje postupke imajući u vidu da sam znala da je činjenje tog grijeha pogrešno, ali nisam znala obim njegove težine i užasa.
Hvala Allahu!
Lijepo je kada musliman ima nježno srce koje strahuje od svoga Gospodara, i da osjeća tugu zbog počinjenih grijeha ili propusta u vjerskim dužnostima, da mu je žao zbog nemara u kojem je bio, jer je to znak da je njegovo kajanje primljeno, kao i znak Njegovog dobročinstva. Uzvišeni Allah pohvalio je ovakve osobine u Kur’anu na sljedeći način: “…čija srca, kad se Allah spomene, strah obuzme, i one koji strpljivo podnose nevolje koje ih zadese, i one koji molitvu obavljaju i koji, od onoga što im Mi dajemo, udjeljuju.” (El-Hadždž, 35)
Od Ukbe b. Amira prenosi se: “Rekao sam: ‘Božiji Poslaniče! U čemu je spas?’ A on odgovori: ‘Strogo čuvaj svoj jezik, drži se svoje kuće i plači nad svojim grijesima!’” (Bilježi Tirmizi, 2406, koji smatra da je hadis dobar, a njegovu vjerodostojnost potvrdio je Albani u djelu Sahihut-Tirmizi.
Ali, vrlo je moguće da ova blagodat preraste u prokletstvo i u drugi vid griješenja, posebno ako se osoba ne pridržava onoga što je Uzvišeni Allah naredio u pogledu straha od Njegove kazne i nade u Njegovu milost, pokornosti i nepokornosti. Ako se pojave očaj i beznađe iz samog srca, a sve zbog povećanog straha, onda je to već novi grijeh. Ako osoba ima loše mišljenje o Uzvišenom Allahu, ili pak počinje izbjegavati izvršavanje vjerskih dužnosti, upućivati dove i na taj način njegova nadanja od Uzvišenog Allaha budu raspršena, tada je neophodno da se zapita da li se šejtan upleo i da li je ušao na druga vrata. Štit od svega navedenog jeste to da se čovjek pridržava onoga o čemu se Uzvišeni Allah pohvalno izrazio u Kur’anu, a misli se na strah od Gospodara, koji nije moguće protumačiti opsesivnošću, frustracijom i depresijom prema svakoj nadi koja vodi ka sretnom životu na ovom svijetu, ali i na ahiretu.
Uzvišeni Allah kaže: “Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se poruke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kad spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov Pravi put, na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na Pravi put neće moći uputiti.” (Ez-Zumer, 23).
A da se ne spominje milost Uzvišenog Allaha i Njegova naklonost prema Svojim robovima, a ogleda se u tome da nijedan čovjek neće odgovarati za svoje postupke dok ne dostigne punoljetstvo, dakle starosnu dob od oko petnaest godina, ili pak onu starosna dob u kojoj se pokazuju znakovi puberteta, kao što je izrastanje stidnih dlaka, ili polucija, ili menstrualni ciklus kod ženskih osoba. Dakle, za sve što se desilo prije ove starosne dobi osoba neće biti odgovorna za to, a samim time niti kažnjena. Njena kazna od zajednice očituje se u prevaspitavanju i odgoju. Poslanik, alejhis-selam, kaže: ”Pero je dignuto s troje (trojici se ne pišu (loša) djela): spavaču, dok se ne probudi; djetetu, dok ne dostigne punoljetstvo, ludom, dok ne ozdravi.” (Bilježi Ebu Davud, 4403, a vjerodostojnost je potvrdio Albani u Ebu Davudovom Sahihu.)
Imam Ibn Munzir, Allah mu se smilovao, kaže: “Učenjaci su jednoglasni u mišljenju da se propisi i dužnosti odnose na punoljetnu i pametnu osobu.” (Preneseno iz djela Išrafuala mezahibi el-ulema, 7/227.)
Ako si nešto griješila prije punoljetstva, u skladu s navedenim u tvome pitanju, onda tuga, očaj, beznađe i briga nisu potrebni, ali ako je to bilo nakon što si postala punoljetna, onda moraš paziti na razliku između straha od Uzvišenog Allaha kao pohvalnog vida i straha koji vodi u očaj i beznađe, ili u vezi sa zapostavljanjem dove i vjerskih dužnosti. Potom, neophodno je da znaš da ako se ne pridržavaš ove bitne razlike, počinit ćeš iznova grijeh, odnosno zapast ćeš u grijeh koji je veći i gnusniji od starog grijeha. Razlog tome jeste što bi se taj novi grijeh odnosio na tvoje mišljenje o Uzvišenom Allahu i tvoj stav prema Njegovim svojstvima i propisima koje je objavio u Kur’anu.
Kršenje praktičnih Allahovih propisa grijeh je koji je najčešće vođen pohotom i hirom, i kao takav je lakši, mada je svaki grijeh kod Uzvišenog Allaha veliki.
Allah najbolje zna!
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info