Svevišnji Allah odlikovao je određena mjesta nad drugim, kao što je odlikovao određene ljude nad drugim i određena vremena nad ostalim vremenima. Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da su Mekka i Medina dva najbolja mjesta na svijetu, i da namazi u dva Harema imaju posebnu vrijednost.

Džabir prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Namaz u mojoj džamiji vredniji je hiljadu puta od namaza obavljenog na drugom mjestu, a namaz u Mesdžidul-haramu vredniji je sto hiljada puta od namaza obavljenog na drugom mjestu.” (Ahmed, Tirmizi, Tahavi, 3/127, i Zehebi, u djelu Sijeru ealamin-nubela, 22/255. Mnogi hadiski stručnjaci prihvatili su ovaj hadis kao vjerodostojan. Vidjeti: Et-Temhid, 6/26, Tenkihut-tahkik, 2/453, od Ibn Abduhadija, Misbahuz-zudžadža, 1/250, i Irvaul-galil, 4/341.) Abdullah b. Zubejr prenosi da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: “Namaz u mojoj džamiji vredniji je hiljadu puta od namaza obavljenog na drugom mjestu, osim što je namaz u Mesdžidul-haramu vredniji sto hiljada puta od namaza obavljenog na drugom mjestu.” (Ahmed, Tahavi, 3/127, i Ibn Hibban, 4/499/1620. Imam Ibn Hazm, Munziri, Kurtubi, Ibnul-Kajjim, Albani i neki drugi ovo predanje smatraju autentičnim, a imam Nevevi smatra ga dobrim. Vidjeti: El-Muhalla, 7/290, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 9/385, El-Medžmu, 7/471, Zadul-mead, 1/48, i Sahihul-džamia, 2/714.)

Imam Ebu Bekr Nekkaš veli: “Izračunao sam vrijednost jednog namaza u Mesdžidul-haramu: vrijedi kao životni vijek u kojem se klanja pet dnevnih namaza u trajanju od pedeset pet godina, šest mjeseci i dvadeset dana.” (Vidjeti: Fethul-Bari, 3/82.) U ovu nagradu, svakako, nije uračunata vrijednost kolektivnog namaza u Mesdžidul-haramu za dvadeset i sedam puta koja je predmet razilaženja među učenjacima i koja zahtijeva poseban naučni pristup.

Ova odlika, po mišljenju šafijskih i hanbelijskih učenjaka, obuhvata kako obavezne tako i dobrovoljne namaze, za razliku od imama Ebu Hanife i Malika koji smatraju da se nagrada odnosi isključivo na propisane namaze. Međutim, da li je ova obilna nagrada specifična samo za one koji klanjaju u Mesdžidul-haramu ili, pak, vrijedi za sve džamije u Mekki pa i šire od toga, predmet je razilaženja među islamskim učenjacima. Kada je riječ o ovom mišljenju, islamski učenjaci imaju četiri mišljenja: prvo, pod izrazom Mesdžidul-haram misli se na Kabu; drugo, misli se na mesdžid koji okružuje Kabu; treće, misli se na cijelu Mekku; i, četvrto, misli se na Harem (sveto područje koje je šire od same Mekke).

Svaka od tih skupina nastoji potkrijepiti svoje mišljenje vjerodostojnim argumentima. Međutim, učenjaci koji smatraju da se nagrada odnosi samo na one koji klanjaju u džamiji koja okružuje Kabu imaju najjače argumente. Stoga ćemo se ograničiti na iznošenje samo njihovih dokaza.

Uzvišeni Allah kaže: “I ne borite se protiv njih kod Mesdžidi-harama dok vas oni tu ne napadnu…” (El-Bekare, 191.) U drugom ajetu Allah, dželle šanuhu, rekao je: “O vjernici, mnogobošci su sama pogan i neka se više ne približavaju Mesdžidul-haramu poslije ove godine…” (Et-Tevbe, 28.) Također je rekao: “Nevjernicima i onima koji odvraćaju od Allahovog puta i Mesdžidul-harama – a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mještanina tako i za došljaka – i onome ko u njemu htjedne bilo kakvo nasilje učiniti, dat ćemo da patnju nesnosnu iskusi.” (El-Hadždž, 25.) Navedni ajeti odnose se na mesdžid koji okružuje Kabu. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 12/36, El-Medžmu, 3/189-190, i Fetava Ibn Usejmin, 1/438.)

Poslanik, ﷺ, je u prethodno spomenutom hadisu kazao: “Namaz u mojoj džamiji vredniji je hiljadu puta od namaza obavljenog na drugom mjestu, a namaz u Mesdžidul-haramu vredniji je sto hiljada puta od namaza obavljenog na drugom mjestu.” U ovom hadisu spomenuta je vrijednost namaza u Poslanikovoj, ﷺ, džamiji, a izuzet je Mesdžidul-haram, pa bi izuzetak trebao odgovarati onome iz čega je izuzet, što znači da se radi o dvije poznate džamije: u Medini i Mekki. Šejh Ibn Usejmin napominje: “Kako je nagrada specifična samo za Poslanikovu, ﷺ, džamiju, tako je specifična za džamiju u Mekki. Na ovu činjenicu ukazuje hadis: ’Putovanje se poduzima samo u tri džamije: Mesdžidul-haram, Mesdžidul-Aksa i moju džamiju.’ Ako bi neko otputovao radi neke od mekkanskih džamija, osim radi Mesdžidul-harama, uradio bi šerijatom zabranjeno djelo, jer nije dopušteno poduzimanje putovanja osim radi džamijâ u kojima ima posebna nagrada za obavljene namaze.” (Vidjeti: Fetava Ibn Usejmin, 1/438.)

U jednoj verziji ovog hadisa stoji: “…namaz u njoj (Poslanikovoj, ﷺ, džamiji) vredniji je od hiljadu namaza u drugim džamijama, osim džamije koja pripada Kabi.” (Muslim, 9/140/1396, Ahmed i Taberani.) I ova verzija bezuvjetno ukazuje da se radi o džamiji koja okružuje Kabu, a ne o drugim mekkanskim džamijama, odnosno Mekki, odnosno Haremu općenito.

Kada bi se musliman zavjetovao da će boraviti u itikafu određeni broj dana u Mesdžidul-haramu, a potom boravio u nekoj od mekkanskih džamija ili nekom stambenom objektu unutar Mekke ili Harema, time ne bi ispunio dati zavjet po konsenzusu islamskih učenjaka. Ova činjenica nam ukazuje da se izraz Mesdžidul-haram odnosi na džamiju koja okružuje Kabu. Napomena: svi oni koji klanjaju u povezanim saffovima s Mesdžidul-haramom imaju nagradu spomenutu u ovom hadisu, makar klanjali izvan džamije, iako su saffovi koji su bliže džamiji i Kabi vredniji, jer su bliži prvim saffovima, a prvi saffovi imaju posebnu vrijednost, a Allah, opet, najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Učenje Kur’ana između ikindije i akšam-namaza nije pokuđeno. To je poželjno činiti u bilo koje doba dana ili noći. Također, nije pokuđeno spavati između ova dva namaza. Predanje koje govori o tome nije vjerodostojno. (Ebu Ja‘la, 4/278/4897, Dejlemi, 3/493/5534, i neki drugi muhaddisi, s ništavnim (izuzetno slabim) lancem prenosilaca. Vidjeti: El-Mevduat, 3/466, od Ibnul-Dževzija, Ithaful-hajeretil-mehera, 5/543, od imama Busirija, Es-Silsiletud-daifa, 1/112-114, i Daiful-džamia, str. 845, od šejha Albanija.) Koliko znamo, ne postoji validan dokaz koji zabranjuje spavanje nakon ikindija-namaza, a Allah najbolje zna.

Većina pravnika zabranjuje klanjanje nakon ikindija-namaza, na osnovu sljedećeg hadisa: “Nema namaza poslije sabah-namaza, dok sunce ne izađe, niti poslije ikindija-namaza, dok sunce ne zađe.” (Buharija i Muslim.) Ali neki učenjaci smatraju da je zabranjeno klanjati samo onda kada sunce počne mijenjati boju iz jako žute u blago crvenu. U tom smislu povode se za predanjem koje je prenio Alija, radijallahu anhu, a gdje je Poslanik, ﷺ, zabranio namaz nakon ikindije, osim ako je sunce još visoko, tj. nije se počelo približavati horizontu. (Ebu Davud, Nesai, Tajalisi, Tahavi i Ahmed, 1/129. Vjerodostojnim su ga ocijenili sljedeći učenjaci: Ibn Hazm, u djelu El-Muhalla, 2/271, Iraki, u djelu Tarhut-tesrib, 2/187, i Ibn Hadžer, u djelu Fethul-Bari, 2/63.)

Dr. Safet Kuduzović

Upotpunnjavanje ruku’a i sedžde obaveza je. Namaz u kojem ova dva rukna nisu upotpunjena nije ispravan. Allahov Poslanik, ﷺ, jednom je prilikom vidio čovjeka da klanja ne upotpunjavajući ruku’, a sedždu je činio kao pijetao kada kljuca zrnje, pa je taj njegov namaz ovako prokomentirao: “Kada bi umro na ovome što čini, ne bi umro kao sljedbenik Muhammedovog, ﷺ, ummeta. On liči na gladnog čovjeka koji jede hurme: uzme jednu ili dvije koje mu ništa ne koriste, niti glad utole.” (Bejheki, Ibn Huzejme i Taberani, 4/115-116/3840, s dobrim lancem prenosilaca, tvrde imam Munziri i Hejsemi.) U autentičnom predanju stoji da je Resulullah, ﷺ, rekao: “Najgori kradljivci jesu oni koji kradu od svoga namaza.” “Allahov Poslaniče, kako se krade od namaza?!”, upitaše ashabi, a Poslanik, ﷺ, odgovori: “Neupotpunjavanjem ruku’a i sedžde.” (Ahmed i Ibn Hibban, 5/206/1888, sa ispravnim lancem prenosilaca, tvrde imam Hakim, Zehebi i Busiri.) Imam Buharija zabilježio je predanje u kojem stoji da je Huzejfe, radijallahu anhu, vidio nekog čovjeka da klanja, ali ne upotpunjava ruku’ i sedždu, pa mu je rekao: “Nisi klanjao, a kada bi umro na tome, ne bi umro na fitri na kojoj je stvoren Muhammed, ﷺ.” Imam Bezzar u svome Musnedu, 7/241-242/2819, dodaje da je taj čovjek rekao kako već četrdeset godina tako klanja, pa mu je Huzejfe b. Jeman, radijallahu anhu, rekao: “Allaha mi, nisi obavljao namaz četrdeset godina.” U nekim predanjima, opet, stoji da će ljudi klanjati šezdeset godina, a njihovi namazi neće biti primljeni, jer neće upotpunjavati ruku’ i sedždu. Jedno takvo zabilježio je Asbehani u djelu Et-Tergib, 2/236, s dobrim lancem prenosilaca. (Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 6/1/81.) Ibn Mes’ud prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Nije ispravan namaz onoga čovjeka koji ne smiri leđa na ruku’u i na sedždi.” (Tirmizi, Nesai i Darekutni, 1/340/1301, sa ispravnim lancem prenosilaca, tvrde imam Tirmizi, Darekutni, Iraki, Sujuti i Ševkani.) Navevši ovaj hadis, imam Ševkani konstatirao je: “Hadis je dokaz da je smirivanje leđa na ruku’ i sedždi obavezno. Većina islamskih pravnika smatra da nije validan namaz onoga ko tako ne čini.” (Vidjeti: Nejlul-evtar, 2/252, i El-Kavlul-mubin fi ahtail-musallin, str.120-121.) U drugom predanju stoji da Uzvišeni Allah ne obraća pažnju na namaz čovjeka koji se ne smiruje na ruku’ i sedždi. (Dija Makdisi, u djelu El-Muhtara, 8/167/183, Taberani, 8/405-406/8261, s vjerodostojnim lancem prenosilaca, a imam Hejsemi, u djelu Medžmeuz-zevaid, 4/22, tvrdi da su njegovi prenosioci pouzdani.) Imam Kurtubi naveo je i potvrdio Ibn Abdulberrove riječi: “Nije ispravan ruku’, ni stajanje poslije ruku’a, ni sedžda, ni sjedenje između dvije sedžde sve dok se klanjač potpuno ne smiri u svakom položaju. I to je stav većine učenjaka.” (Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 1/347.) Dakle, neophodno je paziti na način obavljanja namaza, jer je primljen samo onaj namaz koji se ispravno obavi. Poslanik, ﷺ, govorio je: “Čovjek klanja a od namaza mu bude upisana samo desetina, ili devetina, ili osmina, ili sedmina, ili šestina, ili petina, ili četvrtina, ili trećina, ili polovina.” (Ebu Davud i Ebu Ja‘la, 3/189-190/1615, s dobrim lancem prenosilaca.)

Dr. Safet Kuduzović

U džamiji u kojoj ne postoji stalni mujezin ezan će učiti onaj čovjek koji ima ljepši i prodorniji glas. Kada je Abdullah b. Zejd usnio čovjeka koji ga je poučio ezanu, došao je Poslaniku, ﷺ, i  on mu je naredio: “Pouči Bilala onome što si usnio, i neka on uči ezan, njegov je glas prodorniji od tvoga.” (Ahmed i Ibn Hibban, s dobrim lancem prenosilaca.)

U jednom predanju stoji da je Resulullah, ﷺ, naredio otprilike dvadeseterici ashaba da prouče ezan pred njim, pa mu se dopao glas Ebu Mahzure Evsa Džumehija, pa ga je poučio ezanu i ikametu. (Darimi i Ibn Huzejme, sa ispravnim lancem prenosilaca.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Musliman mora prije namaza odrediti pravac kible: prvo će pitati, a ako nema nikoga u blizini, tada će njen pravac odrediti pomoćnim sredstvima. Kada je riječ o vašem slučaju, svako je bio uvjeren u jedan pravac, i bili ste dužni klanjati ponaosob, ne u džematu. Nijednom od vas nije bilo validno klanjati okrećući se na stranu koja, po njegovom mišljenju, nije pravac kible. Ako se nakon završenog namaza uspostavi ili ne uspostavi pravi smjer, namaz svih je ispravan i niko ga neće ponoviti.

Kada je riječ o bacanju kocke (kur’un), tome se pribjegava samo u slučaju kada se radi o istovjetnim pravima ili situaciji u kojoj je ispravno postupiti na više načina. Kada je riječ o okretanju prema kibli, ispravno je okrenuti se samo u jednom pravcu, i princip bacanja kocke ne dolazi u obzir, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović