Allah Uzvišeni nije odjednom objavio Kur'an svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nego je taj period objavljivanja trajao 23 godine.

U toku tog perioda, Poslanik je pamtio ono što mu je dolazilo i to je pred Džibrilom svakog ramazana obnavljao.

U posljednoj godini svoga života Kur'an je obnovio dva puta pred Džibrilom.

Također, ono što je objavljivano, pamtili su i ashabi.

Neki od onih koji su zapamtili cijeli Kur'an bili su: Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Ibn Mes'ud, Ebu Hurejre, Ibn Omer, Ibn Abbas, Aiša, Ubejj b. Ka'b i neki drugi ashabi.

Također, u tom periodu objave, Kur'an je zapisivan, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je pisare Objave, među kojima su bili: četverica halifa, Zejd b. Sabit, Muavija, Jezid b. Ebi Sufjan, Amr b. El-As, i još neki ashabi.

Prenosi se od Osmana da je rekao: „Kada bi neki ajeti bili objavljeni, Poslanik bi pozvao nekog od pisara i rekao da se to zapiše.“

Naravno, sredstva za pisanje bilo je teško pronaći, pa su ajete zapisivali na palminu koru, kamene ploče, komade kože i sl.

Sve ono što bi zapisali, pisari bi ostavljali u kući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a i sebi bi ostavili isto tako.

Ono što treba znati jeste da je Kur'an za vrijeme Poslanika, bio čitav zapisan, ali nije bio skupljen i zapisan u jednu zbirku.

Dakle, bio je čitav zapisan na raznim mjestima, ali to nije bilo skupljeno u jednu zbirku (mushaf).

Postoji nekoliko razloga zbog čega Kur'an nije bio skupljen u jednu zbirku, iako je bio cjelokupan zapisan.

1. Poslanik je bio prisutan, on je to pamtio, i bio je sačuvan od zaborava, tako da nije bilo potrebe da se zapiše u jednu zbirku. Nakon Poslanika, ostali su ashabi i više niko nije imao garanciju da neće zaboraviti nešto od Kur'ana, te su ashabi odmah nakon preseljenje Poslanika na onaj svijet, požurili da ga zapišu na jedno mjesto.

2. Nije zapisan na jedno mjesto, jer se tokom objave dešavala derogacija određenih ajeta i propisa, pa bi zapisivanje u tom periodu uticalo na to da se s vremena na vrijeme mijenja ono što je zapisano, tako što bi se izbacivalo ono što je dokinuto, pa bi to možda dovelo do zabune šta je ustvari dokinuto, a šta nije

3. Redoslijed ajeta i sura kako se nalazi danas u mushafu nije kao redoslijed objave, pa bi zapisivanje u jednu zbirku otežalo taj proces, jer bi se svaki put moralo nešto mijenjati i pomjerati.

Nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, preselio, neka od arapskih plemena su napustila islam.

Kada se to desilo Ebu Bekr, Allah sa njim bio zadovoljan, je poslao vojsku koja se sukobila sa tim otpadnicima, a među tom vojskom je bio i veliki broj hafiza koji su u toj borbi ubijeni, pa su se ashabi pobojali da se ne zagubi nešto od Kur'ana.

Spomenuti događaj bilježi imam Buhari od Zejda b. Sabita u kojem se između ostalog spominje da je Omer došao Ebu Bekru i predložio mu da sakupi Kur'an.

Nakon što se Ebu Bekr nekoliko puta dvoumio da li da uradi taj posao, na kraju je i pristao, pa je Kur'an sakupljen u jednu zbirku koja je tada nazvana mushaf.

Dakle, ne možemo reći kako je izgledao Kur'an u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer on nije bio zapisan u jednu zbirku (mushaf).
Jesu zapisani svi ajeti ali na raznim mjestima i kod raznih ashaba, pa bi kod jednog ashaba bilo zapisano ono što nije zapisano kod drugog.

Tek u vrijeme Ebu Bekra sve se to skuplja na jedno mjesto i zapisuje se u jedan mushaf.

Alejkumuselam.

U komentaru ovog ajeta, mufessiri navode sljedeće: “O muslimani, On vas je odabrao među ostalim ljudima, za vas je odabrao ovu vjeru i zadovoljan je da vam ona bude vjera. Za vas je odabrao najbolju knjigu i najvrijednijeg Poslanika, pa prihvatite ovu veliku blagodat…” (Sa’di)

Dakle, misli se na ovaj naš ummet kojeg je, kako kaže Ibn Kesir, Allah odabrao iznad ostalih i ukazao mu počast tako što im je poslao najčasnijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i objavio najpotpuniji vjerozakon.

“…i oni prvi – uvijek prvi! Oni će Allahu bliski biti.”

Rekao je šejh Sa’di u svome tefsiru: “Oni koji su prednjačili u dobrim djelima na ovome svijetu, bit će prvi prilikom ulaska u Džennet.”

“…biće ih mnogo od naroda drevnih, a malo od kasnijih.”

Rekao je imam Kurtubi: “Bit će ih mnogo iz prijašnjih naroda, a malo od ummeta koji je povjerovao u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem…Rečeno je “malo” u poređenju sa prijašnjim narodima, jer prijašnjih vjerovjesnika je bilo mnogo, pa je i veliki broj onih koji su povjerovali u njih. U tom smislu, oni su u većem broju u odnosu na one prve koji su povjerovali iz našeg ummeta.”

“A oni sretni – ko su sretni?! Biće ih mnogo od naroda drevnih, a mnogo i od kasnijih.”

Oni sretni su položajem ispod onih koji su gore spomenuti, a za koje je rečeno da su Allahu veoma bliski.

Zato je rečeno da će njih biti mnogo, tj. više nego onih prvih, jer prvi su posebno odabrani.

Alejkumusselam.

I “hubb” i “meveddet” označavaju ljubav, samo što je, kako kaže šejh Halid Sebt, “meveddet” specifičnija vrsta.

Meveddet je i ljubav i više toga.

Meveddet je ljubav popraćena težnjom i čežnjom ka onome što volimo, srčana naklonost prema tome, davanje prednosti nad nečim drugim, zaštita i pomaganje.

Sve ovo označava riječ “meveddet” i zato je ona i upotrebljena u citiranom ajetu koji govori o bračnom životu.

Postoji i tumačenje da riječ “meveddet” u tom slučaju označava spolni odnos.

Neki učenjaci navode da je “meveddet” način ponašanja kojim se iskazuje “hubb”.

Kada je riječ o “hubbu” iz sure Ali Imran, tu se misli na ljubav prohtjeva i uživanja, kako kaže šejh Muhammed b. Ali Šenkiti.

Neki navode da je “meveddet” čista i iskrena ljubav popraćena djelima, dok je “hubb” ljubav koja može postojati, ali nije nužno njeno ispoljavanje.

Postoje i druge vrste ljubavi, a najveći stepen je “hullet”, i zbog toga su Ibrahim i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nazvani “Halilu-Rahman”.