Piše: Mr. Elvedin Huseinbašić
Dragi brate, neka ove riječi budu iskreni savjet izmeðu mene i tebe samo zbog Allahovog plemenitog lica. Volim te u ime Allaha, azze ve dželle. Tvoja želja da klanjaš svaki namaz u džematu s muslimanima dobar je znak i put ispravnog robovanja tvome Gospodaru.
Klanjanjem u džematu ti se odazivaš pozivu svoga Stvoritelja, a Njegovoj milosti se nadaš i od Njegove kazne strahuješ. Budi zahvalan Allahu, subhanehu ve te’ala, što nisi od onih koji ne klanjaju i koji su nemarni prema namazu koji srljaju u propast zbog svog nemara prema namazu.

Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Ugovor izmeðu nas i njih je namaz pa ko ga ostavi postaje nevjernik. Raduj se hadisu: Allah će sedmericu uvesti u hladovinu Arša kada drugog hlada neće biti… čovjeka čije je srce vezano za džamije. – Muttefekun ‘alejhi. Raduj se potpunom svjetlu na Sudnjem danu zato što ideš na namaze u noćnoj tami. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Obraduj potpunim svjetlom ne Sudnjem danu one koji idu u džamije u vrijeme noćnih tmina. – Hadis su zabilježili imami Ebu Davud i Tirmizi.

Raduje nas kada vidimo sva ta svijetla lica koja dolaze u džamije i nadmeću se u tome. Neki od njih su stari pritisle ih godine, neki su mladi okrenuli leða smutnjama i porocima. Neki od njih su djeca mlaða od deset godina, oni su nada ovoga Ummeta. Svi dolaze u prvi saf i nadmeću se u tome. Hvala Allahu na toj velikoj blagodati.

Brate muslimanu, postoje postupci koje čine klanjači a štete njihovom namazu, zato imamo nekoliko prijateljskih kritika i savjeta koje želimo uputiti klanjačima kad već dolaze u džamiju. Postupci koji se posebno ističu su slijedeći:

1. Nesmirenost i užurbano obavljanje namaza. Neki namaz klanjaju tako brzo kao što gavran kljuca svojim kljunom.

2. Igranje sa prostirkom ili kamenčićima te razgledanje ukrasa i natpisa u džamiji.

3. Okretanje i gledanje u nebo u toku namaza.

4. Odsutnost i nekoncentriranost u namazu tako da ne zna koliko je rekata klanjao.

5. Razmišljanje o dunjaluku i nadolazak brojnih misli u toku namaza.

6. Premetanje ručnog sata, gledanje koliko je sati i često popravljanje odjeće.

7. Pretjecanje imama na ruku’ i na sedždi.

Postoje i drugi postupci koje je ukorio Allah, azze ve dželle ili Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji ukazuju na nesmirenost i ne postojanje skrušenosti u namazu njih može primijetiti svaki klanjač.

Brate klanjaču, došao si u džamiju s ciljem da se pokoriš Allahu, azze ve dželle i izvršiš Njegovo nareðenje pa zašto onda to upropaštavaš čestim pokretima i nemarom?! Zar ne znaš da je skrušenost duša i život namaza? Skrušenost je plod imana i smiraj duši. Možda ti nakon namaza zbog toga bude upisana mala nagrada. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Nekim ljudima nakon namaza bude upisana desetina, devetina, osmina, sedmina, šestina, petina, četvrtina, trećina, a nekima polovina namaza. – Hadis su zabilježili imami Ahmed, Ebu Davud i drugi.

Potvrðeno je da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: Najgori kradljivci su oni kradljivci koji potkradaju svoje namaze. Ashabi su pitali: Kako potkradaju svoje namaze? Rekao je: Ne upotpunjava ruku’ i sedždu.

Zabilježio je imam Ahmed od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: Allah ne gleda u čovjeka koji ne ispravlja kičmu na stajanju izmeðu ruku’a i sedžde.

Takoðer je rekao: Tako klanjaju licemjeri, sjede dok sunce ne bude izmeðu šejtanovih rogova pa onda užurbano klanjaju četiri rekata ne spominjući Allaha osim malo. Hadis je zabilježio imam Muslim.

Preneseno je u oba Sahiha od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je neki čovjek ušao u džamiju a Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem je sjedio u džamiji. čovjek je klanjao a potom prišao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem i poselamio ga. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio na selam i rekao: Vrati se i ponovo klanjaj jer ti nisi klanjao! čovjek se vratio i ponovo klanjao kao i prvi put, potom je došao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem i poselamio ga. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio na selam i rekao: Vrati se i ponovo klanjaj jer ti nisi klanjao! čovjek se vratio i ponovo klanjao kao i prvi put, potom je došao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem i poselamio ga. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio na selam i rekao: Vrati se i ponovo klanjaj jer ti nisi klanjao! To se ponovilo tri puta. Treći puta čovjek je rekao: Tako mi Onoga koji te poslao sa Istinom, ja ne znam drugačije, poduči me. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: Kada ustaneš da klanjaš reci Allahu ekber, potom uči što ti je olakšano iz Kur’ana, potom se previj na ruku’ i smiri se, potom se digni sa rikua’ i ispravi se, potom padni na sedždu i smiri se, potom ustani sa sedže i smiri se na sjedenju izmeðu dvije sedžde, nakon toga ponovo padni na sedždu i smiri se. Tako radi u cijelom namazu.

Zabilježio je imam Buharija da je Huzejfe ibn el-Jeman, radijallahu ‘anhu, rekao čovjeku koji je klanjao a nije upotpunjavao ruku’ i sedždu: Ti nisi klanjao. Ako umreš tako klanjajući ne bi umro na Muhammedovoj vjeri.

Zabilježio je imam Ahmed da je Ebu Mes’ud, radijallahu ‘anhu rekao: Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Namaz u kojem klanjač ne ispravi kičmu na ruku’ i na sedždi nije ispravan. Hadis su zabilježili imami Ebu Davud i Tirmizi. U drugoj predaji stoji da je rekao: …ako ne ispravi kičmu kada se podigne sa rukua’ i sedžde. Ovo je jasan tekst prenesen od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji govori da je neispravan namaz onoga ko ne ispravi kičmu nakon rukua’ i sedžde onako kako je bila ispravljena prije toga. To se odnosi na farzove. A smirenost u namazu podrazumijeva da prilikom obavljanja dijelova namaza svaki dio tijela vrati na svoje mjesto.

Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Allah je propisao pet namaza svojim robovima. Ko ih bude klanjao nijedan ne izostavljajući smatrajući ih nevažnim ima kod Allaha garanciju da će ga uvesti u Džennet, a ko ih ne bude klanjao nema garancije od Allaha pa ako bude htio kaznit će ga, a ako bude htio uvest će ga u Džennet. Hadis su zabilježili imami Ebu Davud i Nesai.

Rekao je Allah ‘azze ve dželle: Uspjet će vjernici koji su u svojim namazima skrušeni. Tj. koji namze klanjaju strahujući i smireno. Skrušenost je smirenost i poniznost, a na skrušenost podstiče strah od Allaha i svijest da nas vidi. Skrušenst je, takoðer, ponizno i poslušno stajanje srca pred Gospodarom. Preneseno je od Mudžahida da je rekao u vezi sa ajetom: Pred Allahom poslušno stojte. U ponizno stojanje spada: ruku’, dugo stajanje na namazu, skrušenost, poniznost zbog staraha od Allaha, azze ve dželle.

Skrušen u namazu može biti samo onaj ko se srcem posveti namazu i da namazu prednost nad svim drugim poslovima. Allah, ‘azze ve dželle, spomenuo je svoje skrušene robove i robinje i rekao za njih da su meðu Njegovim odabranim robovima te da im je pripremio oprost i veliku nagradu.

Primjeri skrušenih u namazu

Rekao je Omer ibn el-Hattab, radijallahu ‘anhu, na minberu: Ima ljudi koji osijede u islamu a nikada nisu upotpunili namaz. Neko reče: Kako to? Rekao je: Nisu skrušeni, ponizni i predani Allahu, azze ve dželle, u potpunosti dok klanjaju. Ovo je Omer, radijallahu ‘anhu, izgovorio na početku islama, pa šta onda mi možemo reći za naše vrijeme!? Mnogi klanjači dok klanjaju razmišljaju o dunjaluku, izuzetak su oni klanjači kojima se Allah, ‘azze ve dželle, smilovao. Zbog nemara prema namazu mnogi klanjači klanjaju tijelom a mislima su povezani sa dunjalukom, misle o kupovini i prodaji, o oduzimanju i dodavanju…

Rekao je Hasan Basri: ‘Amir ibn Abdu-Kajs je čuo neke ljude kako govore o nemaru u namazu pa je rekao: Zar to osjećate? Rekli su: Da. Rekao je: Draže mi je da budem proboden kopljima nego da to osjećam u namazu.

Dragi brate, gdje smo mi u odnosu na njih!? Abdullah ibn Zubejr kada je bio na ruku’ tako je mirno stajao da su ptice zamalo slijetale na njega a kada bi pao na sedždu bio bi poput prostrtog platna. Mi se čudimo toj skrušenosti i smirenosti zato što ih ne vidimo u našoj stvarnosti ali ranije je bilo ljudi koji su bili tako skrušeni.

El-‘Anbese ibn ‘Ukbe je toliko mirno i dugo bio na sedždi da su vrapci slijetali na njegova leða, bio je poput potpornog stuba za palminjak.

Nastavljamo dalje družiti se sa dobrim vjernicima. Rekao je Ebu Bekr ibn ‘Ajjaš: Vidio sam Habiba ibn Sabita na sedždi da si ga vidio pomislio bi da je mrtav zbog vremena provedenog na sedždi.

Rekao je Ibn Vehb: Vidio sam Sevrija kod Ka’be nakon akšama klanjao je sunnete pao je na sedždu i nije podigao glavu sve dok nije zaučen ezan za jaciju.

Nisu dozvoljavali da budu zauzeti pa da nisu u stanju klanjati, izmeðu njih i Allaha nije bilo prepreke, sva njihova pažnja bila je usmjerena na namaz, skrušenost i poniznost pred Allahom, azze ve dželle.

Ebu Abdullah en-Nibadži jednom prilikom je klanjao kao imam stanovnicima Tartusa, u toku namaza proglašena je uzbuna i poziv u borbu ali on nije požurio da završi namaz. Nakon namaza rekli su: Ti si špijun. On je rekao: A zašto? Rekli su: U toku namaza upućen je poziv za borbu a ti nisi nimalo ubrzao klanjanje namaza. Rekao je: Mislio sam da svaki čovjek čuje u namazu samo ono što mu Allah, azze ve dželle, govori dok je u namazu.

Imam Buhari je jedne noći klanjao namaz i neka životinja ga je ujela sedamnaest puta. Nakon namaza je rekao: Pogledajte šta me je uznemiravalo?

Rekao je Mejmun ibn Hajjan: Muslim ibn Jesar nikada se nije okretao u namazu bez obzira da li se radilo o kraćem ili dužem namazu. Jednom je srušena jedna strana džamije u kojoj je klanjao, cijela tržnica se uznemirila a on se nije ni okrenuo dok je klanjao.

Upitan je Halef ibn Ejjub: Zar te muhe ne uznemiruju dok klanjaš? Što ih ne otjeraš? Rekao je: Ne šelim steći naviku da radim nešto što će mi pokvariti namaz. Neko reče: Kako trpiš? Rekao je: Pričaju mi da zločinci trpe bičeve vladara pa ih hvale time i govore za njih da su strpljivi. A ja stojim pred svojim Gospodarom pa zar da se pomjeram zbog muhe!?

Ebu Talha, radijallahu ‘anhu, je jednom prilikom klanjao u svom palminjaku i zadivila ga je jedna mala ptica koja je tražila izlaz kroz krošnje drveća. Gledao je tako u njega jedno vrijeme i zaboravio koliko je rekata klanjao. Ispričao je Poslaniku, sallallhu ‘alejhi ve sellem, šta se dogodilo i rekao: Allahov Poslaniče, dajem palminjak u sadaku pa ga ti upotrijebi kako hoćeš.

Rekao je El-Kasim ibn Muhammed: Jednog jutra sam izašao iz kuće, a kada sam jutrom izlazio prvo sam išao kod Aiše da je poselamim. Tog jutra kada sam došao kod nje ona je klanjala duha namaz, učila je ajet: Pa nam je Allah milost darovao i od patnje u ognju nas sačuvao. – Et-Tur, 27. Plakala, učila dove i ponavljala ajet. Stajao sam tako dok mi nije dosadilo pa sam otišao na pijacu da uradim što sam naumio, mislio sam da će završiti dok se vratim. Završio sam poslove na pijaci, vratio se a ona je jednako stajala učila ajet, molila i plakala.

Preneseno je od Hatima el-Esamma da je rekao kada su ga pitali o namazu slijedeće: Kada nastupi namasko vrijeme ja se abdestim, potom doðem na mjesto na kome želim klanjati i sjednem dok se svi djelovi tijela smire. Nakon toga ustanem na namaz, zamislim Ka’bu ispred sebe, sirat ćupriju ispod nogu, Džennet sdesne a Džehennem slijeve strane i Meleka smrti iza sebe. Zamislim da mi je to zadnji namaz. Ustanem sa strahom i nadom, polahko i razgovijetno kažem Allahu ekber, učim Kur’an lagahno i ratgovijetno, skrušeno se previjem na ruku’, ponizno padnem na sedždu, sjednem na lijevi bok i lijevo stopalo ispružim, desno stopalo ispravim i prste savijem. Sve to propratim sa iskrenošću i nakon svega ne znam da li mi je namaz prihvaćen ili nije.

Poslušaj oporuku Bekra el-Muzenija koja te poziva da upotpuniš namaz na ispravan način. Rekao je: Ako želiš da ti namaz bude od koristi sam sebi reci: Ovo mi je zadnji namaz.

Uprkos tolikoj pažnji i čuvanju posvećenih namazu rekao je Osman ibn ebi Durheš: Nakon svakog namaza molio sam Allaha da mi oprosti propuste u namazu.

Braćo moja, svaka čast ljudima koji su izvršili ono što im je nareðeno, kojima su grijesi zabranjeni pa su ih se klonili, koji su nakon spuštanja noći budni u ibadetu ostali, prisjećali su se svojih grijeha pa su ponizni bili, pokucali su na vrata Voljenog i oprost zatražili. Rekao je Uzvišeni: Ja sam ih danas nagradio zato što su strpljivi bili.

Postavlja se pitanje kako biti skrušen u namazu? Koja su sredstva postizanja skrušenosti u namazu? Brate klanjaču, postoje sredstva kojima se može postići skrušenost u namazu i ona se mogu svrstati u dvije skupine:

Prva: sredstva koja nisu u direktnoj vezi sa namazom, a ona su:
1. Isprvano vjerovanje u Allaha, azze ve dželle, tevhid u obožavanju, gospodarstvi i Allahovim imenima i osobinama.
2. Veličanje Allaha, azze ve dželle, iskrenost u ibadetima i svijest da nas Allah, azze ve dželle vidi i u tajnosti i u javnosti.
3. Slijeðenje isključivo Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
4. Bogobojaznost koja se manifestuje sustezanjem od zabranjenog i izvršavanjem nareðenog.
5. Jedenje isključivo halal hrane i udaljavanje od zabranjenog i sumnjivog.
6. Upućivanje dove Allahu, azze ve dželle, da ti podari skrušenost.
7. Druženje sa skrušenima i povoðenje za njima.

Druga: Sredstva koja su u direktnoj vezi sa namazom, a ona su:
1. Skoncentriši se i srcem budi prisutan pred klanjanje namaza.
2. Osjeti veličinu Onaga pred koga staješ u namazu, tj. Allaha, azze ve dželle.
3. Uði u namaz s nadom da zaslužiš potpunu nagradu za namaz.
4. Lijepo se abdesti, obrati pažnju da pete ne ostanu suhe prilikom pranja nogu i nemoj rasipati vodu.
5. Sprmi se za namaz prije namaza. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Ne treba klanjati kada je postavljena hrana i kada postoji potreba za malom ili velikom nuždom. Hadis je zabiljžio imam Muslim. Neka mjesto na kojem ćeš klanjati bude, takoðer, spremno.
6. Ne budi nemaran prema namazu u džematu i kreni u džemat kada čuješ ezan.
7. Klanjaj nafile, naročito, pritvrðene sunnete kao što su vitr namaz i sabahshi sunneti, i klanjaj noćni namaz.
8. Razmišljaj o značenu ajeta i zikrova koje učiš i ponavaljaš.
9. Nemoj klanjati užurbano, ne dozvoli da ti namaz bude najbezvrijedniji pa da ga svakako obavljaš.
10. Budi pristojan u namazu tako što se nećeš okretati, vrtiti i igrati se s bilo čime jer je to zabranjeno.
11. Klanjaj namaz u skladu sa propisima i adabima namaza, gledaj u mjesto sedžde. Rekao je Poslanik, sallallhui ‘alejhi ve sellem: Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam.
12. Slijedi imama jer imam je postavljen da bi se drugi povodili za njim.
13. Izbaci iz srca dunjalučke poslove jer dunjaluk sa svim iskušenjim i stvarima koje ljude odvlače od Allaha ne vrijedi kod Allaha ni koliko jedno krilo komarca.
14. Nemoj klanjati na mjestima na kojima postoje muzički instrumenti, slike, smetnje, glasovi ili vika.
15. Klanjaj kao da se opraštaš sa ovim svijetom, jer svi koje znamo su otišli s njega a i mi ćemo, zasigurno.

Brate muslimanu, rekao je Poslanik, sallallhu ‘alejhi ve sellem: Svakom muslimanu njegov namaz bit će iskup za počinjene grijehe ako ne uradi veliki grijeh i ako kada nastupi propisani namaz lijepo se abdesti, klanja skrušeno, upotpuni ruku’. Tako će biti cijeli život. Hadis je zabilježio imam Muslim.

Neka nas Allah opskrbi najispravnijim i najiskrenijim djelima i najpotpunijom nagradom. Allahu moj, sačuvaj nas neskrušena srca, oka koje ne plače, dove koja se ne prima. Allahu moj, prijeði preko naših loših postupaka i oprosti nama, roditeljina našim i svim muslimanaima. Neka je salavat i selam na našeg poslanika, Muhammeda.

Prvi put objavljeno: četvrtak, 01 Studeni 2007 11:10

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Adnan Maglić
Onaj ko proučava šerijatske tekstove, razmišlja o propisima islama vezanim za sve pore čovjekovog života, primijetit će da je ova vjera došla da olakša ljudima, da ih učini sretnim, te od njih odagna svaku teškoću i tjeskobu vezanu za njihovo pridržavanje vjere ili za svakodnevni život muslimana.
O povodu slanja poslanika Allah, dž.š., kaže: ”O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.” (En-Nisa, 165.)
U drugom ajetu Uzvišeni kaže: ”A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija, 107.)
Govoreći o razlogu stvaranja čovjeka, Gospodar svih svjetova kaže: ”Da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati.” (Hud, 7.)

Svi propisi praktične primjene u raznim okolnostima života povezani su sa razlozima propisivanja koji ukazuju i upućuju da su u ljudskom interesu. Za namaz Uzvišeni kaže: ”Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.” (El-‘Ankebut, 45).
Za post Allah, dž.š., kaže: ”O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekare, 183.) O hadždžu Uzvišeni veli: ”Da bi koristi imali i da bi u odreðene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njega spominjali.” (El-Hadždž, 28.)
Spominjući džihad, Allah, dž.š., kaže: ”Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini” (El-Hadždž, 39.), a u drugom ajetu kaže: ”I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas.” (El-Bekare, 190.) Allah, dž.š., o odmazdi kaže: ”U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni.” (El-Bekare, 179.) U vezi sa otklanjanjem štete i poteškoće Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Ne smije se šteta nanositi drugome, niti se smije na štetu uzvratiti drugom štetom.” Kaže Allah, dž.š.: ”Mi smo je za tebe udali kako vjernici ne bi više osjećali tjeskobu da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu.” (El-Ahzab, 37.)
Mnogo kur’ansko-hadiskih tekstova upućuje na to da nas je Allah, dž.š., obavezao sa propisima islama u kojima je svako dobro za nas, sreća i prosperitet čovječanstva, a istovremeno je od nas otklonio svaki vid tjeskobe na dunjaluku i na ahiretu.
Na osnovu ove činjenice islamska ulema dozvolila je činjenje manje štete ili grijeha kako bi izbjegli veću. Odnosno, kada je čovjek primoran učiniti jednu od dvije stvari, a ne može ih nikako izbjeći, dozvoljeno mu je uraditi onu koja sa sobom nosi manju štetu. Sve to s ciljem da izbjegne veću štetu i olakša samome sebi koliko god je u mogućnosti.
Puno je primjera koji potvrðuju spomenuti princip. Sve ih je teško navesti, ali ćemo, zbog kvalitetnijeg pojašnjenja, spomenuti jedan primjer. Svi znamo da je muslimanu zabranjeno jesti meso umrle životinje. Meðutim, ako će ustezanje od ovog mesa dovesti u pitanje čovjekov život (zbog gladi ili slično) biva mu dozvoljeno jesti, shodno potrebi da svoj organizam održi u životu. U konzumiranju ovakvog mesa nesumnjivo je manja šteta od smrti koja je neizbježna njegovim ostavljanjem.
Ovo šerijatsko pravilo odiše lahkoćom i tolerancijom, što je dovoljno da okarakteriziramo vjeru islam kao tolerantnu, blagu i uzvišenu vjeru koja svojim propisima rješava sva životna pitanja, ma kako ona kompleksna bila.

JASNOĆA ŠERIJATSKIH TEKSTOVA I LAHKOĆA RAZUMIJEVANJA

Posmatrajući kur’ansko-hadiske tekstove primjećujemo da ih krase rječitost, savršena preciznost u odabiru riječi, jasnoća cilja i lahkoća razumijevanja. Šerijatska terminologija nije komplikovana, njihovo značenje nije zamršeno, a o principima se govori nedvosmisleno.
Glavni razlog toga je to što je ova vjera u prirodi svakog čovjeka. Svaka neiskvarena priroda čovjeka je prihvata. Njena učenja ulijevaju se u čovjekovu dušu kao što se voda ulijeva u strme potoke. Kaže Allah, dž.š.: ”Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba da se mijenja Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna.” (Er-Rum, 30.)
Postoji još jedan razlog zbog kojeg su kur’ansko-hadiski tekstovi po svojoj prirodi jasni i lagani za shvatanje. Oni su objavljeni ummetu koji se nije puno bavio sporednim naukama poput filozofije, astronomije, matematike itd. Da su se Kur’an i hadis obraćali ummetu jezikom ovih nauka, najvjerovatnije ne bi dokučili njihovu pouku i smisao. Takvi tekstovi ne bi mogli biti dokaz protiv njih ako ih ne prihvate, jer ih ne razumiju, niti bi kao takvi mogli biti m’udžiza – nadnaravno čudo.
Na mnogo mjesta Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za ovu vjeru kažu da je lagana za razumijevanje i prihvatanje. Uzvišeni kaže: ”A Mi smo Kur’an učinili dostupnim za pouku – pa ima li ikoga ko bi pouku primio?” (El-Kamer, 17.)
Bilježi imam Tirmizi sa svojim lancem prenosilaca od Ubejja ibn Ka’ba, r.a., da je rekao: ”Sreo je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Džibrila, pa mu reče: ‘O Džibrile, ja sam poslan nepismenom ummetu. Meðu njima ima starih i iznemogli, robova i ropkinja. Meðu njima ima ljudi koji nikada nisu čitali knjigu.’ Džibril, a.s., mu odgovori: ‘O Muhammede, Kur’an je objavljen na sedam narječja.”’
Voðe i poglavari Kurejšija su nakon pojave Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shvatili ovu istinu te osjetili slast i ljepotu Allahovih, dž.š., riječi. Kur’an je oživljavao njihove uspavane duše, njegova lahkoća i pitkost budila ljudska srca i osjećanja. Kurejšije ove činjenice nisu tajili. Za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govorili su: ”Njegove riječi su poput sihra, razdvajaju čovjeka od oca i roðenog brata, zbog njih čovjek napušta svoju ženu.”
često su ljude, na sve moguće načine, odvraćali od slušanja Kur’ana i sastajanja sa Poslanikom islama, sallallahu alejhi ve sellem. Upozoravali su sve pridošlice u Mekki da ni po koju cijenu ne dolaze u kontakt sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i ne slušaju ono čemu poziva. Na putu izvršenja svojih nakana nisu ništa žalili. Meðutim, njihov plan propade, a veliki broj uglednika ipak odluči poslušati riječi Istine iako su na samom početku bili kategorični da to neće nikada učiniti. Srca se napojiše imanskom ljubavlju, a nekad su tu vodu smatrali gorkom i mučnom. Priključiše se vojsci islama braneći ovu vjeru i boreći se protiv njenih neprijatelja. Oni sada druge pozivaju u islam, pozivaju ih u hlad njegove zastave, a prije su bili pobornici vojske kufra i zablude. Zaricali su se da će islamu nauditi, uništiti temelje i državu, pobiti njegove pripadnike.
Historijske činjenice su najbolji dokaz istinitosti rečenog. Spomenut ćemo nekoliko probranih primjera koji idu u prilog tome, te slikovito prikazuju uloženi trud savezništva svakog zla u borbi protiv islama. Tu dolazi do izražaja čvrstina i nepokolebljivost ove vjere. Islam poput visoke planine odolijeva svim napadima i sumnjama koje mu se poturaju. Odolijeva jer je njegov put, put tolerancije i olakšavanja s jasnim dokazima i zadacima.
Kaže Ibn Ishak: ”Pričao je Et-Tufejl ibn Amr ed-Dewsi da je došao u Mekku dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, još uvijek bio u njoj. Skupina Kurejšija mu je prišla, s obzirom da je bio ugledan i pametan pjesnik, i rekla: ”Tufejle, došao si u naš grad u kojem se pojavio čovjek koji nas toliko napati. Podijelio je našu zajednicu, a i same nas razjedinio. Njegove riječi su poput sihra, rastavljaju sina od oca, brata od brata, muža od žene. Iskreno se plašimo da tebe i tvoj narod ne zadesi ovo čime smo mi iskušani. Zato, nemoj s njim razgovarati niti ga slušati.” Kaže Tufejl: ”Ubjeðivali su me sve dok nisam odlučio da mu se ne obraćam niti slušam o čemu govori. čak sam prilikom odlaska u mesdžid u uši stavio pamuka bojeći se da, protiv svoje volje, čujem njegove riječi. Otišavši u mesdžid zatekao sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kod Kabe klanja. Zastadoh u njegovoj blizini tako da sam, Allahovom voljom, ipak čuo nešto od onoga što je učio. To su bile prelijepe riječi. Rekao sam sebi: ”Jadna mi majka, ti si, tako mi Allaha, pametan pjesnik. Znam razlikovati dobro od zla. Zašto da se ustručavam poslušati ovog čovjeka?!!! Ako je to čemu poziva dobro, ja ću ga prihvatiti, a ako je loše, onda ću ga ostaviti. Sačekao sam sve dok Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije krenuo kući. Pratio sam ga, pa kada uðe u svoju kuću, uðoh i ja za njim. Rekoh mu: ”O Muhammede, tvoj narod mi je rekao to i to (ono šta su mu rekli po dolasku u Mekku). Tako mi Allaha, nisu me prestali zastrašivati sve dok u uši nisam stavio pamuka iz straha da ne čujem od tebe to u šta pozivaš. Meðutim, Allah, dž.š., htio je da ipak doðe do mene nešto od onoga što si učio. To su bile divne riječi, pa mi reci čemu ti pozivaš.” Dalje Tufejl nastavlja i kaže: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi predoči islam i prouči nešto iz Kur’ana. Tako mi Allaha, nikada nisam čuo ljepši govor niti vidio pravedniju vjeru. Primio sam islam i posvjedočio riječi istine.”
Ova jasnoća islama, lahkoća u razumijevanju i podudarnost sa čistom čovjekovom prirodom jedino je oružje pomoću kojeg se velikom brzinom širio, brzinom koja nije svojstvena nijednoj prije objavljenoj vjeri. Za kratko vrijeme islam je prešao i na druge kontinente. Prihvatili su ga ljudi različitog porijekla, boja, jezika i običaja. U veliki broj tih predjela nikada nije kročila čizma muslimanskih boraca, niti se nad njima zavihorila zastava islama.

I mi smo, u današnjem vremenu, svjedoci ove istine. Svijet je danas skup različitih vjera i ideja. Svaka od njih nastoji ovladati srcima ljudi. Meðutim, nepravedne vlade i kolonizatori svojim imetkom i ljudstvom, te lažnim zavoðenjima mogu se na jednostavan način obračunati i u zaborav poslati sve ove ideje. Na drugoj strani imamo islam koji se svakim danom sve više širi. On ozbiljno potresa prijesto iskrivljenih vjera i ideologija. Islam briše svaki trag zabluda iz ljudskih srca, a pri tome, u ovoj žestokoj bici, pobjedu izvojeva oslanjajući se samo na svoje principe pravednosti i tolerancije. Ovako pravedno i tolerantno ophoðenje sa drugima je plod pristupačnog i za svakog razumljivog islamskog učenja.

Prvi put objavljeno: srijeda, 05 Prosinac 2007 02:23

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Amir Durmić

Tuga i radost su osnovne emocije kojima svaki insan ispoljava svoje unutarnje pozitivno ili negativno raspoloženje. Tuga je najčešće popraćena plačem, a radost smijanjem. Skoro sa sigurnošću možemo tvrditi da u globalu ne postoji nijedan čovjek na svijetu koji se nije smijao ili plakao. Ovakvima nas je naš Gospodar stvorio. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ”Zar on nije obaviješten o onom što se nalazi u listovima Musaovim i Ibrahimovim… i da On na smijeh i plač navodi.” (En-Nedžm, 36.-43.)

Smijao se i Muhammed, s.a.v.s., kao najodabraniji Allahov poslanik i najbogobojazniji čovjek koji je hodao po zemaljskoj površini. Govorio je Džerir b. Abdullah el-Bedželi, r.a.: ”Poslanik, s.a.v.s., se od mene, nakon što sam primio islam, nikada nije zaklonio, niti me je ikad vidio a da se nije nasmijao (u drugom rivajetu: osmjehnuo).” ( Buharija, br. 6089, Muslim, br. 2475.)
Imam Tirmizi u svome djelu ”Eš-Šemailu el-Muhamedijje” spominje devet hadisa u kojima se spominje smijeh Poslanika, s.a.v.s., od čega su četiri zabilježena kod Buharije i Muslima, a hadisa na ovu temu je mnogo više.
Iako se smijao, Poslanik, s.a.v.s., u tome nije pretjerivao, a njegov smijeh nikada nije prelazio u kikot ili gromoglasan smijeh, već bi se zadržao na osmijehu ili bi mu se samo ukazali kutnjaci. Od Abdullaha b. Harisa, r.a., prenosi se da je rekao: ”Poslanikov, s.a.v.s., smijeh nije bio ništa više od osmijeha.” (Tirmizi, br. 3651, Ahmed, 4/190. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u ”Muhtesaru Šemail”, br.194. Vidjeti i ”Sahihul-džami’a”, br. 4861.)
Iako je smijeh dozvoljen, u njemu ne treba pretjerivati, jer puno smijeha umrtvljuje srce.

Pitao je Poslanik, s.a.v.s.: ”Ko će od mene preuzeti sljedeće riječi da radi po njima ili da pouči nekoga ko će raditi po njima?” Ebu Hurejre, r.a., rekao je: ”Ja, Allahov Poslaniče.” Kaže Ebu Hurejre, r.a.: ”Tada me je Poslanik, s.a.v.s., uzeo za ruku i nabrojao pet stvari:
‘….i nemoj pretjerivati sa smijanjem, uistinu mnogo smijanja umrtvljuje srce.”’ (Tirmizi, br. 2305, Ibn Madže, br. 4193, Ahmed, 2/310 i drugi. Albani ga je ocijenio dobrim u ”Es-Sahiha”, br. 930 i u ”Sahihu Edebil-Mufred”, br. 252 i 253. Ahmed Šakir, r.h., u opaskama na ”Musned” imama Ahmeda ocijenio ga je slabim u osnovi pod brojem 8081, da bi nakon podužeg govora o ovom hadisu zaključio da je hasen li-gajrihi, odnosno prihvatljiv zbog drugih hadisa koji pojačavaju navedenu predaju.)
Postoje vremena i situacije u kojima smijeh nikako ne dolikuje, a ponekad biva i strogo pokuðen, pa i zabranjen. Namaz je sigurno jedna od takvih situacija. Ipak, pošto su ljudi samo ljudi, manjkavi, slabašni i skloni greškama i propustima, nije nemoguće da se u toku namaza čovjek osmjehne ili čak gromoglasno nasmije. To se vjerovatno desilo većini onih koji redovno klanjaju, pa makar i jednom u životu, a kolaju priče, u čiju vjerodostojnost nećemo ulaziti, da se u pojedinim džematima znalo desiti da se naglas nasmije imam, a za njim i sve muktedije, za vrijeme klanjanja jednog od farz-namaza.
Za smijanje u toku namaza veže se jedan bitan fikhsko-pravni propis koji je predmet razilaženja meðu islamskim učenjacima još od vremena prvih generacija muslimana. Radi se o tome da li smijanje u namazu kvari samo namaz ili takva radnja kvari i abdest i namaz.

Islamski učenjaci se jednoglasni u tome da smijanje mimo namaza ne kvari čistoću i da zbog toga nije obaveza uzimati abdest. Isto tako saglasni su da glasno smijanje u namazu kvari namaz, te da ga je obaveza ponoviti. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 1/166, ”El-Medžmu”, 2/61.) Meðutim, razilaze se na dva mišljenja u pogledu toga da li smijanje u namazu kvari i namaz i abdest ili samo namaz.

PRVO MIŠLJENJE

Oni koji zastupaju mišljenje da smijanje u namazu kvari namaz i abdest su: Hasan el-Basri, En-Nehai, Sufjan es-Sevri i El-Evzai. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 1/166.)
Govorio je El-Evzai: ”Nisam bio čvrstog mišljenja o statusu onoga ko se nasmije u namazu sve dok nisam sreo Sufjana es-Sevrija, pa sam ga o tome upitao, a on mi je odgovorio: ‘Ponovit će abdest, a zatim i namaz’, pa sam prihvatio njegovo mišljenje.” (Tarihu Bagdad, 4/162.)
Ovog mišljenja su i učenjaci hanefijskog mezheba. (Vidjeti: ”El-Mebsut”, 1/220, ”El-Hidaje fi šerhi bidajetil-mubtedi”, 1/18, ”Bedaiu-senai’a”, 1/136-137.)
Svoj stav grade na nekoliko hadisa i predaja koje se prenose na ovu temu, a sve su one ništavne ili jako slabe:

1- Od Ebul-Alije prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike predvodio namaz svojim ashabima kada je u mesdžid ušao slijepac, pa je upao u lokvu punu vode koja se nalazila u mesdžidu. Neki od prisutnih ashaba su se nasmijali, a Poslanik, s.a.v.s., nakon što je završio namaz, naredio je onima koji su se nasmijali da ponove i abdest i namaz.
(Predaju je zabilježio Darekutni, br. 612, Ibn Ebi Šejbe 1/424, Abdur-Rezzak, 2/376, i drugi.)

Ova predaja je slaba po ocjeni mnogih islamskih učenjaka. Ebul-Alije, koji prenosi ovaj hadis, nije spomenuo osobu od koje je hadis čuo, tako da predaja spada u kategoriju mursel hadisa.
Nakon što je naveo mnoge verzije spomenutog hadisa, imam Darekutni je rekao:
”Ispitao sam sve lance prenosilaca ovog hadisa koji sam spomenuo u ovom poglavlju, a koje se vežu za Ebul-Alija, pa sam uvidio da je on ovaj hadis učinio murselom i nije spomenuo izmeðu sebe i Poslanika, s.a.v.s., osobu od koje je hadis čuo. Prenosi Asim el-Ahvel od Ibn Sirina, koji je veoma dobro poznavao Ebul-Alija i El-Hasena, da je o njima dvojici rekao: ”Ne uzimajte mursel hadise od njih dvojice jer oni nisu marili od koga uzimaju hadise.” (Sunen Darekutni, 2/214.)
Ibn Hadžer, r.h., kaže: ”Bilježi Ibn Adijj od Ahmeda b. Hanbela da je rekao: ‘O smijanju (u namazu) nema vjerodostojnog hadisa, ni hadisa o slijepcu koji je upao u bunar, sve te predaje vežu se za Ebul-Aliju koji je po pitanju tog hadisa pobrkao…” (Et-Telhisul-habir, 1/214.)
Kaže šejh Albani, r.h.: ”Ovaj hadis ima mnogo puteva kojim se prenosi, a svi su oni slabi i ne postoji nijedna predaja koja je validna kao dokaz….” (Irvaul-galil, 2/117.)
Takoðer, imam Ez-Zejlei pojasnio je slabost svih puteva ovog hadisa u ”Nasbur-raje”, 1/106.

2- Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko se nasmije u namazu neka obnovi i abdest i namaz. (Tarihu Bagdad, 4/261. Šejh Albani ga je ocijenio slabim u Daiful-džami’a, br. 5680.)

3- Od Džabira, r.a., prenosi se da je rekao: Poslanik, s.a.v.s., nam je rekao: ”Onaj ko se od vas nasmije u namazu neka uzme abdest, a zatim neka ponovi namaz.” (Darekutni, br. 655.)
Nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je imam Darekutni, r.h.: Rekao nam je Ebu Bekr en-Nejsaburi da je ovaj hadis munker i nije ispravan…” (Sunen Darekutni, 2/241.)

Postoje još mnoge predaje u kojima se spominje naredba da se nakon smijanja u namazu ponovi i abdest i namaz, meðutim sve su one ništavne ili jako slabe, tako da ne mogu poslužiti kao ispravan argument u ovom slučaju.
Pored citiranih riječi islamskih učenjaka o slabosti svih hadisa na ovu temu, navodimo i govor imama Nevevija, r.h., kao istinskog autoriteta u hadiskoj i fikhskoj znanosti, koji kaže:
”U osnovi ne postoji nijedna vjerodostojna predaja koja govori o tome da smijanje u namazu kvari abdest . One predaje koje se prenose od Ebul-Alija i njegovih drugova, te od Imrana b. Husajna, r.a., i ostalih, su slabe ili ništavne po saglasnosti hadiskih učenjaka koji su rekli da na ovu temu nema vjerodostojnog hadisa.” (El-Medžmu’, 2/61.)

DRUGO MIŠLJENJE
Druga skupina učenjaka smatra da onaj ko se glasno nasmije u namazu nije pokvario abdest već samo namaz. Ovo mišljenje zastupa velika skupina ashaba, tabiina i ostalih velikih učenjaka iz reda prvih generacija, od kojih su i sljedeći:
Džabir b. Abdullah, Ebu Musa el-Eša’ri, Kasim b. Muhammed, Ata b. Ebi Rebbah, Ez-Zuhri, Urve b. Zubejr, Seid b. Musejjib, Mekhul, Ebu Bekr b. Abdur-Rahman, Haridže b. Zejd b. Sabit, Sulejman b. Jesar, Jahja b. Ebi Kesir, imam Malik, Šafija, Ahmed, Ishak i Ebu Sevr, Eš-Ša’bi, Ibn Sirin i drugi. (Vidjeti: ”El-Evsat” od Ibn Munzira 1/167, ”El-Mugni”, 1/304, ”El-Medžmu”, 2/60, ”Bidajetul-mudžtehid”, 1/83.)
Dokazi ove skupine učenjaka uglavnom se baziraju na riječima Ibn Abbasa, r.a., kada je upitan o čovjeku koji se nasmije u namazu, pa je odgovorio:
”Ponovit će namaz, a neće obnavljati abdest.”

Predaju je zabilježio Buhari u svome ”Sahihu”, br. 34, ali talikan – bez lanca prenosilaca. Lanac prenosilaca ove predaje spojio je Bejheki u ”Sunenul-kubra”, 1/144, i Darekutni u ”Sunenu”, br. 658. Bilježe je još i Abdur-Rezzak u ”Musannefu”, od 2/377, Ebu Ja’la u ”Musnedu”, br. 2259. Predaju spominje i Ibn Hadžer u ”Metalibul-Alije, br.130. Kaže imam El-Hejsemi: ”Bilježi ga Ebu Ja’la a njegovi prenosioci su pouzdani.” Vidjeti: ”Medžmeuz-zevaid”, 2/82.

Takoðer u dokaze ove skupine učenjaka spada i činjenica da smijeh mimo namaza ne kvari abdest po jednoglasnom mišljenju učenjaka, pa ga tako ne kvari ni i namazu, a uz to smijeh nije nečistoća niti vodi ka njoj. Pored ove zdrave analogije uzima se u obzir i činjenica da ne postoji nijedna ispravna predaja koja bi eventualno išla u korist ovom mišljenju, tako da se ostaje na osnovi, tj. da abdest kvari samo ono za što postoji validan argument iz Kur’ana, vjerodostojnog hadisa ili konsenzusa islamskih učenjaka. (”El-Mugni”, 1/304, ”El-Medžmu”, 2/60.)

OSMIJEH U NAMAZU

Što se tiče osmijeha u namazu koji ne preraste u grohotni smijeh te ostane samo na razvlačenju usana, islamski učenjaci su saglasni da to ne kvari ni abdest niti namaz, izuzimajući Ibn Sirina, r.h., koji nije pravio razliku izmeðu smijanja i osmijeha. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 5/124.)
Mnogi kao dokaz da smiješak u namazu ne kvari namaz navode predaju od Džabira, r.a., da je rekao:
”Klanjali smo s Poslanikom, s.a.v.s., u vrijeme Bitke na Bedru, pa se je osmjehnuo u namazu. Kada je završio namaz, rekli smo mu: ‘Allahov Poslaniče, vidjeli smo da si se osmjehnuo?!’
Na to je on odgovorio: ‘Pored mene je prošao melek Mikail vraćajući se iz potjere (nevjernika), a na njegovim krilima su tragovi prašine. On mi se nasmijao, a ja sam se njemu osmjehnuo.”’
Ovu predaju bilježi Ebu Ja’la el-Musili u svome ”Musnedu”, br. 2010, Ebu Ne’im el-Asbehani u ”Terihu Asbehan”, br. 1222, Ibn Hibban u ”El-Medžruhin”, 3/84, Ibn Adijj u ”El-Kamil”, 7/95. El Hejsemi, r.h., nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je: ”Bilježi ga Ebu Ja’la, a u njegovom lancu prenosilaca je i El-Vazia b. Nafi’a koji je metruk, tako da je ova predaja ništavna. Vidjeti: ”Medžmeuz-zevaid”, 6/84, ”El-Metalibul-Alije”, br. 4368, i ”Nasbur-raje”, 1/109.

ANEGDOTA

Vezano za ovaj propis i raspravu oko njega navodi se jedan zanimljiv slučaj iz vremena imama Šafije, r.h. Jedne prilike Šafija se raspravljao sa čovjekom koji se zvao Hasan b. Zijad el-Lu’lui el-Kufi, koji je zastupao mišljenje da smijanje u namazu kvari i namaz i abdest, pa ga je neki čovjek upitao kakav je propis one osobe koja bi u toku namaza progovorila i potvorila slobodnu ženu (da je učinila blud). On mu je odgovorio da bi namaz takve osobe bio pokvaren pa bi ga morao ponoviti, a da abdest ne bi izgubio. Tada mu je imam Šafija rekao:
”Potvora u namazu je kod tebe na manjem stepenu (grijeha) od smijanja?” Tada je ovaj El-Lu’lui uzeo svoje papuče i otišao.
(”Mizanul-i’tidal”, 1/491, ”El-Kamil” od Ibn Adijja, 2/319.)

A Allah najbolje zna!

Prvi put objavljeno: Subota, 29 Prosinac 2007 10:07

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/