Piše: Mr. Semir Imamović
Na osmoj sjednici Islamskog pravnog kolegija, održanoj u Mekki 27/4/1405, razmatrano je, između ostalog, pitanje davanja zekata u da’vetske svrhe.

Nakon iznošenja mišljenja i dokaza članova Kolegija, većina je dozvolila davanje zekata u navedene svrhe i sve što pomaže da’vu, argumentujući to činjenicom da da’va ulazi u značenje riječi Allaha, dželle šenuhu:”na Allahovom putu” – jedna od osam kategorija koje se spominju u 60-om ajetu sure Tevbe.

Da je pojam “fi sebilillahi” općeg karaktera i da nije striktno ograničen na borbu na Allahovom putu oružjem, ukazuje hadis u kojem se navodi da je čovjek darovao devu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi je upotrijebio na Allahovom putu. Nakon toga je došla njegova žena kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestila ga da želi ići na hadždž. “Uzjaši ovu devu i idi! Hadždž se smatra Allahovim putem” – reče joj Poslanik.” (Hadis su zabilježili:Ebu-Davud, Hakim i Bejheki, a šejh El-Albani, ga je ocijenio vjerodostojnim u “Irvau”, broj hadisa 1587); i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:”Borite se protiv idolopoklonika imetkom, životima i riječju.” (Hadis su zabilježili Ahmed, Nesaija i Hakim).

Rekao je Muhammed ibn Ibrahim – jedan od najvećih učenjaka ovog vijeka –:”Vrlo je važno napomenuti da je dozvoljeno dati zekat kao finansijsku potporu da’vi i onima koji brane vjeru od različitih vidova sumnji, jer je to jedan vid borbe na Allahovom putu, bolje rečeno jedan od najvećih vidova borbe na Allahovom putu.” (“Fetavaz-zekat”, autora Abdurrahmana ibn Džibrina, 137-139).

Prvi put objavljeno: nedjelja, 23 Ožujak 2008 22:04

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Esnaf ef. Imamović
Prije svega želim naglasiti da fetva ima svoje posebno mjesto u šerijatskome pravu. Otuda su učenjaci, tj. islamski pravnici za izdavanje fetvi postavili posebne uvjete, kako za onoga koji izdaje fetvu tako i za samu fetvu. Znači, ne dolikuje svakome da izdaje fetve, a o samim uvjetima fetve i muftije ćemo, ako Allah dozvoli, pisati nekom drugom prilikom.

Danas je, nažalost, izdavanje fetvi postao hobi. Svako sipa fetve iz svojih širokih rukava pa su sve veće i češće katastrofalne greške prilikom izdavanja istih. Tako ćeš npr. vidjeti da pojedinci čuju da neko o nečemu govori pa mora i on da koju o tome kaže da bi bio u trendu. Neko je čuo da postoji pet prioriteta u islamu pa je to spomenuo u tekstu da potkrijepi svoje mišljenje. Ne poznavajući odnos i redoslijed tih prioriteta, dao je prednost prioritetu koji je na trećem mjestu nad prioritetom koji je na prvom mjestu. Šerijat je odredio načine čuvanja tih prioriteta te šta ih narušava, a šta ne. Na osnovu toga, niko nema pravo da narušava te načine svojim neznanjem.

Neko namjerno ili nenamjerno pogrešno interpretira mišljenje nekog od imama da bi na taj način zaštitio svoj lični stav, ili pročita nečije pogrešno interpretiranje pa ga tako i prenese bez provjere. Spomenute stvari su nerijedak slučaj i na našim bh. prostorima, a srećemo ih i kod pitanja o dozvoli uzimanja kamatnog kredita u zapadnim zemljama za kupovinu stana.

Prilikom izdavanja ove fetve nerijetko uočavamo da dolazi do pravljenja više grešaka. Ne znam šta je stvarni razlog toga, ali mislim da se dotični ne vraćaju na literaturu hanefijskog mezheba, nego fetvu preuzimaju od odreðenog vijeća čijom odlukom potkrepljuju svoje mišljenje.

Prva greška:

U odgovoru se najčešće navodi stav našeg uvaženog imama Ebu Hanife, rhm., i njegovog učenika Muhammeda, rhm., da je kamata dozvoljena u nemuslimanskim zemljama i time se potkrepljuje mišljenje o dozvoli uzimanja kamatnog kredita za gradnju stana ili kupovinu istog u zapadnim zemljama.

Problem nije u njihovom stavu već u prijevodu onoga koji na ovo pitanje odgovara. Oni to jesu dozvolili, ali u darul-harbu (neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat), a ne u sporazumnim zemljama. (Pogledaj: El-Bahrur-raik, Ibn Nudžejm: 6/226; Hidaje, Marginani: 3/1011; ili sve knjige koje su komentar na neki od metnova, ovo pitanje spominju kao posljednje u poglavlju o kamati.)

Dobro je poznato šta je daru-harb(neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat) i da se to ne može primijeniti na zapadne zemlje i prevoditi to kao nemuslimanske zemlje. O problematici primjene propisa darul-harba na zapadne zemlje pisao je prof. dr. Vehbet Zuhajli u djelu El-Muamelat el-malijje el-muasire. On kaže, prilikom odgovora onima koji su uzeli fetvu imama Ebu Hanife, rhm., kao dokaz: “…potom, darul-harb u današnjem vremenu skoro da i ne postoji ili je on u dobroj mjeri ograničen … nemuslimanske zemlje su danas zemlje ugovora (ahda, sporazumne zemlje), a nisu darul-harb.” (str. 255)

Druga:

Fetve takve prirode suprotne su stavu imama Ebu Hanife, rhm., jer u fetvi stoji da je dozvoljeno svoj imetak dati kafiru kao kamatu, meðutim ovo nije stav imama, njegov stav je da je dozvoljeno uzeti kamatu od kafira, a ne davati njima imetak kao kamatu. Ovo su dva suprotna stava i imam je čist od onoga što mu se pripisuje. Da se u to uvjerite, navest ću šta naši, tj. hanefijski, pravnici navode kao dokaz.

U Hidaji, kao i drugim djelima, stoji: “…a niti (kamate) izmeðu muslimana i harbije u darul-harbu, suprotno mišljenju Ebu Jusufa i Šafije… naš dokaz je hadis: ‘Nema kamate izmeðu muslimana i harbije u darul-harbu’, i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (3/1011). Gdje se u ovom dokazu može zaključiti da je dozvoljeno davati kamatu kada se jasno vidi da je to dokaz za uzimanje? Da mi ne bi prigovorili da u metnu stoji dozvoljenost kamate uopće jer je rekao: “…a niti (kamate) izmeðu muslimana i harbije u darul-harbu, a nije rekao dozvoljeno je uzeti kamatu od harbije.

Ovaj problem naveo je Ibnul-Hummam u djelu Fethul-Kadir i rekao da otpada davanje kamate muslimana harbiji baš zbog ovog obrazloženja, “i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (Ovo sam ponovio radi lakšeg razumijevanja), a Ibn Abidin je na to dodao: “…na to upućuje govor u Sijerul-kebir i njegovom komentaru: ‘…ako musliman uðe u darul-harb sa emanom (garancijom), nema zapreke da uzme njihov imetak na bilo koji način ako to bude sa njihovim zadovoljstvom…'” Dalje kaže Ibn Abidin: “…pogledaj kako je ovdje predmetom učinio uzimanje njihovog imetka sa njihovim zadovoljstvom, iz ovoga se zaključuje da oni pod kamatom i kimarom podrazumijevaju ono što bude uzeto na ovaj način pa makar izraz bio općenit…”

Na osnovu navedenog tahridž pojedinca ili tahridž bilo kojeg vijeća (tj. zaključak u odnosu) na imamovo mišljenje nije ispravan nego je razlika izmeðu takvog i imamovog stava kao što je razlika izmeðu nebesa i Zemlje.

Da dodam još da je imam, dajući ovu fetvu, imao za cilj slabljenje kafira u darul-harbu, a ovakve i slične fetve ih pomažu i to se pripisuje velikanima kao što je imam.

Kasnije hanefije su poimanjem imamove fetve dodali još jedan uvjet, a to je da od tog uzimanja kamate kafir ili harbija ne stekne nikakvu korist. Na osnovu ovoga nije dozvoljeno pohranjivati novac na njihove banke radi kamate, jer kafiri od toga imaju debelu korist. (Pogledaj: El-Muamelat el-malijje el-muasire, Zuhajli, 255; i Opaske na Multekal-ebhur, Vehbi Gavodži, 413)

Kao potpora navodi se i mišljenje Evropskog vijeća koje ima dva oslonca prilikom izdavanja ove fetve. Prvi oslonac može se tolerisati u odreðenoj mjeri, dok je drugi očita greška. Navedeno je ili prevedeno kao drugi oslonac da musliman nije obavezan primjenjivati šerijatske, graðanske, i političke propise koji se tiču javnog poretka u darul-harbu, te da je to stav Ebu Hanife, Muhammeda b. Hasana, Sufjana Sevrija, Ibrahima Nehaija, Ahmeda b. Hanbela i Ibn Tejmijje itd. Nisam imao priliku čitati originalan tekst ove fetve već sam sa njom upoznat preko prijevoda onih koji izdaju fetve po ovom pitanju, ali znam da je spomenuta ulema, kojoj je pripisano mišljenje, mišljenja da se ne sprovode šerijatske kazne u darul-harbu, kao što je kazna za zinaluk, kraðu, ubistvo itd. To otuda što je za izvršenje šerijatskih kazni uvjet halifa ili imam, a darul-harb nije pod njegovom ingerencijom. Halifa je uvjet za to da ne bi došlo do fesada, jer kad neko nekog ubije u darul-harbu, i ako bi neko izvršio odmazdu postoji velika mogućnost da će i njega neko ubiti jer ga nema ko štititi, a tako i ostale kazne. Meðutim, niko od njih nije dozvolio da musliman zinaluči i krade itd. u darul-harbu. Zatim, postoje neka druga pitanja kao naklanjavanje namaza, napaštanje propuštenih dana osobe koja je prihvatila islam u darul-harbu. Nije ni bitno šta su naveli jer ulema, kojoj je pripisan stav, ili je dozvolila muslimanu uzimanje kamate pod uvjetom da kafir nema nikakve koristi, ali ne i davanje iste, kao što je stav Ebu Hanife, njegovog učenika, te stav Sufjana i Nehaija, ili je zabranila i uzimanje i davanje kamate kao što je to stav Ahmeda ibn Hanbela i Ibn Tejmijje. Kojim načinom vijeće može ostaviti konkretan stav po dotičnom pitanju ove uleme, a kijasiti (koristiti analogiju) to na neki njihov drugi stav koji nema veze s tim? Ovakvim pristupom napraviše ovu prominentnu ulemu kontradiktornom u svojim stavovima. To je isto kao kad bih ja bio upitan o kamati u darul-harbu i dam odgovor ili da je zabranjena ili da je dozvoljeno uzeti, a ne davati, zatim budem upitan o sprovoðenju šerijatskih kazni u istoj i dam odgovor da se one ne sprovode. Zatim doðe neko poslije mene i dozvoli kamatu u darul-harbu oslanjajući se na moju fetvu o nesprovoðenju šerijatskih kazni. Rezultat toga jeste da ja dajem oprečne fetve. Greška izdavanja fetvi na ovaj način je očita, zato skrećem pažnju onima koji potkrepljuju svoj stav nečijim mišljenjem da se ne uzimaju sve zdravo za gotovo.

Priredio: Esnaf ef. Imamović

Student postiplomskih studija, Fakultet šerijatskog prava, Odjel usulu-fikha,
Medina el-Munevvera

Prvi put objavljeno: utorak, 01 Travanj 2008 08:36

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: hfz. Dževad ef. Gološ
Zaruka ili ”el-hitbe” je uvod za sami brak. Neki islamski učenjaci, kada definišu zaruku, kažu da je to »obećanje za sami akt vjenčanja» ili «traženje braka sa odreðenom ženom». (Šerhu Kanuni el-ahval ešahsije, Abdur-Rahmana es-Sabunija, 1/30)

Dakle, značenje zaruke odnosi se na to da mladić ode porodici buduće mlade i od njih zatraži brak sa njom. Ukoliko mu oni daju pozitivan odgovor, to se smatra ispravom zarukom, što znači da drugom mladiću biva zabranjeno da zatraži brak sa tom djevojkom, i to na osnovu hadisa koji su zabilježili El-Buhari i Muslim od Ibn Omera da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

«Neka niko ne zaručuje na zaruku svog brata, sve dok prvi ne napusti ili mu dozvoli.» (El-Buhari, 5142, Muslim, 3440)

Kod velikog dijela našeg naroda postoji jedno pogrešno shvatanje zaruke tako što se misli da je zaruka onda kada mladić kupi djevojci vjenčani prsten. Iz definicije zaruke kod islamskih učenjaka vidjeli smo šta je ustvari zaruka.

Neophodno je ukazati i na sami propis «vjenčanog prstena» ili «prstena zaruke». U osnovi Šerijat nije naredio niti zabranio darivanje prstena prilikom zaruke nego je tu stvar učinio dozvoljenom (mubah). Meðutim, onog trenutka kada se ustanovi da je odreðeni običaj preuzet od nevjerničkih naroda i njihovih običaja, onda taj čin postaje stroga zabrana, haram. Naime, mnogi dokazi iz Kur’ana i sunneta upućuju na strogu zabranu slijeðenja nevjerničkih običaja. Mi ćemo ovdje navesti dokaz toga, odnosno da je ovaj običaj darivanja prstena prilikom zaruke čisto crkveni propis koji je postao, nažalost, običaj i kod našeg naroda. Šejh Albani u svojoj knjizi «Adabu zifaf» prenosi odgovor na pitanje koje je postavljeno u londonskom časopisu «Woman», u broju 19. iz 1960. godine. Odgovor na pitanje dala je Angela Talbot, urednica spomenutog časopisa. Pitanje glasi: «Zbog čega se prilikom vjenčanja stavlja prsten na prst prstenjak?»

Odgovor: »…osnova ovoga čina jeste i jedan stari običaj, odnosno kada bi mladoženja stavljao prsten na ruke mlade, prvo bi ga stavio na vrh palca prilikom čega bi rekao: ‘U ime Oca’, zatim bi ga stavio na vrh kažiprsta i rekao bi: ‘U ime sina’, zatim bi ga stavio na vrh srednjeg prst i rekao bi: ‘U ime Duha svetoga’, a naposljetku bi ga stavio na prstenjak i rekao bi: ‘Amen.”’ (Adabu zifaf, str. 141)

Akt vjenčanja

Akt vjenčanja je čin sa kojim svakom od supružnika postaje dozvoljeno naslaðivanje sa drugim supružnikom i svako od njih dobiva prava i obaveze prema drugom.

Što se tiče samog akta vjenčanja i njegovog načina izvršavanja, u sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nalazimo hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

»Nema braka bez velija i dva pravedna svjedoka.» (Hadis je zabilježio Bejheki u svom Sunenu od Imrana i od Aiše, r.a., a šejh Albani kaže da je hadis vjerodostojan, Sahihul-džami, 7557)

Kod većine islamskih učenjaka ovaj hadis se odnosi na akt vjenčanja, i sami akt vjenčanja nije ispravan ukoliko se u njemu ne naðu stvari spomenute u hadisu. Dakle, iz hadisa vidimo da osobe koje nužno moraju da se naðu prilikom vjenčanja jesu sljedeće:

1) mladoženja,

2) velij, tj. staratelj djevojke,

3) dva pravedna svjedoka.

Mišljenje većine islamskih učenjaka – džumhura jeste da staratelj mora biti jedna od dvije strane akta, što znači da riječi kojima akt biva sklopljen – idžaba i kabula, biva izmeðu staratelja i mladoženje.

Tako se traži od staratelja da svoju kćerku «ponudi» mladoženji, tako što će mu reći: «Da li ti prihvataš moju kćerku (spomene ime) kao svoju ženu.” Zatim, prihvatanje (kabul) mladoženje izgledao bi tako što će on reći: «Ja prihvatam tvoju kćerku (spomene ime) kao svoju ženu.» Nakon što su svjedoci čuli ovaj govor, brak biva sklopljen.

Sunnet je da se spomene količina mehra u samom aktu, ali ako se ne bi nikako spomenuo, akt vjenčanja bio bi ispravan, s tim što žena ima pravo na mehr i onda kada se mehr i ne spomene.

Greške na koje treba ukazati

1) Prije svega treba ukazati na jednu grešku koja se primjećuje kod one omladine koja želi da se pridržava prvog mišljenja. Ta greška ogleda se u tome što staratelj ne biva jedna od dvije strane ugovora, nego u obzir uzimaju samo njegovu dozvolu. Kod većine islamskih učenjaka takav akt vjenčanja smatra se neispravnim, osim kod učenjaka hanefijske pravne škole koja kaže da je takav akt ispravan.

2) Mi smo danas svjedoci da veliki broj vjenčanja i svadbi kod nas biva tako što mladoženja sa svojim svatovima ide do kuće «mlade» gdje je uzimaju i dovode do njegovog mjesta, a zatim tamo izvrše akt vjenčanja. U velikom broju ovakvih slučajeva dešava se da staratelj ne prisustvuje samom aktu vjenčanja, a niti da iko od njega traži punomoć da umjesto njega izvrši akt vjenčanja. Akt vjenčanja na ovako spomenut način nije ispravan kod svih onih učenjaka koji uvjetuju prisustvo staratelja.

Zatim u ovakvim načinima ženidbe dešava se još jedna zabranjena stvar, a to je da, ukoliko je mladoženja iz daljeg mjesta, tada «mlada» putuje bez «mahrema», a putovanje žene bez mahrema je strogo zabranjeno. Ta zabrana odnosi se na svako putovanje kojim muškarac (ili žena) postaje «musafir», tj. da za njih počnu važiti propisi musafira, a to je kraćenje namaza i sl., a četiri pravne škole odredile su da je to daljina od oko 80 km.

Svadbeno veselje

Kada je u pitanju propis ovog veselja, u sunnetu Allahovog Poslanika nalazimo, kao što nam prenose imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, da je Poslanik, s.a.v.s., rekao Abdur-Rahmanu ibn Avfu:

»Napravi veselje pa makar sa jednom ovcom.»

Veoma je bitno napomenuti da čovjek prve trenutke braka ne smije da započne sa stvarima koje je zabranio Uzvišeni Allah, dž.š. Danas se, na veliku žalost, dešava da veliki broj naše omladine «pada na ovom iskušenju», pa vidimo kako svadbena veselja velikog broja onih koje smatramo «dobrim vjernicima» sadrže neke od spomenutih stvari. Od stvari koje nisu dozvoljene, a koje kod nas uzimaju velikog maha jesu i:

– da prilikom samog akta vjenčanja «mlada» sjedi sa svojom pratnjom blizu mihraba,

– zatim da na veselju sjede jedno pored drugog, gdje svi prisutni mogu da ih vide,

– da žene kite muškarce,

– da muškarci i žene budu zajedno u jednoj prostoriji, da prilikom čestitanja doðe do rukovanja muškaraca sa ženama, i još mnogo toga.

Dokaz za zabranu spomenutih stvari jeste što se tom prilikom dešava miješanje muškaraca i žena, dolazi do pogleda koji nisu dozvoljeni, rukovanja i sl., a sve je to Šerijatom strogo zabranjeno.

Sve ove stvari su suprotne i našim starim muslimanskim običajima na ovim prostorima. Još uvijek veliki broj starijeg naraštaja pamti «tu strogoću» kada je u pitanju miješanje muškaraca i žena, gledanje u ženino lice i sl. Još davne 1928. mostarski muftija Ali Riza Karabeg napisao je ”Raspravu o hidžabu”. U toj poslanici mostarski muftija ne samo da govori o pokrivanju nego govori i o samom odnosu muškaraca i žena. Na str. 5 spomenute «Rasprave», nakon što je naveo ajete i hadise koji ukazuju da je mjesto žene dalje od očiju muškaraca, kaže:

»Kako se vidi iz pomno proučenih navedenih ajeta i hadisa, a naročito hadisa, u svakom se po više puta ukazuje na rastavljanje meðu ženama i muškarcima, i u teoriji i u praksi.» (Rasprava o hidžabu, str. 5)

Ali onda kada se izgubila ljubomora prema Allahovoj vjeri, izgubio se i stid meðu muškarcima i ženama.

I ako bi se desilo da roditelji zahtijevaju odreðene stvari na svadbi, islamsko vjerovanje uči jednog mladića da je najpreče ispoštovati hatur Allahove vjere. I to vjerovanje takoðer nas uči da nije dozvoljeno poslušati nikoga, pa ni roditelja, kada traži da se učini nešto što je zabranjeno ovom vjerom. Danas je na omladini koja je upoznala propise Allahove vjere da svojim postupcima u praksu vrate zaboravljene i umrtvljene običaje koji ukazuju na Allahov zakon, a ne da se utapaju u običaje koji su suprotni ovoj vjeri.

Svadbeno veselje takoðer je jedna velika prilika da se rodbina i prijatelji, koji nisu nešto baš upoznati sa vjerom, upoznaju sa ovim uzvišenim dinom. Lijepo bi bilo da se na svako ovakvo veselje pozove neko od uleme i daija kako bi održao prigodno predavanje. U velikom broju islamskih zemalja koje su bile, a neke su još uvijek pod torturom «nepravednih» vladara, upravo ovakve prigode činile su da ljudi slušaju o Allahovoj vjeri, a ulemi su bili jedini način da one koji ne znaju pouče. I na kraju, neka svakom mladiću i djevojci uvijek bude na umu kako će započeti svoj bračni život: da li sa pokornosti prema Allahu, dž.š., ili pak sa nepokornosti prema Njemu, dž.š.

Prvi put objavljeno: četvrtak, 01 Svibanj 2008 09:23

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Smail L. Handžić
Kamatno poslovanje je strogo zabranjeno na osnovu jasnih kur’ansko-hadiskih tekstova, ali i na osnovu konsenzusa svih islamskih učenjaka. Takvo poslovanje smatra se u islamu velikim grijehom, i štaviše, ono spada meðu ”sedam upropaštavajućih” velikih grijeha!

Onaj ko, i nakon što sazna za zabranu kamate, svjesno porekne zabranjenost kamate, takvim postupkom čini očito djelo nevjerstva, te mu se ostavlja trodnevna prilika da se pokaje za svoje zabludjelo ubjeðenje. U protivnom, kvalificirani šerijatski kadija izriče presudu o njegovom otpadništvu! Meðutim, onaj ko posluje sa kamatom, na bilo koji način, svejedno da li bio onaj ko daje ili uzima kamatu, a pri tome ne poriče njenu zabranjenost u šerijatu, takav se smatra velikim grješnikom i izlaže se srdžbi Gospodara svih svjetova i teškim pogubnim posljedicama u životu na ovom i na vječnom svijetu!

Nema nikakve sumnje da je kamatno poslovanje, ustvari, poslovanje koje se temelji na očitom zulumu, nepravdi, naročito onda kada se kamata postavlja kao uvjet pri kreditiranju. To je zbog toga što je takav vid poslovanja, zapravo, način stjecanja imetka bez pružanja materijalne nadoknade. To je, zapravo, prodaja kamatnog imetka na odgodu za njegov veći iznos, pri čemu se veći iznos stječe bez ikakve primjese činjenja nekog djela radinosti, bez ikakve naknade i bilo kakvog izlaganja neizvjesnosti u pogledu dobitka i gubitka imetka kao što je slučaj sa pravim radišama. Naprotiv, osoba koja će ”uživati u kamatnom dobitku” lagodno povećava svoj imetak na račun truda i zalaganja drugih, najčešće ljudi koji su u nevolji ili u potrebi za imetkom. Na takav način ona nepravedno iskorištava istinskog radnika koji će sa pozajmljenim imetkom raditi, ili trgovca koji će sa pozajmljenim imetkom trgovati, ili zamljoradnika koji je pozajmio imetak zbog svog rada u zemljoradnji i sl. Dakle, spokojno sjedeći u vlastitoj kući osoba ”kamatar” nepravedno iskorištava trud i znoj svoga dužnika – nevoljnika, a za razliku od njega, zajamčena joj je kamatna dobit bez obzira na ishod dužnikovog materijalno-finansijskog stanja i posljedica njegovog nevoljnog poslovanja sa pozajmljenim imetkom.

Osim što se temelji na nepravdi, kamatno poslovanje čovjeka podstiče na lijenost, nerad i nedozvoljeni način stjecanja imetka. Ako čovjek primijeti da će, ukoliko uloži svoj imetak u kamatno poslovanje (npr. banku), za odreðeni vremenski period steći zajamčenu kamatnu dobit, to će uvijek i činiti, a samim tim se i okrenuti neradu i ljenčarenju. Na taj način će se zanemariti potencijal ljudske darovitosti i sposobnosti za društvenim privreðivanjem, odnosno ”uspavat će se i vremenom zakržljati” do tada vrijedne ruke majstora, darovitost automehaničara, vrsnost doktora, sposobnost učitelja i odgajatelja itd. Zamislite šta jedno društvo time gubi!?

Zbog kamate, društvo se dijeli na dvije kategorije ljudi: one koji nude kamatno kreditiranje imetka, tj. imućne ljude, i one koji su u potrebi za imetkom, odnosno nevoljnike! S obzirom da imetak u svakom društvu predstavlja snagu i silu, na ovaj način nevoljnici postaju, svjesno ili nesvjesno, potlačeni i podjarmljeni dužnici bogatim. Takvo je stanje i kada se razmatra potlačenost nekog društva, naroda, država…

Takoðer, kamatom se narušavaju meðuljudski odnosi i mogućnost za činjenjem dobrih djela pružanjem kreditne pozajmice onome ko je u nevolji i koji je u potrebi za kreditiranjem. Time se javljaju pobude i naklonost prema materijalnim ovosvjetskim vrijednostima, ”dinaru i dirhemu”, a zapostavljaju se duhovne i ljudske vrijednosti koje ukrašavaju ljepotu ovosvjetskog suživota i osiguravaju sreću i spas ahiretskog vječnog života!

Ukoliko bi svi ljudi smatrali kamatu zabranjenom, ljudi se ne bi ustručavali da zatraže kreditnu pozajmicu zbog vlastite potrebe, znajući da će je vratiti u istom iznosu. Na taj način bi se meðu ljudima širilo dobročinstvo, ljubav i samilost, jer ljudska duša izuzetno cijeni onoga ko joj izaðe u susret onda kada joj je pomoć prijeko potrebna! Meðutim, ako bi dozvolili kamatu, u toj situaciji bi nevoljnik zbog svoje prijeke potrebe bio primoran da pozajmi, recimo, stotinu maraka (100 KM) na odreðeni period, preuzimajući obavezu da će taj iznos vlasniku vratiti uz dodatnih, recimo, deset maraka (110 KM) na ime ”iskorištavanja vlastite tuge i nevolje”, što neminovno vodi ka zatiranju meðuljudske ljubavi, solidarnosti, potpomaganja i dobročinstva.

Kamatnim poslovanjem se osoba, bez obzira da li bila ona koja kamatu uzima ili je daje, izlaže mogućnosti da doživi velike ovosvjetske psihičke tegobe koje osobu mogu dovesti do stanja potpune izbezumljenosti: ”Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio.” (Prijevod značenja El-Bekare, 275.) Zatim, izlaže se propasti ili čak gubitku bereketa i vrijednosti svoga imetka koji je kamatnim poslovanjem stjecao: ”Allah uništava kamatu, a uvećava sadaku!” (Prijevod značenja El-Bekare, 276.) Kamatno poslovanje dovodi do objave nemilosrdnog rata od strane Allaha i Njegovog Poslanika, a Uzvišeni Allah još na vrijeme Svoje robove poziva da ostave kamatu, i kaže: ”ako to ne učinite, eto vam onda, nek znate – rata od Allaha i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostat će vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti.” (Prijevod značenja El-Bekare, 279.) Osim ovih, još mnoge opasnosti vrebaju osobu čiji imetak dolazi u dodir sa kamatom.
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini neovisnim od kamatnog, a uspješnim u granicama dozvoljenog i korisnog poslovanja, svjesnim potrebe iznalaženja vlastitih prosperitetnih ekonomsko-finansijskih rješenja koja će biti dodatni razlog našeg smjelog opstanka na ovom trusnom balkanskom tlu, u okrilju ljepota naše blještave vjere islama, naših ahiretskih ambicija i u granicama voljene nam domovine!

Prvi put objavljeno: srijeda, 11 Lipanj 2008 08:17

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/