Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Šta se podrazumijeva pod nevinošću (djevičanstvom)?

Djevičanska opna ili himen je kožica koja se nalazi na dubini 2 ili 2,5 cm od ulaza polnog organa žene, kada djevičanska opna pukne iz polnog organa izađe krv. Općepoznata i prihvaćena stvar je da se djevicom ili nevinom ženom smatra ona djevojka čija djevičanska opna (himen) nije otklonjena (pukla), a žena koja je izgubila nevinost i nije više djevica je ona žena čija je djevičanska opna oduzeta, tj. čiji je himen pukao, otklonjen ili „probijen“. Prema tome, kratko rečeno: gubljenje nevinosti je pucanje himena ili djevičanske opne. Treba znati da se neke žene rode bez djevičanske opne (himena), mada je to rjeđi slučaj.

Uzroci gubljenja nevinosti (pucanja himena)

Uzroci pucanja himena ili djevičanske opne mogu biti različiti, a najčešći razlozi su:

– spolni odnos (tj. ulazak muškog u ženski polni organ), ovo je osnovni i najčešći razlog pucanja himena,

– ozljede u predjelu polnog organa koje uzrokuju pucanje himena, poput saobraćajnih nesreća, padova, grubih skokova, tjelesnog udara ili sudara i slično,

– neke vrste sportskih igara koje zahtijevaju težak tjelesni napor, poput nekih gimnastičkih disciplina, jahanje konja i slično,

– samozadovoljavanje pri kojem se stavlja čvrst predmet ili prst u polni organ,

– hirurškom operacijom,

– usmjeravanje jakog vodenog mlaza (ili pritisaka vode iz tuša) u polni organ,

– jako menstrualno pranje,

– dugovremeno ostajanje djevojke neudatom (često uzrokuje pucanje himena), …

Poimanje nevinosti i njenog gubljenja kod islamskih pravnika
Navest ćemo stanja oko kojih nema razilaženja među učenjacima, a zatim ona oko kojih postoji razilaženje:

Nema razilaženja među učenjacima:

Prvo – da je nevina djevojka (na arpskom: BIKR) svaka djevojka čija djevičanska opna (himen) nije pukla (tj. ostala je u prirodnom stanju) putem spolnog odnosa:

– ni u valjanom šerijatskom braku,

– niti u braku oko čije valjanosti ima razilaženje (poput braka sklopljenog bez dozvole velija),

– niti činom zinaluka (tj. prijebračnog spolnog odnosa).

Ovakva djevojka je djevica ili nevina i u stvarnosti i po Šerijatu.

Drugo – nema razilaženja među učenjacima da je žena koja nije nevina (na arapskom: SEJJIB) svaka ona žena koja je izgubila nevinost (tj. pukla joj je djevičanska opna) u spolnom odnosu:

– u valjanom šerijatskom braku,

– u braku oko čije valjanosti ima razilaženje (poput braka sklopljenog bez dozvole velija),

– činom zinaluka (tj. prijebračnog intimnog odnosa) (oko ovog postoji malo razilaženje džumhura sa Ebu Hanifom).

Ovakva žena nije nevina ni u stvarnosti niti po Šerijatu.

Po pitanju žene koja izgubi nevinost činom zinaluka, Ebu Hanife se izdvojio od ostalih učenjaka došavši sa stavom da je žena koja učini zinaluk po Šerijatu u statusu djevice (nevine) ako se ispune dva šarta: 1- da je samo jednom učinila zinaluk, i 2- da nad njom nije izvršena šerijatska kazna za zinaluk, tj. bičevanje.

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u sljedeća dva slučaja gubljenja nevinosti:

Prvi – ako žena izgubi nevinost u spolnom odnosu u jednom od tri stanja:

1- u spolnom odnosu na koji bude prisiljena (tj. silovana),

2- ako sa njom neko polno opći tokom njenog spavanja (ili ispolni odnos kojeg počini greškom),

3- spolni odnos lude (ili maloumne) žene.

Većina učenjaka je na stavu da su ove žene u statusu žena koje nisu djevice po Šerijatu, tj. da su žene koje potpadaju pod propise onih koje su izgubile nevinost.

Manja skupina učenjaka je na stavu da su ove tri vrste žena po Šerijatu u statusu nevinih žena (djevica). A ispravno je ono na čemu je većina učenjaka, jer je ibret u tome da li su izgubile nevinost u intimnom odnosu ili ne, svejedno imale u tome grijeha ili ne.

Drugi – ako djevojci pukne djevičanska opna (himen) mimo spolnog odnosa.

Poput toga da dođe do pucanja himena (djevičanske opne) zbog nekog od sljedećih razloga:

– ozljede u predjelu polnog organa koje uzrokuju pucanje himena, poput saobraćajnih nesreća, padova, grubih skokova, tjelesnog udara ili sudara i slično,

– bavljenja nekom vrstom sportskih igara koje zahtijevaju teške tjelesne napore, poput nekih gimnastičkih disciplina, jahanje konja i slično,

– samozadovoljavanja pri kojem se stavlja čvrst predmet ili prst u polni organ,

– hirurške operacije,

– usmjeravanja jakog vodenog mlaza (ili pritisaka vode iz tuša) u polni organ,

– jakog menstrualnog pranja,

– dugovremenog ostajanja djevojke neudatom (što često uzrokuje pucanje himena), …

Da li je djevojka u ovim slučajevima u statusu nevine (djevice) ili u statusu žene koja je izgubila nevinost učenjaci imaju dva općepoznata stava:

Prvi stav: djevojka kojoj pukne djevičanska opna (himen) mimo spolnog odnosa kao posljedica ozljede, skakanja, stavljanja prsta, jakog hajza i slično, ona je djevica (nevina) u stvarnosti a i po Šerijatu ima status djevice. Ovo je sav džumhura učenjaka, tj. stav hanefijskog, malikijskog i habelijskog mezheba, kao i odabrani stav šafijskog mezheba.

Svoj stav argumentiraju time da ona u suštini nije spolno općila te pucanje himena nije posljedica spavanja i spolnog odnosa sa muškarcem.

Drugi stav: da je ona žena koja je izgubila nevinost te ni u stvarnosti ni u Šerijatu nije djevica. Ovo je drugi stav unutar šafijskog mezheba, i na ovom stavu su Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasan Eš-Šejbani od hanefija. Njihov argument je činjenica da je ona u stvarnosti izgubila nevinost pucanjem djevičanske opne.

Ispravno je, a Allah zna najbolje, ono na čemu je džumhur učenjaka, tj. da djevojka čija djevičanska opna pukne iz nekog od gore spomenutih razloga mimo spolnog odnosa, da je ona u statusu djevice i nevine žene. Jer u suštini ono što čini djevojku nevinom i djevicom je imanje ili nemanje spolnog odnosa sa muškarcem a ne pucanje himena (i izlazak krvi) koji je samo jedan od znakova djevičanstva.

Propisi u kojima se razlikuje djevica od žene koja je izgubila nevinost

Od najpoznatijih propisa koji se odnose na djevicu i u kojima se razlikuje od od žene koja nije djevica su dva propisa:

Prvi – kada se od punoljetne djevice traži pristanak za udaju (za neku određenu osobu koja je prosi) dovoljna je njena šutnja kao znak pristanka, za razliku od žene koja nije nevina (udovice, puštenice, one koja je u prijebračnom spolnom odnosu izgubila nevinost i slično) ona je obavezna da prihvatanje ili odbijanje bračne ponude iskaže riječima.

Na ovo ukazuje hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, rekao: „Sejjiba (žena koja nije djevica, puštenica, udovica i slično) ima veće pravo od svog velija (u pristanku na bračnu ponudu), a bikr (djevica) se pita, njen pristanak je njena šutnja“.

Drugi – ako muž oženi drugu ženu ima pravo da kod nje (druge) boravi sedam dana ako je ona djevica, a ako je bila udavana (tj. nije djevica) onda ima pravo da kod nje boravi samo tri dana. Nakn toga obavezan je da dijeli vrijeme boravak kod žena podjednako.

Ovo je došlo u hadisu mutefekun alejhi od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je on rekao: „Od suneta je da kada oženi bikru (djevicu) na sejjibu (koja nije djevica) da kod nje boravi sedam dana, a zatim podjednako dijeli (boravak kod žena). A ako oženi sejjibu (udavanu i slično) boravi kod nje tri dana, a zatim podjednako dijeli (boravak kod žena)“.

Ako muž uslovi pri sklapanju braka da mu buduća supruga bude djevica
Ako muž ne uslovi prilikom sklapanja bračnog ugovora da mu buduća supruga bude djevica, a nakon intimnog odnosa ispostavi da nije djevica, on nema pravo da je vrati roditeljima niti da traži mehr nazad ako ga je dao, ili da ga ne islati ako ga nije dao. Njihov brak je valjan i jedino što muž može u tom slučaju je da joj da talak ako neće sa njom da živi zbog te mahane.

A ako muž uslovi prilikom sklapanja bračnog ugovora da mu buduća supruga bude djevica i na taj šart pristanu velij i djevojka, pa se nakon intimnog odnosa ispostavi da nije djevica, ovo može imati dva stanja:

Pravo stanje – da se potvrdi i dokaže da je izgubila nevinost ili u zinaluku, ili greškom, ili u braku oko čije ispravnosti učenjaci imaju razilaženje, u tom slučaju učenjaci četiri mezheba se razilaze. Pa jedni kažu da nema pravo da poništi brak, tj. da je brak valjan, na čemu su hanefije i šafije u poznatijem stavu mezheba. A drugi da ima pravo da poništi brak i vrati mehr zbog neispunjenja uslova braka, na čemu su malikije, hanabile i šafije u drugom stavu mezheba.

Drugo stanje – da muž prilikom prvog spolnog odnosa sa suprugom ne nađe trag nevinosti, tj. isticanje kravi, kao dokaz pucanja himena, s tim da nema dokaza koji potvrđuju da je ona izgubila nevinost u spolnom odnosu bilo koje vrste. Po ovom pitanju učenjaci imaju dva stava:

Prvi – da muž nema pravo da je vrati roditeljima niti da poništi brak, jer pucanje himena kod djevojke može da se desi i mimo spolnog odnosa, o čemu je već bilo govora. Muž ima pravo, po mnogim učenjacima, da traži od nje da se zakune Allahom da nije izgubila nevinost u spolnom odnosu. Ona nije dužna da se mužu pravda i pojašnjava šta je bio ili šta bi mogao biti razlog toga.

Na ovome je većina učenjaka od hanefija, malikija i hanabila.

Drugi – da muž ima pravo da je vrati roditeljima i da poništi brak ako hoće. Dokazuju to time što nije ispunila zadani uvjet sklapanja braka. Ovo je stav nekih učenjaka unutar malikijskog i hanbelijskog mezheba.

Ispravan stav je pravo mišljenje, tj. ono na čemu je većina učenjaka, jer je mnogo povoda i razloga pucanju himena kod djevojke, takođe neke žene se rode bez himena.

Da li je djevojka dužna da obavjesti budućeg supruga da nije nevina?

Odgovor na ovo zavisi od razloga gubljenja nevinosti:

Prvo stanje – ako je izgubila nevinost u spolnom odnosu činom zinaluka nakon čega se iskreno pokajala ili greškom (ako je to moguće da se desi), a budući muž ne uslovljava (ni prije ili pri vjenčanju) da je djevica, onda nema smetnje da prešuti i sakrije tu činjenicu. Ako muž nakon intimnog odnosa primjeti gubljenje nevinosti ako hoće može joj dati talak.

A ako muž uslovi da bude nevina, dužna je da ga obavijesti o činjeničnom stanju bez ulaženja u detalje, u protivnom to bi predstavljalo varanje koje je zabranjeno po hadisu „Ko nas vara nije od nas“ (Muslim). Pa ako hoće da je ženi kao takvu, to je do njega.

Drugo stanje – ako je izgubila nevinost u smislu da zna da joj je pukla djevičanska opna (himen) mimo spolnog odnosa na neki od gore spomenutih načina. U tom slučaju, s obzirom da je ona u statusu nevine djevojke i u stvarnosti i po Šerijatu po stavu većine učenjaka (a što je ispravan stav), ona nije dužna da obavještava vjerenika (budućeg muža) o svom stanju.

Konkretan odgovor na pitanje

Prema tome, s obzirom da ti nisi imala prijebračni spolni odnos, svejedno da li ti je pukla djevičanska opna ili ne prilikom samozadovoljavanja, ti si u statusu nevine žene djevice i u stvarnosti i po Šerijatu. Nisi dužna da o tome obavještavaš svoga budućeg muža (vjerenika). A ako on nakon sklapanja braka i spolnog odnosa sa tobom dovede u upitnost tvoju nevinost zbog nenalaženja tragova krvi, on nema pravo da dovodi vaš brak u pitanje niti da u tvoju čednost sumnja, jer je mnogo razloga pucanja himena kod djevojaka. Najviše što ima pravo je da traži od tebe da se zakuneš Allahom da nisi izgubila nevinost u spolnom odnosu bilo koje vrste. Takođe, nisi dužna da mu se pravdaš i da pojašnjavaš šta je bio ili šta bi mogao biti razlog toga. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje

Neka Vas Allah, džellešanuhu, nagradi za povjerenje koje imate u naš portal! Vaše je pitanje veoma značajno, budući da je brak izuzetno važna institucija u islamu i budući da se neki današnji muslimani nalaze u, uvjetno rečeno, bezizglednom i bezizlaznom položaju u pogledu toga, pa pokušavaju naći rješenje te mnogi od njih postupaju protivno Šerijatu.

Da bi brak bio ispravan, djevojka se mora udati isključivo s dozvolom svog staratelja (ar. velijj). Prema mišljenju većine islamskih učenjaka, ništavan je brak koji je sklopljen bez dozvole staratelja. U hadisu koji prenosi Ebu Musaa, radijallahu anhu, stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ništavan je brak sklopljen bez dozvole staratelja i bez prisustva dvojice pravednih svjedoka.” (Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ibn Madža i Ahmed).

Sklapanju braka, prema tome, moraju prisustvovati dvojica pravednih svjedoka, to je uvjet njegove ispravnosti. A mora li se brak oglasiti svadbom ili na bilo koji drugi način, pitanje je o kojem islamski autoriteti nemaju jednoglasan stav. Većina učenjaka drži da se brak ne mora oglasiti, već da je dovoljno da njegovu sklapanju prisustvuju dvojica pravednih svjedoka. Šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, smatra da se brak mora oglasiti, na osnovu hadisa: “Oglasite sklapanje braka!” (Ahmed. Šejh El-Albani uvrstio je ovaj hadis među vjerodostojna predanja).

Ako staratelj ne pristaje dati svoju štićenicu kao ženu određenom čovjeku, mora se odustati od braka. I želja djevojke za brakom ovdje nije mjerodavna. Tajni brak ponekad ima neželjene posljedice, tako da je bolje da se on maksimalno izbjegava. Onaj ko se Allaha radi sustegne od nečega što nije uredu, to će mu Allah, Gospodar nebesa i Zemlje, boljim nadomjestiti, poruka je jednog Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa. Olakšao Allah položaj svih nevoljnika! Allah je blag i samilostan prema robovima Svojim i On najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof.Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje

Premda savremeni čovjek ima neuporedivo više mogućnosti za udobnijim životom na ovom svijetu, nije sretan. Njegova se sreća čak ne može ni uporediti sa srećom čovjeka koji je živio prije dva-tri stoljeća. Kad su bolnice za duševne bolesti bile punije?! Kad je duševnih bolesnika bilo više nego što ih danas ima?! Dakle, napetost, unutrašnji nemir i opsesivne misli, kako ste se sretno izrazili, “krase” nas, a naizgled smo sretni i ništa nam ne nedostaje.

Allah, džellešanuhu, u časnom Kur’anu kaže: “…u Knjizi Mi nismo ništa izostavili…” (El-En‘am, 38). Ovaj ajet dokazuje da u islamu mora postojati odgovor na sva pitanja, pa i na pitanje zbog čega ljudi boluju od depresije i unutrašnjeg nemira. Evo odgovora: “‘A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti’” (Ta Ha, 124).

Onaj ko se okrene od islama, taj živi tjeskobnim životom, nesumnjivo, makar izgledao sretan i bezbrižan – ljudi ne vide ono šta on osjeća, a on se upinje da svoje osjećaje sakrije. Blago onom čovjeku kojem Milostivi Allah ukaže Svoju milost, pa ga uputi na Pravu stazu! Takav uživa još na ovom svijetu, u slasti vjerovanja i Allahovoj naklonosti, a na ahiretu će uživati u džennetu, čije se čari ne mogu zamisliti ni opisati.

Lijek protiv depresije jest vjerovanje i činjenje dobrih djela. Uzvišeni Allah kaže: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, nagradit ćemo ih boljom nagradom nego što su zaslužili” (En-Nahl, 97). Zar je moguće da živi sretno onaj čovjek koji nije bogobojazan i koji se prema Allahu ružno odnosi, a On je Onaj Koji daje sreću i ugodnost?!

Islam nas uči da je bogobojaznost temelj svakog dobra i čestitosti i da grijesi imaju za posljedicu zlo i kušnje. Evo o tome Božijih riječi: “Zbog onog što ljudi rade, pojavio se metež na kopnu i na moru…” (Er-Rum, 41); “Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.” (Eš-Šura, 30)

Budući da su muslimani uvelike odstupili od naučavanja islama, počeli su se baviti stvarima koje islam strogo zabranjuje i koje su sušta laž, a jedna od tih laži jest proricanje sudbine. O proricanju sudbine govori se u sljedećim hadisima. Safijja b. Ebu Ubejd prenosi od jedne Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, žene da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko posjeti vračara i upita ga nešto u vezi s gajbom pa mu povjeruje, njegov namaz neće biti primljen četrdeset dana.” (Muslim).

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko posjeti vračara i povjeruje u ono šta govori, i ko priđe svojoj supruzi dok je u mjesečnom ciklusu, i ko priđe svojoj supruzi u analni otvor – takvi su se već odrekli Kur’ana, koji je objavljen Muhammedu.” (Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ibn Madža, En-Nesai i neki drugi muhadisi)

Možda će neko, pročitavši ovo, kazati: “Ako vračevi ne poznaju budućnost, zbog čega se dogodi ono o čemu oni izvijeste?!” Ovo je pitanje sasvim logično, blisko je razumu, a i na njega nam islam nudi odgovor. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao sljedeće: “Kad Allah odredi nešta, na nebu, meleki udare svojim krilima, kao da su lanac kojim se udara po kamenu, povinujući se toj Božijoj odredbi. A kad ih mine strah, upitaju: ‘Šta je rekao vaš Gospodar?’ Tad pitaocima drugi meleki odgovore: ‘Istinu je rekao, a On je Svevišnji i Veličanstveni!’ I tu istu odredbu čuju oni koji prisluškuju, koji stoje jedni na drugima, pa džin čuje riječ i prenese je onome koji je ispod njega, a koji je, opet, prenese onome ispod sebe, sve dok tu istu riječ ne prenesu sihirbazu ili vraču. –

Ponekad džina sustigne zvijezda padalica prije nego što prenese ono što je čuo, a ponekad je prenese pa ga ona tek tada sustigne. Na tu istinitu riječ sihirbaz, odnosno vrač doda stotinu laži, i ljudi govore: ‘Zar nije rekao da će se toga i toga dana desiti to i to!’, te mu bude povjerovano uslijed jedne nebeske vijesti koju je čuo” (El-Buhari).

Ponekad šejtani prisluškuju koristeći se lakšim načinom od spomenutog. Naime, Aiša, radijallahu anha, prenijela je sljedeće Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Meleki u oblacima razgovaraju o budućim događajima na Zemlji, pa šejtani čuju riječ i šapnu je vraču na uho, kao što se šapće u flašu, ali na nju dodaju stotinu laži.” (El-Buhari)

I, na kraju, podsjetimo se na riječi velikog islamskog učenjaka El-Hattabija: “Vračevi su oštroumni i vatrenog temperamenta, ali veoma pokvareni ljudi kojima su šejtani ovladali zbog međusobne sličnosti i pomažu im svim raspoloživim sredstvima. Vračanje je u paganstvu bilo veoma rašireno, posebno među Arapima, tim više što tada nije bilo poslanika. Među njima su postojali brojni načini vračanja. Naime, nekim vračevima vijesti donose džini koji se uspinju jedan na drugog sve dok ne dosegnu visinu na nebu s koje mogu čuti ono što ih interesira, a kad džin čuje određenu vijest, prenosi je onome ispod sebe, i tako sve dok vijest ne dospije do vrača, pa on na zrno istine doda tovar neistine.

Kad je s pojavom islama objavljen Kur’an, nebo je zaštićeno od šejtanâ, i Svevišnji je Allah na njih slao zvijezde padalice, i ostalo je da onaj gornji krišom čuje neku vijest i prenese je dolje prije nego što ga pogodi padalica, na šta nas upućuju Allahove riječi: ‘…a onoga koji šta ugrabi – stigne svjetlica blistava’ (Es-Saffat, 10). Prije pojave islama vračevi su često pogađali šta će se dogoditi, kako su pripovijedali Šikk i Setih, ali je s pojavom islama to smanjeno, skoro iskorijenjeno, hvala Allahu.

Među vračevima ima i onih koje džin izvijesti o onome što je samo on vidio, a šta čovjek pretežno ne zna, ili ono šta je vidio prisutni, ali ne i odsutni. Ima i onih koji se oslanjaju na slutnje, pretpostavke i nagađanja, a to Svemogući Allah dadne nekim ljudima, osim što oni na to dodaju mnoge laži. A ima i onih koji se oslanjaju na iskustvo i običaj, pa na osnovu prethodnog, sličnog, događaja tvrde da će se dogoditi tako i tako. I to uvelike liči crnoj magiji (sihru), tim prije što neki od njih posežu za gatanjem iz leta ptica, bacanjem piljaka i na osnovu položaja zvijezda, a sve je to Šerijatom zabranjeno” (Ove je riječi prenio Ibn Hadžer el-Askalani u djelu “Fethul-Bari”).

Allahu dragi, učini da robujemo samo Tebi, da lijepo živimo, još ljepše umremo i da Ti nama budeš zadovoljan! A Allah najbolje zna, On je Znalac svih tajni.

Na pitanje odgovorio: prof.AbdurrahmanKuduzović

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje

Uvaženi brat u islamu, mnogo je toga što bi se trebalo spomenuti da bi odgovor na vaše pitanje bio potpun. Mi ćemo vam spomenuti samo nekoliko najbitnijih stvari, nadajući se da vam neće smetati ako odgovor bude duži, želeći da se i drugi okoriste ovim odgovorom.

Prvo, to što ste spomenuli da ste imali pogrešno ubjeđenje u pogledu farza i sunneta jeste stvar rasprostranjena kod velikog broja ljudi našeg podneblja. Tako ćemo naći da veoma mnogo ljudi koji dolaze u džamiju znaju da postoji nešto što se zove sunnet i nešto što se zove farz, ali stvarna razlika kod njih u tome ne postoji, tj. obje spomenute stvari su obaveza. Ovakvo ubjeđenje je neispravno, a u praksi ostavlja mnogo negativnih posljedica. Jedna od najgorih posljedica koje može polučiti ovo ubjeđenje jeste da čovjek koji nema vremena niti mogućnosti u datom momentu da klanja i sunnete i farze, a ima vremena da klanja samo farze, ostavlja namaz u potpunosti, zato što smatra da ne postoji razlika između sunneta i farza.

Drugo, šta je to stvarna razlika između sunneta i farza? Ne želeći da vas opterećujemo definicijama sunneta i farza koje su islamski učenjaci spomenuli u svojim djelima (kao i to da su hanefijski učenjaci napravili razliku između farza i vadžiba), mi ćemo vam to rezimirati na nači koji može shvatiti svaka osoba. Jednostavno kazano, farz je ono što je muslimanu strogo naređeno. Ko uradi stvar koja je farz, zbog toga ima nagradu, a ako izostavi činjenje spomenute stvari, zaslužuje kaznu. Sunnet u terminologiji pravnika jeste djelo koje nije strogo naređeno, već je njegovo činjenje pohvalno. Onaj ko uradi stvar koja je sunnet, zbog toga ima nagradu, a ako izostavi njeno činjenje, nije grješan zbog toga.

Na osnovu spomenutoga možemo kazati: muslimanu je stroga obaveza da klanja pet dnevnih namaza koji se ogledaju u sljedećem: dva rekata farza sabah-namaza, četiri rekata farza podne-namaza, četiri rekata farza ikindija-namaza, tri rekata farza akšam-namaza, i četiri rekata farza jacija-namaza. To je ono što je muslimanu strogo naređeno i onaj ko klanja spomenute namaze može zbog toga očekivati veliku nagradu od Uzvišenog Allaha, a onaj ko ne klanja spomenute namaze, počinio je veliki grijeh i zaslužuje veliku kaznu. Što se tiče sunneta (nafile ili dobrovoljnih namaza u toku dana), to su namazi koje ako čovjek bude klanjao, zbog toga ima veliku nagradu, a ako izostavi klanjanje sunneta, neće biti grješan i ne zaslužuje kaznu.

Treće, treba da znaš, cijenjeni brate u islamu, da sunnet-namazi, dobrovoljne nafile koje se klanjaju nisu na istom nivou i stepenu pohvalnosti. Sve to je shvaćeno iz hadisa Allahovog Poslanika i njegove prakse. Tako ćemo naći da Allahov Poslanik nikada nije izostavljao sabahske sunnete, pa čak i kada bi bio na putovanju. O nagradi klanjanja dva rekata sabahskih sunneta izrečeni su posebni hadisi, što nedvosmisleno ukazuje da vjernik ne bi trebao da izostavlja sabahske sunnete. Kazao je Allahov Poslanik: “Dva rekata sabahske nafile vrednija su od dunjaluka i onoga što je na njemu.” (Buharija i Muslim)

Također, Allahov Poslanik je obećao posebnu nagradu onom muslimanu koji ustraje u klanjanju dvanaest rekata dobrovoljnog namaza u toku jednoga dana, što obuhvata: dva rekata prije sabahskog farza, četiri rekata prije podnevskog farza i dva rekata nakon podnevskog farza, dva rekata nakon akšamskog farza i dva rekata nakon jacijskog farza. Isto tako, muslimanu je propisano da kada god uđe u džamiju, klanja dva rekata prije nego što sjedne, dva rekata poznata kao pozdrav džamiji – tehijjetul-mesdžid.

Četvrto, jedna od manje poznatih stvari koja se vezuje za ovu temu svakako je i pitanje gdje se klanjaju obavezni farz-namazi, a gdje sunneti (dobrovoljna, nafila). Što se tiče obaveznih namaza, muslimanima (muškarcima) je propisano da te namaze obavljaju u džamiji. To je obaveza svakom punoljetnom i razumnom muslimanu do kojeg dopire ezan koji bi se proučio bez razglasa. Kada je Allahovom Poslaniku došao slijepac i tražio dopuštenjeda ne prisustvuje zajedničkom namazu koji se klanja u džamiji, Allahov Poslanik ga je upitao da li čuje ezan, pa kada je potvrdno odgovorio, Allahov Poslanik mu nije dopustio da odsustvuje od zajedničkog namaza.
Što se tiče sunneta, njih je, shodno riječima i praksi Allahovog Poslanika, bolje klanjati u kući. Allahov Poslanik je kazao: “Najbolji čovjekov namaz je onaj koji klanja u svojoj kući, osim propisanih (farz) namaza.”

Peto, kao što smo spomenuli, sve zabrane i naredbe u islamu nisu na istom nivou i stepenu. Postoje stvari koje su strogo naređene svakom muslimanu (farzi), postoje stvari koje su pohvalne i nije ih obaveza činiti, onaj ko ih bude činio očekuje ga nagrada, a ko ih ostavi, neće biti grješan. Kao što postoje stvari koje su strogo zabranjene svakom muslimanu (harami) a postoje stvari su zabranjene “blažom” zabranom koja ne dostiže stepen strogog harama koje su islamski učenjaci nazvali mekruhom.

Shodno spomenutom, uvaženi brate u islamu, savjetujemo vam da dobro pazite na obavezne farz-namaze i da ih klanjate sa džematom u džamiji, da se što više potrudite u klanjanju sunneta, dobrovoljnih namza u toku dana, zbog svih nagrada koje su obećane onima koji budu klanjali spomenute nafile. Ako dođete u situaciju da možete samo klanjati obavezne farz-namaze, tada nećete biti grješni zbog toga što ste klanjali samo obavezne farz-namaze i što ste ostavili neki od sunneta, dobrovoljnih dnevnih nafila. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: mr. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje

Zaista je Uzvišeni Allah propisao Šerijat (skup propisa) i objavio nebeske knjige, poslao vjerovjesnike i poslanike da bi izveli čovječanstvo na hidajet (uputu) pojašnjavajući im u čemu je njihova sreća i spas. Učinio je islamski Šerijat pečatom svih šerijata i zadovoljan je da im on bude USTAV njihovog života u različitim vremenima i na različitim mjestima, te da im bude menhedž za spas i put do sreće kako na dunjaluku tako i na ahiretu. Kaže Uzvišeni u Časnom Kur’anu: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera” (El-Maide, 3), i kaže: “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali” (El-Enbija, 107).

Zato je Islam došao univerzalan i potpun za sve potrebe života: Islam uređuje odnos između čovjeka i njegovog Gospodara, odnos čovjeka sa drugim ljudima pojedincima i grupama, kao što uređuje odnos između država jedne sa drugim kako u miru tako i u ratu. Sve ovo sadrži USTAV (Šerijat) ovog Ummeta koji ima svoja pravila, principe i temelje koji se odlikuju uopštenošću, univerzalnošću i fleksibilnošću što je dovoljno čovječanstvu za sva vremena do Sudnjeg dana i što odgovara svim skupinama ljudi bez obzira na rasu, boju, pleme itd., i što se može primijeniti na svim mjestima na Zemlji.

Od univerzalnosti i potpunosti vjere Islama je da nedvosmisleno i nedvojbeno zabranjuje ubijanje nedužnih ljudi. I ne samo to nego smatra da je ubistvo samo jedne nevine osobe ravno ubistvu svih ljudi jer kaže Uzvišeni: “Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao” (El-Maide 32). One koji ubijaju nevine ljude po Šerijatu ih čeka žestoka kazna na dunjaluku i još žešća na Ahiretu.

Takođe, od općih principa i postulata ove vjere je zabrana samoubistva pa makar bilo radi plemenitog cilja a pogotovo sa time spojiti ubistvo drugih nevinih ljudi. Došlo je u hadisu mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se baci sa brda pa se ubije biće u vatri džehenmskoj, vječno i neprestano će se u njoj bacati (kao što se ubio na dunjaluku), ko popije otrov pa sebe ubije vječno će i neprestano u džehenmskoj vatri imati otrov u svojoj ruci i piti ga, a ko se ubije oštrim predmetom neprestano će i vječno ga u džehenemskoj vatri imati u svojoj ruci ubadajući se u stomak“.

Neki muslimani, o čijoj ljubavi prema vjeri i želji da je pomognu ne želimo govoriti, zbog slabog šerijatskog znanja, pogrešnog tumačenja mnogih šerijatskih pitanja, neuzimanja znanja od pouzdanih učenjaka, slijeđenja nekih kvaziučenjaka, prepuštanja žestini ljubomore i emocijama bez znanja, fikha i mudrosti, želeći da pomognu islam i muslimane u mjestima gdje stradaju, primjenjuju metode i postupke: poput bombaških samoubilačkih napada, podmetanja eksploziva i slično pri čemu stradaju nevini ljudi, a što im u propisima vjere u čije ime to rade nije dozvoljeno nego se smatra sijanjem fesada (nereda) po Zemlji.

Došli su nedvosmisleni šerijatski tekstovi koji zabranjuju sijanje nereda po Zemlji i odredili dunjalučku kaznu za to djelo, dok drugi šerijatski tekstovi upozoravaju na one koji ga čine:

– Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika“. (El-Maide 33)

– “Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili“. (El-Maide 32)

– “Ima ljudi čije te riječi o životu na ovom svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici. Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji da napravi na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku. – A Allah ne voli nered! A kada mu se rekne: “Boj se Allaha!” – on onda iz inata griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište“. (El-Bekara 204-206)

Prema tome šerijatska kazna za sijanje nereda po Zemlji je shodna težini zločina: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz svog mjesta prognaju.

Zločinačko djelo koje se dogodilo u Stokholmu, gdje je prema zvaničnom izvještaju neki mladić pokusao da detonira bombu koju je imao privezanu na sebi, želeći tako da ubije civile oko sebe kao znak odmazde što Švedska ima svoje vojnike u Afganistanu i što se tamo ubijaju muslimanski civili pri čemu je ubio samog sebe, treba jasno obznaniti da je Islam čist od ovakvog i sličnih djela. To je djelo nekog ko ima iskrivljenu ideju i zabludjela uvjerenja ma kakva ona bila. Ta osoba ima svoje ime i ona je odgovorna i treba da snosi posljedice svoga grijeha i zlodjela. Djelo tog mladića ne treba stavljati na račun Islama niti muslimana koji praktikuju vjeru. Ovo djelo je čisto sijanje nereda na Zemlji i zločin kojeg odbacuje uzvišeni Šerijat, zdrava pamet i normalna ljudska priroda.

Štetne posljedice ovog djela

Prvo: On predstavlja veliki grijeh prema Allahu i neposlušnost Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i narušavanje islamskih svetosti: života, imetka, časti i sigurnosti.

Drugo: Daje ružnu sliku o Islamu jer neprijatelji Islama će iskoristiti taj događaj da bi umanjili ugled Islama kod ljudi i odvraćali ljude od njega. Iako je Islam čist od ovoga, a moral muslimana se odlikuje iskrenošću, dobročinstvom i poštenjem, a sa druge strane, vjera Islam najžešće upozorava na ovakva i slična djela.

Treće: Od negativnih posljedica ovakvog zlodjela je to što će se prsti, i unutar Švedske i van nje, upirati u one koji praktikuju vjeru da je to djelo njihov proizvod. Iako mi znamo sa sigurnošću da oni koji praktikuju vjeru ne bi nikad prihvatili ovako nešto i neće nikad biti sa njim zadovoljni, nego se čak ograđuju od njega i žestoko ga kritikuju i negiraju jer onaj koji praktikuje vjeru zabranjuje ubijanje nevinih ljudi i narušavanje njihove sigurnosti.

Četvrto: Mnogi obični ljudi koji ne poznaju suštinu istinskog pridržavanja vjere nakon ovog djela gledaju u one koji praktikuju vjeru neprijateljskim pogledom sa strahom, opreznošću i upozoravaju koga god stignu od svoje djece, rođaka i komšija na ovakve ljude.

Peto: Neprijatelji Islama i muslimana će iskoristiti ovaj događaj za svoje pogane ciljeve u njihovoj borbi protiv Islama i narušavanja digniteta i rejtinga njegovih sljedbenika.

Molimo Allaha, dželle še’nuhu, da da sabura i razboritosti muslimanima u ovim teškim vremenima.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje