Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O burkiniju

Burkini je dvodjelni kupaći kostim, gornji dio – od koljena do vrha glave sa kapuljačom i dugim rukavima i donji dio – pantalone do članaka. Riječ „burkini“ je složenica nastala od spajanja riječi burka i bikini. Namijenjen je pobožnim ženama muslimankama da se mogu kupati na plažama i bazenima. Pokriva skoro čitavo tijelo, osim lica, šaka i stopala. Uporedo sa burkinijem pojavile su se i varijante ženskih kostima za trčanje, džudo, fudbal, košarku itd. Burkini je veoma popularan kod muslimanki Evrope.

Kreator burkinija, tj. šerijatskog kupaćeg kostima, je australijska dizajnerka libanskog porijekla ‘Ahida Zenati. U Egiptu su se kupaći kostimi za muslimanke pojavili oko 2000. godine pod nazivom „hidžab za plivanje“ ili „šerijatski kupaći kostim“. Dok je u Turskoj burkini poznat pod nazivom Hasema, po firmi koja ga proizvodi, a u SAD-u kao Splashgear.

Upotreba ili nošenje burkinija

Prije odgovora na pitanje neophodno je podsjetiti da je po islamu stidno mjesto kod muškarca od pupka do koljena, a kod žene po džumhuru (većini učenjaka) takođe od pupka do koljena, a po manjoj skupini ono što i pred mahremom (tj. čitavo tijelo osim glave, ruku do iznad laktova i nogu ispod pola cjevanica).

Propis nošenja burkinija ili šerijatskog kupaćeg kostima za žene zavisi od stanja i okolnosti u kojima se upotrebljava. Može imati dva stanja:

Prvo stanje: da se žena muslimanka kupa u burkiniju na (džahilskim) plažama ili bazenima na kojima se zajedno kupaju žene i muškarci, svejedno bili muslimani ili ne, koji ne pokrivaju svoja stidna mjesta (osim polnih organa).

Propis ovog stanja je bez sumnje zabrana.

Argumenti zabrane su sljedeći:

Prvo – zabrana boravka na mjestima munkera, tj. na kojima se rade jasni harami i poriču kur'anski ajeti i izruguje im se. Na ovu zabranu ukazuju dva ajeta:

Riječi Uzvišenog: „On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni. Allah će, sigurno, zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike.“ (En-Nisa, 140)

Takođe: „Kada vidiš one koji se ajetima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu“. (El-En'am, 68)

Značenje ajeta je: kada vidiš one koji se izruguju Allahovim ajetima time što ih negiraju, odbacuju i ismijavaju, napusti ih i ne sjedi sa njima kako bi slušao i gledao taj veliki munker sve dok se ne promijeni stanje. Ovim ajetom je Allah naredio da se klonimo mjesta na kojima se omalovažavaju Allahovi ajeti sve dok se ne prestane sa time.

Nema sumnje da su džahilske plaže i pomiješano kupanje na bazenima mjesta velikog minkera.

Drugo – obaveza je onome ko vidi neki munker, poput plaža i pomiješanog kupanja na bazenima, da ga prvo otkloni rukom, ako ne može, onda zanegira riječima, ako ne može ni to, onda da ga zaniječe srce. A ne da svojim prisustvom uveliča te munkere i potvrdi im legitimnost.

Dokaz da je ovo je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko od vas vidi neki munker, neka ga ukloni rukom, a ako ne može onda (neka ga zanegira) jezikom, a ako ne može onda (neka ga zanegira) srcem, a to je najmanji vid imana“.

Treće – ko se kupa na tim plažama i bazenima gleda stidna mjesta muškaraca i žena, a oko zabrane istog nema razilaženja među učenjacima.

Četvrto – to predstavlja zabranjeno potpomaganje u griješenju.

A Uzvišeni Allah kaže: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava”. (El-Maide, 2)

Peto – ženama nije dozvoljeno da nose burkini pred muškarcima strancima jer je uzak i opisuje obline njihovog tijela.

Drugo stanje: da se žena muslimanka kupa u burkiniju na plažama (ako uopšte postoje takve plaže) ili bazenima na kojima se isključivo kupaju žene koje pokrivaju svoje stidno mjesto na islamski način ili sa muškarcima koji su joj mahremi (pod uslovom da burkini nije potpuno uzak).

Propis ovog stanja je dozvola, jer nema šerijatskih zapreka koje su spomenute u prethodnom stanju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje potrebno je pojasniti šta se podrazumijeva pod haram imetkom i koje su njegove vrste, a teko onda navesti moguće solucije šta uraditi sa tim haram imetkom.

Vrste haram imetka

Haram imetak se dijeli na dvije vrste: haram imetak sam po sebi i haram imetak zbog načina na koji je zarađen. (Ahkamul-malil-haram, dr. ‘Abbas el-Baz, str. 40-45, Hukmu zekatil-malil-harami, Abdullah ibn Meni'a, Medželletu el-buhusi el-islamijje, 42/247)

Prva vrsta:
Haram imetak sam po sebi (El-Furuk, El-Karafi 3/96) je onaj koji je kao imetak šerijatski zabranjen, poput alkohola, svinje, kipova, zabranjeni muzički instrumenti, nečistoće, krv i slično.
Uzvišeni Allah je naveo neke vrste ovog imetka u plemenitom Kur'anu u prevodu značenja: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno – i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je na žrtvenicima žrtvovano, i zabranjuje vam se gatanje strelicama” (El-Maide 3).
Takođe, u drugom ajetu kaže u prevodu značenja: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite” (El-Maide 90).
Nema razilaženja među učenjacima da ova vrsta imetka nije u osnovi imetak na koji se daje zekat, nego je on prljav imetak sam po sebi i vadžib je onom u čijim je rukama da ga se riješi.
Haram imetak zbog načina zarade (Ez-Zehiretu, El-Karafi, 13/322, Medžmu'ul-fetava, Ibn Tejmije, 29/320) je svaki imetak koji je sam po sebi dozvoljen, međutim postao je zabranjen zbog načina sticanja, poput novca zarađenog kamatom ili imetka steknutog putem zabranjenih kupoprodaja i slično.

Druga vrsta:
Haram imetak zbog načina zarade može imati dva oblika:
Prvi oblik – haram imetak koji je stečen bez dozvole njegovog vlasnika, poput: ukradenog imetka, uzetog mitom, otimačinom, monopolom, kamatom, prevarom i falsifikovanjem.
Drugi oblik – haram imaetak koji je stečen uz dozvolu njegovog vlasnika, poput: imetka stečenog kockanjem, klađenjem i zabranjenim vrstama trgovine.

Šta učiniti sa haram imetkom?

Svakom muslimanu je vadžib da se riješiti haram imetka, a kada ga nekome da u tome nema nagradu kod Allaha.
Sa haram imetkom se mogu učiniti sljedeće stvari:

Prva solucija – da se taj haram imetak uzme i koristi njime.
Nema razilaženja među učenjacima da uopćeno haram imetak nije dozvoljeno koristiti a u ovom slučaju dovoljan nam je hadis u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah je prokleo onog ko uzima kamatu, ko je daje, ko je zapisuje i dva svjedoka koji tome svjedoče”. (Muslim)

Druga solucija – da ostavimo taj haram imetak (kamatu) samoj banci, a koji svakako i jest imetak od banke, da se ona koristi njime i da radi sa njim šta hoće.
Ova solucija ima jaku osnovu uzimajući u obzir to da muslimanu nije dozvoljeno da koristi haram imetak bez obzira šta će vlasnik tog imetka raditi sa njim. Međutim, problem u ovoj soluciji je što mi znamo da banka posluje na haram način a ostavljanjem tog haram imetka (kamate) kojeg smo dobili, što mi time potpomažemo banku u njenim poslovanjima na haram način. A Uzvišeni nam zabranjuje da pomažemo nekoga u griješenju rekavši: “A nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide, 2).

Treća solucija – da uzmemo taj imetak a zatim da ga bukvalno uništimo.
Ovo nije dozvoljeno jer je zabranjeno upropaštavanje imetka kao što je došlou hadisu kojeg bilježi Buharija gdje kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da Allah: “… mrzi kod vas rekla kazala, mnoštvo zapitkivanja i upropaštavanje imetka”.

Četvrta solucija – da uzmemo ovaj imetak i podijelimo ga siromašnima, zaduženima ili za opće potrebe muslimana (gradnja puteva, mostova, bolnica i slično) ali bez toga da očekujemo nagradu od Allaha, dželle še'nuhu, nego samo sa ciljem rješavanja od haram imetka.

Peta solucija – da uzmemo taj imetak i da ga damo nekome od koga je ta banka uzela određeni imetak kao vid kamate. Naravno, ovde se misli na osobu koja nije znala da je kamata haram pa je to uradila a nakon toga se pokajala.

Ove dvije zadnje solucije su najbolji način kako da se čovjek u današnje vrijeme riješi haram imetka, a četvrtu soluciju mnogi savremeni učenjaci izabiru kao najprihvatljiviju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis isticanja nacionalnog identiteta
Propis isticanja nacionalnog identiteta neke osobe ili skupine zavisi od stanja, cilja i namjere koji se žele sa tim isticanjem.
Isticanje nacionalnog identiteta može imati dva osnovna oblika ispoljavanja a koji u suštini imaju različit propis.
Prvi oblik: isticanje nacionalnog identiteta pojedinca ili skupine radi pojašnjenja etničke ili nacionalne pripadnosti istih (svejedno bilo ona činjenično ili subjektivno stanje).
Šerijatski status ovog oblika iskazivanja nacionalnog identiteta je dozvola kada god se za tim ukaže šerijatski opravdana potreba. Ova dozvola se uslovljava nečinjenjem ove odrednice i karakteristike čovjeka (etničkim ili nacionalnim porijeklom) mjerilom vrijednosti i kriterijem vrednovanja u odnosu na ljude druge etničke pripadnosti.
Dokazi dozvole su svi šerijatski tekstovi u kojima se navodi i potvrđuje narodna ili etnička pripadnost nekog pojedinca ili skupine. Poput imena ashaba ensarija i muhadžira: Rafia El-Džuheni, Ebi Zerr El-Gifari, Burejde El-Eslemi, Auf ibn Malik El-Ešdžei, Amr ibn Salih El-Huza'i, Nu'man El-Muzeni, Lubabe El-Evsi, Ebu Burde El-Hazredži, Alij ibn ebi Talib El-Kureši, Zubejr ibn El-‘Avvam El-Kureši, S'ad ibn ebi Vekkas El-Kureši, … , kao i drugih mimo Arapa: Marija Koptkinja (koptkinja), Selman Farisi (perzijanac), Suhejb Rumi (rimnjanin) i slično, pri čemu se uz vlastita imena navode nadimci ili prezimena koji ukazuju na etničko ili plemensko porijeklo.
A dokaz za spomenuti šart su riječi Uzvišenog: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji (najplemenitiji) kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa” (El-Hudžurat, 13). U ovom ajetu Uzvišeni Allah naglašava dvije veoma bitne stvari kada se govori o etničkoj ili plemenskoj pripadnosti:
prva – da je smisao stvaranja i dijeljenja ljudi na narode i plemena njihovo međusobno upoznavanje a ne uzdizanje, prijateljovanje ili ratovanje, pomaganje i davanje prednosti jednih nad drugima po toj osnovi,
druga – da su najbolji i najplemenitiji ljudi kod Allaha oni koji su najbogobojazniji (najdosljedniji praktičari Islama), a ne oni koji su pripadnici određene nacije ili naroda ma koji narod ili nacija on bio.
Drugi oblik: isticanje nacionalnog identiteta u obliku savremenog nacionalizma.
Nacionalizam u svom najblažem obliku je snažna nacionalna svijest koja podrazumijeva: ljubav prema vlastitoj naciji, dobro poznavanje nacionalne istorije i kulture, isticanje nacionalnih obilježja, nacionalni ponos i strasno zalaganje za nacionalni prosperitet. A u svom ekstremnijem obliku nacionalizam podrazumijeva političku ideologiju, sistem vrijednosti, predstava, načela, stavova, predrasuda i stereotipa, čije jezgro čini romantičarski kult nacionalne države, oko kojeg se ispredaju mitovi, legende koji se odnose na idealizovani nacionalni karakter i mistifikovanu nacionalnu istoriju.

Razlika između načela nacionalizma i principa Islama se ogleda u sljedećem:
Prvo – nacionalizam okuplja ljude na osnovu njihovog nacionalnog, narodnog ili etničkog porijekla, a Islam okuplja ljude na osnovu akide (vjere) i imanskog bratstva.
Drugo – nacionalizam daje prednost kršćaninu Arapu ili Bošnjaku ateisti nad pakistanskim i turskim muslimanom ili nad Srbinom ili Hrvatom koji prime Islam, dok Islam daje prednost muslimanima nad nemuslimanima ma koje nacije ili etnosa bili.
Treće – nacionalizam uči da se voli i pomaže kršćanin ili Židov Arap (Bošnjak ateista) protiv pakistanskog ili turskog muslimana (Srbina ili Hrvata koji prime Islam) samo zato što su iste nacije ili etnosa, dok Islam nalaže da se vole i pomažu muslimani ma koje nacije ili etnosa bili.
Četvrto – nacionalizam poziva na ljubav prema vladarima, prvacima, znamenitim ličnostima i herojima vlastite nacije pa makar bili i kjafiri (bogumili, kršćani ili ateisti), a Islam zabranjuje ispoljavanje prisnosti, ljubavi i prijateljovanja sa svim vrstama kjafira.
Peto – nacionalizam poziva na ljubav prema pripadnicima vlastite nacije pa makar bili kjafiri ili ateisti, dok Islam poziva na ljubav u ime Allaha prema mu'minima bez obzira koje nacije, naroda ili rase bili, a istovremeno poziva na mržnju u ime Allaha prema kjafirima pa makar bili iz vlastitog naroda ili nacije.
Šesto – nacionalizam ne prihvata da mu Ustav bude Kur'an a Islam jedina vjera, vodeći računa da to ne bi izazvalo otpor, suprostavljanje, nelagodnost i odbijanje “braće” po naciji nemuslimana, ateista, kršćana i ostalih. A jedina vjera priznata kod Allaha je Islam i jedini zakon koji je vadžib slijediti i primjenjivati je Šerijat.
Sedmo – po nacionalizmu Islam ne odgovara ovom suvremenom dobu napretka i civilizacije, osim u sferi privatnog života i džamije, a Islam je došao da uredi sve sfere ljudskog života od vođenja države  do ophođenja prema životinjama.
Osmo – po nacionalizmu  vjera (Islam i druge vjere) je obavila i završila svoju ulogu u historijskom razvojnom periodu, dok su danas po njemu neminovna druga nova načela i principi savremenog života kojima vjera ne može udovoljiti. A po načelima Islama Islam je vjera koja odgovara i zadovoljava sve potrebe čovječanstva do Sudnjeg dana.

Šerijatski status nacionalizma shodno onome šta su rekli savremeni učenjaci i našto ukazuju argumenti je:
– da on predstavlja modreni džahilijet (dawa džahilijje – kako je došlo u hadisima),
– da je oprečan principima i načelima Islama i da u sebi sadrži i nosi kufr,
– da ga nije dozovljeno ispoljavati, ni pozivati u njega, niti pomagati one koji se njime bave,
– da je šerijatska obaveza boriti se protiv bilo kojeg nacionalizma,
– i da onoga ko je ubijeđen i vjeruje u principe i načela nacionalizma (ma kojeg) to ubjeđenje izvodi iz vjere Islama.

Stavovi savremenih učenjaka o nacinalizmu
O temi nacionalizma uopćeno i arapskog nacionalizma posebno je napisano mnogo knjiga i studija i izdano mnoštvo fetvi.
Od poznatijih savremenih učenjaka koji su među prvima pisali o ovoj temi kada je arapski nacionalizam bio u jeku i zamahu je poznati šejh Bin Baz. Napisao je studiju pod naslovom “Kritika arapskog nacionalizma u svjetlu Islama i stvarnosti“ u kojoj je detaljno pojasnio ništavnost ove dawe, njenu oprečnost i nespojivost sa onim u šta poziva Islam. Takođe, izdao je nekoliko puta i fetvu o nacionalizmu uopće i arapskom nacionalizmu posebno.
Pa tako, na pitanje: “Kakvo je vaše mišljenje o dawi (pozivu) u nacionalizam koji smatra da je pripadnost rasi ili jeziku preči od pripadnosti vjeri, …?“ dao je sljedeći odgovor:
“Ovo je džahilijetska dawa, nije dozvoljeno pripisivati se njoj niti podržavanje onih koji se njome bave, nego je vadžib uništiti je (ovu dawu). Jer islamski Šerijat je došao da se bori protiv nje, da odvraća od nje, da pojasni njene šubhe i tvrdnje i odgovori na njih pojašnjavajući suštinu onome ko je traži. …
Nužno je poznato od Islama da je dawa u arapski ili bilo koji drugi nacionalizam batil (ništavna) dawa, ogromna greška, očit i jasan munker, odvratni džahilijet i zavjera i spletka Islamu i njegovim sljedbenicima. Na ovo ukazuje mnoštva stvari koje smo pojasnili u posebnoj knjizi koju sam nazvao “Kritika arapskog nacionalizma u svjetlu Islama i stvarnosti““. (Fetava Bin Baz 4/174)
Drugom prilikom kada je upitan o usporedbi između Islama i arapskog nacionalizma odgovrio je sljedeće: “Zaista je od najveće nepravde i najveće gluposti da se upoređuje Islam sa arapskim nacionalizmom. Pa da li nacionalizam kada se odvoji od Islama ima ikakvih odlika vrijednih da se stave u rang Islama pa da se napravi usporedba između njih dvoga. Nema sumnje da je ovo najveći vid uništenja Islama, rušenja njegovih temelja i mudrih naučavanja.
Pa zar priliči razumnom čovjeku da upoređuje nacionalizam sa plemenitom vjerom koja odgovara svakom vremenu i svakom mjestu. Da su živi Ebu Džehl, Utbe ibn Rebi'a, Šejbe ibn Rebi'a i njima slični neprijatelji Islama bili bi najveća potpora i najglasnije daije u arapski nacionalizam. A daije i pomagači Islama su bili Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr, Omer, Osman, Alijj, radijallahu anhum, i drugi uglednici od ashaba, zaštitnici, junaci i čuvari Islama, i svi drugi odabranici Ummeta koji su slijedili njegov put. Nema osnova u usporedbi između nacionalizma i njegovih misionara i između dina Islama čiji su spomenuti pomagači i daije, osim kod čovjeka koji je poremećene pameti ili slijepog sljedbenika ili žestokog neprijatelja Islama i onoga sa čime je došao. Primjer ovih u usporedbi je primjer uspoređivanje između životinjskog izmeta (baljege) i biserja, ili između vjerovjesnika i šejtana …“. (Fetava Bin Baz 1/320 – 321)
Na pitanje o arapskom nacionalizmu na svojoj poznatoj stranici šejh Muhammed Salih Munedždžid je odgovorio: “Arapski nacionalizam je džahilijetska dawa koja u sebi nosi kufr, osporava islamske zakone, razdvaja muslimane i okuplja ih sa nemuslimanima na temelju arapskog jezika. Arab kjafir kod njih (arapskih nacionalista) je bliži i draži od muslimana nearapa. Ovo je jasan kufr u Islam i njegove zakone“. (Web stranica Sual ve dževab, 1/874)
Poznati šejh mudžahida Abdullah ‘Azzam je napisao studiju pod naslovom „Arapski nacionalizam“ u kojoj je detaljno obradio pitanje nacionalizma kroz 18 poglavlja. Da bi na kraju studije rekao, nakon što je pojasnio oprečnost principa nacionalizma i principa Islama i nespojivost ove ideje sa Islamom, da je „prihvatanje principa arapskog nacionalizma, kao i drugih nacionalizama poput kurdskog i iranskog, kufr koji izvodi iz milleta i izvodi iz Islama“. Zatim kaže: „Onaj ko prihvati principe nacionalizma (sa ubjeđenjem u njihovu ispravnost) izlazi iz Islama, meso koje on zakolje ne jede se, ne ženi se žena nacionalistkinja niti se udaje muslimanka za nacionalistu, ne gasuli se, ne umotava u ćefine niti mu se klanja dženaza i ne ukopaje se u mezarje muslimana, ne odovara mu se na selam, niti se donosi na njega Allahov rahmet, mladić nacionalista ne nasljeđuje od svoga oca muslimana, njegovi sinovi od njega ne nasljeđuju ako se razlikuju u pogledu nacionalizma. Kada oženjeni mladić musliman prihvati ideju nacionalizma njegova žena mu postaje haram i razvedena od njega, a ako i dalje ostanu u zajedničkom životu njihov intimni odnos se smatra zinalukom, djeca djecom zinaluka, …“.
Šejh Abdullah Nasih ‘Ulvan je napisao knjigu pod naslovom „Nacionalizam na vagi Islama“ i u 12 poglavlja sa raznih aspekata obradio temu nacionalizma, utvdio je da je ideja nacionalizma u osnovi židovski proizvod i da je cilj nacionalizma kolonijalno porobljavanje i osvajanje ljudi. Zatim je posebno detaljno pojasnio nespojivost principa i akide nacionalizma sa principom i akidom Islama.
Šejh Ibn Usejmin, prilikom komentara hadisa o onome ko se bori radi junaštva, (džahiljetskog) žara ili rija'a (da ljudi vide njegovu borbu), kaže „da je borba radi arpaskog nacionalizma džahilijetska borba, da ubijeni na tom putu nije šehid, da je izgubio dunjaluk i upropastio ahiret, jer ta borba nije na Allahovom putu, borba radi arapskog nacionalizma je džahilijetska borba“.
(http://www.youtube.com/watch?v=ku770H7VUy0&feature=player_embedded)
Kaže šejh Salih El-Fevzan: „Ispoljavanje ponosa sa plemenskom pripadnošću, etničkim porijeklom, arapskim nacionalizmom ili humanizmom (ljubavi prema čovjeku ma ko bio) je iskazivanje ponosa i pripadnosti sa stvarima džahilijeta. Čim su se pojavili prije nekog vremena pozivači u arapski nacionalizam učenjaci su im se žestoko suprostavili i usprotivili.
Šejh Bin Baz je odgovorio arapskim nacionalistima u jednom dužem jakom odgovoru kojeg je nazvao „Kritika arapskog nacionalizma u svjetlu Islama i stvarnosti“, a koji je prisutan u štampi. (http://www.alfawzan.af.org.sa/node/13058)

Hadisi koji ukazuju na zabranu nacionalizma
Hadisi sa kojima učenjaci dokazuju zabranu nacionalizma (arapskog ili bilo kojeg drugog) su sljedeći:
1- Hadis mutefekun aleji od Džabira, radijallahu anhu, u kojem on navodi da su bili sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u jednoj bitki, pa je neki čovjek od Muhadžira udario čovjeka od Ensarija rukom po stražnjici. Pa je ensarija rekao: O Ensarije, a muhadžir: O Muhadžiri. Pa reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Šta je ovo dawa džahilijeta“. Kažu: O Allahov Poslaniče, neki čovjek od Muhadžira je udario čovjeka od Ensarija rukom po stražnjici. A on reče: „Ostavite je (džahilijetsku dawu), ona je smrdljiva“.
2-  Hadis mutefekun aleji od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nije od nas ko se udara po obrazima ili cijepa odjeću (prilikom nekog musibeta i žalosti) ili poziva u dawu džahilijeta“.
3- Hadis od El-Harisa El-Eš'arija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u dužem hadisu između ostalog rekao: „ … A ja vama naređujem pet stvari: naređujem vam poslušnost, pokornost, džemat, hidžru i džihad na Alahovom putu. A ko izađe iz džemata koliko pedalj skinuo je omću Islama sa svoje glave. A ko poziva u dawu džahilijeta on je od stanovnika Džehennema“. Reče neki čovjek: i ako posti i klanja, o Allahov Poslaniče? „Da, i ako posti i klanja. Međutim, nazivajte se sa Allahovim imenom sa kojim vas je nazvao Allahovi robovi muslimani mu'mini“, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Značenje DAWA DŽAHILIJETA (ili džahilijetska dawa) (En-Nihaje od Ibn El-Esira, 2/280, Tuhfetul-ahvezi, 7/183) je da poziva u Islamu pozivom džahilijeta, kao što je u džahilijetu pripadnik nekog plemena kada ga pobijedi (napadne ili uvrijedi) pripadnik drugog plemena zvao na sav glas pripadnike iz svoga plemena da ga pomognu svejedno bio u pravu ili ne. A ovo je ono što se desilo u prvom hadisu a što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao dawom džahilijeta i naredio im da je ostave i nazvao je smradom.
Savremeni učenjaci, počev od šejha Bin Baza pa nadalje, u značenje dawa džahilijeta koja se spominje u hadisima ubrajaju i savremeni nacionalizam i sa ovim hadisima dokazuju zabranu savremenog nacionalizma i nazivaju ga dawom džahilijeta.
Koga zanima detaljnije o definiciji, historiji i stavu Islama o nacionalizmu kao i šerijatskim argumentima koji ukazuju na gore spomenuti stav zabrane nacionalizma to može naći na ovom linku:
http://www.zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=121:poziv-u-bonjatvo-bonjaki-nacionalizam-vjerska-obaveza-ili-moderni-dahilijet&catid=59:savremena-pitanja&Itemid=120)

Osnovni i temeljni principi Islama po kojima se pravi RAZLIKA MEĐU LJUDIMA.
– Prvi princip: imanska i akidetska veza je osnovna veza (pored očinske) među ljudima kojoj Islam pridaje značaj i na osnovu koje gradi mnoge propise i relacije među ljudima.
Po Islamu najbitnija podjela među ljudima je imanska (vjerska) i akidetska podjela na osnovu koje se dijele ljudi na muslimane i kjafire.
Šerijat razdvaja između oca i sina, muža i njegove supruge shodno njihovoj akidi, imanu i vjeri, tj. da li su kjafiri ili mu'mini.
Islamska akida i vjera Islam je ono što je ujedinilo podijeljene i zaraćene Arape (arapska plemena) a ne arapski jezik, arapska nacija, etnička pripadnost ili neka druga veza.
Kaže Uzvišeni: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali” (Ali Imran, 103).
A u drugom ajetu: “I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio – On je zaista silan i mudar” (El-Enfal, 63)
I ne samo Arape, islamska akida (Islam) je ujedinila sve narode i narodnosti, od Perzijanaca, Afrikanaca, Indijaca, Turaka, Slovena pa nadalje, koji su pali pod muslimansku vlast a potom primili Islam.
Zatim su živjeli u jednoj državi (hilafetu) ili više njih ali ne na nacionalnoj osnovi, sve dok muslimane nije podijelio Zapad (nakon Napoleonovih i kolonijalnih ratova) na nacionalne države, Turke, Egipćane, Palestince, Sirijce, Pakistance, Irance, Iračane, itd.
– Drugi princip: Da su mu'mini (ili muslimani) jedna cjelina i jedan ummet gdje god da su i kakvog god etničkog porijela, boje kože ili nacije bili.
Kaže Uzvišeni: “Zaista, ovaj vaš Ummet je jedan ummet, a Ja sam vaš Gospodar, pa Mi ibadet činite” (El-Enbija’, 92), takođe, u drugom ajetu: “Zaista, ovaj vaš Ummet je jedan ummet, a Ja sam vaš Gospodar, pa Me se bojte” (El-Mu'minun, 52).
– Treći princip: Musliman je brat muslimanu ma koje narodnosti, nacije, etničke pripadnosti, rase, boje kože ili slično bio.
Kaže Uzvišeni: “Samo su vjernici braća” (El-Hudžurat, 10).
Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Musliman je brat muslimanu”.
– Četvrti princip: ljubav i mržnja (El-Vela’ vel-Bera’), tj. ljubav prema vjernicima i mržnja prema nevjernicima, u Islamu je zasnovana na imanu i kufru, a ne narodnosti, naciji, etničkoj pripadnosti, rasi, boji kože ili slično.
– Peti princip: Nema prednosti Arapima nad nearapima niti nearapima nad Arapima, niti bjelcima nad crncima niti crncima nad bjelcima.
Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hutbi na Mini na Oprosnom hadždžu: “O ljudi, zaista je vaš Gospodar jedan, zaista je vaš otac (Adem, alejhisselam) jedan, nema prednosti Arapu nad nearapom, nema prednosti crnac nad čovjekom crvene kože osim po takvaluku (bogobojaznosti)”. Hadis bilježi Ahmed u svom Musnedu a Albani i Mukbil El-Vadi'i ga ocjenjuju vjerodostojnim, a drugi muhaddisi vjerodostojnim ili dobrim na osnovu drugih rivajeta.
U drugim rijavetima kod Bejhekija i Taberanija je došlo: “Nema prednosti Arapu nad nearapom, niti nearap nad Arapom, nema prednosti čovjekom crvene kože nad crncem niti crnac nad čovjekom crvene kože osim po takvaluku (bogobojaznosti)”. Kažu El-Busiri i El-Hejsemi da su ravije hadisa pouzdane.
Prema tome, na osnovu ovog hadisa nema prednost Arap nad nearapom, niti Bošnjak nad Srbinom ili Hrvatom, niti Srbin ili Hrvat nad Bošnjakom osim po bogobojaznosti (ako su svi muslimani). Drugim riječima, Srbin ili Hrvat koji primi Islam je bolji kod Allaha od Bošnjaka ateiste ili onog koji se odmetne od Islama ili ne praktikuje ništa od Islama a tvrdi i misli da je musliman.
– Šesti princip: Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je poslan sa vjerom Islam i islamskom akidom svim ljudima bez obzira na njihovu rasu, porijeklo, naciju, narodnost, boju kože i slično.
Kaže Uzvišeni: “Reci: ‘O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik'”. (El-E'araf, 158), “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali” (El-Enbija, 107), “Mi smo te poslali svima ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna” (Sebe’, 28).
Ako bi Islam neku naciju ili neki narod trebao da uzdigne to je arapska nacija, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio Arap, Kur'an je objavljen na arapskom, ashabi su u većini bili Arapi, Islam su raširili Arapi, i slično. Ali baš suprotno tome, bili su poniženi svi Arapi (prevenstveno Kurejšije) koji su odbili Islam i suprostavili se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Što znači da je akida ona koja je razdvajala Arape jedne od drugih.
– Sedmi princip: Smisao postojanja raznih naroda, nacija i rasa je da bi se ljudi međusobno upoznavali, a najbolji od ljudi je onaj ko je najbogobojazniji, tj. onaj koji najdosljednije slijedi ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.
Kaže Uzvišeni: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji (najplemenitiji) kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa”. (El-Hudžurat, 13)
Prema tome, konkretan odgovor na pitanje da li je bitno biti Bošnjak sa vjerske strane je sljedeći:
– Sa strane Islama i Šerijata, na osnovu šerijatskih tekstova, nije bitno da li je neko Bošnjak kao što nije bitno da li je Arap, Rom, Albanac, Amerikanac, Kinez i slično. Uzvišeni Allah ne vrednije ljude po etničkom porijeklu, plemenu ili naciji. Neko je po etničkoj ili nacionalnoj pripadnosti Bošnjak ili to nije, Rom je ili nije Rom, Albanac je ili nije, Kinez je ili nije Kinez, međutim Islam mu zbog onog u čemu se rađa bez svoje volje i bez ličnog izbora ne daje vrijednost ili prednost niti će mu to samo po sebi koristiti kod Allaha bez imana i dobrih djela.
– Sa strane Islama i Šerijata bitno je biti mu'min, musliman, na islamskoj akidi i imanu, na Sunnetu i na Uputi Islama, bitno je nastojati da se bude što bogobojazniji i što bolje praktikuje Islam. Jer Islam vrednuje ljude prema njihovoj akidi, bogobojaznosti i slijeđenju Istine.
Kaže Uzvišeni: “Najugledniji (najplemenitiji) kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji”. (El-Hudžurat, 13)
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od Muaz ibn Džebela, radijallahu anhu: „Glavna stvar je Islam, njegov stub je namaz, a njegov najviši vrh je džihad“ (bilježe ga Tirmizi i Ahmed u vjerodostojnoj predaji).
Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: „Koga uspori njegovo djelo (od ulaska u Džennet) neće ga ubrzati njegovo porijeklo“.
Od konkretnih, plastičnih i slikovitih primjera u kojima se nedvosmisleno jasno stavlja na znanje da Islam ne daje važnost, značaj i bitnost plemenskom ili etničkom porijeklu, narodnosti ili naciji, je činjenica da je objavljen Kur'an u kojem se proklinje Ebu Leheb (u suri Mesed) zbog kufra, širka i odbijanja Istine, njegovo ime je bilo Abdul'uzza ibn Abdul Mutalib, bio je amidža Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio je čistokrvni Arap, Hašimija, Kurejšija, najplemenitijeg porijekla. Dok je istovremeno Islam uzdigao Bilala, radijallahu anhu, crnog Abesinca oslobođenog roba, rimljana Suhejba, radijallahu anhuma, i perzijanca Selmana,radijallahu anhu, zbog njihovog Islama, akide, imana, …
Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je Ebu Džehla, tj. Omera ibn Hišama, nazvao faraonom ovog Ummeta iako je bio iz plemena Mahzum i čistokrvni Kurejšija.
Ebu Ubejde, radijallahu anhu, je ubio svoga oca u bici na Bedru zbog akide i Islama a obojica su bili kurejšijskog porijekla.
I na kraju, Islam je izvojevao pobjedu sa ashabima poput onih oslobođenih robova koji će se spominjati i veličati do Sudnjeg dana, dok je istorija čisokrvnih Arapa Kurejšija protivnika Islama koji su odbili Istinu završila sa proklinjanjem istih i iznošenjem sramote na njih. Pa ima li boljih primjera da Islam ne pridaje važnost i bitnost etničkoj pripadnosti i naciji?

Čovjeka kod Allaha uzdiže akida, iman i dobro djelo a ne porijeklo
Veličina i vrijednost Islama, čak i po svjedočenju kjafira, i jeste u tome što se uzdigao iznad plemenske, etničke i nacionalne pripadnosti tako da u njemu čovjek bilo kojeg porijekla i nacije, pa makar bio i oslobođeni rob, ako je sposoban i vješt, on sa imanom, dobrim djelima i čvrstinom u vjeri može doprijeti do najviših položaja u državi (na dunjaluku) i najvećih deredža kod Allaha na ahiretu. Takvih primjera među muslimanskim vojskovođama i sultanima je historija Islama krcata, a da ne govorimo o učenjacima:
– Berber Tarik ibn Zijad, veliki vojskovođa osvaja Endelus da bi se proširio Islam u njemu,
– Kurd Salahudin Ejjubi, legendarni sultan i vojskovođa ujedinjuje muslimane i oslobađa Kuds od krstaša,
– turkinja Šedžeretuddurr, žena sultana oslobođena robinja vodi islamsku državu i rukovodi pobjedom nad krstašima,
– Sejfuddin Kutuz, oslobođeni rob iz Havarizma vojskovođa i sultan pobjeđuje Tatare u legendarnoj bici Ajnudžalut,
– turčin Zahir Bibers, veliki sultan i vojskovođa oslobođeni rob oslobodio zadnje utvrde od krstaša, protjerao Tatare i uništio batinijsku sektu Asasine, …
Akida, Kur'an, Sunnet, dobra djela u Islamu uzdižu svakoga onoga ko ih se istinski i iskreno prihvati ma kakvog porijekla bio, dok čovjeku iz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice koji izabere kufr i loša djela neće pomoći najčasnije porijeklo.
Došlo je u hadisu mutefekun alejhi (u rivajetu kod Muslima) da kada je Allah, subhanehu ve te'ala, objavio „I opominji svoju najbližu rodbinu“ (Eš-Šu'ara’, 214) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se popeo na brdo Safa i rekao: „O Fatima, kćerko Muhammeda, o Safija, tetko Allahovog Poslanika, o sinovi Abdul-mutalliba (njegove amidže), ja vam kod Allaha ne mogu pomoći, tražite od mog imetka šta hoćete“.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Ve alejkumusselam ve ve berekatuhu.

Ako krzno nije od kože divljih zvijeri, onda nema smetnje da se nosi po stavu učenjaka koji smatraju da kože životinja čije meso nije dozvoljeno jesti postaju čiste štavljenjem.

A ako je krzno od divljih zvijeri, onda oko dozvole nošenja istih učenjaci imaju dva mišljenja:

Prvo mišljenje: da nije dozvoljeno oblačenje odjeće od kože divljih zvijeri niti bilo koji vid njihovog korištenja. Ovo je stav šafijskog[27] i hanbelijskog[28] mezheba.

Oni dokazuju svoj stav sa nekoliko hadisa koji govore o upotrebi kože divljih zvijeri. Od tih hadisa su:

1 – Hadis od El-Mikdamu ibn Madijekrib, radijallahu anhu, kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da zabranjuje oblačenje kože divljih zvijeri i da se jaše na njima”[29].
2 – Prenosi Ebul-Melih od svog oca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se koža divljih zvijeri koristi kao posteljina[30].
3 – Hadis od Muavije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio jahanje tigrova, znači kožu tigrova[31].
4 – Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Meleci ne budu u društvu u kojem ima koža tigra”[32].

Kaže El-Mubarekfuri: “Hadisi ukazuju da nije dozvoljeno koristiti kožu divljih zvijeri. Učenjaci imaju različito mišljenje oko mudrosti ove zabrane.

Kaže Bejheki da je zabrana došla zbog toga što na koži ostanu dlake jer štavljenje ih ne može otkloniti. A kažu drugi da je moguće da je zabranjena zbog koža koje se ne štave radi njihove nečistoće, ili da je zabrana zbog toga što ih upotrebljavaju rasipnici i oholi ljudi”[33].

Drugo mišljenje: da je dozvoljeno klanjati namaz na koži divljih životinja i bilo koja druga njihova upotreba. Ovo je stav hanefijskog[34] i malikijskog[35] mezheba.

Došlo je u hanefijskoj knjizi “El-Fetava el-hindijje” da je Ebu Hanife rekao: “Nema smetnje u nošenju krzna od svih divljih zvijeri i drugih životinja čije su kože štavljene i životinja koje su šerijatski zaklane”, i još dodaje: “Njihovo šerijatsko klanje je njihovo štavljenje”. Takođe u knjizi “El-Fetava el-hindijje” stoji da nema smetnje da se kože tigrova i svih divljih životinja nakon štavljenja prostru u musalli[36].

Nisam našao neki dokaz sa kojim podupiru svoje mišljenje, osim da se uzme u obzir to što hanefije smatraju da štavljenjem postaju kože svih životinja čiste osim svinje[37], a pod ovo potpadaju i divlje zvijeri. A malikije dozvoljavaju nakon štavljenja upotrebu kože i za tečne i za suhe stvari[38].

Radžih (odabrano) mišljenje je prvi stav učenjaka, tj. da nije dozvoljeno oblačenje odjeće od kože divljih zvijeri niti bilo koji vid njihovog korištenja. Naravno, hadisi koji direktno govore o ovoj temi presuđuju u ovom pitanju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Muslimanu je propisano da izbjegava, da se udalji i da se čuva iskušenja (fitni) koja će negativno utjecati na njegovu vjeru. Musliman ne treba da ide u susret iskušenjima koja će poljuljati njegovo praktikovanje vjere. To jeste, on treba da izbjegava mjesta, sredinu i ljude od kojih zna ili opravdano očekuje da će loše utjecati na njegovu vjeru, tako da će popustiti, da će upasti u razne grijehe, da će promijeniti shvatanje vjere ili da će čuti razne šubhe (nejasnoće) koje će dovesti njegovo vjerovanje u pitanje.

Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Doći će vrijeme kada će najbolji imetak muslimana biti ovce, s kojima će on hodati po vrhovima brda i mjestima s vodom, bježući sa svojom vjerom od fitni (iskušenja).“

Imam Buharija je naslovio poglavlje sa ovim hadisom: „Poglavlje: Udaljavanje od fitne je od vjere“.

Shodno spomenutom, na osnovu toga što ti poznaješ samu sebe i znaš šta utječe na tebe, ako se bojiš za svoj iman i vjeru ako nastaviš školovanje, zbog mogućnosti da upadneš u grijehe jer se na fakultetu miješaju spolovi i tome slično, preče je, bolje i sigurnije da ne studiraš, jer ustrajavanje na istini, jačanje u vjeri i praktikovanje vjere najbitniji u životu vjernika. A ako je ova bojazan veoma velika i realna za tebe lično, onda ti nije dozvoljeno da sebe izlažeš fitni i iskušenjima koje ne možeš podnijeti i prebroditi. Od vjere je da se mu'min udaljava od fitne.

Ovo se odnosi na osobu koja se stvarno i realno boji za svoju vjeru ako sebe izloži iskušenju (fitni). To jeste, propis ovoga zavisi od osobe do osobe.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com