Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Proslavljanje mevluda
Pisati, govoriti, argumentirati i raspravljati se oko toga da li je proslavljanje mevluda, kako je uobičajeno kod nas i islamskom svijetu, novotarija ili ne, mislim da je to suvišno i bespotrebno za ozbiljne praktičare islama osim u slučaju poučavanja džahila, neznalica i onih koji imaju pogrešno poimanje islama.

Uvijek će biti muslimana, a među njima često i učenih, koji neke stvari vjere ne mogu probaviti niti svariti pa makar one bile jasne kao bjelina Sunčanog dana. Ispravnost stava o nekom pitanju vjere se ne mjeri po mnoštvu ljudi ili autoriteta koji ga zastupaju nego po šerijatskim argumentima sa kojima se podupire.

Organizovanje predavanja, priredbi, svečanosti i slično povodom njegovog datuma rođenja

Organizovanje skupova, predavanja, priredbi, svečanosti i slično povodom datuma rođenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ponavljanje istih svake godine u isto vrijeme je takođe novotarija u vjeri kao i klasično proslavljanje mevluda. Svejedno kakve namjere i nijetove imali organizatori takvih aktivnosti, ovakve manifestacije nisu propisane u islamu niti se mogu opravdati, te ih nije dozvoljeno organizovati niti njima prisustvovati.

Argumenti zabrane ovakvih skupova i aktivnosti su sljedeće:

Prvo – što se ovakve svečanosti konstantno ponavljaju svake godine u isto vrijeme, a u Islamu ono što se ponavlja svake godine naziva se na arapskom ‘ID-om, na bosanskom „praznik“, tj. vraća se na arapsku riječ ‘ADE JE'UDU ‘ID što znaći ono što se stalno vraća i ponavlja. U osnovi u Islamu nema ID-a (praznika koji se ponavlja svake godine) osim dva ID-a bajrama: ramazanskog i kurbanskog. Svi praznici mimo dva bajrama su novotarija u vjeri.

Dokaz za to su je hadis od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu oni su imali dva dana (praznika) u kojima su igrali (praznovali), pa je rekao: “Zaista vam je Allah zamjenio (ta dva praznika) sa boljim od njih: kurbanski i hadžijski bajram”. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Zehebi, Ibn Hadžer, Albani i Šuajb Arnaut.

Drugo – povodom datuma rođenja, za koji se ne zna ni kada je tačno bio: 2., 8., 10. ili 12. Rebi'ul-evvela, nisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashabi niti selef ovog Ummeta nisu pravili manifestacije, svečanosti ili na neki drug način ih obilježavali. A ono što nije bilo od vjere u njihovo vrijeme nije ni danas, jer da je u tome, tj. izdvajanju ovog dana sa tim manifestacijama, bilo hajra ne bi ih mi u tome pretekli s obzirom koliko su oni bili gorljivi u praktikovanju i slijeđenju sunneta.

Treće – organizovanje ovakvih susreta nije bilo poznato kod prvih muslimana nego je to posljedica oponašanja kjafira u njihovim običajima. Kjafiri veličaju i obilježavaju dane u kojima su njihovi velikani rođeni, a to nije bilo svojstveno muslimanima u prva četiri stoljeća islama nego se postepeno raširilo tek kada je to zabludjela šitska sekta ‘Ubejdije uvela u praksu među muslimane Egipta. A oponašanje kjafira u onome što je karakteristično za njih je zabranjeno na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih”. Hadis bilježe Ebu Davud i Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.

Skraćeno rečeno: ovakve manifestacije nisu dozvoljene zbog troga:

1- jer predstavlja vrstu zabranjenih praznika

2- jer to nije bila praksa selefa u veličanju Poslanika s.a.v.s. i ispoljavanju ljubavi prema njemu

3- jer je to oponašanje kjafira u načinu veličanja njihovih velikana i značajnih dana.

I na kraju, musliman treba da se prisjeća velikih događaja iz istorije islama iz sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stalno i neprestano tokom čitave godine, da slijedi njegov sunnet, da ga uzme za uzor u njegovoj Uputi sa kojom je došao u svim sferama života, da nastoji izučavati sunnet i siru cijele godine. A ne da njegova vjera postane zbir vjerskih manifestacija i svečanosti zbog ovog ili onog dana ili noći u kojima se nešto u istoriji islama desilo.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko propisa čitanja vjerskih knjiga, prvenstveno Biblije, Tevrata, Talmuda i Tore, učenjaci imaju tri stava:

1- zabrana (haram), na čemu je većina učenjaka,

2- dozvola sa pokuđenošću (mekruh),

3- zavisi od stanja čitatelja, koji ima znanja u akidi dozvoljeno je a drugima nije.

Učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba smatraju da nije dozvoljeno čitati knjige Ehlul-kitab (sljedbenika knjige), tj. vjerskih knjiga kršćana i židova.

Prenosi Ibn'Abidin od Abdulganijja en-Nabulusija da je rekao (Hašijetu Ibn Abidin, 1/118): „Zabranjeno nam je gledanje (čitanje) u bilo šta od Tevrata i Indžila, svejedno došlo nam od kjafira ili od onih od njih koji su primili islam“.

Upitan je imam Ahmed o čitanju Tevrata, Indžila i sličnog, pa se naljutio, iz čega se razumije negiranje. (El-Adabu eš-šer'ijje, Ibn Muflih, 2/106) ovo navodi Kadi i dokazuje da se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio u ruci Omera dio Tevrata naljutio i rekao: „Zar nisam došao sa bijelom čistom (knjigom)?“. (Keššaful-kinna'i, 1/434)

Argument sa kojima se dokazuje zabrana je hadis od Džabir ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Omer, radijallahu anhu, došao sa knjigom (dijelom iz Tevrata na arapskom) koju je našao na nekom putovanju, pa je čitao u prisustvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a lice Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se mijenjalo. Pa mu je rekao čovjek od Ensarija: „Teško tebi o sine Hattabov, zar ne vidiš lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?“ Zatim reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ne pitajte kitabije ništa, jer oni vas neće uputiti jer su skrenuli. A vi ili ćete negirati istinu ili potvrđivati batil. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“.

Hadis bilježe Ahmed, Bezzar, Darimi i Ebu Ja'la. Prenosi se od Abdullah ibn Sabita, Ukbe ibn Amir, Halid ibn Arfeta, Ebu Derda i Hafse. U svim rivajetima ima slabosti, svi se prenose od ravije Mudžalid ibn Se'ida koji je slab. Mnoštvo rivajeta ukazuju da hadis ima osnova po Ibn Hadžeru i Albaniju koji ga ocjenjuje dobrim.

Navodi Ibn Hadžer u „Fethul-bari“ (13/525) da je Bedruddin ez-Zerkeši rekao: „Obmanjeni su neki potonji koji smatraju da je dozvoljeno čitanje Tevrata jer je iskrivljenost u njemu u značenju. A to je stav batil, jer nema sumnje da su oni iskrivili i promijenili (objavu), a čitanje i pisanje Tevrata nije dozvoljeno po idžamu (konsenzusu). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se naljutio kada je vidio dio Tevrata kod Omera, radijallahu anhu, …, da to nije grijeh ne bi se naljutio“.

Nakon što je Ibn Hadžer naveo raznorazne rivajete spomenutog hadisa rekao je: „Po meni je mekruh toga (čitanja Tevrata) radi pokuđenosti a ne radi zabrane“.

A onda je Ibn Hadžer naveo svoj stav koji predstavlja treće mišljenje gore spomenuto (Fethul-bari, 13/525-526): „Preče je po ovom pitanju napraviti razliku između onoga ko nije postao učen u imanu (akidi), njemu nije dozvoljeno čitanje ništa od toga (vjerskih knjiga nemuslimana), za razliku od učenog kome je dozvoljeno, naročito kada je potrebno odgovoriti protivniku. Na ovo ukazuje prenošenje imama (učenjaka), prvih i potonjih, iz Tevrata i obavezivanje Židova da povjeruju u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, shodono onome što nađu u njihovim knjigama. Da nisu bili ubjeđeni u dozvolu čitanja Tevrata ne bi to uradili i ustrajavali u tome. A srdžba Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne ukazuje na zabranu, jer se on nekada ljuti zbog mekruha ili činjenja onoga što je suprotno prečem kada se desi od strane onoga kome to ne priliči, kao što se naljutio na Muaza zbog dugog učenja na sabah namazu, a ponekad se naljuti zbog slabog razumijevanja jasnih stvari, poput onoga što je pitao o pronađenoj devi“.

Ovo što navodi Ibn Hadžer je najbliže ispravnom razumijevanju ovog pitanja. To jest, da nije dozvoljeno mislimanima koji nemaju dovoljno znanja u akidi da čitaju vjerske knjige kitabija (Bibliju, Tevrat, Indžil, Toru, Talmud i slično) ili nekih drugih vjera, za razliku od učenih ako imaju potrebe za time. Na ovu zabranu ukazuje gore spomenuti hadis iako u njemu ima slabosti.

Ako musliman čita iskrivljene i izmijenjene nebeske objave ili druge zabludjela vjerska uvjerenja, a nema dovoljno znanja o akidetskim osnovama islama, time sebe izlaže mogućnošću da skrene sa pravog puta, da povjeruje u zabludu, posumnja u svoju vjeru i da sebi ubaci mnoge šubhe (nejasnoće) za koje nema znanja da ih otkloni. Zbog upadanja u haram, u ovom slučaju prihvatanja iskrivljenih uvjerenja, obaveza je zatvoriti puteve koji vode u haram.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nije dozvoljeno uvlačenje jednog dima, a kamoli pušenje jednom mjesečno.

Naime, ispitivanja i analize su potvrdile da je pušenje nargile štetnije od pušenja klasičnih cigareta.

Nije mi poznato da je neka komisija za fetve, do čijih fetvi se drži, dozvolila konzumiranje nargile. Dokaz zabrane je opći šerijatski princip zabrane kozumiranja bilo čega što nanosi štetu ljudskom organizmu. A ovo je potvrđeno u vjerodostojnom hadisu: „Nema štete (u islamu), niti nanošenja štete“. Hadis bilježe Ibn Madže, Darekutni i Malik u Muveteu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu. Bilježi ga takođe Ahmed u rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. Vjerodstojnim ga ocjenjuju Hakim i Albani, a dobrim Ibn Redžeb i Šuajb Arnaut.

Također, konzumiranje nargile obavezuje ili kupovinu nargile ili odlazak u nargila-barove ili kafiće, a i jedno i drugo je zabranjeno.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Dozvoljeno je da se uzme nadoknada štete koja je nastala na radnom mjestu, jer je zasnovana na ugovoru između radnika i poslodavca koji su obojica prihvatili (tačnije, zakon ih na to prisiljava).

Šerijatski argument da je dozvoljeno su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: „Ugovor je dozvoljen među muslimanima“, u rivajetu kod Ahmeda ima dodatak: „Osim ugovora koji ohalaljuje haram i ohalaljuje haram“, u nastavku hadisa također kaže: „Muslimani su obavezni da se drže dogovorenih ugovora “.

Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Ibn Hibban, Bejheki i Darekutni.

Vjerodostojnim i prihvatnjivim ga ocjenjuju Tirmizi, Hakim, Ibn Hibban, Albani, Šu’ajb Arnaut i mnogi drugi. Hadis je općeprihvaćen kod fakiha i uleme i postao je opće fikhsko pravilo u međuljudskim postupcima.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
U osnovi nije dozvoljeno liječenje jedenjem i pijenjem svega onoga što je zabranjeno jesti i piti, poput svinjskog mesa, alkohola i slično. Jer u onome što je zabranjeno jesti i piti nema lijeka sa jedenjem i pijenjem istog.
Na to ukazuju sljedeći argumeneti:
Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Tarik ibn Suvejd, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o vinu (alkoholu) pa mu je zabranio ili mu je rekao da ne voli i mrzi da ga pravi (proizvodi). Pa mu je Tarik rekao da ga samo pravi radi lijeka, a on mu na to odgovori: “Zaista on (alkohol) nije lijek nego bolest”.
Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullah ibn Mes'uda da je rekao za opojno piće: “Zaista Allah ono što vam je zabranio nije učinio vašim lijekom”. Prenose se iste ove riječi od Ummu Selleme, radijallahu anha, da ih je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kod Bejhekija, Ibn Hibbana i Taberija, s tim da je hadis slab.
Prenosi Ebu Derda, radijallahu anhu, da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je stvorio bolest i dao za svaku bolest lijek, pa se liječite, ali ne liječite sa haramom“. Hadis bilježi Ebu Davud sa slabim rivajetom, jer je u njemu ravija Ismail ibn Ajjaš koji je slab. Podupire ga hadis sa istim tekstom od čovjeka od Ensarija kod Ahmeda u Musnedu čiji je sened prihvatljiv kao i drugi rivajeti hadisa. Šejh Albani ocjenjuje ovaj hadis na osnovu više rivajeta vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim.

A oko liječenja sa onim što je haram piti i jesti, poput alkohola i svinjskog mesa, vanjskom upotrebom, oblaganjem i masiranjem, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvi stav – zabrana.
Na ovome je manja skupina učenjaka. Njihov argument su gore spomenuti hadisi čije opće značenje se po njima odnose i na unutrašnju i na vanjsku upotrebu.
Drugi stav – dozvola ako se potvrdi ljihova ljekovitost (po nekima kao vid nužde).
Ovo je stav većine učenjaka četiri mezheba, a između ostalih, ovo su izabrali šejhul-islam Ibn Tejmijje, Ibn Usejmin, Halid el-Muslih i mnogi drugi savremeni učenjaci.
Po njima se zabrana liječenja sa haramom, koja je došla u hadisima, odnosi na liječenje jedenjem i pijenjem, a ne vanjskom upotrebom.

Upitan je šejhul-islam (Medžmu'ul-fetava, 24/207) o dozvoli upotrebe svinjske masti za određenu bolest. Odgovorio je: „Liječenje jedenjem svinjske masti nije dozvoljeno. A liječenje sa masiranjem svinjske masti, a zatim da se nakon upotrebe opere (to mjesto), to pitanje je izgrađeno na dozvoli diranja nečistoće van namaza, a oko toga ima poznato razilaženje. Ispravno je da je to dozvoljeno kada za time ima potrebe, kao što je dozvoljeno čovjeku da otkloni nedžaset poslije nužde svojom rukom. A ono što je dozvoljeno u potrebi, dozvoljeno je liječiti se time“.
Na pitanje o propisu upotrebe kreme u kojoj ima svinjske masti, šejh Ibn Usejmin je odgovorio sljedeće: „Što se tiče upotrebe ovog lijeka u kojem je svinjska mast, ako je potvrđeno da je sadrži, nema smetnje u upotrebi lijeka ako ima potrebe za time, jer ono što je zabranjeno od svinje je njeno jedenje“. Zatim je naveo dokaze iz Kur'ana i sunneta o zabrani jedenja svinjetine, da bi na kraju potvrdio dozvolu sljedećim riječima: „Prema tome, upotreba ovog lijeka (koji sadrži svinjsku mast) za masiranje glave je opravdana, ako je tačno da koristi. A kada ga upotrijebiš, operi ga prije namaza, jer je svinjska mast nečista“.
(http://www.ibnothaimeen.com/all/noor/article_4629.shtml)
Drugi stav učenjaka je bliži ispravnom, a Allah zna najbolje.
Prema tome, nije dozvoljeno liječiti se svinjskom mašću i alkoholom (i bilo kojom drugom hranom koju je zabranjeno jesti i piti) tako što će se unositi u organizam jedenjem i pijenjem, tj. unutrašnjim liječenjem. Dok je dozvoljeno liječenje svinjskom mašću i alkoholom masiranjem i oblaganjem, tj. vanjskom upotrebom, u što ulazi i vaginalno liječenje sa svinjskom mašću.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com