Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko najkraćeg i najdužeg perioda hajza učenjaci imaju nekoliko stavova: (Šerhu Sunen el-Begavi 2/135, Sunenu et-Tirmizi 1/191, El-Mevsu'atu el-kuvejtijje el-fikhijje 2/14)

Prvi stav – da je najkraći period tri dana i tri noći, a najduži deset dana i deset noći.

To jest, kraći period od tri dana i tri noći se ubraja u istihazu, a duži od deset dana i noći takođe se ubraja u istihazu.

Ovo je stav Enesa, radijallahu anhu, Hasana El-Basrija, Sufjana Sevrija, Ibn Mubareka (u rivajetu od njega) i hanefija. (Fethul-kadir 1/143)

Od Jusufa (učenika Ebu Hanife) se prenosi da je najkraći period dva dana, a od Se'id ibn Džubejra da je najduži 13 dana.

Dokazuju to sa hadisom od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najkraći period hajza je tri dana, a najduži deset dana”. Bilježi ga Taberani u Evsetu i Musneduš-šamijin. Takođe, bilježi ga Darekutni od El-Eska'a, radijallahu anhu. Slabim su ga ocijenili Ibn Hadžer, Bejheki, Ibn El-Dževzi, Albani i mnogi drugi. Kaže Albani da je hadis munker. (Es-Silsiletu ed-daife 3/600)

Drugi stav – da je najkraći period dan i noć, a najduži petnaest dana i noći. Ono što je kraće ili duže od toga je istihaza.

Ovo je stav Alije, radijallahu anhu, ‘Ata’ ibn ebi Rebaha, Evzaija, Šafije, Ahmeda, Ebu Sevr, Ishaka, Ebu ‘Ubejda, šafija i hanabila. (Mugnil-muhtadž 1/108, El-Mugni 1/324)

Dokazuju to time što niti u šerijatskim tekstovima niti u arapskom jeziku nije došla granica za najmanji i najduži period hajza, a u tom slučaju se vraćamo na praksu i običaj. U praksi se potvrdilo da je nakraći period dan i noć, a najduži petnaest dana.

Komentar: Ispravno je da se u praksi potvrdilo ono što kaže šejh Ibn Usejmin (Eš-Šerhu el-Mumti'u 1/406): „Ima žena koje nemaju uopšte hajza, a nekima od njih traje nekoliko sati zatim bude čista“.

Treći stav – da nema najkraćeg perioda, a najduži za početnicu (koja je tek dobila hajz) je 15 dana, dok je za ostale žene tri dana duže od ustaljenog perioda hajza. U rivajetu se navodi da je najduži period 17 dana i noći.

Ovo je stav Malika i malikija. (Hašijetud-dusuki 1/132)

Četvrti stav – da nema granice za najkraći niti najduži period hajza.

Kaže Ibn el-Munziri (El-Evsetu 2/228) da je na ovome skupina učenjaka, a što prenosi i imam Nevevi (El-Medžmu’ 2/380). Ovo je ujedno i rivajet od Malika, stav Ibn Tejmije i Ibn ‘Usejmina i mnogih drugih savremenih učenjaka. (Eš-Šerhu el-Mumti'u 1/406)

Kaže Ibn ‘Usejmin (Ed-Dimau et-tabi'ijje, str. 7): „Ovo je odabrani stav šejhul-islama Ibn Tejmije, i on je ispravan jer na njega ukazuju Kitab, sunet i razum“.

Kaže Ibn Tejmije (Medždu'ul-fetava 19/237): „Od toga je i termin hajza. Za taj termin je Zakonodavac (Allah, subhanehu ve te'ala) vezao mnogo propisa u Kitabu i sunetu, a da nije odredio njegov najkraći niti najduži period, niti čistoću između dva hajza, iako je ummet uopšteno iskušan tom pojavom (hajzom) i ima potrebu da poznaje te periode. A arapski jezik ne pravi razliku između ovog ili onog perioda. Pa tako onaj ko je odredio (najkraći i najduži) period u tome suprostavio se Kitabu i sunetu“.

Odabrano mišljenje je četvrti stav učenjaka, a Allah zna najbolje. Ono što ide u prilog odabiru ovog stava je nepostojanje ajeta niti vjerodostojnog hadisa po tom pitanju, kao i činjenica da je u praksi potvrđeno da neke žene imaju ekstremno različite periode hajza.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Uzimanje mesha po čarapama

Oko samog uzimanja mesha po čarapama postoji razilaženje među učenjacima, jedni dozvoljavaju, drugi zabranjuju, a treći dozvoljavaju uz određene šarte.

Naime, mesh po čarapama se prenosi u hadisu od Ebu Kajsa (Abdurrahman ibn Servana), od Huzejl ibn Šerahbila, od Mugire ibn Šu'beta, radijallahu anhu, da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je uzeo abdest i učinio mesh po čarapama”. Ovaj rivajet bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Bejheki.

Sa ovim rivajetom da je učinio mesh po čarapama se izdvojio Ebu Kajs od Huzejla ibn Šerahbila, a vjerododstojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Ibn Huzejfe i Ibn Hibban.

Dok drugi najveći učenjaci hadisa ovaj rivajet ocjenjuju slabim jer se Ebu Kajs od Huzejla izdvojio u njemu navođenjem dodatka da je učinio mesh po čarapama. Kaže Bejheki o ovom rivajetu: “Ovaj hadis je munker, slabim su ga ocijenili Sufjan Es-Sevri, Abdurrahman ibn Mehdi, Ahmed ibn Hanbel, Jahja ibn Mein, Alijj ibn Medinij i Muslim ibn Hadždžadž, poznato je da je hadis koji se prenosi od Mugire potiranje po mestvama”.

Kaže imam Nevevi: “Ovo su najučeniji imami hadisa, pa i ako Tirmizi kaže da je hadis hasen-sahih ovima se daje prednost nad njim, čak svaki od njih kada bi se izdvojio dala bi mu se prednost u odnosu na Tirmizija oko čega su složni poznavaoci ove nauke”.

Dakle, ovaj hadis prenosi ogroman broj ravija od Mugire ibn Šu'be, radijallahu anhu, preko trideset tri ravije, s tim da u njemu došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo mesh po mestvama. Nema sumnje da zbog toga što ovoliki broj ravija prenosi od Mugire ibn Šu'beta, radijallahu anhu, suprotno onome što prenosi Ibn Kajs da je jak razlog da budemo ubijeđeni da je Ebu Kajs pogriješio.

Rivajet ovog hadisa je uticao, između osatlog, na razilaženje fakiha po pitanju dozvole uzimanja mesha po čarapama.

Prvo mišljenje učenjaka je dozvola uzimanja mesha po čarapama. Ovo se prenosi od Alije, Ammara, Ebu Mes'uda, Enesa, Ibn Omera, El-Beraa, Bilala, Ebu Umame i Sehla ibn S'ada, radijalahu anhum, od ashaba. Kao i od ostalih učenjaka poput: Nafie, Ata, Ibrahim En-Nehaia, Seida ibn Džubejra, Sufjana Es-Sevrija i Abdullah ibn Mubareka od tabi'ina, kao i od Davuda Zahirija i Ibn Hazma.

Drugo mišljenje je dozvola uzimanja mesha po čarapama pod šartom da čarape budu guste. Ovo se prenosi od Seida ibn Musejjiba, takođe ovo je stav Ebu Hanife, Šafije i Ahmeda. Na ovome je i imam Malik, s tim da on uvjetuje da donji dio čarapa bude opšiven kožom.

Treće mišljenje je zabrana uzimanja mesha po čarapama. Na ovome su Mudžahid, Amr ibn Dinar, drugo mišljenje Ata, Evzaia i ono što je poznato od Malika.

Prva dva mišljenja dokazuju svoj stav gore spomenutim hadisom u rivajetu od Ebu Kajsa, a već smo govorili o njegovoj slabosti.

Takođe dokazuju sa hadisom kojeg prenosi Ebu Musa El-Eš'ari da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo abdest pri čemu je učinio mesh po čarapama i papučama. Bilježi ga Ibn Madže, Bejheki i Tahavija. Međutim, ovaj hadis je slab jer je u njegovom senedu Isa ibn Sinan koji je nepouzdan ravija. Prema tome oba ova hadisa su veoma slaba te ne mogu biti validan dokaz po ovom pitanju.

Međutim, prenosi se poput ovog zadnjeg hadisa da je to radio Enes, radijallahu anhu. To bilježe Abdurezzak i Ibn Ebi Šejbe u svojim Musannefima kao i Bejheki od Ezrek ibn Kajsa da je rekao:”Vidio sam Enesa ibn Malika, izgubio je abdest pa je oprao svoje lice i ruke i učinio mesh po čarapama od vune, pa sam mu rekao: Zar činiš mesh po njima? A on je odgovorio: One su (čarape) mestve s tim da su od vune”.

Kaže Ahmed Šakir da je ovaj sened vjerodostojan. Ova predaja je jak argument, ne u tome što je Enes, radijallahu anhu, učinio mesh po čarapama, nego u tome što je jasno rekao da su čarape poput mestvi, s tim da su one od vune, a Enes je ashab koji jako dobro razumije arapski jezik i živio je u vrijeme prije nego što su drugi jezici uticali na arapski jezik. Prema tome, on pojašnjava da je značenje mestvi šire od toga da budu samo od kože, nego da riječ mestve obuhvata sve što pokriva stopalo, dok sa druge strane nije nam došao dokaz u Šerijatu da mestve moraju biti samo od kože.

Ibn Ebi Šejbe je u svom Musannefu naslovio jedno poglavlje “Ko kaže čarape su na stepenu mestvi”, zatim je prenio nekoliko rivajeta o tome od Ibn Omera, radijallahu anhuma, Ata, Nafie i Hasana El-Basrija.

Osnova je pranje nogu prilikom abdesta, a došlo nam je u mutevatir predajama da je dozvoljeno i da je od vjere islama uzimanje mesha po mestvama koje su napravljene od kože.

Oko uzimanja mesha po čarapama nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, prenosi se od velikog broja ashaba da su dozvoljavali i uzimali mesh po čarapama, a od nekih od njih da su pojasnili da su čarape poput mestvi, osim što su od vune, a nije prenešeno da je neko od ashaba imao drugačiji stav.

Prema tome, odabrani stav je da je dozvoljeno uzimati mesh po čarapama, ne na osnovu hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego na osnovu razumijevanja i djela ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumjeli ovo pitanje od svih onih koji su došli poslije njih.

Naklanjavanje namaza

O naklanjavanju propuštenih nemaza pisao sam u nekoliko odgovora. Evo neki od tih linkova:

https://pitajucene.com/pitanje/naklanjavanje-namjerno-ostavljenih-namaza/

https://pitajucene.com/pitanje/iskup-za-propusteni-namaz/

https://pitajucene.com/pitanje/naklanjavanje-namaza/

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je opsihirio Židov koji se zvao Lebid ibn El-E'asam iz židovskog plemena Benu Zurejk. Tako da se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pričinjavalo da radi nešto a on to ne radi. Zbog toga je jednog dana ili jedne noći Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio, pa dovio i opet dovio. Pa je rekao: “O Aiša, znašli ti da mi je Allah odgovorio na ono što sam ga pitao? Došla su mi dva čovjeka (tj. dva meleka u liku dva čovjeka, kao što je došlo u rivajetu kod imama Ahmeda i da je to bilo u snovima) pa je jedan od njih sjeo kod moje glave a drugi kod nogu, pa je rekao onaj što je kod glave onome koji je kod nogu, ili onaj što je kod nogu onome koji je kod glave: Od čega čovjek boluje (misle na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem)? Rekao je: Opsihiren je.

Ko ga je opsihirio, reče drugi. Odgovorio je: Lebid ibn El-E'asam. Kaže: U čemu je (sihr)? Rekao je: U češlju i dlaci (koja je spala prilikom češljanja), unutar ploda palme. Pa ga upita: a gdje je to? A drugi mu odgovori: U bunaru Zervan (koji se nalazio u bašti plemena Benu Zurejk)”. Pa je Aiša nastavila da joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vesellem, nakon toga došao i rekao: “O Aiša, kao da je njegova voda (tog bunara) natopljena kanom i kao da su njegove palme (tog bunara) šejtanske glave”. Pa sam upitala: O Allahov Poslaniče, zar ga (sihr) nisi zapalio? A on odgovori: “Ne nisam, mene je Allah izliječio (od sihra), a ne volim da se među ljudima širi zlo pa sam naredio da se (sihr) zakopa”.

Imam Nevevi u svom komentaru Sahiha od Muslima (14/178) pojašnjava riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “a ne volim da se među ljudima širi zlo pa sam naredio da se (sihr) zakopa” kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je se bojao da ne našteti muslimanima ako bi izvadio sihr, ili ga zapalio, ili to obznanio među ljudima tako što bi se prisjećali sihra, učili kako se on pravi, širili ga, govorili o njemu, ili da ne naude onome ko je napravio sihr itd. A ovo je sa strane ostavljanja onoga što je korisno iz bojazni od štete koja proizilazi iz toga, što predstavlja jedno od najvažnijih pravila Islama: Ostavljanje koristi iz bojazni od štete koja proizilazi iz toga”.

Ovaj hadis su zanegirali neki novotari još davno kao što to prenose mnogi imami (učenjaci) ovog Ummeta, poput: Ibn Kutejbe, Hattabija, Kadi Ijada, Nevevija, Ibnul-Kajjima i mnogih drugih. Kaže imam Nevevi: “Ovaj hadis su zanegirali neki novotari iz razloga što on umanjuje mjesto i čast nubuvveta i dovodi ga u sumnju, kao i to da njegovo prihvatanje (tog hadisa) sprečava da se ima povjerenje u Šerijat (Šerhul-Muslim 7/430). U ovom poricanju hadisa slijedili su ih Rafidije (Šije) i misionari ateizma. Pa tako kaže Ahmed Subhi Mensur (Limaza El-Kur'an, str.109-111): “Optužba Poslanika da je bio opsihiren ili da ga je neko opsihirio, to u sebi sadrži sumnju u poslanstvo, napad na vjeru i gubljenje povjerenja u bilo koju riječ ili djelo koje dođu od njega. Sa strane ovog hadisa se ubacuje sumnja u Islam u općem smislu i u pojedinostima, a sa druge strane ovaj hadis je oprečan riječima Uzvišenog: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8).

Takođe, kaže Muhammed Abduhu, poznati savremeni islamski reformator i mislilac (kod kojeg su, nažalost, prevagnule logika i razum na uštrb vjerodostojnog sunneta): “Mi znamo da je Buharija najistinitija knjiga poslije Allahove knjige i ne sumnjamo da je Buharija čuo ovo od svojih učitelja, a Buharija uslovljava u svojim hadisima da su ravije živjeli u isto vrijeme i da su se sreli, osim što ja smatram da se ovo nije desilo Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Moguće je da su ubačeni neki israilijati šejhovima Buharije od kojih je on uzeo, jer ako bi mi povjerovali da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren mi bi time povjerovali riječima nevjernika koje su spomenute u Kur'anu: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8). I ako bi povjerovali da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren, Allah, subhanehu ve te'ala, bi nas proglasio lažljivcima u svojoj Mudroj Knjizi: “Oni ga nikako ne mogu prisluškivati”. (Eš-Šuara, 212), i kaže Uzvišeni: “Ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja vreba naići” (El-Džinn, 9) … A što se tiče hadisa, ako bi i pretpostavili da je vjerodostojan on je od vrste ahad- hadisa (tj. nije mutevatir) a ahad-hadisi se ne uzimaju u poglavlju akide. Bezgriješnost Vjerovjesnika od uticaja sihra na njegov razum je akidetsko pitanje, a u odbacivanju te akide od njega (Vjerovjesnika) ne prihvata se osim ono u što imamo čvrsto ubjeđenje (jekin) i nije dozvoljeno da se u akidi prihvata pretpostavka niukom slučaju. Zato je na nama da prepustimo stvar ovog hadisa i da po njemu ne radimo u našoj akidi, nego da uzimamo tekst Kitaba i argument razuma. Jer ako dozvolimo da se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pomiješa u razumu, kao što oni tvrde, bilo bi dozvoljeno da se misli da je on nešto od objave prenio a on to nije učinio, ili da mu je nešto objavljeno a nije mu objavljeno, ova stvar je jasna i nema potrebe da se pojašnjava… Draže mi je da u laž utjeram Buhariju nego da Allahovom Poslaniku pripišem da je bio opsihiren” (Medželletu Menar, 12/697).

Odgovor na ove šubhe koje je iznio Muhammed Abduhu se može rezimirati u dvije tačke.

Prvo – ovaj hadis je vjerodostojan, prenešen je sa najvjerodostojnijim lancem prenosilaca i u najispravnijim knjigama poslije Allahove knjige Kur'ana, tj. prenose ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima što predstavlja najveći vid vjerodostojnosti nekog hadisa, tako da nema sumnje da ono što je prenešeno u ovom hadisu da se to zaista desilo. Veoma je daleko da se kaže da prihvatamo od Buharije a zatim da sumnjamo u njegove šejhove, jer ono što se može reći za Buhariju isto se može reći i za njegove šejhove, tj. da su najveći stručnjaci u hadisu. Takođe, neprihvatljivo je da utjeravamo u laž Buhariju i rivajet ovog hadisa oslanjajući se čisto na mišljenje i razum koji niukom slučaju nemaju udjela u potvrđivanju ili negiranju onoga što se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili u potvrđivanju činjenica nekog događaja ni izdaleka ni izbliza. Kada bi se prihvatilo ono što nam dolazi od strane razuma i čistog mišljenja mi bi time doveli u pitanje mnoge hadise koji su prenešeni sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, i ne samo to, nego bi i mnogi kur'anski ajeti doživjeli istu sudbinu. Mnoge islamske sekte, poput mu'atezila, koje su ljudskom razumu dali veću ulogu nego što u stvarnosti zaslužuje su zanegirali mnoge vjerodostojne hadise koji se navodno ne slažu sa ljudskim razumom. Od tih hadisa su: hadis o silasku Isa'a, alejhisselam, pred Sudnji dan, hadisi o Dedžalu, hadis Isra'a i Mi'radža, hadis upadanja mušice u posudu sa pićem, hadis Musa'a, alejhisselam i meleka smrti, i tako dalje. Pa kada bi tako pustili da se odbacuje šta god se ne slaže sa nečijim razumom mnogo toga što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima bi doveli u pitanje.

Drugo – njegove riječi da iako bi se prihvatilo da je hadis vjerodostojan da je on od hadisa ahad, tj. nije mutevatir, a ti hadisi se ne uzimaju u akidi, nisu tačne. Jer vjerodostojan hadis , svejedno bio ahad ili mutevatir, se prihvata u akidi kao i u fikhu, oko čega nije bilo razilaženja među ashabima, tabi'inima, selefu i učenjacima Ehli Sunneta sve dok se nisu pojavili novotari kojima je smetalo mnogo toga što je došlo u Sunnetu a nije se slagalo sa njihovim tumačenjem vjere, pa su ustvrdili da iz hadisa ahada ne proizilazi čvrsto, jako i nedvosmisleno znanje i ubjeđenje, što naravno nije tačno.

Među prvim učenjacima Ehli Sunneta koji su odgovarali na negiranje i poricanje ovog hadisa je Ibn Kutejbe u svojoj knjizi “Te'vilu muhtelifil-hadisi” (str. 340-357): “To što je ovaj Židov Lebid ibn El-E'asam napravio sihr Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ne treba biti nešto što se treba poricati i negirati. Jer Židovi su prije toga ubili Zekeriju ibn Azina u unutrašnjosti drveta, isjekli su ga pilom na dijelove … Poslije toga su ubili njegovog sina Jahju zbog prostitutke i njene prevare. Židovi su tvrdili da su ubili Mesiha (Isa'a, alejhisselam) i da su ga razapeli na krst, a da nas Allah nije obavijestio rekavši: “A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo” (En-Nisa, 157) mi ne bi znali da je razapet neko ko je na Isa'a, alejhisselam, ličio. Jer Židovi su njegovi neprijatelji, i oni su tako i tvrdili, a kršćani su njegovi zaštitnici i oni su potvrdili Židovima da je tako bilo. Židovi su ubijali vjerovjesnike, kuhali ih i mučili na raznorazne načine, pa da je Allah htio sačuvao bi ih od njih. Otrovan je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa plećkom od ovce pečene na ražnju a otrovala ga je Židovkinja, a taj otrov je neprestano djelovao na njega sve dok nije preselio. I rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Neprestano mi se vraćao bol od zalogaja (otrovane ovce) sa Hajbera, ovo je vrijeme prestanka rada moje srčane vene”. Pa je Uzvišeni Allah dao priliku Židovkinji da utiče na njegovu smrt”.

Takođe, u odgovoru na gore spomenute šubhe oko ovog hadisa prenosi imam Begavi u svojoj knjizi “Šerhus-sunne” (12/187) da je imam Hattabi rekao: “A što se tiče tvrdnje da se prihvatanjem ovog hadisa (o opsihirenosti

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) nanosi šteta Šerijatu, to nije tako, jer sihr djeluje na tijela vjerovjesnika, a i oni su ljudi, dozvoljeno je da ih zadese bolesti kao i ostale ljude. Uticaj sihra na njihovo tijelo nije gore od ubistva, djelovanja otrova i simptoma raznih bolesti, pa zar nije ubijen Zekerijah i njegov sin Jahja, alejhimesselam, i otrovan naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio na Hajberu. A što se tiče pitanja vjere, poslanici i vjerovjesnici su bezgriješni u prenošenju onoga sa čime ih je poslao Allah, dželle zikruhu, i On ih je pratio u prenošenju vjere, čuvao je Svoju vjeru i objavu da im se ne desi iskrivljavanje i poremećaj. Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, se samo pričinjavalo da on radi nešto što je isključivo vezano za žene a to je ono što uopćeno ulazi u značenje ajete: “I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti” (El-Bekara, 102). Pa tako nema nikakve štete koja proizilazi iz tog sihra koja utiče na njegov nubuvvet i Šerijat sa kojim je došao, neka je hvala Allahu na tome”.

Slično tome kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-me'ad” (4/124): “Da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren porekla je jedna skupina ljudi rekavši da to nije dozvoljeno da se njemu desi, smatrajući da je to nedostatak i mahana, a stvar nije takva kako oni tvrde. Nego je sihr koji mu se desio poput drugih bolesti koje su ga snalazile, jer je sihr jedna vrsta bolesti pa da ga to snađe je poput toga što je bio otrovan, između toga dvoga nema razlike”. Slične riječi prenosi Ibnul-Kajjim u istoj knjizi (4/124) od Kadi Ijada da je rekao: “Sihr je vrsta bolesti i dozvoljeno je da mu se to desi poput drugih bolesti u čemu nema ništa sporno i ne narušava njegov nubuvvet. A što se tiče toga da mu se pričinjavalo da nešto uradi a on to nije uradio, nema u tome nešto što utiče na njegovu istinitost u govoru, jer dokazi šerijatskih tekstova i idžma'a učenjaka ukazuju na to da je po tom pitanju bio bezgriješan. Nego je ovo (opsihirenost) dozvoljeno da ga snađe jer je od stvari dunjaluka zbog kojih on nije poslan, niti mu je data prednost nad ostalima zbog toga, njemu se u stvarima dunjaluka može desiti ono što se dešava i ostalim ljudima”.

Kada se analiziraju razlozi odbijanja i odbacivanja ovog hadisa oni se mogu svesti na nekoliko tačaka:

– da ovaj hadis umanjuje mjesto i položaj nubuvveta i dovodi ga u sumnju,

– da dovodi u sumnju bezgriješnost vjerovjesnika u prenošenju vjere,

– da prihvatanje ovog hadisa stvara nepovjerenje u Šerijat uopćeno,

– da je ovaj hadis oprečan onome što je došlo u Kur'anu: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8).

– da pošto je sihr djelo šejtana, ako bi se prihvatio ovaj hadis to bi značilo da šejtan može da utiče na vjerovjesnika.

U odgovoru na ovo treba spomenuti da su islamski učenjaci prihvatili ovaj hadis nalazeći objašnjenje za ono što mu se pripisuje, uz istovremeno očuvanje mjesta i položaja nubuvveta i bezgriješnosti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u dostavi vjere. Pa kažu:

Prvo – tvrdnja da ovaj hadis umanjuje mjesto i položaj nubuvveta i dovodi ga u sumnju, te da dovodi u sumnju bezgriješnost vjerovjesnika u prenošenju vjere i da prihvatanje ovog hadisa stvara nepovjerenje u Šerijat uopćeno, sve ovo što su ustvrdili neki novotari je batil. Jer nesumnjivi argumenti potvrđuju iskrenost, validnost i bezgriješnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu onome što je prenio od vjere. A nadnaravnost

Šerijata je najjači dokaz za sve to. A dozvoliti da se ustvrdi nešto suprotno ovome je batil.

Drugo – opsihirenost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja mu se desila uzdiže mjesto njegovog nubuvveta a ne da ga čini manjim, čini ga još časnijim i ne suprostavlja se njegovoj bezgriješnosti u dostavljanju objave. Jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio sačuvan od toga da ga zadesi bolest, on je jeo, pio i bivao bolestan, kao što kaže Aiša, radijallahu anha: “Zaista je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio bolešljiv čovjek i dolazili bi mu arapski ljekari, pa bi ja od njih učila”. Bilježi ga Hakim i ocjenjuje ga vjerodostojnim a sa njim se složio i Zehebi. Kaže Kadi Ijad (Eš-Šifa 2/180-183): “Došlo je u nekim rivajetima ovog hadisa pojašnjenje da je sihr koji ga je zadesio bio na njegovom tijelu i na udovima a ne na njegovom razumu, srcu i uvjerenju … “, a na drugom mjestu, takođe dodaje: “Sve što je došlo u predajama da mu se pričinjavalo da radi nešto a on to nije uradio i tome slično, svodi se na pričinjavanje njegovim očima a ne nedostatak koji zadesi razum, a u svemu ovome nema nešto što ubacuje nejasnoću oko njegove dostave vjere i Šerijata, ili nešto što narušava istinitost onoga sa čim je došao zbog argumenata i idžma'a (učenjaka) da je sačuvan od ovoga, pa tako novotari nemaju sa koje strane dovesti u upitnost ovaj hadis”.

Takođe, treba dodati da nije prenešeno ni u jednom rivajetu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio i jednu riječ u periodu dok je bio opsihiren a koja ukazuje da mu je razum bio poremećen, niti da je nešto rekao suprotno onome što je u stvarnosti, a ako neko tvrdi suprotno ovome treba imati dokaz za to.

Treće – bezgriješnost u dostavljanju vjere od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je spomenuta u ajetu: “O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi” (El-Maide, 67), pod tim čuvanjem i zaštitom se misli da će ga Allah čuvati od ubistva, atentata i zamki koje bi ga odvele u propast, a da ne govorimo o njegovom čuvanju od strane Allaha da ne ode u dalalet, slijeđenja strasti i činjenja velikih grijeha. U ovu bezgriješnost, odnosno garanciju da će ga Allah čuvati, ne ulazi da će biti zaštićen od bolesti. Sve vjerovjesnike su snalazile prirodne bolesti koje inače zadese ljude. Što znači da ovaj ajet nema opće značenje, tj. da ga Allah čuva od svega, jer inače ne bi mu mogao niko nauditi ni riječima ni djelom a koliko je prenešeno toga da mu je činjen ezijet nazivajući ga luđakom, prorokom, sihirbazom, razbijena mu je glava, slomljeni zubi i tome slično, a sve to jasno ukazuje da se pod ajetom misli da je on zaštićen od ubistva, atentata, dalaleta i skretanja sa istine, što znači da se to ne kosi sa onim što je prenešeno u hadisu da ga je Židov opsihirio.

Četvrto – tvrdnja da je ovaj hadis oprečan i kontradiktoran kur'anskom ajetu jer potvrđuje optužbu mušrika: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8), ova optužba je neprihvatljiva kao što su neprihvatljive optužbe mušrika da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ljudsko biće, da je siromah, da ne zna gajb i slično, u smislu da kažemo da mušrici lažu jer u stvarnosti on i jest bio siromah, i ljudsko biće, nije znao gajb i bio je opsihiren. Takođe, sa druge strane ne može se potpuno sigurno tvrditi da mušrici sa ovim riječima u ajetu misle na ono što se desilo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio opsihiren, tj. da ga je Židov opsihirio nekoliko dana pri čemu mu se pričinjavalo da radi nešto a on to ne radi pa ga je nakon toga Allah izliječio. Mušrici nisu mislili na to, nego je bliže da su htjeli reći da ono što dolazi od njega u prenošenju vjere da je to rezultat halucinacija i ludosti a ne da mu se objavljuje Istina sa nebesa. Pa tako kada prihvatimo ono što je došlo u hadisu time ne potvrđujemo optužbu mušrika, jer je njihova optužba usmjerena na jedno a hadis govori o nečemu drugom.

Peto – njihova tvrdnja da je sihr šejtansko djelo, a onaj ko se čuva od šejtana sa činjenjem ibadeta, kao što to rade vjerovjesnici, nad takvima šejtan ne može imati vlasti i uticaja, onda je nemoguće da bude jedan vjerovjesnik opsihiren. Ova tvrdnja i optužba je neprihvatljiva na osnovu onoga što je došlo u Plemenitom Kur'anu od ajeta u kojima se potvrđuje da je šejtan činio ezijet vjerovjesnicima na razne načine pokušavajući da im našteti i da ih zavede, pa i pored toga Allah, dželle še'nuhu, ih je sačuvao od toga da ih šejtan zavede ili da im nanese neku štetu koja se vraća na vjeru.

Od tih primjera je ono što se spominje o Ejjubu, alejhisselamu: “I sjeti se roba Našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: “Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!” (Sad, 41).

Takođe, ono što je došlo o zavođenju Adema i njegove žene od strane šejtana: “I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. “Siđite!” – rekosmo Mi – “jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenoga živjeti!” (El-Bekara, 36).

Treba znati da djelovanje sihra na vjerovjesnike ne znači da su oni zbog toga otišli u dalalet i bili zavedeni, to je sasvim pogrešno rezonovanje.

Kaže Uzvišeni: “O Musa” – rekoše oni – “hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?” “Bacite vi!” – reče on – i odjednom mu se pričini da se konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog sihra njihovog, kreću, i Musa u sebi osjeti zebnju. “Ne boj se!” – rekosmo Mi – “ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutaće ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka sihirbaza, a sihirbaz neće, ma gdje došao, uspjeti.” (Taha, 65-69). Ovi ajeti jasno i nedvosmisleno govore da je sihr firavnovih sihirbaza učinio da je se Musau, alejhisselam, pričinilo da se konopi i štapovi njihovi kreću, tj. da se pred njim promijenila stvarnost pa je mu se učinilo da su konopi zmije i da ono što miruje da se kreće, pa kada je osjetio u sebi strah

Allah ga je sačuvao sa vahjom (objavom) objavivši mu da se ne boji jer je on istinski Allahov poslanik, te da je na njemu da baci štap koji je u njegovoj desnoj ruci i tako dalje. U ovim ajetima se potvrđuje da sihr djeluje na vjerovjesnike uz istovremeno čuvanje vjerovjesnika od strane Allaha da im sihr ne nanese štetu po njihovu davu i misiju.

Pa tako postaje jasno da se ovaj hadis ne kosi ni sa jednim ajetom iz Kur'ana, nego čak šta više kur'anski ajeti ga podupiru poput sure Felek gdje kaže Uzvišeni: “Reci: “Utječem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla onih koji pušu u uzlove (sihirbaza), i od zla zavidljivca kad zavidi!” (El-Felek, 1-5). Nakon objave ovih ajeta Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ostavio sve drugo što je učio kako bi se štitio od uroka, zavisti i sihra, a učio je suru Felek i Nas kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima.

Prema tome, nadam se sestro da ćeš nakon svega ovoga rečenog naći odgovore na svoja pitanja i da nećeš sebi dozvoliti da budeš od nekolicine novotara koji svojim razumom prihvataju ili odbijaju nešto što je došlo od Islama, kao da je njihov razum mjerilo šta je ispravno u Islamu a šta nije. Ovaj hadis je vjerodostojan u što nema sumnje jer ga bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima čime se on ubraja u nešto što je najvjerodostojnije poslije Kur'ana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika.

U ovome što se vama dešava je u pitanju jedno od dvoga:

– da vam to radi džin napasnik koji želi da vam napakosti zbog nečega ili koji želi da se spolno zadovoljava,

– da vam to čini džin ljubavnik, tj. džin koji se zaljubio u vas. S tim da je shodno onome što je spomenuto u pitanju priličnije da se radi o džinu napasniku.

Odgovor na ovo pitanje traži da se ukratko obrade sljedeće teme:

– mogućnosti općenja džina sa ženama ljudi i obrnuto,

– šta da radi žena iskušana ovim belajem?,

– može li džin oduzeti nevinost djevojki?

Mogućnosti općenja džina sa ženama ljudi

Kaže Uzvišeni Allah: „U njima će biti one (hurije) koje predase gledaju, one koje, prije njih, ni čovjek ni džin nije dodirnuo“ (Er-Rahman, 56). U tefsiru ovog ajeta kaže šejh mufessira Ibn Džerir Taberi (Tefsir Taberi, 23-64): „Da sa njima (hurijama), prije njih, nije polno općio ni čovjek ni džin“.

Odnosno, uzvišeni Allah negira da je iko od ljudi i džina polno općio sa hurijama. A Allah, subhanehu ve te'ala, ne hvali nešto spominjanjem onoga što je nemoguće da se desi. Pa tako i u ovom ajetu, da je ne moguće da se desi intimni odnos između džina i žene od ljudi onda u navođenju istog nema fajde (koristi), takođe, to onda ne bi bila pohvalna osobina hurija. Slično ovome je da nije pohvalna osobina reći za radni stol da ne čini zulum (nepravdu) svojim službenicima koji sjede za njim, jer je ne moguće da radni stol čini zulum. Za razliku od riječi: da taj i taj direktor ne čini zulum svojim službenicima, ovo je već pohvala za njega jer je zulum od direktora moguć da se desi.

Znači, pošto Uzvišeni Allah negira u spomenutom ajetu da sa hurijama prije dženetlija nije polno općio ne samo čovjek nego ni džin, to ukazuje da je intimni odnos među njima moguć, u protivnom hvaliti hurije time nema smisla ni fajde, a Allahov govor je iznad toga da bude lišen fajde (koristi).

Druga stvar, uporedno navođenje i spajanje džina sa čovjekom u ajetu „ni čovjek ni džin nije dodirnuo“ ukazuje da je polni odnos džina sa ženom (od ljudi) STVARAN I REALAN kao što je stvaran i realan čovjeka sa ženom. Na ovom stavu je džumhur (većina) učenjaka.

Kaže Ibnul-Dževzi u tefsiru „Zadul-mesir“ (5/467): „U ajetu je dokaz da džin može polno općiti sa ženom kao čovjek“. Ovo isto značenje potvrđuju i dokazuju sa ovim ajetom učenjaci El-Alusi i El-Beka'i u svojim tefsirima.

Kaže Ibn Tejmije u Medžmu'ul-fetava (13/82) govoreći o kontaktiranju ljudi i džina: „Nekad ovi (ljudi) čine uslugu onima (džinima) u ostvarenju njihovih ciljeva, a nekad oni (džini) ovima (ljudima) u ostvarenju njihovih ciljeva.

Džin donese čovjeku ono što hoće od slika, imetka ili ubistva njegovog neprijatelja, a čovjek bude pokoran i poslušan džinu, nekad mu sedždu čini, nekad čini sedždu onome čemu naredi džin da je čini, nekad mu se prepusti pa on sa njim polno opći. A takođe džinice, neke od njih koje služe čovjeka žele od njega ono što žele žene ljudi od ljudi (polni odnos). Ovo se često dešava kod muških i ženskih džina, mnogi muški džini polno opće sa ženama ljudi kao što ljudi opće sa njima, a ponekad to rade sa muškarcima (od ljudi)“.

Ovo su riječi provjerenih i pouzdanih učenjaka Ummeta koji dobro poznaju Kur'an, Sunnet i stvarnost.

Zato nema ibreta u riječima onih koji tvrde da ono što se desi između čovjeka i džina od polnog odnosa ili predigre da su to fantazije, halucinacije, zamišljanja, zone psihičkog i slično, tj. da to nije stvarni i realni polni odnos i kontakt. Jer najjači argument sa kojim se negira mogućnost polnog odnosa između džina i čovjeka je to što su stvoreni od različih tvari, tj. džini su stvoreni od vatre a ljudi od zemlje (gline).

Na ovaj argument je autor veoma kvalitetne knjige iz oblasti svijeta i propisa vezanih za džine „Akamul-merdžan fi ahkamil-džan“ (1/79) Bedruddin Eš-Šibli hanefijski učenjak iz Damaska odgovorio jednostavno i ubjedljivo. On kaže da su se džini, iako su u osnovi stvaranja prvotno nastali od oca džina Iblis kojeg je Allah stvorio od vatre, promijenili sa jedenjem, pijenjem, rađanjem i porodom isto kao što su se potomci Ademovi promijenili u odnosu na svoju osnovnu supstancu od koje je stvoren otac čovječanstva Adem, tj. zemlju ili glinu.

Znači, svi džini osim njihovog praoca nisu stvoreni od vatre kao što ni svi ljudi mimo Adema nisu stvoreni od gline (zemlje). Došlo je u hadisu kojeg bilježi Ahmed u Musnedu (sa dobrim senedom – Šuajb Arnaut) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uhvativši šejtana koji mu se ispriječio u toku namaza i počeo ga daviti tako da je osjetio hladnoću jezika, u rivajetu hladnoću pljuvačke.

Takođe, u hadisu mutefekun alejhi je došlo da se šejtan može kretati kroz ljudsko tijelo venama kroz koje teče krv. A ovo znači da je šejtan u svom izvornom obliku odnosno vatri, od koje je stvoren otac džina, ne bi njegov jezik ili pljuvačaka bili hladni, niti bi čovjek mogao izdržati i podnijeti njegovu vatru prilikom kretanja kroz ljusko tijelo.

Šta da radi žena iskušana ovim belajem?

Prvo – bitno je znati da su dešavanja polnog uživanja ili općenja džina sa ženama ljudi istina, činjenica i sušta realnost te se prema tome ophodti na odgovarajući način. Zato treba odbaciti svaku sumnju u dešavanje istog. Nije tačno da su to umišljanja, fantazije, halucinacije, psihička posebna stanja i slično. Ovakvo tumačenje odgovara šejtanu i pomaže ga jer se tako liječi na pogrešan način, poput pijenja raznoraznih tableta uz ostavljanje liječenja sa zikrovima, dovama i učenjem Kur'ana.

Drugo – bolesnici koje Allah iskuša sa ovim belajem, ako na tom iskušenju saburaju (strpljenju) i budu čvrsti, imaju nagradu od Uzvišenog Allaha, poveća im se deredža i brišu im se grijesi. Dokaz za ovo su vjerodostojni hadisi u kojima se navodi da mu'mina na dunjaluku neće zadesiti nikakav musibet (bolest, nesreća, sihr, ezijet džina i slično) a da mu Allah neće umanjiti grijehe i povećati stepen.

Treće – ovaj musibet nije dokaz da je onaj koga je zadesio fasik (griješnik) i da ga Allah ne voli sve dok se on bori, opire, suprostavlja i liječi na način za koji zna da najispravniji. Jedan od šejhova navodi slučaj djevojke daijke koja je imala velikog uspjeha u davi, dnevno je ponavljala 5 džuzeva Kur'ana, poznata po ibadetima, namazu, skrušenosti, … Allah subhanehu ve te'ala je iskušao ovu daijku sa ovim belajom, šejtan joj je dolazio danju i noću, a ona je svoju nesreću iznosila Allahu Moćnom i Gordom doveći da je izbavi od ovog prokletnika. Pa joj se Allah odazvao i otklonio belaj od nje, a posljedica njenog sabura je bila da je Allah već na dunjaluku opskrbio veoma dobrim mužem i porodom.

Četvrto – da se liječi i oslobađa od ovog musibeta na sljedeći način:

– da svakodnevno čini zaštitu same sebe učenjem poznatih zikrova i dova: jutarnji i večernji zikr, zikr pred spavanje, zikr ulaska i izlaska iz kupatila, ili ulaska ili izlaska iz kuće, … (najbolja knjižica sa dovama je Hisnul muslim koja se može naći i skinuti sa interneta).

– učenje Bismile prije skoro svake radnje: jela, pića, skidanja i oblačenja odjeće, …

– stalno lijegati u krevet pod abdestom sa učenjem Ajetul-kursija (i zikrova pred spavanje),

– ne lijeganje u krevet gola ili polugola, niti u providnoj, kratkoj ili izazovnoj (za muškarce) odjeći,

– da nauči na bilo koje ulje (najbolje je maslinovo ili čurokotovo) nešto iz Kur'ana (šerijatsku rukju, ili suru El-Bekaru ili nešto drugo manje ili više), a zatim da se pred spavanje namaže po tijelu vodeći računa da se posebno namaže tim naučenim uljem ispod pazuha, po grudima (obavezno bradavice) i predio između pupka i koljena,

– da se namiriše pred spavanje lijepim mirisom, naročito ako ima bijeli misk,

– da nastoji ako ikako može da ne spava sama u sobi niti da se uopće mnogo osmaljuje u kući ili drugim mjestima, tj. da uvijek budi u društvu ljudi,

– da ne spava u mračnoj sobi nego uvijek pod svjetlom (i u društvu),

– da ako osjeti prisustvo ili pojavu džin, svejedno vidjela ga ili ne (tj. bio u ljudskom liku ili ne), treba odmah proučiti Ajetul-kursi, ili sure El-Felek, En-Nas, El-Fatihu, ili bilo šta što naumpadne iz Kur'ana, (ako bi se pojavio u tjelesnom liku to bi ga uništilo, zato oni i izbjegavaju ovaj metod prilaska ženama),

– da se ne bojati džina, jer oni joj uz Allahovu pomoć ne mogu ništa, ljudi su uopćeno jači od njih i oni se boje i klone ljudi,

– da sabura i nada se Allahovoj nagradi zbog ovog musibeta, i da bude potpuno ubijeđena da će joj neminovno doći Allahova zaštita i pomoć, inšallah.

Naravno, podrazumijeva se klanjanje farz namaza u njihovim vremenima, mnogo učenja Kur'ana i uopće zikrenja pri hodu, vožnji ili čekanju. Takođe, da se ne sluša muzika i ne vješaju slike živih bića po zidovima kuće, jer sve ovo jača i privlači džine i šejtane u kuću.

Može li džin oduzeti nevinost djevojki?

U pitanju gubljenja nevinosti djevojke (tj. probijanja djevičanske opne) u polnom odnosu sa džinom napasnikom ili ljubavnikom misli se i na polno općenje bilo ono u snu i u javi.

Ispravno je, a što praksa potvrđuje, da džin može oduzeti djevojki nevinost samo u dva ili tri slučaja:

Prvi slučaj – da se džin pojavi u tjelesnom liku čovjeka ili nekog drugog bića tako da ga svako (ko bi bio prisutan) može vidjeti, kao što se šejtan pojavio Ebu Hurejri, radijallahu anhu, prilikom krađe zekata iz Bejtul mala (mutefekun alejhi).

On ovo neće uraditi osim uz pristanak same djevojke, našto je on nastoji ubijediti kako bi bio siguran za samog sebe, odnosno da ona neće u takvom njegovom pojavljivanju učenjem Kur'ana ili zikrova nanijeti njemu ezijet.

U ovom slučaju ako bi ona pristala dobrovoljno da imaju intimni odnos, tj. da joj se pojavi tjelesno i polno opći sa njom, ona sama snosi posljedice toga. Naravno, on joj može činiti vesvese, zavoditi je i ubjeđivati da je voli, da joj je muž i slično, ali mu ona ne smije vjerovati. Ona treba tražiti utočište kod Allaha od njega i njegovog zla ako bi se tako pojavio, da se utječe Allahu govoreći: E'UZU BILLAHI MINKE, ili E'UZU BILLA HIMINEŠŠEJAN NIRRADŽIM. Mnogi džini pokušavaju obmanuti djevojke na ovaj ili sličan način.

Drugi slučaj – u kojem se džin napasnik ili ljubavnik pojavi u stvarnom tjelesnom liku takođe, a djevojka bude potpuno daleko od spominjanja Allaha (u stanju koje liči nifaku ili kufru) zbog nepraktikovanja vjere ili mnoštva griješenja ili džehla o vjeri uopće.

Ovakav vid gubljenja nevinosti sa džinom se takođe rjeđe dešava, ili tačnije najčešće se dešava između džina i sihrbašica – ljudskih žena, ili sihrbaza i džinica (žena džina).

Treći slučaj – da džin uz pomoć svojih vesvesa i zavođenja, i podjarivanja spolnih strasti kod djevojke prilikom uživanja u njenom tijelu dovede je u stanje da ona sama sebi prstom ili nekim predmetom probije djevičansku opnu u tijeku strasti i uživanja kome se prepustila.

U ovom slučaju djevojka je obavezna da se svim silama bori da ne učestvuje u spolnim napastvovanjima džina, a naročito da čini Isti'azu, tj. da traži utičište kod Allaha od šejtana, učeći: E'UZU BILLA HIMINEŠŠEJTANIRRADŽIM, da ovo neprestano ući. Džin ovo ne može podnijeti te će biti prinuđen da se udalji i pobjegne. Znači ona treba kada osjeti da se on pojavio, da je tu kod nje prisutan, da počne ili učiti Ajetul-kursij (ili nešto druo iz Kur'ana) ili da uči E'uzu.

U svim drugim slučajevima polnog općenja džina sa djevojkom, naravno u kojima ona bude potpuno blokirana i nemoćna, džin ne može da joj oduzme nevinost (tj. probije djevičansku opnu) pa makar ona doživjela polni akt, bilo na javi ili u snu, osjetila vrhunac akta ili ne. Praktično je potvrđeno da djevojke sa kojima je džin imao po nekoliko puta polni odnos i koje su doživljavale vrhunac u tom aktu da nisu gubile nevinost, hvala Allahu.

Prema tome, ti sestro postupi onako kako je pojašnjeno u ovom odgovoru, osloni se na Allaha, ne boj se i budi hrabra. Molim Uzvišenog da te što prije sačuva od tog napasnika. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Esselamu alejkum.

Ako se sa ovom pitanjem želi i misli da bi mi mogli da napravimo neki zapis tvom mužu ili tako nešto pa da se on tebi onda vrati, treba da znaš da je to jedan od najvećih grijehova u Islamu i da onaj ko se bavi sihrom (crnom magijom) da ga to izvodi iz Islama.

Sa druge strane, onaj ko samo ode sihirbazu da ga pita za nešto ne prima mu se namaz četrdeset dana, a onaj ko mu povjeruje u ono što govori i radi zanijekao je (porekao) ono sa čim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. A znamo da je on došao sa vjerom Islam. Sve ovo je došlo u vjerodostojnim hadisima.

Naime, bilježi Muslim u svom Sahihu od žene Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Ko ode proroku i pita ga nešto, neće mu biti primljen namaz četrdest noći“.

A bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i Darimi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko ode proroku i povjeruje mu u ono što kaže, ili priđe ženi koja je u stanju hajza, ili priđe ženi u njenu duburu (stražnjicu), on je čist od onoga što je objavljeno Muhammedu”. Vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Šujajb Arnaut.

Na ovoj stranici ljudi se poučavaju ispravnoj vjeri i upozoravaju na sve što je pogrešno i oprečno vjeri Islamu, a posebno na sihr. Nama se ljudi obraćaju kada hoće da se ispravno liječe i da ne upadaju u sumnjive i haram metode liječenja, poput toga da idu “hodžama” koji prave zapise, saljevaju strave, prave sihre da razdvajaju ljude, stvaraju neprijateljstvo i mnoge druge ružne stvari.

A od prepoznatljivih znakova da se neko bavi sihrom je da traži podatke koje si ti nama poslala, što nam je dalo povoda da pomislimo da nas smatraš od njih, da nas Svevišnji Allah sačuva tog zla a pogotovu da se mi njime bavimo.

Te podatke nikom više ne daji i znaj da onaj ko ti ih traži da ne liječi ispravno. Time se izlažeš velikoj opasnosti da ti sihirbazi na osnovu toga mogu praviti svoje sihire, čine i spletke.

Ako sumnjaš da je vama dvome napravljen sihr da se razdvojite i razvedete, onda ti trebaš (a ako možeš ubijediti i njega da ide i on to je najbolje) da odeš kod onih koji liječe Kur'anom, a nipošto kod sihirbaza, i da se liječiš kod njih.

Pa ako oni utvrde da imaš sihr liječi se kod njih. A ako te je muž ostavio bez uticaja sihra, zbog nekih drugih razloga, sasvim prirodna stvar da se to desi u životu. Ne treba da se puno sikiraš zbog toga, primi to hrabro, okreni se Allahu i Njegovoj vjeri, traži utočište kod Njega od problema koji su te zadesili.

On najbolje zna šta je dobro za Njegove robove, nekada nam nešto bude mrsko i strašno a poslije se pokaže da nam je u tome bio veliki hajr, Allah zna a mi ne znamo.

Kaže Uzvišeni: “Moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao” (En-Nisa, 19).

I kaže: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate” (El-Bekare, 216).

Pouzdaj se u Allaha, On je tvoj Gospodar, dovi i traži od Njega da ti olakša tu situaciju i da ti je zamijeni boljom, a On se odaziva onima koji Ga dozivaju i traže od Njega.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com