Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Od učenjaka koji su govorili o postojanju razlika između zavisti i uroka su između ostalih Ibnul-Dževzi, Ibnul-Kajjim, Ibn Hadžer, Nevevi i mnogi drugi.

Rezime njihovog govora se može sažeti u sljedećem:

U hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Urok je istina“. Značenje ovih riječi je da je bolest uroka istinita i činjenična stvar, odnosno da urok djeluje na ljudsko tijelo i dušu.

Način nastajanja uroka je sljedeći: da osoba iz čijeg oka nastane urok (tj. osoba koja je urekla) – iz njenog oka izađe otrovna snaga i spoji se sa tijelom osobe koju zadesi urok (tj. urečene osobe) te uzrokuje kod nje bolest uroka.

Učenjaci navode, na osnovu šerijatskih tekstova o ovoj temi, da se urok može desiti od strane ljudskog oka kao i džinskog oka.

Takođe, šerijatski tekstovi ukazuju na to da se urok desi zbog „oka koje pogleda“, a isto tako urok se može desiti na osnovu „opisa neke stvari“ bez gledanja okom u nju.

Definicija zavisti (haseda) – želja da nestane ni'amet (blagodat) kod osobe kojoj se zavidi iako onaj koji zavidi neće time zadobiti sličan ni'amet (blagodat). Često se zavist opisuje i definiše urokom. Razlog tome je što je osnova zavisti i uroka ista.

Odnosno, osnova zavisti je ZADIVLJENOST ZAVIDLJIVCA NEČIM a što je slično osnovi uroka, jer je urok u osnovi ZADIVLJENOST UROKLJIVE OSOBE NEČIM. Zatim zavidljivac poželi zbog mržnje i zlobe da to čime se zadivio (taj ni'amet ili blagodat) nestane kod te osobe, a iz oka urokljive osobe izađe otrovna snaga i spoji se sa tijelom onoga kome se zadivio zbog nekog ni'ameta (blagodati) na njoj ili pri njoj i time ona postane urečena.

Na osnovu gore spomenutog, osnovne razlike između uroka i zavisti su sljedeće:

Prvo – zavidljivost je širi pojam od uroka, jer je urokljivost podvrsta zavidljivosti.
S toga je svaki urokljivac ujedno i zavidljivac dok nije svaki zavidljivac urokljivac. Zato je došlo u suri El-Felek utjecanje od „zavidljivca“, pa kada musliman zatraži utočište od zla zavidljivca pod to značenje uđe i utjecanje od urokljivca.

Drugo – zavist proizilazi iz zlobe, mržnje i želje da nestane blagodat, dok je razlog uroka zadivljenost nečim, njegovo veličanje i smatranje lijepim.

Treće – zavist i urok imaju sličnosti u šteti koju nanose onome kome se zavidi ili urečenoj osobi. S tim da se razlikuju u izvoru: izvor zavisti je izgaranje srca, nepodnošljivost postojanja blagodati koja je kod onoga kome zavidi i želja da ta blagodat nestane, dok je izvor uroka zadivljeni pogled urokljivca. Pa tako urok zadesi i one stvari i živa stvorenja kojima urokljiva osoba i ne zavidi, poput predmeta (auta i slično), hajvana, usjeva, imetka i slično. Zadivljenost urokljive osobe i usredsređen pogled utiču na urečenu osobu.

Četvrto – zavidljivac može da ispolji zavist u očekivanim stvarima koje se još nisu desile, dok urokljiva osoba ne može ispoljiti urok osim na ono što postoji u stvarnosti.

Peto – čovjek ne može biti zavidan samom sebi ili svom imetku ali može ureči samog sebe i svoj imetak.

Šesto – zavist pretežno ne ispoljava osim pokvarena i zlobna duša, dok se urok može desiti i od strane dobre i bogobojazne osobe sa strane njegove zadivljenosti nečim bez želje da to nestane.

Primjer ovakvog uroka imamo u onome što se desilo Amir ibn Rebi'i kada je urekao Sehl ibn Hunejfa, radijallahu anhuma, iako je Amir od prvih koji su primili Islam i od učesnika Bedra urekao je Sehla. Ovaj hadis sa vjerodostojnim lancem pronosilaca bilježe Malik u Muvetteu, Ahmed u Musnedu i Ibn Madže u svom Sunenu.

Bitno je na kraju napomenuti da je muslimanu mustehab, kada ugleda nešto pa mu se to svidi, da dovi Allahu tražeći od Njega u tome bereket (na primjer da kaže: BAREKELLAHU LEHU FIHA ili ALLAHUMME BARIK ALEJHI ili ALLAHUMME BARIK FIHI), svejedno bilo to čemu se zadivio njegovo ili tuđe.

Dokaz za ovo je hadis od Sehl ibn Hunejfa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zar nisi dovio za bereket u njemu?“ jer ova dova sprečava uticaj uroka.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Moguće je da džini kradu neke stvari, novac, zlato i slično od ljudi. Među njima ima dobrih i loših, onih koji kradu za sebe lično ili nekoga dugog. Kaže Uzvišeni u suri El-Džin govoreći o tome kako je nekoliko džina prisluškivalo i govorilo i između ostalog rekli su: „A među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas vrsta različitih“ (El-Džinn, 11).

Potvrđeno je u vjerodostojnom Sunetu da je šejtan krao hranu iz Bejtul-mala od hrane zekata. Ovaj događaj bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u dugom hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu. U tom dužem hadisu je između ostalog došlo da je neki čovjek, tj. šejtan koji se pretvorio i dolazio u liku čovjeka, krao hranu od ramazanskog zekata iz Bejtul-mala kojeg je čuvao Ebu Hurejre, radijallahu anhu. Nakon što ga je hvatao na djelu krađe tri puta i puštao pod obećanjem da neće više dolaziti, zadnji treći put rekao da ga pusti a on će ga nečemu poučiti. Rekao mu je da prije spavanja prouči Ajetul-kursi i da će te noći biti pod zaštitom, šejtan mu neće moći ništa sve dok ne osvane. Zatim mu je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, pojasnio da je to cijelo vrijeme bio šejtan i da je rekao istinu u vezi učenja Ajetul-kursija, kaže: „Istinu ti je rekao, a on je lažljivac“.

Kaže Ibn Hadžer u Fethu-bariju (komentaru Buharijinog Sahiha) da su koristi ovog hadisa, tj. stvari na koje ukazuje hadis, sljedeće:

– da džini jedu od hrane ljudi,

– da džini kradu i varaju,

– da hadis ukazuje na vrijednost Ajetul-kursija i zadnja dva ajeta sure El-Bekare,

– da džini jedu hranu nad kojom nije spomenuta Bismila.

Ovaj hadis je dovoljan dokaz da džini ponekad mogu i da kradu stvari i imetak ljudi.

Međutim, treba znati ono što je takođe potvrđeno u vjerodostojnom Sunetu, a to je da šejtani, tj. oholi i objesni džini, ne mogu otvarati vrata, odvezivati zavezane ili otvarati zatvorene stvari, niti otkrivati prekrivene posude.

Sve ovo je prenešeno u nekoliko vjerodostojnih hadisa koje biželje Buharija, Muslim i drugi autori hadiskih zbirki.

– Bilježi Muslim od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada čovjek uđe u svoju kuću i spomene Allaha pri ulasku i pri jelu, šejtan kaže: ‘Nema vama konaka niti večere’. A kada uđe u ne spomene Allaha pri ulasku, kaže šejtan: ‘Imaćemo konak’, a ako ne spomene Allaha pri jelu, kaže: Imaćete i konak i večeru'“.

– Bilježi Buharija od Džabira, radijallahu anhu, da je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zatvori vrata i spomeni Allahovo ime, ugasi svijetiljku i spomeni Allahovo ime, zaveži mješinu (za vodu) i spomeni Allahovo ime i prekri posudu i spomeni Allahovo ime pa makar stavljajući nešto preko nje“.

– Isti hadis bilježi Muslim sa malo drugačijim tekstom: „Prekrite posude, zavežite mješine (za vodu), zatvorite vrata i ugasite svijetiljke, jer zaista šejtan ne može odvezati mješinu, niti otvoriti vrata, niti otkriti posudu. Pa ako neko od vas ne može naći ništa (da prekrije posudu) osim da stavi štap preko posude i da spomene Allahovo ime, neka tako uradi“.

Ovi hadisi ukazuju na to da ako musliman (-ka) zatvori vrata spominjući Allahovo ime i stavi svoje stvari u ladicu ili slično spominjući Allahovo ime, biće pod zaštitom uz Allahovu dozvolu, jer šejtan ne otvara vrata niti otkriva posude niti tome slično.

Musliman se čuva i štiti od šejtana činjenjem sljedećih stvari, shodno kako je došlo u vjerodostojnim hadisima:

– učenjem Ajetul-kursij,

– redovnim učenjem jutarnjih i večernjih zikrova u kojima je između ostalog došlo da se učenjem nekih od njih čuva svoju porodicu i svoj imetak od šejtana,

– čestim i kontinuiranim učenjem Kur'ana, naročito sure El-Bekare,

– ućenjem tzv. El-Muavvizat sa kojima se štiti i čuva od svakog zla džina i šejtana.

Rezime govora o ovoj temi je sljedeći: džini (šejtani) mogu ukrasti imetak i stvari ljudi, iako to nije uobičejna i stalna praksa, al pod šartom da taj imetak bude na otvorenom i vidljivom mjestu i da nad njim nije spomenuto Allahovo ime, zaštita od džina u ovom kontekstu biva učenjem zikrova, ajeta i sura iz Kur'ana za koje je došlo u šerijatskim tekstovima da štite od džina i šejtana.

Prema tome, shodno tvom opisu događaja moguće je da je džin ukrao šoljicu. A zaštita od sličnog u buduće je spomenuta.

Dova za vraćanje izgubljene stvari

A što se tiče klanjanja dva rekata i učenja dove za vraćanje izgubljene ili ukradene stvari, po tom pitanju je prenešen jedan hadis i predaja od jednog ashaba.

Naime, bilježi Taberani u svoja tri Mu'adžema (Velikom, Srednjem i Malom) od Abdullah ibn Omera, radijallahu anhu, da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za izgubljenu stvar dovio: „Allahu moj, (Ti si) Onaj koji vraća izgubljenu stvar, (Ti si) Onaj koji daje uputu iz zablude, vrati mi moju izgubljenu stvar Svojim kudretom (u rivajetu izzetom) i Svojom vlašću, jer je ona Tvoje davanje i Tvoj fadl“.

Kaže Hejsemi u „Me'džeuz-zevaid“ (10/133): „U njegovom senedu je ravija Abdurrahman ibn Ja'kub ibn ebi Abbad, on mi nije poznat, a ostale ravije su puzdane“. Prema tome, ovaj hadis je slab jer je u njegovom senedu ravija čije stanje nije poznato.

Bilježi Bejheki u knjizi Ed-De'avatu el-kebir (2/273) da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, upitan o izgubljenoj stvari, pa je rekao: “Neka abdesti i klanja dva rekata, zatim donese šehadet i kaže: Allahu moj, (Ti si) Onaj koji vraća izgubljenu stvar, (Ti si) Onaj koji upućuje izgubljenu stvar (ako je živo biće, hajvan i slično), (Ti Onaj koji) upućuje iz zablude, vrati mi moju izgubljenu stvar Svojim izzetom i Svojom vlašću, jer je ona od Tvoga fadla i Tvog davanja“. Kaže Bejheki: „Ovo je mevkuf (tj. to su riječi ashaba) i on je hasen (dobar)“.

Kaže šejh Bedrudin u svom komentaru na knjigu Ed-De'avatu el-kebir (2/273) da su ravije ove predaje od Ibn Omera, radijallahu anhuma, pouzdane osim što je ravija Muhammed ibn ‘Adželan uvršten u mudellise (kategorija slabosti), kao što to navodi Ibn Hadžer u knjizi „Tabrkatul-mudellisin“ (str. 32), a u ovoj predaji je ispoljena ova slabost.

Prema tome, hadis koji je pripisan Allahovom Posalniku, sallallahu alejhi ve sellem, je slab, a predaja od Ibn Omera, radijallahu anhu, se prenosi od pouzdanih ravija osim što za Ibn ‘Adželana nije poznato da je prenosio hadise od Ibn Omera, radijallahu anhu, a u ovoj predaji on prenosi od njega, što znači da u njoj ima slabosti. A Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com