Zahvala pripada Allahu;
Riječ el-meãzif (المعازف) je množina od riječi mi'zefe (مِعْزَفَةٌ), i to prestavlja alatku za zabavu,1 a to je sprava kojom se svira.2 El-Kurtubi, rahimehullah, prenosi od el-Dževherija, rahimehullah, da su el-meãzif isto što i el-gina (الغناء), dok el-Dževheri u svom djelu Es-Sihah kaže da su to: „Instrumenti za sviranje – المَلَاهِي.ˮ3, dok neki kažu da je to sam zvuk kojeg ispuštaju instrumenti za sviranje. A u Havašiju od ed-Dimjatija, rahimehullah, navodi se: „El-meãzif su defovi ili neke druge sprave koje se udaraju.ˮ4

Dokazi iz Kurana i Sunneta o zabrani muzike:

Uzvišeni Allah je rekao u suri Lukman: Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis), da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili. (Lukman, 6.)
Ibn Abbas, more znanja ovog ummeta, radijallahu anhu, je rekao: „To je el-gina – tj. pjevanje.“5
Mudžahid, radijallahu anhu, je rekao: „El-Lehv je udaranje u bubanj ili doboš.ˮ6
El-Hasan el-Basri, rahimehullah, je rekao: „Ovaj ajet je spušten povodom pjevanja i šejtanovih frula.ˮ7
Es-Sa’di, rahimehullah, je rekao: „Ovo obuhvata svaki zabranjen, ružan govor i besposlicu, te svaki govor koji poziva i vodi ka kufru (nevjerstvu) i grijehu, te govor onih koji odvraćaju od istine, i raspravljaju se braneći neistinu da bi se tako suprostavili istini, te svako ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, laž, grđenje i psovku, te pjevanje i šejtanske frule, kao i besposlene razonode od kojih nema koristi niti u vjeri, niti u dunjaluku.ˮ8
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „A dovoljno nam je tumačenje ashaba i tabiĩna da priče za razonodu (lehvul-hadis) predstavljaju pjevanje (el-gina’), i to se ispravno prenosi od Ibn Abbasa i Ibn Mesˊuda. Ebus-Sahba je rekao: ‘Upitao sam Ibn Mesˊuda o govoru Uzvišenog: Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, pa je rekao: ‘Tako mi Allaha osim Kojeg drugog boga nema, to je pjevanje.’, ponovivši to tri puta.’
Također, ovo se ispravno prenosi od Ibn Omera, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, tj. da je to muzika (pjevanje), i nema kontradiktornosti u tome da se lehvul-hadisi odnosi kako na muziku, tako i na ono što se prenosi o nearapima, njihovim kraljevima, rimskim vladarima i sl. kao što je to činio en-Nadr ibn el-Haris među stanovnicima Mekke, i tako ih zavodio od Kurana. Obje ove stvari predstavljaju, lehvul-hadis (tj. Beskoristan i prazan govor), i zato je Ibn Abbas, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, rekao: ‘Lehvul-hadis je pjevanje i ono što je beskorisno.’
Među ashabima bilo onih koji su spomenuli ovo tumačenje, bilo je i onih koji su spomenuli drugo tumačenje, a ima i onih koji su spomenuli oba mišljenja, sastavivši ih. El-Gina, tj. Pjevanje, više spada u besposlen govor i mnogo je štetniji nego kazivanje o kraljevima i pripovijedanje događaja vezanih za njih, jer to prestavlja poziv u zinaluk (blud), izvor nifaka (licemjerstva), mreža šejtanova i opijenost razuma, te njegovo odvraćanje od Kurˊana, više nego li ijedan drugi beskoristan govor; zbog veličine naginjanja duše ka tome i njene želje za tim.
Navedeni ajeti obuhvataju pokuđenost zamjene Kurˊana besposlenim govorom, kako bi neznanjem i iz zabave zavodili s Pravog puta, a ako bi im se učio Kurˊan oni bi se okretali od njega, kao da ga nisu ni čuli, i kao da su gluhi, a to je prava teškoća i gluvoća. Ako bi nešto od njega (Kurˊana) i saznali, ismijavali bi se time. Sve ovo zajedno ne može doći osim od nekog ko je u najvećem kufru (nevjerstvu), a ukoliko bi neko od onih koji sviraju ili slušaju muziku imao samo dio od navedenog, takav bi imao onoliko udjela u tome i pokuđenosti shodno svom učešću u navedenim stvarima.“9
Uzvišeni je rekao: I zavodi glasom svojim koga možeš. Prenosi se od Mudžahida, rahimehullah, da kaže u tumačenju prethodnog ajeta: „Povuci dole za sobom koga možeš… Glas njegov je pjevanje i beskoristan govor.’
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Ovo pripisivanje (glasa šejtanu) je pripisivanje koje ukazuje na određenost kao što su riječi svoju konjicu i pješadiju,10 tako da svaki onaj koji govori o nepokornosti Allahu, ili onaj koji zviždeći čuva stado, frulom, ili udara u def i bubanj biva određen ovom zabranom (haramom), i određen kao šejtanov glas, a svaki onaj koji ide ka nepokornosti Allahu u svom hodu on biva od njegove (šejtanove) pješadije, kao i svaki onaj koji jaše (vozi se) ka grijehu biva od njegove konjice. Ovako su govorili učenjaci prvih generacija, kako nam to prenosi Ibn Ebi Hatim od Ibn Abbasa, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan: ‘Njegova pješadija (šejtanova) je svaki pješak koji ide ka nepokornosti Allahu (grijehu).'ˮ11
Uzvišeni je rekao: Pa zar se ovom govoru isčuđavate, i smijete se, a ne plačete, gordo dignutih glava (samidun).
Ikrime, rahimehullah, prenosi od Ibn Abbasa, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, da riječi es-sumud12 u dijalektu plemena Himjer znači pjevanje (el-gina’) pa se kaže: ,,اسمدي لنا – tj. zapjevaj nam.“ Ikrime dodaje: „Kada bi čuli Kurˊan počeli bi pjevati, pa je povodom toga spušten ovaj ajet.ˮ
Ibn Kesir, rahimehullah, je rekao: „O riječima Uzvišenog وأنتم سامدون – gordo dignutih glava, Sufjan es-Sevri prenosi od svog oca, a on od Ibn Abbasa da je rekao: „El-Gina’ (pjevanje) je jemenska riječ, pa se kaže اسمد لنا – ismid lena – tj. zapjevaj, a isto to je rekao i Ikrime.“13
Prenosi se od Ebu Umame, radijallahu anhu, a on od Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Ne prodajte robinje pjevačice, niti ih kupujte, niti učite pjevanju. Nema nikakva dobra u njihovoj kupoprodaji, i njihova zarada je haram (zabranjena) i zbog njih je objavljen sljedeći ajet: Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili.14
Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Zaista će se u mom ummetu pojaviti ljudi koji će ohalaljivati (dozvoljavati) svilu, alkohol i instrumente.“15
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Ovaj hadis je sahih (vjerodostojan) bilježi ga el-Buhari u svom Sahihu, i koristi ga kao dokaz, i spomenuo ga je bez lanca prenosilaca, ali na način koji ukazuje da potvrđuje njegovu vjerodostojnost, i rekao je: ‘Poglavlje o onome što je došlo o onima koji ohalaljuju alkohol i zovu ga drugim imenom.'“16 U ovom hadisu imamo dokaz o zabrani muzičkih instrumenata gledajući sa dva aspekta:

Prvi:
Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem ‘ohalaljuju’ što jasno ukazuje da navedene stvari, od kojih su i muzički instrumenti, nisu dozvoljene u šerijatu, tako da će ih ovi ljudi ohalaljivati.

Drugi:
Poistovjećivanje muzičkih instrumenata sa stvarima oko kojih su svi složni da su zabranjene, a to je zinaluk (blud) i alkohol, tako da i oni (muzički instrumenti) nisu zabranjeni onda ne bi bili poistovjećeni s tim (zabranjenim) stvarima.17
Šejhul islam, rahimehullah, je rekao: „Tako da ovaj hadis nosi u sebi dokaz o zabrani muzičkih instrumenata, a to su kod učenjaka jezika sprave koje proizvode muziku, pa ovaj naziv onda obuhvata sve njezine vrste.ˮ18
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „O ovome se prenosi i od Sehla ibn Sa’da es-Sa'idija, Imrana ibn Husajna, Abdullaha ibn Amra, Abdullaha ibn Abbasa, Ebu Hurejre, Ebu Umame el-Bahilija, Aiše, majke pravovjernih, Alije ibn Ebi Taliba, Enesa ibn Malika, Abdurrahmana ibn Sabita i el-Gazija ibn Rebije.ˮ, a zatim je spomenuo u djelu Igasetu el-Lehfan da to aludira na zabranu.19
Od Nafi'a, rahimehullah, prenosi se da je rekao: „Ibn Omer je jedne prilike čuo frulu, pa je stavio svoje prste u uši, i skrenuo s tog puta (pravca), a onda mi rekao: ‘O Nafija, da li čujes išta?’ Odgovorih: ‘Ne!’ Pa je izvadio prste iz svojih ušiju, i rekao: ‘Bio sam s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je čuo slično ovome, pa je uradio isto kako sam i ja uradio!'ˮ20
Kazm je mislio da ovaj hadis ne ukazuje na zabranu, jer da je bilo tako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi naredio Ibn Omeru da začepi uši, i Ibn Omer bi isto to naredio Nafiji.
Odgovor na to je: On nije slušao to (muziku), nego samo čuo, a postoji razlika između slušanja nečega i čujenja. Šejhul-islam, rahimehullah, je rekao: „Što se tiče čujenja, kojeg čovjek nenamjerno učini, na takvog se ne odnosi zabrana niti kuđenje po stavu svih učenjaka, stoga se pokuđenost i pohvala vežu za slušanje, a ne čujenje, tako da će onaj koji sluša Kurˊan biti nagrađen, a onaj koji ga čuje bez namjere za tim neće imati udjela u nagradi; jer se djela vrednuju prema namjerama, pa tako i ono što je zabranjeno od zabave ako bi je čuo nenamjerno ne bi imao štete od toga.ˮ21
Ibn Kudame el-Makdisi, rahimehullah, je rekao: „Slušalac je onaj koji ima namjeru da sluša, a to se nije desilo od Abdullaha ibn Omera, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, naprotiv on je samo čuo, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao potrebu da zna kada je završeno pjevanje i svirka, jer se bio sklonio s tog puta, začepio uši, i nije htio da se vrati i otčepi uši dok ti zvukovi ne prestanu, pa je to onda bilo dozvoljeno shodno potrebi.ˮ22
Vjerovatno, slušanje koje spominju ova dva imama je pokuđeno, ali je bilo dozvoljeno radi potrebe koja se je pojavila, kao što ćemo to navesti u govoru imama Malika, rahimehullah.

Govor Imama ummeta:

El-Kasim, rahimehullah, je rekao: „El-Gina’ (pjevanje) spada u beskorisne stvari.ˮ
Hasan el-Basri, rahimehullah, je rekao: „Ako bi se na nekoj proslavi našao beskoristan govor (zabranjeno pjevanje), onda se ne smije odazvati na takvu stvar.ˮ23
Šejhul islam, rahimehullah, je rekao: „Stav sva četiri imama mezheba po pitanju muzičkih instrumenata je da su zabranjeni. Bilježi se u Sahihu od el-Buharije i drugih, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio da će se u njegovom ummetu pojaviti oni koji će ohalaljivati svilu, alkohol i muzičke instrumente, i spomenuo je da će takvi biti pretvoreni u majmune i svinje. Ne prenosi se ni od kog od sljedbenika četiri imama da su se razišli po pitanju muzičkih instrumenata.ˮ24
El-Albani, rahimehullah, je rekao: „Sva četiri imama su složena oko toga da su svi muzički instrumenti zabranjeni.ˮ25
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Mezheb Ebi Hanife je po ovom pitanju od najstrožijih mezheba, i njegov govor je u ovome od najžešćih govora, njegovi sljedbenici od učenjaka su bili jasni kada kažu da je svako slušanje muzike strogo zabranjeno, kao što je frula, def, čak i udaranje granom (po nečemu). Oni jasno navode da je to grijeh koji za sobom povlači fisk (tj. da neko bude proglašen velikim griješnikom), zbog kojeg se od čovjeka ne prima svjedočenje (u kadiluku). Još dalje su otišli u tome je kada kažu: ‘Slušanje muzike je veliki grijeh, a uživanje u tome je kufr (tj. nevjerstvo).’ Ovo je njihov govor, i o tome navode hadis, koji nije ispravno da bude pripisan Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa su rekli: ‘I dužnost svakog koji prođe pored nje (muzike) je da uloži krajnji trud da je ne čuje.'“
Ebu Jusuf je rekao kada je čuo u jednoj kući muziku i pjevanje: „Uđi kod njih bez traženja dozvole, jer je zabranjivanje lošeg i zla stroga obaveza. Da nije dozvoljeno ući kod njih bez izuna (dozvole) ljudi bi bili onemogućeni da sprovedu ovu obavezu.ˮ26
Upitan je imam Malik, rahimehullah, o udaranju u doboš (bubanj) i sviranju frule, te šta ako to čuješ dok prolaziš putem ili na nekom sijelu, pa osjetiš slast u tome?
Rekao je: „Neka ustane odmah sa tog sijela osim ako je došao nekom potrebom, ili nije u stanju da ustane (ode), a što se tiče, puta, neka se vrati ili brzo prođe.ˮ27
Takođe, rahimehullah, je rekao: „To kod nas ne rade osim veliki griješnici.ˮ28
Ibn Abdulberr, rahimehullah, je rekao: „Od zabranjenog profita oko kojeg postoji koncezus svih učenjaka, te da su to zabranjene stvari, jeste: kamata, profit bludnice, suht (nepravedno zarađen imetak), mito, uzimanje naknade za naricanje i pjevanje (el-gina’), tako isto i za gatanje, tvrdnju da se poznaje nevidljivi svijet ili vijesti sa nebesa, te za frule i sve vrste beskorisnih stvari.ˮ29
Ibn Kajjim pojašnjava stav imama Šafije, rahimehullah, rekao: „Učenjaci i poznavaoci stava imama Šafije jasno su naznačili da je muzika zabranjena, i odbacili (negirali) su govor onih koji njemu pripisuju da je to dozvolio.ˮ30
A učenjak šafijskog mezheba koji je napisao djelo Kifajetul-ahbar naveo je da je sviranje i danguba od prezrenih stvari, te da je obaveza onima koji mu prisustvuju da upozore na to i osude ga, a zatim je rekao: „I ne spada s njega obaveza upozoravanja na to, čak ako bi tu bili prisutni i učenjaci zla (oni koji ne rade po znanju i dozvoljavaju zabranjeno), jer oni su ti koji štete šerijatu, ili ako bi bili prisutni zli siromasi (misleći na sufije, zato što oni sebe nazivaju siromasima), jer su oni neznalice i sljedbenici svakog galamdžije, ne nalaze upute u znanju i povode se za svakim povjetarcem koji zapuše.ˮ31
Ibn Kajjim, radijallahu anhu, je rekao: „A što se tiče stava imama Ahmeda, njegov sin Abdullah je rekao: ‘Upitao sam svog babu o pjevanju pa je odgovorio: ‘Pjevanje rađa nifak (licemjerstvo) u srcu, i ja ga ne volim.’ Zatim je spomenuo riječi imama Malika: ‘To kod nas ne rade osim veliki griješnici.'“32
Ibn Kudame, ekspert hanbelijskog mezheba, radijallahu anhu, je rekao: „Razonode (zabave) ima tri vrste:
Zabranjena, a u to spada svako udaranje u strunu, plesanje, frula, tambura, harfa, gusle i sl. Svaki onaj koji bi ustrajao u njihovom slušanju njegovo svedočenje ne bi bilo više prihvaćeno (u kadiluku)…ˮ33
Takođe je rekao, rahimehullah: „Ako bi (neko) bio pozvan na večeru (slavlje) pri kojem bi bilo zabranjenih stvari, kao što je alkohol i svirka, a on je u stanju to da kritikuje (ili spriječi) odazvat će se i opomenuti na to, jer bi tako spojio dvije obaveze, a ako ne bi bio to u stanju, onda se neće odazvati.ˮ34
Et-Taberi, rahimehullah, je rekao: „Učenjaci svih krajeva su složni oko pokuđenosti (prezrenosti) muzike i njene zabranjenosti a suprotno tome su rekli samo nekolicina njih, od kojih je Ibrahim ibn Sa'd i Ubejdullah el-‘Anberi, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Čvrsto se drži onog na čemu je većina.“ I rekao je: „I onaj koji se raziđe sa džematom (izdvoji se) umrijet će džahilijetskom smrću.“35
Izraz keraha (pokuđenost) je korišten kod prvih generacija u značenju harama tj. zabranjene stvari, a zatim je prevagnulo korištenje te riječi za nešto što je prezreno i pokuđeno. Ovaj izraz treba razumjeti kao zabranu zbog riječi: „njene zabranjenosti“, a nijedna stvar nije zabranjena osim da bude haram, kao i radi spomenuta dva hadisa u kojima je prisutan stroga pokuda takvog djela. El-Kurtubi, rahimehullah, je prenio ovu predaju nakon čega je rekao: „Rekao je Ebul-Feredž i el-Kafal, od naših učenjaka (tj. malikija): ‘Svjedočenje pjevača i plesača neće biti prihvaćeno.’ Kažem: Pa ako se uzme u obzir da ova stvar nije dozvoljena, onda ni uzimanje naknade za to djelo nije dozvoljeno.“36
Šejh el-Fevzan, Allah ga sačuvao, je rekao: „Ono što je dozvolio Ibrahim ibn Sa'd i Ubejdullah el-Anberi od pjevanja nije kao pjevanje koju danas poznajemo. (…) Daleko od toga da ova dvojica dozvole ove pjesme koje predstavljaju vrhunac dekadencije i pokvarenosti.“37
Ibn Tejmijje, rahimehullah, je rekao: „Nije dozvoljeno proizvoditi muzičke instrumente.“38
Takodjer je, rahimehullah, rekao: „Sprave za razonodu (svirku), poput tambure, dozvoljeno je uništiti (bez dozvole vlasnika) što je stav većine učenjaka, to je mezheb malika i poznatije od dvije predaje Ahmeda.“39
Takođe je rekao: „Spomenuo je Ibnul-Munzir ujedinjenost učenjaka oko zabrane iznajmljivanja muzičkih istrumenata i nekog ko nariče (za mrtvima), pa je rekao: „Složni su svi oni od kojih smo uzimali znanje (učili) od učenjaka oko nedozvoljenosti naricanja i pjevanja, prezirao (smatrao nedozvoljenim) je to eš-Ša'bi, en-Neha'i, Malik, a Ebu Sevr i en-Nuˊman (Ebu Hanife, rahimehullah) su rekli: ‘Nije dozvoljeno iznajmljivanje nečega vezanog za pjevanje i naricanje, i to je ono što mi kažemo po tom pitanju (tj. naš stav).“
Takođe je rekao: „Svirka je opijum za dušu, više naudi duši nego li joj naudi napitak iz čaša (alkohol).ˮ40
Bilježi Ibn Ebi Šejbe, rahimehullah: „Neki čovjek je slomio tamburu drugom čovjeku, pa ga je ovaj tužio kod Šurejha, ali mu on nije presudio oštetu za nju.ˮ (tj. nije obaveza nadoknaditi njenu vrijednost jer je ona zabranjena i zato nema vrijednosti).41
El- Begavi, rahimehullah, je dao fetvu, da je zabranjeno prodavati sve vrste muzičkih instrumenata poput tanbure, frule i drugih, a zatim je rekao: „Pa ako bi promijenio oblik i stanje (funkciju) muzičkog instrumenta, onda bi bilo dozvoljeno prodavati njegov materijal i osnovu (od kog je napravljen) bez obzira radilo se o srebru, metalu, drvetu ili nečem drugom.ˮ42

Ono što se izuzima (s dokazom) iz navedenog propisa:

Ono što se izuzima iz ovog propisa (zabrane) jeste def (onaj koji ne sadrži na sebi zvona), i to striktno za vrijeme praznika, vjenčanja (posebno za žene), i na to ukazuju vjerodostojni dokazi. Šejhul-islam, rahimehullah, je rekao: „Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dopustio je ženama kao olakšicu neke od razonoda prilikom svadbi i sl. Kao što im je dozvolio da prilikom svadbi i veselja udaraju u def, a što se tiče muškaraca u njihovo vrijeme niko od njih nije udarao u def, niti je pljeskao rukama. Napotiv, od njega se prenosi vjerodostojnim lancem prenosilaca da je rekao: ‘Pljeskanje dlanovima je za žene, a donošenje tesbiha (izgovaranje riječi – subhanallah) je za muškarce.’, i prokleo je one žene koje se poistovjećuju s muškarcima, i one muškarce koji se poistovjećuju sa ženama. Pa kada znamo da je pjevanje i udaranje u def od osobina žena, prethodnici (dobre generacije) su one muškarce koji bi to činili nazivali dvospolnicima, i one muškarce koji bi pjevali (pjevače) nazivali bi dvospolnicima.“, a koliko li ih je u sadašnjem vremenu: „i to je ono što je bilo poznato od njihova govora. Ovome se može pridodati hadis kojeg prenosi Aiša, radijallahu ‘anha, kada je kod nje ušao njen otac za bajram, a kod nje su bile prisutne dvije malodobne robinje koje su pjevale pjesme koje su nekada pjevali ensarije na dan Bu'asa43 (i nadati se je da svako razuman zna o čemu se pjeva u ratnim pjesmama), pa je Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, rekao: ‘Zar šejtanska muzika44 u kući Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?’, a Allahov Poslanik, je bio zaokrenut od njih dvije licem prema zidu,45 pa reče: ‘O Ebu Bekre, pusti ih, zaista svaki narod ima svoj praznik, a ovo je naš praznik pripadnika islama.'“46
U ovom hadisu imamo potvrdu da ovo nije bilo od običaja kod Poslanika i njegovih ashaba, niti su se okupljali oko takvih stvari, i zato ga je es-Siddik (Ebu Bekr) i nazvao šejtanskom muzikom, a vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je šutnjom odobrio taj naziv i nije ga negirao, a zatim je rekao: „Pusti ih, zaista svaki narod ima svoj praznik, a ovo je naš praznik.“ Pa je s ovim riječima ukazao na to da je razlog dozvole ovog postupka njegovo vrijeme, tj. praznik, a to aludira na zabranu ovog djela u svim vremenskim periodima koje nisu praznici i vjenčanja, radi onog što se navodi u drugim hadisima.
Šejh el-Albani, rahimehullah, je podrobno objasnio ove stvari u svom dragocjenom djelu Et-Tahrim alati et-Tarb.
Kao što možemo primijetiti, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je šutnjom odobrio postupak dviju robinja za vrijeme praznika, kao što se to navodi u sljedećem hadisu (predaji): „Da bi vidjeli mnogobošci da i mi u vjeri imamo razonodu.“
A u hadisu o dvjema robinjama nije dokaz da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, slušao to pjevanje, a naredba i zabrana se odnose na slušanje, a ne na ono što se nehotice čuje, isto kao što je vezano i za pogled, tako da se zabrana odnosi na pogled s namjerom, a ne na ono što se desi bez volje onog koji pogleda. Imam Ebu Ubejd je def definisao riječima: „To je ono u šta udaraju žene.“47

Izuzimanje bubnja (doboša)?

Neki izuzimaju takođe (iz propisa zabrane) bubanj (doboš) u vrijeme rata (bitke), dok neki savremenjaci (od učenjaka) tome pridodaju vojnu muziku (npr. himnu), a u navedenim stvarima nema nikakve sličnosti i podudaranja (s defom), radi sljedećih stvari:

Prva:
To je izuzimanje iz zabrane koja je navedena u hadisu bez ikakvog dokaza za to, osim pukog mišljenja i dokazivanja istihsanom, tj. kao da je to lijepa stvar u vjeri, a to je pogrešno.

Drugo:
Muslimanima u vrijeme rata je poželjno i neophodno da se srcima okrenu svome Gospodaru, shodno riječima Uzvišenog: Pitaju te o plijenu. Reci: „Plijen pripada Allahu i Poslaniku.“ Zato se Allaha bojte i izgladite međusobne razmirice. (El-Enfal, 1.), a slušanje muzike narušava njihove međusobne odnose, i odvraća ih od spominjanja Njihovog Gospodara.

Treće:
Korištenje muzike je od običaja nevjernika, i stoga nam nije dozvoljeno da ih oponašamo, a naročito u onim stvarima koje nam je Allah Uzvišeni zabranio uopštenom zabranom, kao što je slučaj sa muzikom.48 „Nije niti jedan narod zalutao nakon upute, a da ih nije snašlo međusobno raspravljanje.“49
Neki koriste kao dokaz za dozvolu muzike slučaj kada su se Habešije igrale u mesdžidu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!
El-Buhari je u svom Sahihu poglavlju u kojem se nalazi spomenuti hadis dao naziv „Poglavlje o vježbanju (igranju) kopljima i štitovima za bajram (praznik)“.
En-Nevevi, rahimehullah, je rekao: „U njemu vidimo dozvolu igranja oružjem i drugim stvarim koje služe za ratovanje u mesdžidima, a tome se dodaju i stvari koje su karakteristične za džihad.“50, ali kao što kaže hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah: „Onaj koji priča o onome što nije od njegove struke (specijalizacije) na kraju dođe sa ovako čudnim izjavama.“51
Neki koriste kao dokaz za dozvolu muzike hadis o dvije robinje, a već smo naveli govor o tome, s tim da ćemo još dodati govor Ibnul-Kajjima, rahimehullah, radi njegove dragocjenosti: „Još čudnije od ovoga je vaše dokazivanje dozvoljenosti slušanja onoga što smo prethodno naveli pjevanjem dvije male djevojčice (robinje) koje još nisu bile u godinama puberteta, u prisustvu mlade žene, na dan praznika (bajrama) i radosti, recitirajući arapske stihove koji govore o hrabrosti i ratovima, uzoritom ponašanju i osobinama. Gdje je to od ovog danas? A najčudnije je to što je upravo ovaj hadis najjači dokaz protiv njih, jer je uvaženi es-Siddik, radijallahu anhu, nazvao to pjevanje šejtanskom muzikom, na što mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdno prešutio taj naziv, a dopustio to (pjevanje) kao olakšicu dvjema malodobnim robinjama u čijem pjevanju nije bilo štetnih stvari. Zar ovo dokazuje dozvolu onome što danas rade i čemu uče od slušanja pjesama koje u sebi sadrži ono što je svima poznato (od zabranjenih stvari)?! Pa neka je slavljen Allah, kako li su samo zalutali umovi i ova shvatanja.ˮ52
Ibnul-Dževzi, rahimehullah, je rekao: „Aiša, radijallahu ‘anha, je u to vrijeme bila još mlada, a od nje se nakon što je postala punoljetna i sazrela ne prenosi ništa drugo do kuđenje pjevanja. Sin njenog brata el-Kasim ibn Muhamed je kritikovao pjevanje i zabranjivao njegovo slušanje, a znanje koje je stekao uzimao je baš od nje.“53
Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, je rekao: „Skupina sufija koristila je hadis iz ovog poglavlja, (tj. hadis o dvjema robinjama), kao dokaz za dozvoljenost pjevanja, te njeno slušanje uz instrumente ili bez instrumenata, a dovoljno je kao odgovor na to ono što dolazi u hadisu sljedećeg poglavlja u kojem Aiša, radijallahu ‘anha, kaže: ‘Nisu bile od pjevačica.54’, tako da je odagnala od njih dvije indirektno ono što je potvrdila direktnim izrazom (tj.da nisu bile pjevačice)… pa se treba ograničiti na ono što se prenosi u tekstu u njegovom obliku (stanju u kojem je naveden), jer je došao s nečim što je u suprotnosti osnovi (tj. zabrani muzike), a Allah najbolje zna.ˮ55
– Neki se čak pozivaju na neke od ashaba i tabiĩna da u slušanju muzike nisu vidjeli nikakvu prepreku (zabranu). Šejh el-Fevzan, Allah ga sačuvao, je rekao: „Tražimo od takvih da nam donesu jasne predaje od tih ashaba i tabiĩna, i da potvrde ono što prizivaju na njih.“, a zatim je rekao: „Imam Muslim u predgovoru svog Sahiha navodi od Abdullaha ibnul-Mubareka da je rekao: ‘Lanac prenosilaca je od vjere, i da nema toga rekao bi (u vjeri) ko šta želi.'“
– Neki kažu da svi hadisi koji se prenose o zabrani muzike imaju neku od mahana, i nema niti jednog od njih, a da nije neko od učenjaka hadisa rekao nešto što ih (te hadise) čini krnjavim.
Ibn Baz, rahimehullah, je rekao: „Hadisi koji govore o zabrani muzike nisu izloženi kritikama kao što to navode, naprotiv, od njih ima hadisa koji su u Buharijinom Sahihu, koji je najvjerodostojnija knjiga nakon Allahove knjige (Kurana), kao što od njih ima hasen – dobrih hadisa, a ima ih i slabih lanaca prenosilaca. Međutim gledano na sveokupne predaje, njihovu mnogobrojnost i raznovrsnost njihovih prenosilaca možemo tvrditi da su jasni dokazi i nepobitne činjenice o zabrani muzike i sl. razonoda i zabava.ˮ
Učenjaci su složni oko vjerodostojnosti hadisa koji govore o zabrani muzike i svirke, osim Ebu Hamida el-Gazalija, s tim da el-Gazali nije bio od učenjaka hadiskih nauka, a takođe ni Ibn Hazm.
– Šejh el-Albani, rahimehullah, objelodanio je i pojasnio grešku koju je on (Ibn Hazm) napravio i stručno je obradio. Ibn Hazm je sam rekao da ako bi neki od hadisa (o muzici) bio vjerodostojan i on bi onda uzeo taj propis i to bi bio njegov stav. Međutim u današnjem vremenu imamo one kojima je vrlo dobro poznata vjerodostojnost ovih predaja, zbog mnoštva knjiga koje govore o tome, i zato što se prenosi mutevatir (kategorički vjerodostojnim) putem od njih da smatraju vjerodostojnim ove hadise, ali se oni okreću od njih, tako da su oni mnogo gori nego Ibn Hazm i ne mogu se poistovjetiti s njim. Štaviše, nisu uopšte stručni i ne može se (u znanju) vratiti (pozivati) na njih.
– Neki smatraju i govore da su muziku učenjaci zabranili iz razloga što se za nju veže sijeljenje gdje se pije alkohol i zabranjeno zanoćavanje! Eš-Ševkani, rahimehullah, je rekao: „Odgovor na to jeste da spajanje jedno s drugim ne dokazuje da se zabrana odnosi samo onda kada su skupa, inače bi i blud koji je jasno spomenut u hadisima bio zabranjen samo onda kada bi se s njim spojilo pijenje alkohola i korištenje muzike, pa s toga je ono što proizlazi iz ovog zaključka neispravno koncezusom učenjaka, a samim tim i ono što je aludiralo na ovako pogrešan zaključak, a da nije tako onda bi bilo obavezno na takav način shvatiti i sljedeći ajet gdje Uzvišeni kaže: Jer on u Allaha Velikog nije vjerovao, i da se nahrani nevoljnika – nije podsticao., tj. onda ne bi bilo zabranjeno nevjerovanje u Allaha osim onda kada je uz njega došlo nepodsticanje da se siromah nahrani. A ako bi neko rekao: ‘Zabrana koja se odnosi na slične stvari došla je u nekim drugim dokazima!’, odgovor na to je: ‘Pa i zabranu muzičkih instrumenata smo saznali iz drugih dokaza također.'“56
– Neki navode kako lehvul-hadis koji se spominje u ajetu nije pjevanje, a već smo naveli odgovor na to. El-Kurtubi, rahimehullah, je rekao: „To (tj. govor da se to odnosi na pjevanje) je najjače što je spomenuto o ovom ajetu, i Ibn Mesud se zakleo Allahom, osim kojeg drugog Boga nema, tri puta na to (tj. da je to pjevanje).ˮ57 Zatim je spomenuo ko je sve od imama rekao takav isti govor, i naveo je druge govore (mišljenja) o tome a zatim kazao: „Prvi govor, koji je naveden u poglavlju o ovome (muzici) je najpreči (najispravniji) shodno vjerodostojnom hadisu, govoru ashaba i tabiĩna o tome.ˮ58
Ibn Kajjim, rahimehullah, nakon što je spomenuo ovaj tefsir rekao je: „El-Hakim Ebu Abdullah je u svom djelu El-Mustedrek u poglavlju o tefsiru rekao: ‘Neka onaj koji traži znanje zna da su Buharija i Muslim na tefsir nekog od ashaba koji su svjedočili spuštanje Objave smatrali kao da je od Poslanika.’, a na drugom mjestu u knjizi je rekao: ‘To kod nas ima propis kao da je od Poslanika.’ Ovo navodimo iako oko toga ima polemike, ali ipak je preče da bude prihvaćeno nego govor nekog koji je došao nakon njih (ashaba), jer su ashabi najupoznatiji s onim što je Allah Uzvišeni htio da kaže u Svojoj knjizi, njima je spuštan Kurˊan, oni su bili prvi na koje se je odnosio, svjedočili su njegovom (Kurˊanskom) tumačenju od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, teoretski i praktično, i oni su bili od najrječitijih izvornih Arapa, tako da se njihovo tumačenje ne ostavlja sve dok ima ikakve osnove.ˮ59
– Neki govore da je muzika (pjevanje) pokornost ako se njom želi postići jačanje u pokornosti Allahu! Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „O čuda velikog, koji li se to iman, svjetlo, oštroumnost, uputa i spoznaja postiže slušanjem otpjevanih stihova, i pretpostavki (izmišljotina) od kojih su većina izrečene o nečemu što je zabranjeno, ono što Allah i Njegov Poslanik mrze, i za što bi slijedila kazna? (…) Pa kako da neko ko ima i imalo upute i živog srca da se približava Allahu, da mu se povećava iman i bliskost sa Allahom, te da bude od odabranih i odlikovanih robova tako što će se naslađivati onim što Njega srdi i što On prezire, a Allah mrzi i pjevača i onoga ko ga sluša?“60
Šejhul-islam Ibn Tejmijje opisuje stanje onoga ko je navikao na slušanje pjesama rekavši: „Zato nalaziš da onaj ko je navikao na pjevanje i time se napojio ne čezne za slušanjem Kur’ana, niti se raduje Kur’anu, niti nalazi u slušanju ajeta ono što nalazi u slušanju stihova. Štaviše, kada čuju Kur’an, slušaju ga nemarnih srca, dok njihovi jezici beskoristan govor pričaju, a kada čuju zviždanje i pljeskanje stišaju se glasovi, smire udovi i skruše srca.“61
– Neki tvrde kako muzika i muzički instrumenti raznježuju srce i emocije, te hrane nježnost, a to nije tačno, naprotiv, oni utiču na strasti i nagone, a da je istina to što govore i da je tako onda bi srca muzičara bila najnježnija srca i imali bi najljepše ponašanje, ali kao što znamo većina njih je zastranjena i lošeg ponašanja.

Zaključak

Nadamo se da je iz ovog sažetog izlaganja postalo jasno, onima koji su nepristrasni, da govor koji dozvoljava muziku nije relevantan i da je odbačen (neprihvatljiv), te da u osnovi po ovom pitanju nema dva govora (miljenja i stava), tako da je obaveza posavjetovati na najljepši način, zatim postepeno ukoriti onog koji sluša muziku, i nemoj da te zavede popularnost nekog čovjeka, te to što živimo u vremenu u kojem su oni koji se drže vjere postali pojedinci i čudaci (u očima ljudi). Znaj da onaj koji govori da je muzika i muzički instrumenti dozvoljena stvar time potpomaže strasti ljudi, te kao da običan narod daje fetvu (islamski propis), a on samo potpisuje! Oni, ako im dođe neko pitanje, prvo pogledaju govor učenjaka o toj stvari, a zatim traže i uzmu onaj najlakši govor, kao puko mišljenje, a zatim traže dokaze koji bi to poduprijeli. Štaviše, uzimaju čak i šubhe (tj. sumnje) i sporne stvari (kao dokaz), a oni se u stvarnosti samo vrte između nečeg što je strmoglavljeno, rogom ubodeno ili od zvijeri načeto (tj. kao da se vrte u krug između stvari koje su i onako zabranjene)!
Pa koliko li je samo stvari koje su ovakvi i slični njima propisali ljudima u ime islamskog šerijata, a islam je čist od tih stvari. Zato brate o islamu, gledaj da ga učis iz Knjige Gospodara svoga i Sunneta poslanika, i ne kaži: „Rekao je taj i taj.“, jer se istina ne veže za ljude, nego spoznaj istinu pa ćeš spoznati i njene ljude!
Nadamo se da je ovo bilo dovoljno onome koji odbacuje strast i pokorava se Gospodaru svome, i nadati se je da ono što smo naveli zadovolji prsa onih koji vjeruju, i odagna vesvese (sumnje i spletke) onih koji spletkare, te razotkrije svakog onog koji se okreće od upute, koji slijedi samo olakšice u vjeri i misli da je uspio doći s nečim sa čim nisu prvi uspjeli doći, pa govori o Allahu bez znanja, pokušavajući izaći iz velikog grijeha i razvrata te tako zapada u novotariju, ne dao Allah u tome bereketa, a bolje mu je bilo da se drži puta vjernika.
A Allah najbolje zna, i neka je salavat, selam i bereket na Njegova poslanika, koji je pojasnio put vjernika, te na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ih slijede u dobru do Sudnjega dana.

Ovo je sažeto iz djela ed-Darbu bin-neva limen ebahal-me'azife vel-heva od šejha Sadud-Dina ibn Muhammeda el-Kubija, a onome koji želi saznati više može se vratiti na knjigu El-I'lam bi nakdi kitab el-Halal ve el-Haram uvaženog šejha Salih ibn Fevzana el-Fevzana, i knjigu es-Semaˊ šejhul-islama Ibn Kajjima, te knjigu Tahrim alat et-Tarb, šejha Muhammeda Nasirud-Dina el-Albanija, rahimehullah.

Islam: Pitanje i odgovor.
Šejh Muhammed Salih el- Munedžid.

fusnote:
1 Vidjeti: Fethu el-Bari, 10/55.
2 Vidjeti: El-Medžmu’, 11/577.
3 Doslovno, el-Dževheri kaže: والمَعازفُ: الملاهي. والعَازفُ: اللاعبُ بها والمُغَنِّي., što znači: „El-me’azif su instrumenti za sviranje, a ’azif je onaj ko njima svira i ko pjeva.“ Vidjeti: Ismail ibn Hammad el-Dževheri, Es-Sihah tadžul-luga ve sihahul-arebijje, 4/1403. A u rječniku el-Mu’džemul-vesit stoji: „El-Melahi – instrument za zabavu poput laute, frule i tome slično. Najjače mišeljenje je da mu je jednina milhatun – مِلْهَاة.“ Vidjeti: el-Mu’džemul-vesit, 2/843.
4 Vidjeti: Fethul-Bari, 10/55.
5 Vidjeti: Tefsir et-Taberi, 21/40. Što se tiče pjevanja kojeg učenjaci prvih generacija spominju u ovom kontekstu, imam Ibn Redžeb el-Hanbeli kaže: „Pod zabranjenom pjesmom se misli na poeziju koja opjeva žene, opisujući njihove ljepote, tako da slušanje toga pokreće strasti. Ovo je zabranjena pjesma, i tako su je protumačili imam Ahmed, Ishak ibn Rahevejh i drugi imami.“ Vidjeti: Nuzhetul-esma’ fi mes’eletis-sema’, 26.
6 Vidjeti: Tefsir et-Taberi, 21/40.
7 Tefsir Ibn Kesir, 3/451.
8 Tefsirus-Sa'di, 6/150.
9 Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Igasetul-lehfan, 1/258-259.
10 Iz ajeta: I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i pješadiju… (el-Isra’, 64.)
11 Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/256.
12 Koja je prevedena kao ’gordo dignutih glava’. (op. rev.)
13 Vidjeti: Tefsir Ibn Kesir, 7/468., valorizacija: Sami Selame.
14 Hadis je dobrog lanca prenosilaca.
15 Hadis bilježi el-Buhari, kao dodatak svom Sahihu pod br. 5590., a spojenim lancem prenosilaca bilježi ga et-Taberani i el-Bejheki. Vratiti se na djelo es-Silsiletu es-Sahiha, od el-Albanija 91.
16 Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/259.
17 Vidjeti: Es-Silsiletu es-Sahiha, od el-Albanija 1/140-141, u prenesenom značenju.
18 Vidjeti: Medžmu'ul-Fetava, 11/535.
19 Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/261.
20 Hadis je vjerodostojan, i bilježi ga Ebu Davud.
21 Vidjeti: Medžmu'u-Fetava, 10/173.
22 Vidjeti: El-Mugni, 10/173.
23 Vidjeti: El-Kajrevani, el-Džamiu, str. 262-263.
24 Vidjeti: Medžmua el-Fetava, 11/576.
25 Vidjeti: Es-Silsile es-Sahiha, 1/145.
26 Vidjeti: Igasetul-Lehfan, 1/425.
27 Vidjeti: El-Džami’ od el-Kajrevanija, str. 262.
28 Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/55.
29 Vidjeti: El-Kafi, 1/444.
30 Vidjeti: Igasetul-Lehfan, 1/425.
31 Vidjeti: Kifajetul-ahbar, 2/128.
32 Vidjeti: Igasetul-Lehfan, 1/227.
33 Vidjeti: El-Mugni, 10/173.
34 Vidjeti: El-Kafi, 3/118.
35 Vidjeti: Tefsirut-Kurtubi, 14/56.
36 Vidjeti: Tefsirut-Kurtubi, 14/56.
37 Vidjeti: Salih el-Fevzan, el-I’lam bi nakdi kitabil-Halal vel-haram, 58. Potpun tekst šejha Fevzana je: „Ono što je dozvolio Ibrahim ibn Sa'd i Ubejdullah el-Anberi od pjevanja nije kao pjevanje koju danas poznajemo, koje pokreće duše, koja budi i raspaljuje čežnju i zaljubljenost, opisujući obraze, oči, usne. Zatim, pjevačica sadne ispred mikrofona i pjeva nježnim glasom koji budi ljubav i izmamljuje uzdahe. Daleko od toga da ova dvojica dozvole ove pjesme koje predstavljaju vrhunac dekadencije i pokvarenosti.“
38 Vidjeti: Medžmu'ul-Fetava, 22/140.
39 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 28/113.
40 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 10/417.
41 Vidjeti: el-Musannef, 5/395.
42 Vidjeti: Šerh es-Sunne, 8/28.
43 En-Nevevi kaže: „Dan Bu’asa je dan iz vremena džahilijeta kada su ratovala dva plemena Evs i Hazredž, i kada je pobijedilo pleme Evs.“ Vidjeti: Šerhu Sahihi Muslim, 6/182.
44 Sintagma ‘frula’ se upotrebljava za označavanje glasa kojim se melodično nešto pjeva, kao i na
45 Neki učenjaci navode da Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije nikada nekoga kritikovao ili grdio u prisustvu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali je ove prilike mislio da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obraćao pažnju šta se dešava, a Allah najbolje zna.
46 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 11/ 565.
47 Vidjeti: Garibul-Hadis, 3/64.
48 Vidjeti: Es-Sahiha, 1/145.
49 Hadis je vjerodostojan, i bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Taberani i drugi.
50 Vidjeti: Šerhu Sahihi Muslim, 6/184.
51 Tj. sa dozvolom doboša i ratne muzike. (op. rev.)
52 Vidjeti: Medaridžus-Salikin, 1/493.
53 Vidjeti: Telbisu Iblis, 229.
54 Tj. osobe kojima je posao pjevanje. (op. rev.)
55 Vidjeti: Fethul–Bari, 2/442-443.
56 Vidjeti: Nejlul-Evtar, 8/107.
57 Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/52.
58 Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/53.
59 Vidjeti: Igasetu el-Lehfan, 1/240.
60 Vidjeti: Medaridžus-Salikin, 11/557.
61 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 11/557.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478639/

Zahvala pripada Allahu;

Odgovor na pitanje je dao šejh Muhammed bn Usejmin, Allah mu se smilovao, rekavši:
„Ako bi nevjernik nazvao muslimanu jasan i razgovjetan selam rekavši: „Esselamu alejkum.“, onda mu trebaš reći: „Alejkesselamˮ , shodno govoru Uzvišenog: Kada nekim pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite. (Sura en-Nisa’, 86.)
A u slučaju da taj pozdrav ne bude jasan i razgovjetan, onda trebaš reći: „Ve alejke.ˮ – i na tebe. Tako treba uraditi i u slučaju ako bi taj pozdrav bio jasan u kome bi on rekao: „Essamu alejkumˮ – neka vas smrt pogodi, onda bi mu odgovorili: „Ve alejkeˮ – i na tebe.

Dakle dijeli se na tri kategorije:
Prva: Da kaže jasnim govorom: „Essamu alejkumˮ – smrt na vas, odgovara mu se: „Ve alejkumˮ.
Druga: Da budemo u nedoumici da li je rekao „Essamuˮ ili „Esselamu“, odgovara mu se: „Ve alejkumˮ.
Treća: Da kaže jasnim govorom: „Esselamu alejkum“, odgovara mu se: „Alejkumusselam“, shodno govoru Uzvišenog: Kada nekim pozdravom pozdravljeni budete , ljepšim od njega otpozdravite , ili ga uzvratite.

Ibnu Kajjim – Allah mu se smilovao – je rekao:
„Ako bi onaj kojem je nazvam selam bio uvjeren da mu je onaj koji naziva selam rekao: Esselamu alejkum, da li je na njemu da odgovori riječima: Ve alejkesselam, ili da se zadovolji samo sa Ve alejke? Ono što se razumije iz dokaza i šerijatskih pravila jeste da treba reći : Ve alejkumusselam, jer je to od pravednosti, a Allah naređuje da se pravedan bude i čini dobročinstvo. Uzvišeni je rekao: Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite…, pa je preporučio dobročinstvo, a pravednost učinio obaveznom, i to se ne kosi ni na koji način sa hadisima koji govore o ovoj stvari. Poslanik – neka je Allahov salavat i selam na njega – naredio je da se ograniči na odgovor sa Ve alejkum zbog određenog razloga koji im je bio cilj prilikom nazivanja selama na njihov način.“ Zatim je Ibn Kajjim rekao: „A podrazumijeva se, iako se radi o opštem izrazu, da se taj propis uzima u obzir onda kada se odnosi na sličnu situaciju u kojoj je spomenut taj povod, ne u onome što se razlikuje od toga. Uzvišeni je rekao: A kada ti dolaze, pozdravljaju te onako kako te Allah nikad nije pozdravio, i među sobom govore: Trebalo bi da nas Allah već jednom kazni za ono sto govorimo! (Sura El-Mudzadele 8.)
Pa ako se ne bi našao ovaj razlog, i ako bi sljedbenik Knjige rekao: Esselamu alejkum ve rahmetullah, pravedno bi bilo da odgovorimo onako kako smo pozdravljeni.“1
Bilježi se u Buharijinom Sahihu od Ibn Omera – Allah bio njima zadovoljan – da je Poslanik – neka je Allahov salavat i selam na njega – rekao: „Kada vam jevreji nazivaju selam, neki od njih kažu: Essamu alejkum, pa recite: Ve alejke, a Essam to je smrt.

A ako bi ti pružio ruku da se rukujete onda i ti učini isto, a ako on to nebi učinio onda ne trebaš ti otpočinjati s tim.
A što se tiče njegovog posluživanja čajem dok sjedi na stolici, to je pokuđeno, ali ostavi čašu na stolu, jer u tome nema smetnje.
Izvađeno iz zbirke Fetvi Ibn Usejmina, Allah mu se smilovao, 3/36.

fusnota:
1 Ahkam ehliz-zimmeh – Propisi o Sljedbenicima knjige, 1/200.

Muhammed Salih el-Munedždžid

http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478860/

Hvala Allahu,
Naš odgovor za one koji kažu da se ahād hadisima ne dokazuje u akidetskim pitanjima, jer oni imaju stepen pretpostavke, a ne čvrstog ubjeđenja jeste da kažemo da je ovakav govor i viđenje neispravno, zbog toga što je temelj na kojem je izgrađen neispravan i to zbog više razloga:
1. Govor da ahād hadisi daju samo pretpostavku, a ne i čvrsto ubjeđenje nije uopšteno pravilo, tako da imamo ahād predaje koje daju stepen uvjerenja ukoliko Kur`an potvrđuje ispravnost tih predaja, također ukoliko ju je islamski ummet uopšteno prihvatio kao što je hadis, Omera ibn el-Hattaba, radijallahu `anhu: „Doista su djela prema nijjetima.“, jer je to predaja koja je āhād i unatoč tome sigurno znamo da ju je Poslanik, sallallahu `alejhi ve sellem, izgovorio i ovo viđenje je potvrdio šejhul-islam Ibn Tejimmije i Hafiz Ibn Hadžer i drugi.
2. Dokaz je i to što je Poslanik, sallallahu `alejhi ve sellem, slao pojedinačno ashabe u pozivanje u osnove akide: Lā ilahe illallah Muhammed resulullah, pa je u tom njegovom slanju (pojedinaca) jasan dokaz za to. Za to imamo primjer slanja Mu`aza ibn Džebela u Jemen, i njegovo slanje je smatrao dovoljnim dokazom za stanovnike Jemena da ga privhate.
3. Ukoliko bi rekli da se akidetska pitanja ne potvrđuju ahād predajama, možemo isto tako reći da se propisi vezani za tjelesne radnje također ne potvrđuju sa ahād predajama, pošto su propisi tjelesnih radnji usko vezani sa akidetskim jer je Allah u oba slučaja neke stvari naredio dok je druge zabranio. Tako kada bi se ovaj govor primjenio mnogi šerijatski propisi bili bi ništavni, pa upravo zbog toga kao što ne prihvatamo ovo pravilo da se ne prihvataju ahād predaje u tjelesnim radnjama ne prihvatamo ga ni u akietskim pošto u njima nema razlike kao što smo pojasnili.
Rezime je da āhād predaje na čiju ispravnost ukazuje Kur`an imaju stepen čvrstog znanja i sa njome se potvrđuju šerijatski propsi, bilo da su vezani za tjelesne tj. radnje vršenja nekog propisa ili akidetske, i nema dokaza za razdvajanje u njima. Također onaj koji ovaj govor pripisuje bilo kojem imamu mezheba da se pravi razlika u tjelesnim i akidetskim pitanjima, treba da dođe sa vjerodostojnom predajom koja to potvrđuje da je on to rekao, a zatim da ispravnost toga šerijatski dokaže.
4. Također je Allah naredio vraćanje na učenjake onima koji nemaju šerijatsko znanje u pitanjima koje je među najvećim akitedskim pitanjima, a to je pitanje poslanice (tj vjere) kao što je rekao uzvišeni Allah: Mi smo i prije tebe samo ljude kao poslanike slali i objavljivali im – pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate sa jasnim dokazima i knjigama. (En-Nahl 43-44.)

Ovim odgovorom sam odgovorio na to pitanje i neka dodatna.“ Završen citat.

Uvaženi šejh: Muhamed ibn Salih el-`Usejmin, rahimehullah, iz knjige Fetava el-`akideh, 18.

Muhammed b. Salih el-Usejmin

Prijevod:
Mersed Suljkanović

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551804/

Imam Nevevi je pojasnio neutemeljenost namaza za želju (salatu-r-regaibi) koji bude prvog petka u mjesecu redžebu. On je kazao: „Namaz poznat kao namaz za želje, koji se sastoji iz dvanaest rekata i klanja se između akšama i jacije prve džume u mjesecu redžebu ili namaz u polovini redžeba (petnaesta noć) koji se klanja stotinu rekata su dva namaza, dvije izuzetno ružne novotarije.

Čovjeka ne treba da zbunjuje to što su ta dva namaza spomenuta u knjizi Kuutul-kulub ili u knjizi Ihja ‘ulumud-din kao ni hadisi koji su spomenuti u tim knjiga o tim namazima, sve je to batil-neispravno. Također, čovjeka ne treba da zbunjuje to što su neki učenjaci smatrali da je to pohvalno i o tome pisali nekoliko listova, sve to je batil-neistina. Imam Ebu Muhammed Abdur-Rahman ibn Ismail El-Makdisi je napisao izuzetno vrijednu knjigu u kojoj je opovrgnuo propisanost ovih namaza.“ Vidjeti: El-Medžmu'u šerhul-muhezzeb, 4/56., en-Nevevi.

http://www.fatwa.islamweb.net

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/557911/