Alejkumusselam. Nije mi poznato da postoji razilaženje među učenjacima oko dozvole upućivanja dove Allahu dž.š. od strane ženske osobe u stanju hajza. Na dozvolu upućivanja dove u stanju hajza ukazuje hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem ona kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominjao Allaha u svakom stanju. Nema sumnje da pod “spominjanje Allaha” ulazi upućivanje dove. Nije došlo u nekom šerijatskom tekstu da na umanjivanje uslišavanja dove utiče hajz, niti da je mustehab ženi da dovi u stanju mimo hajza.

A oko učenja Kur’ana od strane žene u stanju hajza, tj. izgovaranja ajeta iz Kur’ana, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje je da ženi u stanju hajza uopće nije dozvoljeno da uči Kur’an, svejedno dirala Mushaf ili učila napamet. Ovo je zvanični stav tri mezheba: hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog. Argument sa kojim dokazuju svoj stav je hadis od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne uči džunub niti žena u stanju hajza ništa od Kur’ana”. Hadis bilježe Tirmizi i Ibn Madže, a Tirmizi navodi da ga je imam Buhari ocijenio slabim. U njegovom senedu je ravija Ismail ibn Ajjaš čiji se hadis ne prihvata kod muhadisa kada prenosi od stanovnika Hidžaza a ovaj hadis je od njih.

Takođe, Ebu Hatim smatra da su ovo riječi Ibn Omera, radijallahu anhuma. Prema tome, hadis je veoma slab zbog slabosti ravije Ismaila i zbog toga što su to riječi ashaba. Još ako se tome doda da se slabi ravija Ismail izdvojio sa ovim hadisom tako da ga niko drugi ne prenosi, dolazi se do rezultata da je hadis veoma slab i da ne može biti argument po ovom pitanju.

Stavovi ova tri mezheba se po ovom pitanju u nekim detaljima međusobno razlikuju. Pa je tako kod hanefija ženi u stanju hajza je dozvoljeno učiti Fatihu ili neku drugu suru koja ima značenje dove ako se izgovara kao dova a ne učenje Kur’ana, a nije joj dozvoljeno učiti sureta koja nemaju značenja dove poput sure Mesed (Tebettjeda). Takođe, oni dozvoljavaju mualimi u stanju hajza da poučava Kur’anu ali da uči riječ po riječ razdvajajući jednu od druge.

Dok šafije zabranjuju učenje Kur’ana ženi u stanju hajza pa makar i dio ajeta, s tim da joj dozvoljavaju učenje Kur’ana srcem bez pomjeranja jezika ili uz pomjeranja jezika ali da se ne čuje glas, kao i da gleda u Mushaf.

Hanabile zabranjuju učenje jednog čitavog ajeta pa naviše, dok dozvoljavaju učenje jednog dijela ajeta, takođe dozvoljavaju razmišljanje o kur’anskim ajetima i učenje Kur’ana pomjeranjem usana pod uslovom da se usnama ne naznačavaju slova (harfovi). Takođe, dozvoljavaju ženi u stanju hajza da izgovara neke riječi koje su u Kur’anu ali ne sa ciljem učenja Kur’ana, poput riječi: BISMILLAH, ELHAMDULILLAHI RABBILALEMIN, INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽI’UN i slično.

Naravno, za ovakve detalje nema dokaza u šerijatskim tekstovima kao što u osnovi nemaju vjerodostojnog dokaza da je ženi u stanju hajza uopće zabranjeno učiti Kur’an.

Drugo mišljenje je da je ženi u stanju hajza dozvoljeno učiti Kur’an dok joj ide krv hajza, svejedno bojala se da će zaboraviti nešto iz Kur’ana ili ne, a kada joj prestane teći krv hajza nije joj dozvoljeno učiti Kur’an sve dok se ne okupa jer je tada u mogućnosti da se okupa. Ovo je stav malikijskog mezheba, a dokazuju ga vjerodostojnim hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikrullah (spominjao Allaha) u svakom stanju“. A učenje Kur’ana je zikr jer Uzvišeni Allah naziva Kur’an na nekoliko mjesta u Kur’anu zikrom.

Treće mišljenje je da je ženi u stanju hajza dozvoljeno da uči Kur’an ako se boji da će zaboraviti nešto iz Kur’ana, čak u tom stanju joj je vadžib da uči jer je fikhsko pravilo da ono bez čega se ne može izvršiti jedan vadžib ono samo postaje vadžib. Ovo mišljenje se pripisuje ibn Tejmiji i zastupaju ga mnogi drugi učenjaci.

Odabrano mišljenje je stav onih učenjaka koji uopćeno dozvoljavaju učenje Kur’ana ženi u stanju hajza bez ikakvih ograničenja. Na tom stavu su Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim a izabrali i mnogi savremeni učenjaci. A da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:

– nema šerijatskog dokaza koji zabranjuje učenje Kur’ana ženi u stanju hajza,

– a sa druge strane imamo vjerodostojan hadis u kome se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah, u što ulazi i učenje Kur’ana, u svim stanjima.

Prema tome, nema nikakve smetnje da žena u stanju hajza dovi Uzvišenom Allahu i da pri tome izgovara (uči) ajete iz Kur’ana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Imena ukazuju na osobine ljudi, svaki čovjek ima udjela u svom imenu te je zbog toga propisano da čovjek naziva sebe i svoju djecu sa lijepim imenima, koja imaju lijepo značenje kako bi njegova ličnost i karakter imali udjela u tom značenju. Značenja imena utiču na ljude koji se njima nazivaju, a i obrnuto, ljudi utiču na imena kojima su nazvani.

Pa tako ime Muhammed pored svog jezičkog značenja dobija posebno značenje jer je time nazvan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Takođe Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Talha, Zubejr, Hamza, Halid, Aiša, Esma, Fatima i druga imena ashaba su imena koja imaju svoja lijepa jezička značenja u arapskom jeziku, ali isto tako imaju svoja posebna i dodatna značenja zbog ličnosti koje su ih nosila.

Zato Islam podstiče na nadijevanje lijepih imena, tj. onih koja imaju lijepa značenja a ne ona koja lijepo zvuče. Allahu, dželle še’nuhu, najdraža imena su Abdullah i Abdurrahman, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma. Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mijenjao ružna imena kao što to bilježi Tirmizi u svom Džami’u od Aiše, radijallahu anha. Ovu predaju šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnom.

Islam je došao za Arape i za nearape i nije šart da čovjek koji primi Islam ima arapsko ime ili tzv. muslimansko ime nego je potrebno da nema ružno ime, a nije dozvoljeno da njegovo ime ima značenje koje je oprečno Islamu i Šerijatu.

Mnogo je Perzijanaca i Rimljana koji su primili Islam a njihova imena su ostala onakva kakva su i bila, oni ih nisu promijenili, pa čak mnogi vjerovjesnici su imali nearapska imena jer oni u osnovi i nisu bili Arapi.

Upitan je šejh Bin Baz o tome da li je obavezan onaj ko primi Islam da promijeni svoje prethodno ime poput Džordž, Džozef i slično pa je odgovorio sljedeće: “Nije obaveza da promijeni svoje ime osim ako to ime sadrži značenje da je on rob nekom drugom mimo Allaha (poput Abduššems – rob Sunca ili Abdunnebijj – rob vjerovjesnika i slično), s tim da je propisano da se daje lijepo ime. Prema tome, da promijeni svoje nemuslimansko ime u muslimansko to je lijepo, međutim to nije vadžib (obaveza). Pa ako je njegovo ime Abdulmesih (rob Mesiha) i slično tome obaveza ga je promijeniti. A ako ime nema značenje da je on rob nekom drugom mimo Allaha, poput imena Džordž, Pavle i slično onda nije obaveza da se ono promijeni, jer su imena zajednička između kršćana i nekršćana. Ve billahi tevfik”. (Fetava islamijje, 4/404)

Prema tome, promjena imena osobe koja pređe na Islam ili osobe koja je iz neznanja nadila ime koje je po Šerijatu haram ili mekruh nadijevati se kreće između tri propisa: može biti vadžib, ili mustehab ili da nema smetnje da se ostane na starom imenu.

Vadžib je prmijeniti ime kada ime sadrži u sebi značenje da je čovjek rob nekom mimo Allaha, poput imena Abdunnebijj, Abdulmesih i slično tome, jer nije dozvoljeno da čovjek bude rob nekome drugom mimo Allaha, dželle še’nuhu i jer su sva stvorenja u Allahovoj vlasti i njegovi su robovi. Kaže Ibn Hazm: “Učenjaci su složni oko zabrane nadijevanja bilo kojeg imena koje sadrži značenje robovanja nekom drugom mimo Allaha, dželle še’nuhu, poput Abduamr, Abdulk’aba i tome slično”.

Takođe, zabranjeno je nadijevati imena poput Melikulmuluk (kralj kraljeva), Šahušah (vladar vladara) i tome slično. prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najniže ime kod Allaha, dželle še’nuhu, ime čovjeka koji se nazove Melikulmuluk”, a u rivajetu je dodano: “Nema Malika osim Allaha”. Kaže Sufjan: “Poput Šahušah”. Sa druge strane nadijevanje ovih imena je oprečno islamskoj akidi čiji je temelj tevhid, odnosno iskreno izdvajanje Allaha u upućivanju ibadeta.

Mustehab je promijeniti ime kada ime ima ružno značenje, poput Harb (rat), Hazen (tuga), ‘Asija (griješnica) i slično, i kada ime u svom značenju sadrži pohvalu njegovog vlasnika, poput Zahid (isposnik), Abid (pobožnjak), Takva (bogobojaznost), Huda (uputa) i tako dalje.

Dokaz da je mustehab promijeniti imena koja imaju ružno značenje je hadis kojeg bilježi Muslim a prenosi ga Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, promijenio ime ‘Asije (nije Asja kako se zvala firaunova žena) i nadio joj ime Džemila.

A dokaz da je mustehab da se promijeni ime koje ima u sebi pohvalu onoga ko ga nosi je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Semureta ibn Džundubeta da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemoj nazivati svoje dijete Jessar (onaj kome je sve olakšano), ni Rebbah (onaj koji mnogo stiče), niti Nedžih (onaj koji je uspio), niti Efleh (najuspješniji) …”.

Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Zejneb bint Ebi Seleme imala ime Berra (ona koja mnogo čini dobročinstvo), pa rekoše da sama sebe hvali, pa joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ime Zejneb.

A dokaz da nije vadžib mijenjati u ova dva slučaja imena nego da je to samo mustehab je hadis kojeg bilježi Buharija od Se’id ibn Musejjeba koji prenosi od svoga oca da mu je otac došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga je on upitao: “Kako ti je ime?”, a on reče: “Haznun (težina)”, pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti si Sehlun (lahkoća)” a reče mu Musejjib: “Neću da mijenjam ime koje mi je dao moj otac”. A ravija Ibn Musejjib je dodao: “Neprestano nas (njihovu familiju) je poslije toga pratila teškoća”.

Kaže Ibn Bettal, jedan od komentatora Buharijinog Sahiha: “Hadis ukazuje na to da naredba promjena imena u ljepše ime koja je došla u hadisu ne znači da je to vadžib”. Jer da je bila vadžib ne bi ashab odbio prijedlog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili bi ga primorao na to.

A što se tiče dozvole da čovjek ostane na starom imenu, to je u slučaju kada ime ne potpada ni pod jednu od gore spomenutih mogućnosti, svejedno na kojem jeziku bilo i kojem narodu ime pripadalo, samo je bitno da ono ima lijepo značenje.

Neki učenjaci smatraju da je konvertitu bolje (ne mustehab) da promijeni svoje ime u neko od muslimanskih imena, znači imena koja su rasprostranjena među muslimanima.

Često se uz ovu temu postavlja pitanje da li je neophodno, kada se već mijenja ime, da se zamijeni i u dokumentima, tj. njegova zvanična upotreba. Jer mnogi koji bi promijenili ime, svejedno bilo to mustehab ili vadžib, volili bi da u dokumentima ostanu na starim imenima zbog raznoraznih privilegija i olakšica ili čak neizdvajanja u svom narodu.

Ispravno po ovom pitanju, da mijenjanje imena u papirima predstavlja istinsko mijenjanje imena, a da ono nezvanično mijenjanje, koje ostane uglavnom među prijateljima i poznanicima, u stvari i nije mijenjanje imena. Ibret je u tome kako ga oslovljavaju oni koji ga ne poznaju nikako, a oni ga oslovljavaju onako kako je u dokumentima a ne kako bi on volio.

Prema tome, mijenjanje imena od strane onih koji prime Islam u osnovi nije obavezno, niti je šart ispravnosti primanja Islama nego se kreće između vadžiba, mustehaba i dozvoli na ostajanju na starom imenu shodno kako je gore objašnjeno.

A što se tiče tvog imena Nataša, nastojao sam da nađem njegovo značenje, pa je rezultat bio da je to rusko ime latinskog porijekla od Natalija, što znači dan Hristovog rođenja, te da su obično djeca rođena tog dana nazivana tim imenom. Pa ako je ovo tačno, onda je tebi mustehab (a ne bi bilo daleko da se kaže da je vadžib) da promijeniš ime zato što ovo ime ima vjersku konotaciju, tj. predstavlja veličanje dana koji je vjerski praznik u kršćanskoj vjeri, a ti se svojim prelaskom na Islam odričeš drugih vjera i njihovih obilježja.

Naravno, prezime koje predstavlja tvoje porijeklo nije dozvoljeno mijenjati oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Bismillah. El-hamdu lillahi Rabbil-‘alemin. Wes-salatu ves-selamu ‘ala nebijjina Muhammed ve ‘ala alihi ve sahbihi edžme’in.

Uzvišeni Allah objavio je knjigu Kur’an i poslao Svoga poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da je pojasni svome ummetu: „I Mi smo ti postepeno objavljivali Knjigu u kojoj je pojašnjenje za sve, uputa, milost i radosna vijest za muslimane!“ (Prijevod značenja En-Nahl, 89.) Ibnu Mes’ud, ra je rekao: „U Kur’anu nam je sve pojašnjeno.“ Mudžahid, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Sve što je dozvoljeno i sve što je zabranjeno pojašnjeno je.“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ostavio sam vas na jasnom putu –čije su noći jasne poput dana- s kojeg nakon mene, niko neće skrenuti a da neće biti upropašten.“ (Ibnu Madže, 43; Ahmed, 4/126; Hakim, 1/175 od ‘Irbada b. Sarije, radijallahu anh, i šejh Albani, rahimehullahu te’ala, ocijenio je hadis vjerodostojnim.)

Ebu Zerr, radijallahu anh, rekao je: „Nije nas napustio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok nas nije o svemu obavijestio pa čak i o ptici koja leti na nebu.“ (Ahmed, 5/153 i 5/162; Ibnu Hibban, 1/267; Ebu Ja’la, 5109; Taberani u Kebiru, 2/155; Tajalisi, 479. Šu’ajb el-Arnaut ocijenio je lanac prenosilaca ovog predanja vjerodostojnim.)Imam Ez-Zuhri, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Od Allaha je poslanica koja je na Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bila da je dostavi a na nama je da joj se predamo, potpuno je prihvatimo.“ (Buharija mu’allekan u Sahihu u Knjizi o tevhidu, 97/72.)

Dakle, naša vjera u tančine je pojašnjenja i na nama muslimanima, kada se upoznamo s vjerskim propisima, nije ništa drugo do da se prihvatimo svoje vjere u potpunosti, predano, zadovoljni svojom vjerom i njenim propisima, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.“ (Prijevod značenja El-Ahzab, 36.)

Ibnu Kesir, rahmetullahi ‘alejh, kaže: „Ovaj ajet je općenit i odnosi se na svako pitanje, pa, kada Allah, subhanehu ve te’ala, i Njegov Poslanik, nešto odrede, niko nema pravo da se tome suprotstavi, da po svome nahođenju postupi, da ima svoje mišljenje i stav.“ I rekao je Uzvišeni Allah: „Uistinu, samo vjernici kada se pozovu Allahu i Poslaniku Njegovu da im presudi kažu: ‘Čuli smo i pokorili smo se!’ To su oni koji će doista uspjeti!“ (Prijevod značenja En-Nur, 51.)

Ibnu Kesir, rahimehullahu te’ala, kaže: „Uzvišeni Allah obavještava o svojstvima mumina, onih koji se odazivaju Allahu i Njegovu Poslaniku, onih koji ne teže drugoj vjeri i ne žele je, ne žele ništa osim Allahovog Kitaba i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“ Tako, u našoj lijepoj vjeri i po ovom pitanju imamo odgovor kojeg se kada ga čujemo trebamo pridržavati i mimo njega ne tražiti ništa drugo.

Na osnovu šerijatskih tekstova iz Kur’ana i sunneta umrli nakon svoje smrti ima sevaba-koristi od sljedećeg:

1– Dova drugih muslimana za njega

Uzvišeni Allah je rekao: „A oni koji dolaze nakon njih govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i našoj braći koja su nas pretekla u imanu i ne dozvoli da se u našim srcima nađe zlobe prema onima koji vjeruju! Gospodaru naš, doista si Ti Blagi i Milostivi.“ (Prijevod značenja El-Hašr, 10.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Dova muslimana za svoga brata u njegovoj odsutnosti je primljena dova.“ (Muslim, 2733.)

2– Napaštanje posta kojeg nije ispostio

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko umre a ostao je dužan post, neka posti za njega njegov velij“. (Buharija, 1952. i Muslim, 1147.)

Napomena: a) Pod velijjom u hadisu misli se na bližnjeg u porodici, onoga koji naslijeđuje umrlog.

b) U hadisu se –in šae Allahu- misli na svaki obavezni post: ramazanski post ili zavjetni post.

c) Napaštanje se ograničava samo na onu umrlu osobu koja nije postila obavezni post zbog nekog razloga: bolesti, putovanja, hajza, nifasa i sl., zatim je taj razlog prošao i osoba je bila u mogućnosti da isposti obavezni post ali ga nije ispostila sve do svoje smrti.

d) U hadisu se preporučuje -a ne naređuje- rodbini umrlog da naposte za njega i to je stav većini islamskih učenjaka, jer ako bi rodbina bila obavezna da naposti za njega pa ne naposti, tada bi bila griješna jer je ostavila vadžib-obavezu, a Uzvišeni Allah je rekao kako stoji u prijevodu značenja: „I niko neće nositi tuđi grijeh.“ (Prijevod značenja Fatir, 18.)

3– Ispunjavanje dozvoljenog zavjeta umrle osobe

Sa’d b. Ubade, radijallahu anh, upitao je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Umrla mi je majka a pri njoj je ostao zavjet?“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ispuni ga ti za nju.“ (Buharija, 2761. i Muslim, 1638.)

4– Obavljanje hadždža za umrlu osobu

Ukoliko umrli u svome životu nije obavio hadždž islama ili se zavjetovao da će obaviti dobrovoljni hadždž nakon što je obavio hadždž islama, prije nego li se njegova ostavština raspodjeli nakon njegove smrti iz njegove ostavštine se uzima imetak za obavljanje hadždža i obavlja se hadždž za njega. Jedna od žena iz plemena Džuhejna došla je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitala ga: „Moja majka se zavjetovala da će obaviti hadždž ali ga nije obavila do svoje smrti, pa hoću li ja obaviti za nju?“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Da, obavi hadždž za nju. Šta misliš kada bi tvoja majka ostala nekome dužna, da li bi ti taj dug vratila?! Vratite ono što su ostali dužni Allahu, jer je Allah najpreči da se dug prema Njemu izmiri!“ (Buharija, 1853.)

Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Uzima se iz njegove ostavštine imetak za obavljanje hadždža svejedno da li on oporučio da se to uradi za njega ili ne.“ (Vidjeti: Muhammed b. Salih el-Usejmin, Eš-Šerhu el-mumti’i ‘ala Zadi-l-mustekni’i, 7/48). Hafiz Ibnu Hadžer, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Ovdje isti propis kao i hadždž ima svako pravo koje je umrli bio obavezan učiniti, poput: iskupnine, zavjeta, izdvajanje zekata i slično tome.“ (Vidjeti: Ibnu Hadžer el-Askalani, Fethu-l-Bari šerh Sahihi-l-Buhari, 4/66.)

5– Sve što učini dobro dijete od dobrih djela

Uzvišeni Allah je rekao: „I čovjeku ne pripada osim ono što zaradi!“ (Prijevod značenja En-Nedžm, 39.) A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Najljepše što čovjek pojede jeste od onoga što je on zaradio a doista je i dijete od njegove zarade!“ (Ebu Davud, 3511; Tirmizi, 1369; Nesai, 7/241; Ibnu Madže, 2137. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim u brojnim svojim djelima.)

6– Sve ono što umrli ostavi iza sebe od dobra kojima se drugi okorištavaju nakon njegove smrti

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u tri stvari: trajnoj sadaci, znanju od kojeg se koriste oni poslije njega i dobrom djetetu koje mu dovi.” (Muslim, 1631.) Također je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Uistinu, ono što vjerniku od njegovih dobrih djela nakon njegove smrti stiže jeste i: znanje koje je stekao i prenio (proširio ga), dobro djete koje je ostavio iza sebe, Mushaf koji je ostavio u naslijeđe iza sebe, mesdžid kojeg je sagradio ili kuću koju je sagradio za putnika-namjernika, voda koju je sproveo, milostinja koju je udijelio iz svoga imetka za vrijeme svoga zdravlja i života. Sve mu to dolazi i poslije njegove smrti!“ (Ibnu Madže, 242; Sujuti u Džamiu sagiru, 2497; Munziri u Tergibu ve terhibu, 1/157. Šejh Albani ocijenio je hadis dobrim.)

Na osnovu izloženog, umrloj osobi pripada samo ono što je uradila za svoga života i ono što drugi čine za nju od djela koja su vjerodostojno potvrđena od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a sve mimo toga što nema vjerodostojnog i jasnog dokaza vraća se osnovi da umrlom ništa ne koristi nakon njegove smrti. Tako se od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ne prenosi ništa vjerodostojno i jasno čime je podstaknuo svoj ummet da uče Kur’an i sevabe tog učenja poklone umrloj osobi, već nas je podstaknuo da tražimo oprosta za umrlog rekavši: „Tražite oprosta za svoga brata i molite za njega postojanosti, jer se on sada ispituje.“ (Ebu Davud, 3221. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim.) We billahi et-tewfik, we sallallahu ‘ala nebijjina Muhammed we ‘ala alihi we sahbihi we sellem.

Na pitanje odgovorio: prof.Hajrudin Tahir Ahmetović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com