Hvala pripada Allahu.

Trebaš znati da je pokrivanje žene ispred nemahrema i pokrivanje lica za ženu obaveza na što je ukazano u knjizi tvoga Gospodara, sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, razumski lii analogijom.

Dokazi iz Kur'ana

(i)
“A reci vjernicama neka obore poglede svoje (od gledanja u zabranjene stvari) i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim (od zabranjenih seksulanih radnji); i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje (kao oči zbog potrebe da vide kuda idu, gornji dio šake, ili oko ili vanjska haljina, rukavice, veo…), i neka vela svoja spuste na džijubihinne (tj. na svoja tijela, lica, vratove i grudi); neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.” [Prijevod značenja En-Nūr 24:31]
Dokazi o obaveznosti hidžaba iz ovog ajeta su:

a)      Allah naređuje vjernicama da čuvaju svoju čednost, a naredba da čuvaju svoju čednost je i naredba da koriste sva sredstva da po postignu. Nijedna razumna osoba neće sumnjati da je jedan od načina da se to postigne pokrivanje lica, jer otkrivanje prouzrokuje da drugi gledaju u nju i naslađuju se njenom ljepotom, a potom da iniciraju kontakt. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Oči čine zinaluk, a njihov zinaluk je pogled…” onda je rekao: “Onda to polni organ ili potvrdi ili zanegira.” Buharija, 6612; i Muslim, 2657.

Ako je pokrivanje lica od načina da osoba čuva svoju čast, onda je to naređeno, jer sredstva do nekog cilja imaju isti propis kao i taj cilj.

b)      Allah kaže, prijevod značenja: “… i neka vela svoja spuste na džijubihinne (tj. na svoja tijela, lica, vratove i grudi).”Džejb (množina džujub) otvor za vrat na nekoj odjeći a himar (veo) je ono čime žena pokriva glavu. Ako je ženi naređeno da pokrije otvor na vratu sa pokrivačem za glavu onda je naređeno da pokrije i lice, bilo da se to podrazumijeva ili da to zaključimo analogijom. Ako je obavezno da pokrije vrat i grudi, onda je preče da pokrije i lice jer je to mjesto ljepote i privlačnosti.

c)       Allah je zabranio pokazivanje svih ukrasa osim onoga što je vanjsko, to je ono što se ne može sakriti, kao što je vanjski izgled odjeće. Na osnovu toga Allah kaže, prijevod značenja: “…osim onoga što je ionako spoljašnje …” a nije rekao: osim onoga što one pokazuju. Neki od selefa, kao što su Ibn Mesud, El-Hasan, Ibn Sirin i drugi su protumačili ovaj dio “.. .osim onoga što je ionako spoljašnje …” da znači vanjski ogrtač i odjeća, i ono što se vidi ispod vanjskog ogrtača (tj. krajevi odjeće itd.). Onda je opet zabranio da polazuju ukrase osim onima koji su učinjeni kao izuzetak. Ovo ukazuje da drugi ukras nije isto kao i prvi. Prvi ukras je ono što se vidi s vana i što se ne može sakriti. Drugi ukras je unutrašnji ukras (uključujući i lice). Kada bi bilo dozvoljeno svima da vide ove ukrase, onda ne bi bilo smisla da se općenito zabrani u prvom slučaju, onda u drugom načini iznimka.

d)      Allah je dao olakšicu da žene mogu pokazivati svoje ukrase “ili muškarcima kojima nisu potrebne žene”tj. muški robovi koji nemaju potrebe za ženama, i maloj djeci koja nistu dostigla dob želje za ženama i koja nisu vidjela stidna mjesta žene. Na osnovu ovog nužne su dvije stvari:

Da pokazivanje svojih unutrašnjih ukrasa nije dozvoljeno osobama koje nisu mahremi sa izuzetkom ove dvije kategorije ljudi.

2. Razlog ovog propisa jeste da muškarci mogu biti iskušani ženom i mogu se zaljubiti u nju. Bez sumnje lice je izvor ljepote i privlačnosti, pa je sakrivanje obavezno da ne bi muškarciu koji imaju želju za ženama bila privlačna i iskušenje.

e)      Riječi, prijevod značenja: “…i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju”, znači, da žene ne trebaju udarati nogama o zemlju da bi se čuo skriveni nakit koji imaju kao što su halke na nogama i slično. Ako je ženama zabranjeno da udaraju nogama o zemlju da ne bi muškarci bili iskušani sa zveketom halki na nogama itd; šta je onda tek sa otkrivanjem lica?

Šta je veći izvor iskušenja – da muškarac čuje zveket halki na nogama žene za koju ne zna da li je lijepa, da li je mlada ili stara, ružna ili lijepa; ili da gleda prelijepo mladalačko lice koje a privlači i poziva da gleda se u njega?

Svaki muškarac koji ima imalo strasti prema ženama će znati koje od ova dva iskušenja je veće i koje više zaslužuje da bude skriveno i prikriveno.

(ii)
Allah kaže, prijevod značenja:
“A starim ženama koje više ne žude za udajom nije grijeh da odlože ogrtače svoje, ali ne pokazujući ona mjesta na kojima se ukrasi nose; a bolje im je da budu krjeposne (tj. da to ne urade). Allah sve čuje i zna.” [Prijevod značenja En-Nūr 24:60]
Dokaz u ovome ajetu jeste da Allah kaže da nema grijeha starijim ženama koje su izgubile nadu da će stupiti u brak jer muškarci više nemaju želju prema njoj, zbog njene starosti, ako odlože svoje ogrtače, pod uslovom da to ne bude razgolićavanje. Činjenica da se ovaj propis odnosi samo na starije žene ukazuje na to da nije isti na mlađe žene koje se i dalje nadaju da će stupiti u brak. Ako bi se propis o odlaganju ogrtača odnosio na sve, onda ne bi bilo smisla da se izdvajaju starije žene ovdje.
Riječi: “ali ne pokazujući ona mjesta na kojima se ukrasi nose” daje još dokaza da je hidžab obavezan za mlađe žene koja se nadaju braku, jer obično kada odkrivaju svoje lice namjera je da se namjerno razgolićavaju (teberrudž) i da pokažu svoju ljepotu da bi muškarci gledali u nju i divili se njenoj ljepoti itd. One koje to rade suprotno su izuzetci, a propis se ne odnosi na izuzetne slučajeve.
(iii)
Allah kaže:
“O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se (tj. da se upotpunosti zastru osim očiju ili jednog oka da vide kuda idu). Tako će se najlakše prepoznati (kao časne žene) pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je. “[Prijevod značenja El-Ahzāb 33:59]
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, je rekao: “Allah je naredio vjernicama, da kada budu izlazile iz kuće radi neke potrebe, pokriju svoja lica od vrha svojih glava sa svojim džilbabom, a da ostave jedno oko da vide.”
Tumačenje ashaba je dokaz, uistinu neki od učenjaka su rekli da te predaje imaju stepen merfu’ – koje se dižu do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Komentar ” a da ostave jedno oko da se vidi ” je olakšica jer moraju vidjeti put kuda idu; ako nema potrebe za tim onda ni oko ne treba biti otkriveno.
Džilbab je gornji ogrtač koji ide preko himara; kao abaja.
(iv) Allah kaže:
“Njima nije grijeh da budu otkrivene pred očevima svojim, i sinovima svojim, i braćom svojom, i sinovima braće svoje, i sinovima sestara svojih, i ženama vjernicama, i pred onima koje su u vlasništvu njihovu. I Allaha se bojte, jer Allahu, doista, nije skriveno ništa.” “[Prijevod značenja El-Ahzāb 33:55]
Ibn Kesir, rahimehullahu te'ala, je rekao: “Kada je Allah naredio muslimankama da stavljaju hidžab pred ne mahremima, objasnio je da ga ne moraju nisiti pred ovom rodbinom, kao što je objasnio da su oni izuzeti, u suri En-Nūr ‘neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim…’“

Dokazi iz Sunneta o obaveznosti pokrivanja lica

(i)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Kada neko od vas zaprosi ženu, nema grijeha da je vidi, štoviše on je treba vidjeti sa ciljem da je zaprosi čak i ako ona toga nije svjesna.”  Zabilježio ga je Ahmed.  Autor Medžme'u-l-Zevaid kaže da su njegovi prenosioci, prenosioci sahiha.
Dokaz ovdje je to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da čovjek koji prosi ženu radi braka nema grijeha da je vidi, pod uslovom da je to s ciljem da je zaprosi. Što ukazuje da onaj ko nema namjeru da se ženi ima grijeh kada gleda u ženu kojoj nije mahrem u svakodnevnim situacijama, kao što ima i onaj koji želi da prosi ako gleda sa nekom drugo namjerom mimo te, kao na primjer da se naslađuje itd.
Ako se kaže da hadis ne ukazuje jasno na ono u što se gleda, i može značiti gledanje u grudi itd; odgovor na to jeste da muškarac koji prosi gleda u lice jer se tu fokusira onaj ko gleda u ljepotu, bez sumnje.
(ii)
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se izvedu i žene na mjesto gdje se klanja bajram, one su rekle: “O Allahov Poslaniče, neke od nas nemaju ogrtače.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Neka joj njena sestra posudi neki od svojih ogrtača da obuče.” Buharija i Muslim.
Ovaj hadis ukazuje da je uobičajena praksa ashabijki bila da žena neće izlaziti napolje ako nema ogrtača (džilbaba), a ako ne bi imala džilbab ne bi izlazila napolje. Naredba da se nosi džilbab ukazuje da je obavezno pokrivanje. A Allah zna najbolje.
(iii)
Prenosi se u dva Sahiha da je Aiša, radijallahu anha, rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi klanjao sabah i žene muslimanke bi prisustvovale namazu sa njim, zamotane u svoje velove, a onda bi se vraćale kući i niko ih ne bi prepoznavao zbog mraka.” Ona je rekla: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio od žena ono što smo mi vidjeli, zabranio bi im da dolaze u džamije kao što su sinovi Israilovi zabranili svojim ženama.”
Sličnu predaju prenosi Abdullah ibn Mesud, radijallahu anh.
Ovaj hadis je dokaz za dvije stvari:

Hidžab i pokrivanje je bila praksa ashabijki koje su bile najbolja generacija i najčasnije kod Allaha.
Aiša, majka pravovjernih i Abdullah ibn Mesud, radijallahu anhuma, koji su oba bili učenjaci sa velikom pronicljivošću, su rekli kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio od žena ono što smo mi vidjeli, zabranio bi im da dolaze u džamije. Ovo je bilo za virijeme najboljih generacija, a šta je onda danas?!

(iv)
Prenosi se od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko god pusti da se njegov ogrtač vuče po zemlji zbog oholosti, Allah ga neće ni pogledati na Sudnjem danu.” Ummu Seleme je rekla: “Šta će žene uraditi sa svojim krajevima odjeće?” On je rekao: “Neka puste da se vuče po zemlji dužinu šake.” Ona je rekla: “Šta ako joj se budu vidjela stopala?” On je rekao: “Neka je pusti za dužinu podlaktice, ali ne više od toga.” Tirmizi, šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Sahih et-Tirmizi.
Ovaj hadis ukazuje da je obaveza ženama da pokriju stopala, i da je to bilo veoma poznato među ashabijkama, radijallahu anhunne. Stopala su bez sumnje manje iskušenje od lica i šaka, tako da ukazivanje na ono što je manje samo ukazuje da ono što je veće od toga i da je preče da se taj propis odnosi i na to. Mudrosti šerijata nije da se naredi pokrivanje onoga što je manji izvor iskušenja, a da izostavi naredbu pokrivanja nečega što je izvor većeg iskušenja. Ovo je kontradiktornost koja je nemoguća i koja se ne može pripisati mudrosti Allaha, subhanehu ve te'ala.
(v)
Prenosi se da je Aiša, radijallahu anha, rekla: “Jahači su prolazili kaj nas dok smo bili u ihramima sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Kada bi se približili spustile bismo naše dižbabe sa glave preko naših lica, a kada bi prošli otkrile bismo lica.” Ebu Davud, 1562.
Riječi: “Kada bi se približili spustile bismo naše dižbabe sa glave preko naših lica ” ukazuju da je obavezno pokrivati lice, jer u ihramima je propisano da se otkrije lice. Kada ne bi bilo jakog razloga da spriječi otkrivanje lica, bilo bi naređeno da se ostave otkrivena čak i kada su jahači prolazili pored njih. Drugim riječima, žene su obavezne da tokom ihrama otkriju svoje lice prema većinskom dijelu učenjaka, a ništa ne može poništiti ono što je obavezno osim nešto što je također obavezno. Kada ne bi bilo obavezno nošenje hidžaba i pokrivanje lica pred muškarcima koji nisu mahrem, ne bi onda bilo razloga da se otkriva za vrijeme ihrama. Potvrđeno je u dva Sahiha i na drugim mjestima da je ženi u ihramima zabranjeno da nosi nikab (veo preko lica) i rukavice.
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao: “Ovo je jedna od stvari koje ukazuju da su nikab i rukavice bile poznate kod žena koje nisu u ihramima, što podrazumijeva da su pokrivale lica i šake.”
Ovo je deset dokaza iz Kur'ana i sunneta.
Deseti je:
Logička analiza i analogija koja se zasniva na ovom savršenom šerijatu, čiji su ciljevi da pomogne ljudima da ostvare ono što je najbolje za njih i da preporuči sredstva koja vode do toga, i da odbaci zlo i da blokira sredstva koja vode u to.
Ako razmislimo o otkrivanju lica i da ga žene pokazuju muškarcima koji im nisu mahrem, uvidjet ćemo da to podrazumijeva mnogo loših posljedica. Čak i ako predpostavimo da ima nešto koristi u tome, njih je veoma malo u poređenju sa lošim posljedicama.

Te negativne posljedice uključuju:
1.Fitnu (iskušenje). Otkrivanjem lica, žena može biti iskušana da uradi neke stvari koje će učiniti njeno lice još ljepšim. Ovo je jedan od najvećih uzroka zla i pokvarenosti.

Oduzimanje stida (morala, čednosti) od žene, koji je dio vjere i prirode žene. Žene su primer stida i čednosti, kao što je rečeno:”Stidniji od djevice u svojim odajama”. Oduzimanje stida od žene umanjuje njen iman i prirodnu težnju sa kojom je stvorena (stid op. pre.).

Muškarci mogu biti iskušani njome, pogotovo ako je lijepa i ako flertuje, smije se i šali, što je i slučaj kod mnogih onih koje nisu pokrivene. Šejtan kruži tijelom sina Ademovog kao što kruži i krv.

Miješanje muškaraca i žena. Ako žena misli da je jednaka sa muškarcima sa otkrivanjem lica i da izlazi napolje otkrivena, neće biti čedna i neće se stiditi da izlazi i miješa sa muškarcima. Ovo dovodi do veće fitne (iskušena) i raširenog nereda. Prenosi Tirmizi (5272) od Hamze ibn Ebi Usejda od njegovog oca da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao ženama, kada je izlazio iz džamije i vidio muškarce i žene da se miješaju na ulici:“Pomaknite se i ne hodajte sredinom puta, držite se krajeva puta.”Onda su žene hodale tako blizu zidova da su se njihovi ogrtači zakačali o zid koliko su blizu bile.
Šejh Albani ga je ocijenio kao hasen u Sahih el-Džami’, 929.

Prilagođeno iz Poslanice o hidžabu od šejha Muhammeda ibn ‘Usejmina, rahimehullahu te'ala.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/11774
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Možda mislite na predaju koju je zabilježio Taberanija u svome El-Mu'adžemu el-Evsatu (6733), i Ibn Asakir u Tarihu (43/348), od ‘Amra ibn Se'ida el-Kavlanija od Enesa ibn Malika, prema kojem je Selema dojilja Ibrahima, sina Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekla: „O Allahov Poslaniče, ti ljudima daješ razne radosne vijesti, zašto takvo nešto ne govoriš i ženama?“ On je rekao: „Zar neka od vas nije zadovoljna da kada zatrudni od svoga muža, a on zadovoljan sa njim, da ima nagradu onoga ko posti i klanja noćni namaz Allaha radi?…“
Ovaj hadis je izmišljen. Zabilježio ga je Ibn Dževzi u Mevdu'at (2/274).
Kaže:
„Ibn Hibban kaže: ”Amr ibn Se'id je onaj ko je prenio ovaj izmišljeni hadis od Enesa ibn Maika; nije dozvoljeno citirati ovaj hadis osim da se ukaže na njegovu neispravnost. I Es-Sujuti je se složio sa njim u El-Le'aliu, (2/175).'“
Silsiletu el-Ehadis ed-Da'ifeh ve-l-Mevdu'ah (5/76).
Također je zabilježio Ibn Hibban u El-Medžruhin (1/238) i Ibn ‘Adijj u El-Kamil (3/167) preko El-Hasana ibn Muhammeda el-Bahia od ‘Avfa el-‘Arabia od Ibn Sirina od Ebu Hurejre, radijallahu anh, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: „Ako žena ostane trudna, imat će nagradu onoga ko posti, klanja noćni namaz, je pokoran, koji se boji Allaha i bori se na Allahovom putu, slavljen i uzvišen neka je On.“
Ibn ‘Adijj kaže: „Ovo je munker. Također ga je zabilježio Ibn Dževzi u El-Mevdu'at (2/274). I Albani je rekao u Ed-Da'ifeh (5085): On je mevdu’ (izmišljen).“
Nema potrebe za ovom izmišljenom predajom, jer imamo predaju koju je zabilježio Imam Ahmed (1664) od Abdurahmana ibn ‘Avfa, radijallahu anh, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:„Ako žena klanja pet dnevnih namaza, posti mjesec ramazan, čuva svoju čednost i pokorna je mužu, bit će joj rečeno: ‘Uđi u Džennet kroz koja god vrata hoćeš.'“
Šejh Albani ga je ocijenio sahihom u Sahihu-l-Džami’ (660).
Za više informacija pogledajte odgovore na pitanja pod brojem 96584 i 121557.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/175885
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Nije dozvoljeno nositi zapise, čak i ako sadrže ajete, zbog općenitosti riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko okači hamajliju, Allah mu nikad ne ispunio njegov cilj, a onaj ko nosi školjku, Allah ga nikad ne zaštitio od onoga od čega strahuje.“ Zabilježio ga je Imam Ahmed (17440); sahihom ga je ocijenio Šu'ajb el-Arna'ut u Tahkiku-l-Musned.
I rekao je, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko god nosi hamajliju počinio je širk (tj. izjednačio je nešto sa Allahom u onome što je samo Allahovo pravo).“ Zabilježili su ga Ahmed i Hakim; sahihom ga je ocijenio šejh Albani u Sahihu-l-Džami’, 6394.
Ako se hamajlija sastoji samo od Kur'anskih ajeta, ima razilaženje kod učenjaka o njenoj dozvoljenosti, ali najispravnije mišljenje je da i to nije dozvoljeno, zbog općenitog značenja dokaza, i da bi se zatvorili putevi koji vode u širk, jer to većinom uključuje da se omaložavaju ajeti, jer ljudi većinom spavaju noseći te hamajlije, ili ulaze u kupatilo sa njima itd.
Navodi se u Fetava el-Ledžneh ed-Da'imeh (1/212): „Učenjaci su jednoglasni po pitanju zabrane zapisa koji sadrže bilo šta mimo Kur'ana, ali se razilaze ako se sastoji samo od ajeta. Neki kažu da je dozvoljeno, a neki da nije. Mišljenje da to nije dozvoljeno je bliže ispravnom, zbog općenitog značenja hadisa i da bi se zatvorili putevi koji vode u širk.“
Pogledajte odgovore na pitanja pod brojevima 10543 i 20349.
Drugo:
Ako zapisi koje piše ovaj imam sadrže bilo kakav širk, kao što je traženje od bilo koga mimo Allaha,subhanehu ve te'ala, od džina ili meleka ili dobrih ljudi, ili je ovaj imam od ljudi koji rade širk, ili tvrdi da zna nešto od gajba (nevidljivog svijeta), nije dozvoljeno klanjati iza njega. Ali ako nema širka i on je muvehhid (tj. potvrđuje Allahovu jednoću), onda je dozvoljeno klanjati iza njega. Bilo kako bilo bitno je posavjetovati ga, jer su bilo kakvi zapisi zabranjeni, kao što smo naveli iznad.
Stalna komisija za fetve je upitana o obavljanju namaza iza osobe koja piše zapise ljudima, i oni su odgovorili: „Dozvoljeno je klanjati iza osobe koja piše zapise samo od Kur'ana i dova koje su propisane u islamu, ali ih ne bi trebao pisati jer ih nije dozvoljeno nositi. Ali ako zapisi sadrže širk, osoba ne treba klanjati iza onoga ko to piše i bitno mu je pojasniti da je to širk. Onaj ko ga treba posavjetovati je onaj ko je upoznat da on to radi.“ Fetava el-Ledžneh ed-Da'imeh, 3/65.
Šejh Salih el-Fevzan, rahimehullahu te'ala, je upitan o klanjaju iza osobe koja piše zapise, i on je odgovorio: „Što se tiče toga što ste spomenuli o pisanju zapisa, o zapisima se može više govoriti. Ako su ti zapisi sadrže riječi širka, dovu nekome mimo Allaha, subhanehu ve te'ala, i nepoznatim imenima, nije ih dozvoljeno pisati niti nositi, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, jer su oni širk. Osoba ne treba klanjati iza ove osobe (koja piše takve zapise). Ali ako se ovi zapisi sastoje samo od Kur'ana, dozvoljenih dova i dova prenesenih od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda je ovo pitanje oko kojeg se učenjaci razilaze. Neki kažu da je ovo dozvoljeno, dok drugi kažu da nije, i stav da nije dozvoljeno je sigurniji, jer otvaranje vrata njihovom pisanju i nošenju je od sredstava koja mogu voditi do nošenja zabranjenih zapisa, i jer pisanje Kur'ana u vidu zapisa izlaže Kur'anS stvarima koje njemu ne dolikuju i mjestima gdje nije dozvoljeno unijeti Kur'an. Ali nema ništa sporno u klanjaju iza onoga ko piše ove zapise.
Da zaključimo: ako pisanje zapisa uključuje izraze širka, nepoznatih imena, dozivanje nekog mimo Allaha ili traženje pomoći od šejtana, stvorenja ili džina, ovi izrazi su širk, i onaj ko ih piše ili nosi, znajući šta sadrže, je mušrik. Ali ako su sačinjeni od Plemenitog Kur'ana, sigurnije je da se i oni ne koriste i da se ostave.“ El-Munteka min Fetava el-Fevzan
Šejh Ibn Baz, rahimehullahu te'ala, je upitan: „Da li je dozvoljeno klanjati iza imama koji je sihirbaz i varalica, znajući da neki od njih znaju učiti Kur'an veoma dobro? Molim vas da nas posavjetujete, Allah vas nagradio.“
On je odgovorio:
„Ako je imam varalica i tvrdi zna gajb (nevidljivi svijet) ili slijedi mitove u radi loša djela, nije dozvoljeno izabrati ga za imama ili klanjati iza njega, jer onaj ko tvrdi da ima znanje o gajbu je nevjernik – molimo Allaha da nas sačuva od toga. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: ‘Reci: ‘Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna gajb.”“ (Prijevod značenja En-Neml, 65) Isto se odnosi na sihirbaza; na njega se odnosi isti propis kufra, jer je Allaha, subhanehu  ve te'ala, rekao: „I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” (Prijevod značenja El-Bekare, 102)
Ali ako radi neke grijehe ali ne radi djela koja izvode iz vjere kao što je sihr, ili da tvrdi da ima znanje o gajbu, onda je namaz iza njega ispravan, iako je bolje potražiti nekog drugog koji je boljeg ahlaka i koji je pobožniji, da bi se sačuvala vjera kod ljudi i da bi se izbjeglo suprostavljanje onim učenjacima koji kažu da nije dozvoljeno klanjati iza takvog. Griješnici ne trebaju biti imami, ali ako su već imami, dozvoljeno je klanjati iza njih, jer ljudi mogu biti iskušani njima, i može postati neophodno klanjati iza njih. Ali u slučaju onoga koji doziva bilo šta mimo Allaha, ili koji traži pomoć od mrtvih, ne treba se klanjati iza takvog, jer čineći ova djela on postaje nevjernik, jer su to djela mušrika protiv kojih je se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, borio u Mekki i na drugim mjestima. Molimo Allaha da popravi stanje muslimana, da ih blagoslovi razumijevanjem njihove vjere, i da nad njima pretpostavi najboljeg od njih, a on je Onaj koji sve čuje, Koji je blizu.“ Medžmu'u Fetava Ibn Baz, 9/287.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/104111
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Allah, dželle šanuhu, nam je pojasnio put d’ave i kakav treba biti daija. “Reci: ‘Ovo je moj put. Ja i oni koji me slijede pozivamo u njega sa znanjem (uvjerenjem).” (Jusuf, 108.)
Onaj koji poziva u Allahovu, subhanehu ve te’ala, vjeru mora imati znanje o onome u šta poziva i šta zabranjuje, kako se ne bi dogodilo da o Allahovoj, subhanehu ve te’ala, vjeri govori bez znanja. Također, obavezan je očistiti svoj nijet od svih primjesa i pozivati u Allahovu, dželle šanuhu, vjeru sa ciljem popravljanja ljudi i zadobivanja Allahove, subhanehu ve te’ala, nagrade i oprosta, a ne sa ciljem propagiranja vlastitog mezheba (ideje ili pravca) ili nečijih mišljenja. Uzvišeni Allah u drugom ajetu kaže: “Pozivaj na put tvoga Gospodara sa mudrošću (hikmetom) lijepim savjetom i sa njima na najljepši način raspravljaj.” (En – Nahl, 125.)
U ovom ajetu se pojašnjava da d’ava treba biti popraćena hikmetom (mudrošću), znanjem i da se od čovjeka ne čuje ništa drugo do: “Rekao je Allah, … , rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem …” Islamsko znanje se nekada naziva hikmetom – mudrošću zbog toga što udaljava čovjeka od neistine i pomaže u slijeđenju istine. Podučavanje treba biti popraćeno lijepim savjetom (opomenom) ako se za tim ukaže potreba. Ima ljudi kojima je dovoljno pojasniti istinu i doći sa dokazima da bi krenuo Pravim putem. Razlog tome je njihovo traganje za istinom i njeno prihvatanje kada god im se ponudi.
S druge strane, imamo ljude koji su neodlučni i imaju jedan vid antipatije prema onome u što se pozivaju. Daija treba koristiti savjet i podsjećati na Allahovu, subhanehu ve te’ala, veličinu onda kada se za tim ukaže potreba kao što je slučaj sa pozivanjem neznalica, nemarnih i popustljivih osoba ne bi li ih zadovoljio i naveo na čvrsto pridržavanje vjere. Može se desiti da kod osobe koju daija poziva, postoje neke nejasnoće po određenom pitanju, te se počne raspravljati sa njim u želji da otkloni te nejasnoće. U tom slučaju daija je obavezan da mu pojasni istinu sa svim njenim dokazima i da sa njim na najljepši način raspravi, kako bi čvrstim šerijatskim dokazima razbio nejasnoće koje on ima. Koristit će lijep govor, metode i blagost, a nikako strogoću i žestinu koje bi dotične mogle samo još više udaljiti od Pravog puta i učiniti da ustraje na neistini. Allah, dželle šanuhu kaže: “Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si kojim slučajem osoran i grub, razbježali bi se od tebe.” (Ali – ‘Imran, 159.)
Objavio je Musau i Harunu, ‘alejhima selam, kada  ih je poslao faraonu: “Recite mu blage riječi ne bi li se povratio i Allaha pobojao.” (Taha, 44.)
Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kaže: “Blagost je ukras svakoj stvari, a stvar koja nema blagosti manjkava je i ružna.” (Muslim, poglavlje: “Dobročinstvo i rodbinske veze”, 2594.   Šejh Ibn Baz, Zbirka fetvi, 2/240)
ŠEJH IBN BAZ

Nema sumnje da su prioriteti i osnove islamske d’ave od vremena poslanstva Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pa do Sudnjeg dana jedni te isti i neće se promijeniti prolaskom vremena. Međutim, postoji mogućnost da su neke od tih osnova ostvarene u nekom narodu i nema ništa što ih narušava i umanjuje, tako da će daija gledati druge stvari koje su zapostavljene u tom narodu. Prema tome, osnove d’ave se ne mijenjaju i one su sadržane u riječima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Mu’azu b. Džebelu kada je poslan u Jemen: “Neka prvo u što ćeš ih pozivati bude ibadet (obožavanje Allaha i nikoga drugog), a kada spoznaju Allaha, obavijestit ćeš ih da im je Allah naredio pet namaza u toku dana i noći. Nakon što počnu klanjati, obavijestit ćeš ih da im je Allah naredio zekat koji se uzima od njihovih bogataša i daje siromasima. A ako ti se pokore u tome, uzmi od njih zekat i ne uzimaj najdragocjeniji (najkvalitetniji) imetak!” (Buharija, poglavlje: “Zekat”, 1458. i Muslim, poglavlje: “Vjerovanje”, 19.)
Kada se nevjernici pozivaju, obaveza je pridržavati se ovog redoslijeda, a kada se pozivaju muslimani kojima je poznat prvi temelj (osnova) ove vjere, tj. Allahova, subhanehu ve te’ala, Jednoća i ne čine ništa što taj temelj narušava ili umanjuje – pozivat će se u ono što poslije njega dolazi, a što je spomenuto u ovom hadisu. (Šejh Ibn Usejmin,”Kitabud – de’weti”, 2/154. – 155.)
ŠEJH IBN USEJMIN