Alejkumusselam.

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se obrade dvije mes'ele: prva – propis slikanja fotografskim (ili nekim drugim aparatom) i druga – propis upotrebe slika na kojima se slika ono što ima dušu

Prva mes'ela: Slikanje fotografskim ili nekim drugim aparatom (poput kamere ili telefona i slično)
Oko slikanja fotografskim aparatom, slikanja kamerom (ne snimanja) ili nekim drugim aparatom savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje je da ovaj način slikanja nije dozvoljen jer potpada pod zabranu crtanja i slikanja svega onog što ima dušu a što je došlo u vjerodostojnim hadisima u kojima se ne pravi razlika između slika koje se crtaju rukom i drugih koje se slikaju aparatom. Na ovom stavu je skupina savremenih učenjaka. Oni iz ove zabrane izuzimaju slikanje za dokumente (lična, pasoš i slično), slike osumnjičenih i slično što potpada pod nuždu bez čega je danas skoro nemoguće komunicirati i kretati se.

Drugo mišljenje je da bilo koji vid savremenog i modernog načina automatskog slikanja putem aparata ili nekog drugog uređaja dozvoljen i da ne potpada pod zabranjeno slikanje koje je došlo u hadisima, nego da se zabrana odnosi na crtanje rukom. Ovo je stav većine savremenih učenjaka a ujedno i ispravno mišljenje. U pojašnjenju ove dozvole stoji da slikanje aparatom, ustvari predstavlja samo odslikavanje onog što se svakako nalazi u stvarnosti, odnosno da je to odraz stvarnosti kao što ogledalo odslikava ono što se nalazi u stvarnosti, za razliku od crtanja rukom pri čemu se pravi crtež koji prije toga nije postojao.

Druga mes'ela: Upotreba slika na kojima se slika ono što ima dušu

Korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom (telefonom, kamerom i slično), je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:

Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.

Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.

Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.

Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod

Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh. Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai. A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.

Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.

Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.

Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.

Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.

Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.
Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.

Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava (ili lice, tj. oči, nos i usta) ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.

Prema tome, odgovor na svoje pitanje nađi u gore spomenutom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Boravak muslimana u kjafirskoj državi se vraća na pitanje propisanosti hidžre. A hidžra je izlazak iz nevjerničke kjafirske države i odlazak u muslimansku zemlju.

Kaže Uzvišeni: “Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili meleci će reći: “Šta je bilo sa vama?” “Bili smo potlačeni na Zemlji”, odgovoriće. “Zar Allahova Zemlja nije bila prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” reći će meleci…” (En-Nisa, 97).

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ja sam čist od svakog muslimana koji boravi među mušricima”. Rekoše: “Zašto o Allahov Poslaniče?” A on odgovori: “Ne treba da im se vide (iz kuće muslimana i kuće kjafira) njihova ognjišta”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Nesai od Džerira El-Bedželija, radijallahu anhu, ravije hadisa su pouzdane, međutim Buharija, Ebu Hatim, Ebu Davud, Tirmizi i Darekutni smatraju da je hadis mursel, tj. većina ravija ne spominje ashaba, što znači da je hadis slab.

Hidžra je propisana po većini učenjaka ovog Ummeta i traje sve do Sudnjeg dana. Što znači da je propisano muslimanima koji žive u kjafirskoj zemlji među kjafirima da napuste to mjesto, odsele se i žive među muslimanima.

Da je hidžra propisana na to ukazuje gore spomenuti ajet i hadis “Hidžra se ne prekida sve dok se ne prekine tevba, a tevba se ne prekida sve dok Sunce ne izađe sa zapada”, a u rivajetu: ” Hidžra se ne prekida sve dok je borbe protiv neprijatelja”. Bilježi ga Ebu Davud, Nesai i Ahmed, Albani ga je ocijenio vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim.

A što se tiče propisa hidžre, odnosno propisa napuštanja kjafirske zemlje i odlaska u muslimansku, po tom pitanju, kako navode Maverdi i Ibn Kudame, ljudi se mogu podijeliti u tri skupine:

Prva skupina – muslimani kojima je vadžib da učine hidžre iz kjafirskog mjesta u muslimansko. A to su oni muslimani koji nisu u stanju da ispoljavaju obilježja svoje vjere (tj. vadžibe vjere poput namaza, posta, zekata, hadža i slično), a koji su u mogućnosti (fizičkoj i materijalnoj) da učine hidžru.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili meleci će reći: “Šta je bilo sa vama?” “Bili smo potlačeni na Zemlji”, odgovoriće. “Zar Allahova Zemlja nije bila prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” reći će meleci, zato će njihovo prebivalište biti Džehenem, a užasno je on boravište” (En-Nisa, 97).

U ovom ajetu je žestoka prijetnja onome ko boravi među kjafirima a nije u stanju da ispoljava vadžibe svoje vjere. A ono bez čega se neki vadžib ne može izvršiti postaje vadžib, u ovom slučaju vadžibi vjere se ne mogu izvršiti bez činjenja hidžre te ona postaje vadžib.

Druga skupina – muslimani kojima činjenje hidžre nije vadžib. To su oni muslimani koji žive među kjafirima u kjafirskom mjestu koji ne mogu ispoljavati vadžibe vjere a koji zbog bolesti, slabosti, starosti, prisile i slično ne mogu učiniti hidžru. Pod ovu skupinu prvenstveno ulaze žene, djeca i starci.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog, tj. ajet poslije gore spomenutog ajeta u kojem je došao izuzetak iz spomenutog propisa: “Osim nemoćnim muškarcima, ženama i djeci koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta. Allah će im oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta” (En-Nisa, 98, 99).

Za njih se ne može reći da im je mustehab jer su u nemogućnosti da je izvrše.

Treća skupina – to su oni muslimani kojima je mustehab a ne vadžib da učine hidžru. Pod ovo potpadaju svi muslimani koji žive i borave među kjafirima u kjafirskom mjestu, svejedno kao diplomate, radnici, daije, studenti i slično, a kojima je dozvoljeno da ispoljavaju vadžibe vjere.

Njima je dozvoljeno da borave dokle god mogu da ispoljavaju vadžibe vjere, s tim da im je mustehab da učine hidžru u muslimansko mjesto radi jačanja muslimana i povećavanja njihovog broja, kako bi bili u mogućnosti da povedu džihad protiv kjafira kada se za to ukaže prilika, potreba i obaveza, kako ne bi gledali i prešućivali munkere u kjafirskom mjestu, radi zaštite i odgoja djece i porodice i tako dalje.

Od dokaza da je u ovom slučaju dozvoljeno boraviti i živiti među kjafirima je slučaj amidže Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, El-Abbasa koji je boravio u Meki sve do njenog oslobođenja iako je primio Islam. Takođe, na ovo ukazuju mnogi drugi slučajevi ljudi koji su primili Islam a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im je dozvolio da ostanu među svojim plemenima i narodom jer su mogli ispoljavati vadžibe vjere a što je došlo u vjerodostojnim predajama.

Prema tome, onaj musiman koji može ispoljavati vadžibe vjere u kjafirskom mjestu dozvoljeno mu je da tu boravi i živi, svejedno bio daija ili ne, bio u stanju da se bavi davom ili ne.

A što se tiče šartova bavljenja davom i osobina daije to je tema za sebe.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam. Aktivnost detektivskih agencija je špijuniranje ljudi, a špijuniranje i uhođenje ljudi se posebno tretira u islamskom pravu i ima različite propise shodno stanju i okolnosti samih špijuna i ljudi koje uhode. Špijuniranje se definiše kao praćenje vijesti i istraživanje privatnog života pojedinaca i porodica, unutrašnjeg uređenja i života vojski, država i slično. Špijuniranje može biti haram (zabranjeno), vadžib (obavezno) i mubah (dozovljeno).

Špijunirati muslimane je u osnovi zabranjeno. Dokaz te zabrane su riječi Uzvišenog: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge” (El-Hudžurat, 12). Takođe, na zabranu špijuniranja muslimana ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Čuvajte se sumnjičenja, zaista je sumnjičenje najlažniji govor. Ne uhodite (ne špijunirajte), ne zanimajte se privatnostima ljudi i nemojte se međusobno mrziti, budite braća”. Kao i hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Tirmizi i Ibn Hibban a Tirmizi, Albani i Šujajb Arnaut ga ga ocjenjuju dobrim, u kojem je došlo: “O vi koji ste povjerovali svojim jezicima a u čija srca nije ušao iman, ne bavite se privatnostima muslimana, jer onaj ko se bavi privatnostima muslimana Allah će se baviti njegovom privatnošću sve dok ga ne osramoti pa makar u sred njegove kuće”. U osnovi je propisano skrivanje privatnog života ljudi. Kaže učenjak Ibn Vehb: “Skrivanje (privatnog života ljudi) je vadžib osim pred imamom (vladarom), vladarevim namjesnikom i jednom od četvorice svjedoka zinaluka”.

Špijuniranje (uhođenje) je vadžib u slučaju otkrivanja kradljivaca (lopova) i drumskih razbojnika kako bi se uhvatili i shodno njihovom kriminalu i zločinu kaznili. Ovo se prenosi od malikijskog učenjaka Ibn El-Madžšuna.

Špijuniranje (uhođenje) je propisano, mubah (dozovljeno), preporučeno ili obavezno shodno okolnostima, u ratu između muslimana i kjafira. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kako se prenosi u vjerodostojnim predajama, bi slao uhode koji bi pratili stanje neprijateljske vojske, oni bi ga obavještavali o njihovoj brojnosti, oružanoj i moralnoj snazi. Takođe, dozovljeno je špijuniranje od strane imama ili namjesnika osoba optuženih da čine neke šerijatske prekršaje u njihovim privatnim posjedima, poput pijenja alkohola, zinaluka i slično.

Nije dozvoljeno uhoditi muslimane u korist kjafira, svejedno bilo to u ratu ili miru, s tim da je šteta i opasnost u ratu veća i gora. Šijuniranje muslimana u ovom slučaju može biti od strane muslimana, zimije (kjafira koji živi u muslimanskoj zemlji i plaća džizju) ili kjafira koji je u ratu protiv muslimana. Nema razilaženja među učenjacima da se špijun kjafir (koji je u ratu protiv muslimana) ubija kada se uhvati na tom djelu osim ako je u suprotnom veća korist za muslimane. A oko propisa zimije i kjafira kome je data sigurnost (boravišna viza i slično) kada se uhvate u špijuniranju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Ebu Jusuf od hanefija, kao i neki učenjaci malikijskog i hanbelijskog smatraju da se ubija, dok ostali učenjaci imaju drugačiji stav. Takođe, oko propisa špijuna musliman (koji špijunira za korist kjafira) jedni smatraju da se ubija, na čemu je hanbelijski mezheb, dok drugi da se ne ubija nego samo kažnjava shodno težini prijestupa, na čemu su Ebu Jusuf i Muhammad od hanefija, i što je malikijski i šafijski mezheb.

U osnovi je zabranjeno muslimanskom vladaru (namjesniku) da špijunira i uhodi svoje podanike osim ako to zahtijeva otkrivanje i hvatanje prijestupnika i kriminalaca.

Prema tome, na osnovu gore spomenutog ono čime se bave privatne detektivske agencije, a to je špijuniranjem privatnog života ljudi, to je šerijatski zabranjeno našto ukazuju opći šerijatski tekstovi u kojima se zabranjuje uhođenje ljudi. S toga, tebi nije dozovljeno da se baviš tim poslom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Termin “sunetski” mesdžidi
Prije odgovora na pitanje da malo prokomentarišemo termin “sunetski” mesdžidi:
Naime, podjela mesdžida na tzv. sunetske i novotarske nije poznata u islamskoj terminologiji niti zabilježena u islamskoj litraturi. Općepoznata je kur'anska podjela mesdžida na mesdžid takva (tj. Mesdžid Kuba’ ili Mesdžid Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, shodno razilaženju, koji je izgrađen na bogobojaznosti od prvog dana) i mesdžid dirar (kojeg su sagradili munafici blizu “mesdžidu takva” sa ciljem razdora i nanošenja štete muslimanima, pa je naređeno da se sruši). Kaže Uzvišeni: “A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu nanijeli i nevjerovanje osnažili i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onoga koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio – sigurno će se zaklinjati: “Mi smo samo najbolje željeli” – a Allah je svjedok da su oni pravi lažljivci. Ti u njoj nemoj nikada molitvu obaviti! Džamija čiji su temelji, već od prvoga dana, postavljeni na takvaluku (strahu od Allaha) zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš molitvu” (Et-Tevba, 107-108). Pa tako na osnovu ajeta da bi se neki mesdžid nazivao mesdžid dirar treba zadovoljiti četiri šarta: prvi – nanošenje štete, drugi – snaženje kufra, treći – unošenje razdora među vjernike i četvrti – pomaganje onih koji se bore protiv Allah i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Druge vrste podjela mesdžida su uglavnom administrativne, istorijske ili slične prirode. Međutim, nazivati neke mesdžide “sunetskim” jer se u njima praktikuje sunet a druge “novotarskim” jer se u njima rade određene novotarije je u neosnovano i neprihvatljivo, jer su mesdžidi u osnovi Allahovi, Njemu pripadaju i zbog Njega se grade. U ovom kontekstu ispravno bi bilo reći: mesdžidi u kojima se praktikuje sunet i mesdžidi u kojima se rade novotarije, pri čemu mesdžidi ostaju Allahovi mesdžidi a kako se vjera praktikuje u njima to se vraća na same džematlije muslimane koji klanjaju u njima.

Sa druge strane, oni koji su sa svojim tzv. “sunetskim” mesdžidima htjeli da se odvoje i pobjegnu od novotara koji klanjaju u tzv. “novotarskim” mesdžidima IZ-a a na čije stanje se nije moglo suštinski mnogo uticati, ako uzmemo da im je namjera bila opravdana, lijepa i pozitivna, ono od čega su bježali (novotarije) nisu pobjegli. Odnosno, njihovi tzv. “sunetski” mesdžidi su postali centri nove novotarske dave, tj. tekfirske dave, u našim krajevima od koje takođe treba bježati i odvojiti se (ali ne sa nekim novim mesdžidima). Naravno, ti mesdžidi se međusobno razlikuju u dubini, težini i boji belaja i dalaleta u koji su upali shodno snazi dave koja se emituje iz njih. Tema tekfirovaca i tekfirske dave (nove gornjomaočanske) u našim krajevima je tema za sebe o kojoj sam lično sam mnogo govorio i pisao.

Ispravnost namaza i džume u “sunetskim” mesdžidima
Za ispravnost otvaranja i gradnje mesdžida nije uslov dozvola islamske zajednice.
Isto tako džuma u tim mesdžidima koji su otvoreni bez dozvole vladara ili islamske zajednice po ispravnom stavu učenjaka je ispravna.
A što se tiče ispravnosti namaza i džume (hutbi) u “sunetskim” mesdžidima, pošto je njihova tekfirska dava novotarska dava klanjanje za njima se vraća na pitanje klanjanja za novotarima.
A oko klanjanja za novotarima u akidi i velikim grješnicima, poznato je razilaženje među učenjacima Ehlu suneta. A ispravan je stav, a Allah zna najbolje, da je namaz za njima ispravan dokle god ih ta novotarija ili veliki grijeh ne izvode iz Islama. Ovo je stav hanefijskog i šafijskog mezheba i rivajet od imama Ahmeda.
Od dokaza da je namaz za njima ispravan je hadis kojeg bilježi Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahua lejhi ve sellem, kaže: “Predvodiće vas u namazu, pa ako postupaju ispravno i vama je (namaz za njima) ispravan, a ako griješe vama je (namaz) ispravan a grijeh je protiv njih”.

Takođe, hadis kojeg bilježi Buharija od Ubejdullaha ibn Adijja da je ušao kod Osmana, radijallahu anhu, koji je bio okružen i zarobljen u svojoj kući i rekao mu: “Ti si imam ljudi i desilo ti se ovo što vidimo a u namazu nas predvodi imam fitne a nama je teško i nelagodno”. A on mu odgovori: “Namaz je ono najbolje što rade ljudi pa ako ljudi čine dobro čini ga i ti sa njima, a ako rade nešto loše ti se kloni tog lošeg djela”. Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu da su ashabi, imeđu ostalih Ibn Omer, radijallahu anhuma, klanjali za Hadždžadž ibn Jusufom a on je bio jedan od najgrešnijih ljudi.
S tim da je pokuđeno klanjati za novotarom i velikim grješnikom, pa ako je moguće da se klanja za nekim drugim treba ostaviti namaz za takvima osim ako bi to bio razlog ostavljanja klanjanja u džematu. A dokaz da je mekruh je vjerodostojan hadis od Sevbana, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista se bojim za svoj Ummet od imama koji su na dalaletu” (Bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed).
Ovo gore spomenuto se odnosi na propis klanjanja u tim mesdžidima u osnovi sa strane valjanosti namaza i same džume, tj. za onoga ko bi klanjao u tim mesdžidima onako usput jer su ga put ili okolnosti tu odvele, a ne da mu je cilj da u njima uči vjeru i traži uputu.

Treba li klanjati namaze i džume u “sunetskim” mesdžidima
Smatram da braća i sestre, sljedbenici dave koja poziva u izvorni Islam, trebaju potpuno izbjegavat klanjanje namaza i džuma u tim tzv. “sunetskim” mesdžidima, kao i da izbjegavaju (preciznije: bježe od) učešće u bilo kojim davetskim aktivnostima u organizaciji te (tekfirske) dave.
Razlog ovakvog stava zasnivam na tome što je ta tekfirska dava kod sebe sastavila i spojila nekoliko veoma spornih momenata koji su itekako opasni za obične muslimane koji ne mogu prozrijeti niti lahko skužiti ono što je akidetski sporno kod njih. Te sporne stvari se ogledaju u sljedećem:
– bavljenje najosjetljivijim pitanjima današnjice, poput mes'ela pojedinačnog tekfira, proglašavanjem određenih država, vladara i osoba uopćeno tagurskim, … , a uz to što i jeste belaj ove dave oni ova ista pitanja pogrešno, površno i nakaradno tumače,
– u ovim spornim pitanjima oni ne uzimaju znanje od pouzdanih i priznatih učenjaka današnjice nego od onih koji nemaju znanja, nepouzdanih kvaziučenjaka i poznatih tekfir-šejhova, što naravno čini njihovu davu (tumačenje mnogih pitanja) jako opasnom za običnog muslimana željnog praktikovanja čvrstog Islama,
– sve ovo rade uz istovremenu samouvjerenost da su samo oni na ispravnom, oni su samo Ehli sunet vel džemat, a svi drugi su popustili, pretjerali ili skrenuli, otišli u murdžije, tekfirovce, IZ i slično,
– posebna opasnost ove dave se krije u tome što je njihova dava veoma slična našoj u mnogim stvarima, u pozivanju na Kur'an i Sunet, širenju ispravne akide, borbe protiv novotarija, načelno vraćanje na iste šejhove (u tumačenju tevhida i akide uopćeno) i tako dalje, te je zbog ovoga veoma teško onme ko nema dovoljno znanja niti poznaje njihove devijacije da spozna i uvidi šta je kod njih sporno.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Zabranjeno prepisivanje je ono koje ulazi u hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Ko nas vara nije od nas”, i hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed: “Izvrši emanet onome ko ti ga je povjerio i ne varaj onog ko te je prevario” kojeg Albani ocjenjuje vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim, tj. prepisivanje koje ulazi u prevaru.

Zabranjeno prepisivanje na školskim ispitima je zabranjena prevara koja je došla u hadisima ako sa tim prepisivanjem učenik ili student ostvari rezultate koji su rezultat prepisivanja, tj. prevare, a ne stvarnog znanja učenika ili studenta.

A ovo znači da je bilo koji vid prepisivanja pri kojem postignuti rezultat nije stvarno znanje učenika u osnovi zabranjen. Izuzet ovoj zabrani mogu biti ispiti koji sa načinom ispitivanja i nemjerodavnim pitanjima ne odslikavaju stvarno, potrebno i traženo znanje iz tog predmeta, nego su ti ispiti hir ili zloupotreba položaja od strane profesora.

A što se tiče spomenutog stanja, tj. “ako profesor kaže da se može prepisivati ali da te on ne uhvati ili ako asistent dopusti da se prepisuje i kaže da se spreme đonovi za ispit”, ovo govori o neozbiljnosti i neodgovornosti te dvije osobe koje su najpreče da upozoravaju studente da prepisivanje predstavlja prevaru.

Uglavnom, nije ibret u njihovoj “dozvoli” prepisivanja pri kojoj podstiču učenike da budu sposobni i vješti u varanju kako ih oni ne bi uhvatili na djelu. Nego je ibret u tome da li je to prevara i varanje ili ne, a nema sumnje da jeste.

Drugim riječima, njihova neodgovorna dozvola prepisivanja (pod uslovom da ne uhvate studenta) ne čini istu u Šerijatu dozvoljenom a niti u školskom sistemu.

Kao što krađu tuđeg imetka ne čini dozvoljenom dopuštenje od strane policajca da ga ukrade pod uslovom da ga on ne uhvati ili da ne ostavi tragove, tako isto prepisivanje na ispitima koje predstavlja vid zabranjene prevare ne čini dozvoljenim dopuštenje profesora da se prepisuje pod šartom da on tog prepisivača ne uhvati na djelu.

Ibret je u suštini, tj. da li je to prepisivanje Šerijatom zabranjena prevara ili ne, a nije ibret u formi, načinu ili sposobnosti prepisivanja.

Prema tome, sa šerijatske strane nije dozvoljeno prepisivanje uopćeno niti u spomenutom obliku u pitanju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com